EU UVODI SANKCIJE HRVATSKOJ! Barroso, Reding i Fuele već pokrenuli postupak

58

[quote]Nakon 10 dana konzultacija s članicama Hrvatskoj se suspendira novac za Schengen i projekte iz pravosuđa[/quote]

Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso zajedno sa povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding i povjerenikom za proširenje Štefanom Fueleom započeo je proceduru za pokretanje sankcija protiv Hrvatske zbog slučaja ‘Lex Perković’ te su o tome još prošli petak informirali ostale povjerenike. To su u Bruxellesu rekli izvori iz Europske komisije, a službeno je potvrdila i Mina Andreeva, glasnogovornica povjerenice Reding.

Ona je rekla da je Komisija u kontaktu sa Hrvatskom te se još uvijek nada da će se to riješiti. U nedostatku informacija da će Hrvatska vlada uskladiti ovaj zakon, brzo i bezuvjetno, kao što je to sada slučaj, mjere protiv Hrvatske koje predviđa članak 39. pristupnog Ugovora su neminovne. Podsjetila je da je za ovu inicijativu dobivena potpora svih povjerenika.

Europska Komisija je bila vrlo jasna tijekom prošlog mjeseca da je potrebna brza i bezuvjetna promjena hrvatskog zakona kako bi se Hrvatska uskladila s europskim uhidbenim nalogom. U odsutnosti takve akcije, Europska komisija će poduzeti akciju predviđenu člankom 39 iz hrvatsko pristupnog ugovora.ž

U tu svrhu potpredsjednica Reding, predsjednik Barroso i povjerenik Fuele obavjestili su cijeli kolegij povjerenika prošli petak i dobili punu potporu kolegija za buduću akciju. Stoga, ne bude li razvoja događaja u Hrvatskoj, koja bi opravdala da se ponovno preispita situacija, pokretanje postupka predviđenog člankom 39. će se uskoro dogoditi – rekla je glasnogovornica povjerenice Reding.

Na pitanje što konkretno očekuju od Hrvatske da bi se spriječilo aktiviranje sangcija Andreeva je rekla da Komisija očekuje brzu i bezvjetnu promjenu hrvatskog zakona.

– To znači da se to treba učiniti ne za godinu dana, nema nekog vremenskog roka, ali znači bez nepotrenog odgađanja.

Ona je rekla da ne može prejudicirati koja će konačna odluka nakon konsultacija sa državama članicama biti, ali je rekla kako je stav Komisije da je riječ o kršenju povjerenja. “Ako stvarate prostor bez granica unutar EU-a, morate osigurati da zločini počinjeni u jednoj članici ne smiju ostati nekažnjeni”.

Na primjedbe da hrvatska vlada kaže da ima nekih ograničenja u primjeni Europskog uhidbenog naloga u više zemalja članica odgovor glasnogovornice je bio da Europska komisija traži od svih zemalja članica da korektno provode Europski uhidbeni naloge, što se dogodilo u Sloveniji i Češkoj, koje su ispravile svoje zakone jer je Komisija na tome inzistirala, ali u svakom slučaju situacija u Češkoj ili Sloveniji nije usporediva sa stanjem u Republici Hrvatskoj.

“Ovdje imamo zakon koji je bio usklađen 2010., kada se hrvatska vlada borila da se uskladi s EU pravilima, onda je tri dana prije članstva promijenjen zakon koji je suprotan europskom zakonu. Dakle, ovdje je situacija vrlo različita”, prenijela je stav svoje šefice glasnogovornica Andreeva.

Izvori iz Komisije također kažu da su inicijativu pokrenuli zajedno predsjednik Barroso sa povjerenicima Reding i Fule kako bi pokazali da je Komisija jedinstvena u ovom pitanju, da želi štititi kredibilitet procesa proširenja.

Ovo praktički znači da je procedura protiv Hrvatske već pokrenuta u petak u Europskoj komisiji, a o službenom pokretanju procedure odluka će se donijeti u srijedu na sastanku Europske komisije kada će se o tome izvijestiti i države članice Europske unije. Time službeno počinje procedura konzultacije s državama članicama nakon čega bi mjere protiv Hrvatske trebale stupiti na snagu u roku od deset dana, koliko traje procedura konzultacija, što znači da bi sankcije u tom slučaju stupile na snagu već krajem rujna.

