Enola Gay

1

HIROSHIMA 6. KOLOVOZA 1945. Drugi se svjetski rat bližio kraju. Prekrasnoga jutra na dan 6. kolovoza 1945. nad japanskim lučkim gradom Hirošimom nebo je bilo bez oblačka kad su sirene najavile približavanje dvaju neprijateljskih zrakoplova. No, kako su oni ubrzo nestali s obzora, dat je znak za prestanak zračne opasnosti. Kratko nakon toga, odjednom se nad gradom otvorio pakao i izlio apokaliptički oganj.

 

Bilo je točno 8 sati 15 minuta i 7 sekunda. Više od 100.000 stanovnika odmah je sažgano u eksploziji koja je trajala samo 10 milijuntinka sekunde, za koje je vrijeme okolni zrak dosegnuo temperaturu sunca. Za 10 sekundi užarena je kugla dobila promjer od 1 km, da bi se minutu poslije ohladila i pretvorila u atomsku gljivu. Nekoliko sati nakon eksplozije počele su padati na zemlju tamne ljepljive kuglice radioaktivnog materijala.firstbomb

CRNE KIŠE
Za vrijeme te crne kiše temperatura je naglo pala, tako da su se žrtve smrzavale usred ljeta. One koji su preživjeli prženje i tlačni val od 35 tona po četvornome metru što je pustošio brzinom od 440 m u sekundi čekali su mučnina, glavobolja, krvavi proljevi i povraćanja, otpadanje kose, leukemija i razne infekcije zbog smanjenog imuniteta organizma, kao i teške monstruoznosti i deformacije novorođene djece kroz nekoliko pokoljenja. Smatra se, da je do 1950. godine zbog ove atomske bombe stradalo oko 200.000 ljudi, iako i danas traju njezine posljedice. I dok se u Hirošimi mrtvi nisu mogli još ni prebrojiti, bačena je 9. kolovoza iste godine u 11 sati i 2 minute druga atomska bomba na katolički studentski grad Nagasaki, koji je bio potpuno nevažan s vojno-strateškoga gledišta. Od ove je druge bombe, prema službenim podatcima, do 1950. godine stradalo 140.000 ljudi. Da ih nije poginulo više treba zahvaliti brežuljkastoj konfiguraciji terena koja je zaštitila neke dijelove grada od prvoga udara.tibbets.enola

 

RATNI ZLOČINCI
Kao sjećanje na ove dvije neizrecive tragedije svake godine japanska djeca naprave bezbroj ždralova od papira u spomen na djevojčicu koja je u tom atomskom holokaustu bila teško ozračena. Prije nego što je umrla, ona je htjela napraviti tisuću takvih ždralova za svoje vršnjake u zemlji i svijetu. Uspjela ih je izraditi samo 600.

Odluku o bacanju bombe na Japan donio je osobno 2. kolovoza te godine američki predsjednik Truman, koji je volio društvo i svirao jazz instrument. Iako se prema izjavi predsjednika Clintona, koji je također voli društvo i svira jazz instrument, SAD ne moraju ispričati Japanu za taj holokaust, ipak se do danas glede te odluke postavljaju neka vrlo ozbiljna pitanja.
Prvo, je li s čisto vojnog i političkog motrišta bilo potrebno baciti nuklearne bombe na Japan? Poznato je, da je njemački vojni otpravnik poslova u svibnju 1945. godine poslao iz Japana brzojav u Berlin, da japanska vlada smatra daljnje ratovanje beznadnim, i da razmišlja o kapitulaciji. Sadržaj je toga brzojava bio poznat saveznicima. U srpnju iste godine japanski se veleposlanik u Moskvi obratio sovjetskoj vladi s molbom, da ova posreduje da dođe do pregovora između Japana i SAD o obustavi vatre i primirju.


Prema službenim američkim stajalištima bombe su bile potrebne da se slomi japanski otpor i time spriječe daljnje ratne žrtve, koje bi brojile između 30 i 60 tisuća ljudi. No, žrtve se atomskih bomba bačenih na oba grada penju od jedne četvrtine do jedne trećine milijuna! Ali, bez obzira na ovakvu vojnu računicu, ne mogu se međusobno prebrajati mrtvi. Svatko umire sam, i ljudska se agonija ne može ni zbrajati ni odbijati. Već je ljeti 1945. američki vojni stručnjak admiral William Leahy smatrao, da je vojni poraz Japana siguran, ali da „znanstvenici i ostali žele ispitati ovo oružje (tj. atomsku bombu) zbog velikog novca koji je utrošen u taj objekt. Riječ je ipak o dvjema milijardama dolara.“

I doista, dok su rezultati uranijske bombe bačene na Hirošimu bili predvidivi, rezultati bombe od plutonija 239 nisu bili predvidivi . Kod ove druge bombe radilo se o pokusu „in vivo“. Ona je k tomu morala poslužiti i kao upozorenje Sovjetima, koji su tri dana nakon bombe na Hirošimu bili objavili rat Japanu da bi mogli s pobjednicima dijeliti ratni plijen, da shvate svoj položaj u odnosu na Ameriku.

 

MAJKA SMRTI

I dok glede vojne korisnosti bacanja atomske bombe na Japan barem načelno mogu postojati dileme, one uopće ne postoje glede nemoralnosti i protupravnosti toga čina. Nema nikakve sumnje da je time počinjen jedan od najvećih ratnih zločina u Drugome svjetskom ratu. Masovnim spaljivanjem žena, djece i ostalog civilnog pučanstva i pretvaranjem u prah i pepeo nezaštićenih gradova, njihovih stambenih, humanitarnih i vjerskih objekata, počinjena su teška kaznena djela genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Za ista su takva djela pobijeđeni odgovarali pred međunarodnim sudom u Nürnbergu i Tokiju. Tim je činom također prekršeno temeljno moralno pravilo, da se ne smije činiti zlo da bi se postiglo dobro, i da cilj ne opravdava sredstva.

Amerika se ovdje ne može pozivati ni na pravedan rat, ni na vojnu sudbinu. U „totalnome ratu“ nema klasičnih pretpostavki pravednoga rata. Kako je rekao papa Ivan Pavao II. prilikom svojega posjeta Nagasakiju, bombu je bacila ljudska ruka, a ne sudbina. Od tada pa sve do danas Amerika ne može pronaći moralni legitimitet za svoju vojnu nadmoć.Njezina dvostruka mjerila političkoga morala i danas odišu istim onim utilitarizmom, koji je diktirao bacanje atomskih bomba na Japan, a prema kojemu je američka politička korist mjerilo moralne dopustivosti političkog čina. Ta korist može biti već i samo dobivanje izbora. U eksploziji bombe na Hirošimu i Nagasaki eksplodirao je i američki moralni kredibilitet.

Prije nego je poletio prema Hirošimi da tamo posije smrt i užas, američki je pilot nazvao svoj bombarder B-29 imenom svoje majke – Enola Gay. Tim je nehotičnim cinizmom on dao tehnologiji smrti ime majčinskoga vrela života i ukazao na to, da je tehnologija, kojom se nadzire, manipulira i uništava ljudski život, postala umjesto majke glavna sakralna vrijednost u suvremenome društvu.
Branimir Lukšić/croative

 

facebook komentari