Europska komisija je dužna prije usvajanja mjera konzultirati države članice, ali države članice ne mogu spriječiti odluke komisije. Prema izvorima iz EK, a kako i diplomatski izvori iz Bruxellesa potvrđuju, Hrvatskoj bi se uskratila novčana pomoć za Schengen koja je za sljedeću godinu 80 milijuna eura. Novac namijenjen za ovu godinu je već uplaćen Hrvatskoj. Diplomati država članica kažu da šteta po Hrvatsku nije samo svota novca već i ostvarenje interesa Hrvatske da se što prije priključi Schengenu te negativan utejcaj koji ovaj slučaj sada ima na proces proširenja.

“Svaka država ima pravo na svoj stav, pa i na neslaganje sa Europskom komisijom. Ono što je u primjeru Hrvatske neugodno je da se to događa od prvog dana članstva u EU, a prijetnju sankcijama je uspjela dobiti već za manje od tri mjeseca, dakle u rekordnom roku” rekao nam je jedan diplomata jedne države člancie EU.

Još je jedna činjenica neugodna za proces preširenje i kredibilitet ovog procesa, a to je činjenica da će se o mjerama protiv najnovije članice odlučiti upravo na sastanku Komisije namjenjen temi o proširenju i ovogodišnjem paketu proširenja i izvješća o napredku za države zapadnog Balkana.

“Inzistirali smo da Hrvatska uđe EU bez ikakvih potreba za dodatne mehanizme nadzora. To smo koristili kao dokaz da je proces proširenja vjerodostojan i da se niti jednu državu neće pustiti u članstvo dok ne bude 100 posto spremna. Sada ovaj primjer sa vašim zakonom o primjeni Europskog uhidbenog naloga protivnici proširenja koriste kao negativan primjer i kao primjer da se nismo trebali žuriti niti s Hrvatskom”, kazao nam je jedan visoki dužnosnik Eurpske komisije.

U Bruxellesu također kažu da Hrvatska još uvijek može sve spriječiti ako u međuvremenu dostavi informaciju da je spremna promijeniti spornu odredbu zakona onako kako traži Europska komisija, a to je da se u potpunosti uskladi s pravilima Europske unije i to onako kako je to Hrvatska preuzela tijekom pregovornog procesa. To bi značilo zapravo da Hrvatska ne odgodu stupanje na snagu odluke o ukidanju vremenskog ograničenja za izručenje svojih državljana.

[box_dark]Što je članak 39Članak 39 omogućava Komisiji da do kraja razdoblja koje traje do tri godine nakon pristupanja može na zahtjev neke države članice ili na svoju vlastitu inicijativu poduzeti odgovarajuće mjere i odrediti uvjete i načine njihove provedbe u slučaju ozbiljnih nedostataka u prenošenju ili provedbi europske pravne stečevine. (H)

[/box_dark] jutarnji

facebook komentari

  • Samo naprijed EU. Ovu prozločinačku, antifašističko/fašističku prokomunističku i Udbačku gamad treba skinuti s vlasti hrvatskog poštenog naroda.

    • EMINƎM

      Taj lažljivi šljam svojim protuhrvatskim djelovanjem Sam Sebe Skida S vlasti,

    • srka

      Tkoji su tebi po mjeri Milane?

      Lijevi, Desni…urnebesni?

      by Srka®

      • EMINƎM

        tko tebe iz akšama neopredijeljeni izbaci

      • Nadajmo se Srka da ti je pitanje iskreno iako može biti provokativno. Svejedno, dati ću ti moje mišljenje.

        Prvo (1) znamo da je jugoslavenski i hrvatski antifašizam bio zločinački.

        drugo (2) znamo da je fašizam bio zločinački.
        Treće (3) znamo da je komunizam bio zločinački.
        Četvrto (4) znamo da su udbaši bili zlikovci a njihov aparat zločinački.

        Peto (5) sada ti Srka meni ili nama svima kaži koje bi ti od ovih gore po mjeri izabrao. Očekujem(emo) odgovor.

        • srka

          Sesto(6) , al s’obzirom da te tocke nema…onda tocka prvo(1).
          Pitanje nije bilo provokativnog karaktera.

          by Srka®

  • Samo naprijed EU. Ovu prozločinačku, antifašističko/fašističku prokomunističku i Udbačku gamad treba skinuti s vlasti hrvatskog poštenog naroda.

    • EMINƎM

      Taj lažljivi šljam svojim protuhrvatskim djelovanjem Sam Sebe Skida S vlasti,

    • srka

      Tkoji su tebi po mjeri Milane?

      Lijevi, Desni…urnebesni?

      by Srka®

      • EMINƎM

        tko tebe iz akšama neopredijeljeni izbaci

      • Nadajmo se Srka da ti je pitanje iskreno iako može biti provokativno. Svejedno, dati ću ti moje mišljenje.

        Prvo (1) znamo da je jugoslavenski i hrvatski antifašizam bio zločinački.

        drugo (2) znamo da je fašizam bio zločinački.
        Treće (3) znamo da je komunizam bio zločinački.
        Četvrto (4) znamo da su udbaši bili zlikovci a njihov aparat zločinački.

        Peto (5) sada ti Srka meni ili nama svima kaži koje bi ti od ovih gore po mjeri izabrao. Očekujem(emo) odgovor.

        • srka

          Sesto(6) , al s’obzirom da te tocke nema…onda tocka prvo(1).
          Pitanje nije bilo provokativnog karaktera.

          by Srka®

  • Perun

    „Već 1 000 godina Hrvati NEUMORNO i u kontinuitetu traže jednog gospodara,
    koji bi njima vladao.

    Od mađarskog Kolomana (godine 1102.) pa do susreta u Križevu (godine
    1526.), kada se po prvi put pojavljuju Habzburgovci, a papski izaslanik u
    Budimu to s pravom naziva “Trovarsi altro Signore” (“Traženje drugog gospodara”),
    od borbe protiv Mađarske pa do današnjih dana, motiv je uvek isti

    – hrvatstvo traži nekoga kome bi se potčinilo, sa kim bi potpisalo jedan
    politički ugovor da bi se, potom, sledećih četiri stotine godina bunilo
    protiv tog ugovora…

    Glavna osobina malograđanskog hrvatstva je, pre svega, da ono pogrešno misli i da ispravljanje svog pogrešnog razmišljanja isuviše kasno sprovodi. Malograđansko, pseudo-gospodarsko hrvatstvo pati od borniranog kompleksa manje vrednosti u sociološkom smislu i ako je išta u hrvatskoj prošlosti deplasirano i tragikomično, onda je to ono prazno dočaravanje jedne imaginarne aristokratske, plemenite hrvatske prošlosti“
    —————–
    P.S.

    Izašli su hrvati iz minijaturne a ušli u ĐžINOVSKU jugoslaviju.

    Bravo, ponovo su Hrvati uspešno pronašli novog gospodara sada je to EU.
    Opet imaju nekoga ko će biti hrvatima kriv za sve.

    • EMINƎM

      ne može biti gore od onog st’ranja u dvije yuge kada su Hrvatima jašili srbi za vratom, to je vama žao

      • Perun

        Razmisli malo,

        NEKI Hrvati vas integrisaše u kraljevinu SHS,
        (kraljevina srba hrvata i slovenaca)

        NEKI Hrvati vas integrisaše u komunjarsku Jugoslaviju,
        a Srbi vam za SVE krivi,

        NEVEROVATNO ALI ISTINITO !!! 🙂

        • EMINƎM

          to su činili izdajnici Hrvatskog nacionalnog interesa, poznati kao posrbice ili u bih-u poturice , ljudski šljam

          • Perun

            Ne bih da pišem ono što ti nadam se znaš, pa bih ti postavio samo jedno reprezentativno pitanje da li su
            Vladimir Nazor
            BAKARIĆ S. VLADIMIR
            Ivo ili Ivan Stevo Krajačić
            bili posrbice ?

          • EMINƎM

            posrbice ili ne , radili su za srpsku stvar .
            Baš zbog takvih negativaca mi je i drago da smo se konačno odvojili od turskih prišiđeldija i sada smo tu gdje i pripadamo ,
            Znaš srbi su pokrali TRI puta državu Hrvatsku, veli se i s nanom možeš jednom….. al triput je već malo previše

          • Perun

            Tri puta ??? !!!

            Najverovatnije znaš a ako ne znaš ovako je počelo.

            “”PROGLAS!

            Svojim sam proglasom od 2. prosinca t.g. javio slavnome opcinstvu, da su nase hrabre cete zauzele Beograd – prijestolni grad Srbije.
            Da se taj novi uspjeh, kojim je pobjedonosno napredovanje nasih junaka protiv neprijatelja okrunjeno, sto dostojnije proslavi, obdrzavat ce se u nedjelju dne 6. prosinca 1914. u 9 sati prije podne svecana sluzba Bozja u prvostolnoj crkvi.

            Istoga dana javno ce se prodavati cvijece u korist siromasnih obitelji nasih ratnika.
            Nase rodoljubno gradjanstvo umoljava se, da toga dana u znak slave hrvatskog odusevljenja okiti svoje kuce hrvatskim zastavama, koje neka ostanu izvjesene do 8. ovog mjeseca.

            Zivio nas premilostivi car i kralj Franjo Josip I.!Zivila nasa hrabra
            vojska! GRADSKO POGLAVARSTVOU ZAGREBU, dne 5. prosinca 1914.
            Gradski nacelnik: Holjac Janko”
            ——————-

            GOVOR NADBISKUPA dr.ANTE BAUERA ODRŽAN U ČERNOMERCU BLIZU ZAGREBA 31.07.1914G.

            Hrvati junaci,ljubljeni naš kralj zove Vas u boj.

            Vi srčano i oduševljeno polazite,jer se Hrvat nigda nije oglušio glasu svoga kralja.
            U najtežim vremenima stajali su djedovi Vaši vjerno uz prijestol, pa cete i Vi u staroj vjernosti za kralja dati krv i život svoj.

            Hrvati junaci!Domovina vas zove u boj.Domovina kojoj dušmanin prijeti da je komada.Domovina koja je u pogibelji da može i svoje časno ime i svoju svetu vjeru izgubiti. Domovina Vas zove,
            a Hrvat je vazda znao ginuti za dom svoj.

            Hrvati junaci!Bog Vas zove u Boj. Bog,Vječna Pravda,

            zove Vas da u rukama njegovim budete osvetnici onoga nedjela u Sarajevu koje je kralju našemu otelo čvrstu potporu u starim danima, a njegovim vjernim narodima smjeralo izgubiti
            nadu u veliku budućnost.

            Hrvati junaci! Hrabro pođite u boj i znajte da se u najteže časove Vaše ruke milijuna dižu Gospodu na pobožnu molitvu.

            Neka pobjeda dade Vama sreću i oružju Vašemu.

            Hrvati junaci ! Podjite junačno i blagoslov božji svuda bio s` Vama

            Govor je objavljen u “Narodnim Novinama“ 1.08.1914.

          • EMINƎM

            sada vidiš da je naša domovina bila do Zemuna, ali nismo je uspjeli ni pored svih napora obraniti , ponavlja se isto stanje kao i danas u BiH-u, ni pored sve našeg truda, volje i htijenja strani interesi su odlučujući faktor, baš kao što se to dogodilo uskoj srbiji s Kosovom danas. Niste u mogućnosti ni vojno djelovati protiv kosovara a vi bi vojnu digli, al se ne diže više, jbg
            Vremeplov je lijepa stvar da se ne zaboravi , ali s odmakom se lijepo vidi tko je imao pretenzije i na koga,
            Otetu Vojvodinu vidim ste još zadržali…

          • Perun

            Kojoj hrvatskoj državi i u kom periodu je pripadala Vojvodina i Zemun ?
            Zadnja hrvatska država pre ove sadašnje
            je nestala 1102 godine.
            Od 1102 god. pa do sada ste bili potčinjeni Ugarima i Austro-Ugarima, za malo pa 1000 godina niste imali ni “D” od države.
            ————

            Počelo je kako piše u gornjem PROGLASU
            kada su VAŠE (čuj VAŠE) “hrabre cete zauzele Beograd – prijestolni grad Srbije”.

            A završilo se ovako:

            Docek Srpske vojske Rijeka i Split Novembar 1918

            U Rijeci je srpskim vojnicima iz 2. bataljona 5. pešadijskog puka Drinske divizije priređen veličanstveni doček, kao i u Splitu,
            20. novembra, kada je u grad ušao 2. bataljon 13. pešadijskog puka Timočke divizije.

            Na pristaništu je oko 20.000 meštana dočekivalo vojnike s povicima:

            „Živjela Srpska vojska! Živjela Jugoslavija!”

            Vođa hrvatske Pučke stranke dr Josip Smodlaka ovim rečima ih je pozdravio:

            „Braćo srcu našem najmilija, neumrli vitezovi srpski!
            Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji.

            Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam
            svaka stopa bila! Blagoslovene majke koje vas rodiše! Blagoslovena kolijevka koja vas je odnjihala!

            Blagosloveni opustjeli domovi vaši, koji se u crno zaviše
            da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce slobode, što nas sada obasjava.

            Koliko smo čeznuli za ovim časom…!

            Zajedno sa vama kličemo onome koji vas je pripremio za
            pobjede, vrhovnome vođi vašemu,

            unuku Velikog Vožda Karađorđa, Kralju vašemu i našemu.

            Da živi Kralj Petar! Da živi Srpska vojska”!

          • EMINƎM

            oslobodili smo se konačno tih vašioh lažnih HR osloboditelja bradatih svrba., mada je tito strogo naredio da se svi četnici koji su prišli “oslobodilačkoj” vojsci obriju četničko obilježje
            Valjda ti je jasno kako se u obe yugoslavije vršilo posrbljavanje i okupacija cijele Hrvatske, ali na žalost sav vam trud ode uzalud.
            kada bi muslemani imali malo soli u glavi mogli bi iz vašeg slavnog borbenoga puta mnogo toga naučiti, barem da ne ponavljaju lošeg đaka.

          • Perun

            Nisi mi odgovorio na ova pitanja !!!
            —————–

            Kojoj hrvatskoj državi i u kom periodu je pripadala Vojvodina i Zemun ?

            —————–

            Zadnja hrvatska država pre ove sadašnje je nestala 1102 godine.
            Od 1102 god. pa do sada ste bili potčinjeni Ugarima i Austro-Ugarima, za malo pa 1000 godina niste imali ni “D” od države.

          • EMINƎM

            ;))” naša “D” država je sada tu a i ’41 je bila ta ista nezavisna država, baš kao što je i dan danas, ali nažalost bez srbijanskih dotepeneca

            Vojvodinu ste etnički očistili i opljačkali kako to rade pravi četnici

          • Perun

            “a i ’41 je bila ta ista nezavisna država” ….
            ————
            Pogledaj dobro sta piše na mapi te po tebi po tebi “nezavisne države”,

            ČIJA beše OKUPACIONA ZONA ta nezavisna NDH.
            Kolko vam to Italijani ostaviše od OBALE i OSTRVA,

            istine radi skoro cela obala i ostrva nisu nikada ni bila hrvatska.

          • EMINƎM

            ma zaboli me neka stvar za to što je nekad bilo, ono što je vama bilo drago u cijeloj ovoj priči oko HR više se neće ponoviti , na našu sreću, pozdrav

          • srka

            Nije bitno kojoj i kada…ratne reparacije, pljacka te za pocinjeni genocid na teritorij RHrvatske i RBiH se Perune mora nadoknaditi…prija ili kasnije…nije vise ovo srednje vam mitolosko stoljece…netke stvari jednostavno su neizbjezne…Teritorij Zemuna ili pak Vojvodine i nije netka reparacija…ali bolje i to nego nisto…nego cekati…

            Eto “kom” periodu…pripada….nesretnice…

            Daj sada jednu svoju “umotvorinu” iz umno-poremecene “elektronske svescice”

            😉

            by Srka®

          • Perun

            Još nisi shvatio, nije ni čudo, a i kako bi, pa da ti pomognem.

            Kada su psihopate i budale u pitanju strogo se pridržavam ove IZREKE.
            —————-

            Filozof Rasel je davnih sezdeseth godina rekao:

            NIKADA SE NE RASPRAVLJAJ SA BUDALOM,
            TRECI KOJI POSMATRA SA STRANE NECE VIDETI RAZLIKU.

          • Matan

            Ja je i ne vidim odavno između tebe i budale.Razliku.
            Dobar citat.:) 🙂
            Od kada je Vojvodina vaša to je bolje pitanje.

            Na osnovu čega joj oduzimate autonomiju .Na osnovu protjerivanja drugih naroda .

          • EMINƎM

            pa srbi se na području Vojvodine pojavljuju po prvi put dolaskom otomanlija kao njihovi vjerni pljačkaši turskih ogrizina

          • Perun

            Svеdočanstva austrijskog državnika
            o Srbima starosеdеocima u Slavoniji i Vojvodini

            Austrijski državnik grof Johan Kristijan Bartеnštajn,
            savеtnik caricе Marijе Tеrеzijе – 18. stolеćе,

            potvrđujе činjеnicu da su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji starosеdеlačko stanovništvo.

            Grof Bartеnštajn dеmantujе da jе vеćina današnjih Srba na
            tеritorijama sеvеrnе Srbijе (Vojvodinе), Mađarskе i Hrvatskе porеklom od onih Srba koji su iz Srbijе došli pod vođstvom svog patrijarha Arsеnija Čarnojеvića 1690. godinе. Bartеntštajn, timе, ponavlja da jе vеćinsko srpsko stanovništvo u ovim krajеvima starosеdеlačko.

            To čini na zanimljiv način

            – Austrija jе odlučila da sе nagradе svi Srbi koji su u ovoj sеobi došli sa svojim patrijarhom, ali to državni organi nisu mogli da sprovеdu, jеr jе bio u pitanju nеznatan broj porodica, u odnosu na starosеdеlačkе, mеđu kojima su sе došljaci izgubili.

            Evo tog opisa Bartеnštajna:

            Odmah godinе 1701, htеdošе ukloniti mitropolita sa granicе i
            narеditi mu stan u Sеnta-Andrеji, višе Budima, i dokazati da Lеopolodova obеćanja pripadaju samo onim porodicama što su prеšlе ovamo s mitropolitom Čarnojеvićеm
            – kojе bi, poslе dvanaеst godina, tеško bilo pronaći.

            Bartеnštajn svеdoči da su u osamnaеstom stolеću svi stanovnici Slavonijе Srbi
            – jеdni su pravoslavni, a drugi, takođе, pravoslavni
            ali priznaju rimskog papu i za svog poglavara (unijati)

          • Matan

            Ahahahahahah polako.Opet lažeš.

            Vojvodinu ste prvi put naselili za vrijeme opjevanih Seoba

            Tijek oslobodilačkih ratova isključivo je ovisio o velikim silama (Austriji i Ugarskoj), koje su uz pomoć svojih saveznika u pojedinim razdobljima uspijevale osloboditi ne samo svoja područja, nego i najveći dio Srbije (kao u vrijeme tzv. bečkih ratova koji su vođeni od 1683., do 1699. godine). Austrijanci su pod vodstvom Ljudevita Badenskog, svoj niz sjajnih pobjeda u ovim bitkama, nastavili prodorom u Srbiju 1689. godine, gdje uz pomoć tamošnjih kršćana – poglavito Srba, koje je car Leopold I pozvao na otpor Turcima – oslobađaju sva područja do Štipa i Velesa (u današnjoj Makedoniji). Austrijska vojska nije mogla održati te prostore (jer im zbog francuske ofenzive na rijeci Rajni ne stiže očekivana pomoć), pa je razbijena kod Kačanika 1690. godine od snaga velikog vezira Mustafa-paše Čuprilića.

            Posljedica ovog teškog poraza, bilo je i masovno napuštanje sjeverne Makedonije, Metohije i Kosova od strane Srba. U jednoj od najvećih seoba u povijesti, vođeni svojim patrijarhom (Arsenije III. Čarnojević), pred turskom najezdom u kojoj je osvojen i Beograd (28. 10. 1690. godine), oko 70.000 Srba spas nalazi u južnoj Ugarskoj. Svojom poveljom od 11. prosinca iste godine, car Leopold I, daje Srpskoj pravoslavnoj crkvi i patrijarhu Čarnojeviću povlastice slične onima koje su uživali u Pećkoj patrijaršiji, pod vlašću Turaka.*

            ———————————
            * Prve povlastice srpskim velikašima koji su prebjegli u južnu Ugarsku, dao je kralj Matija Korvin već 1465. godine, kada je Srbima omogućio stalnu samoupravu, a Vuka Brankovića (unuk despote Đurađa Brankovića), imenovao srpskim despotom. Naravno, bilo je to motivirano i vlastitim interesima, jer, Ugarskoj je za obranu južnih granica trebalo sve više vojske, pa su Srbi koji su bili spremni staviti se na raspolaganje Carstvu, morali dobiti stanovitu naknadu – u vidu titula, imanja i stalnih novčanih prihoda.
            —————————————————————————————————————————————-

            U vrijeme ratova koje je Austrija vodila protiv Turske na srpskom području (od 1689. do 1739. godine), Srbi su, pored već spomenute (iz 1690.), imali još dvije masovne ‘seobe’ naroda, i to 1717/18. i 1737/39. godine. Posljednja je bila pod vodstvom Arsenija IV Šakabente. Nema podataka o broju onih koji su na ovaj način napustili srpski matični prostor, ali sasvim sigurno je bila riječ o egsodusu koji je bitno smanjio srpski nacionalni element na njegovom domicilnom prostoru. Prema podacima nekih srpskih historičara (npr. Dušana Popovića), Srbija u to vrijeme nije imala više od 80 do 100.000 žitelja.

            U narednim desetljećima i ove ‘seobe’ se dižu na razinu ‘veličanstvenih’ mitskih epizoda, u kojima se »ogleda duh nepobedivosti i spremnosti na žrtvu«. Mada i ovoga puta nema logičkog i razumnog objašnjenja za takav pristup događajima koji se prije mogu nazvati nacionalnom katastrofom širokih razmjera nego svrstati u red “herojskih” podviga , ‘seobe’ inspiriraju pjesnike, kniževnike i slikare, predmetom su znanstvenih izučavanja i rasprava, a njihovi romantičarski opisi ulaze u sve udžbenike, lektire, ljetopise, enciklopedije, crkvene godišnjake…* Postavljena je još jedna kockica u mozaiku “slavne srpske istorije”.

            ———————————-
            * Od ‘seoba’ je stvoren još jedan kult. Nema Srbina koji ne zna za slavnu sliku Paje Jovanovića (Seoba Srba), ili grandiozni književni opus Miloša Crnjanskog (Seobe). Prema ovom romanu krajem XX stoljeća, snimljen je i istoimeni filmski spektakl, i gotovo je dostigao popularnost i gledanost filma Boj na Kosovu.
            —————————————————————————————————————————————-

            Srbi u novoj sredini, doživljavaju istinski narodni preporod (na ekonomskom, obrazovnom, vjerskom, kulturnom i svakom drugim planu). Veliki dio njih stavlja se u službu svojih vlastelina i uključuje u vojne postrojbe koje se koriste za obranu južnih granica Carstva, što im donosi i stanoviti ugled i brojne povlastice.U tolerantnom i civiliziranom okruženju, Srpska pravoslavna crkva, osim na vjerskom, djeluje i na polju općeg narodnog obrazovanja. Do otvaranja svojih, Srbi se obrazuju u katoličkim i protestantskim školama. Zahvaljujući prije svega svećenstvu i vlastitom građanskom sloju (koji se u Ugarskoj počeo formirati već u XV stoljeću – kada su mnogi snalažljivi Srbi trgujući između Turske i srednje Europe stekli znatnu materijalnu korist), kao i činjenici da su bili naseljeni u najplodnijim i najbogatijim predjelima Ugarske, oni ubrzo grade svoje crkve i manastire, osnivaju brojne škole, kulturne, trgovačke i finacijske ustanove, pokreću bogatu izdavačku djelatnost i stvaraju svoja kulturna i trgovačka središta u Novom Sadu, Srijemskim Karlovcima, Budimu i drugim gradovima.

            Tako su stvarani preduvjeti za projekat koji je uslijedio polovicom 19-og stoljeća, kada su Srbi jednostrano proglasili “srpsku Vojvodinu” , smatrajući da su stekli pravo vlasništva na tu zemlju. Mada je ova odluka ubrzo stavljena izvan snage – jer je donesena nelegalno i protivno važećim zakonima, Srbi su nastavili svojatati prostore na koje su doselili s očitom nakanom da ih učine svojim državnim područjem. Upravo na primjeru Vojvodine, bjelodano je na koji način velikosrpska politika provodi svoje ciljeve. Svojatajući s istim žarom krajeve koje su naselili (Srijem, Bačku, Banat, Baranju) i one koje su napustili (Makedonija, Kosovo i Metohija), Srbi nastoje stalnim političkim manipulacijama pripojiti svojoj budućoj državi i jedne i druge. Dakako, kao temeljni argumenti opet se pojavljuju mitomanske tvrdnje o posebnim zaslugama u ratovima protiv Turaka.

            Ove velikosrpske ideje dobijaju novi zamah nakon što je Srbija na Berlinskom kongresu (1878. godine) međunarodno priznata od velikih sila – pod uvjetom da svim nacionalnim manjinama koje žive na njenom području osigura ljudska, nacionalna i vjerska prava i slobode po važećim međunarodnim konvencijama.*
            ———————————-
            * Srbija nikad nije ispunila ovaj uvjet, niti je zbog toga snosila bilo kakve sankcije; čak što više, u Balkanskim ratovima, te Prvom i Drugom svjetskom ratu (a i u ratovima koje je izazvala i vodila u bivšoj SFRJ u razdoblju od 1991. do 1999. godine), počinila je teške i masovne zločine genocida, koji su također ostali nekažnjeni.

          • Matan

            Ali ni Seobe nisu sve.Najveći zamah vašemu naseljavanju Vojvodine dali su Tito i komunisti “kolonizacijom i agrarnom reformom ” i tako Srbima omogućili da se pod plaštom antifašizma obračunaju sa drugim narodima u Vojvodini i tako promijene potpuno etničku sliku Vojvodine.

            Zakon o „Agrarnoj reformi i kolonizaciji”, čiji je tvorac bio Titov najveći marksistički teoretičar Moša Pijade, donesen je neposredno nakon rata (23. 08. 1945. godine).

            Pod parolom: „zemlja seljacima”, pripadnici partizanske vojske (njihovi simpatizeri i članovi obitelji), te borci iz prethodnog – I. Svjetskog rata i Balkanskih ratova – „solunci“ (jer postojao je i princip „dodele zemlje borcima iz ranijih oslobodilačkih ratova za koje se utvrdilo da u vreme kada su kolonizirani nisu dobili dovoljno obradive zemlje”) postali su vlasnici kompletne pokretne i nepokretne imovine protjeranih i kolektivno kažnjenih Nijemaca i manjim dijelom Mađara, te starosjedilaca (bivših „kulaka”) hrvatske i drugih nacionalnosti.
            Za kratko razdoblje (od kraja 1945. do 1948. godine), na ovaj način je kolonizirano preko 250.000 osoba, što je (prema izvorima samih realizatora ovoga projekta) „kolonizaciju u socijalističkoj Jugoslaviji pretvorilo u najveću seobu naroda na Balkanu u novijoj istoriji”.Oko 90% njih (ubrajajući i „neregularne” koloniste koji su u većim ili manjim skupinama samoinicijativno dolazili iz tzv. uže Srbije, s Kosova i iz Makedonije mimo organiziranog, planskog i od komunističkog vrha provođenog naseljavanja) bili su Srbi i Crnogorci, što je uvelike utjecalo i na etničku strukturu „koloniziranih” područja.
            Nametnuvši potpunu lokalnu vlast u koloniziranim područjima, uz već spomenuti osjetno bolji materijalni položaj, kolonisti i njihova Partija su već u to vrijeme povukli granicu između sebe i starosjedilačkog autohtonog pučanstva, koje je mahom smatrano „nepouzdanim elementom” u smislu ostvarivanja „generalne linije” zacrtane u načelima komunističkog političkog sustava. Doseljenici su nastojali mjestima u koje su dolazili dati novi identitet, pa je devastirano sve što je moglo podsjećati na mrske „Švabe“, Mađare ili „šokce“. Rušene su ili skrnavljene katoličke crkve, kapelice, pa čak i križevi koji su se nalazili na raskrižjima ili u atarima. Tako su, primjerice, u Prigrevici (općina Apatin, Bačka), srpski kolonisti iz Like i Banije (regije u Republici Hrvatskoj), temeljito preorali katoličko groblje, ne bi li se sasvim zatrlo sve što podsjeća na bivše žitelje sela.
            Uslijedile su i druge promjene: izmjena naziva mjesta,* nametanje soc-realističkih kulturnih
            —————————————-
            *Tako je Veliki Bečkerek postao Zrenjanin; Parabuć – Ratkovo; Bukin – Mladenovo; Čib – Čelarevo: Krnjaja – Kljajićevo: Buljkes – BačkiMaglić; Torza – SavinoSelo; Stefansfeld – Krajišnik i t.d. Samo su lokalni toponimi (nazivi brda, šuma, kanala i sl.), ostali uglavnom neizmijenjeni, i oni i danas svjedoče o prošlosti tih krajeva.
            —————————————————————————————————————————————-
            obrazaca, potiskivanje svega što nije bilo sukladno „tekovinama revolucije“, ali i revidiranje povijesnih i demografskih činjenica, kako bi se „dokazalo“ da su naseljeni prostori oduvijek pripadali došljacima.
            Vezano za ovu temu, poznati hrvatski demograf citira jednog srpskog autora:

            „Srpska je znanost s osobitom upornošću nastojala dokazati povijesno rano postojanje srpskog stanovništva u današnjoj Vojvodini. Osporavalo se moguću raniju nazočnost mađarskog stanovništva kao većinskoga. O tome D.Petrović kaže: ‘Posle mnogih sukcesivno odigranih preseljavanja severno od Save i Dunava srpski živalj je činio etničku većinu na tlu koje odgovara području današnje Vojvodine početkom 18. veka’, i dalje:

            ‘…ovakva etno-narodnosna slika na području Srema, Banata i Bačke je narušena novim kolonizacijama do kojih dolazi najviše tokom 18. veka. Doseljeni su Mađari iz drugih ugarskih zemalja, Slovaci iz Slovačke, Rusini (Ruteni) ustvari pounijaćeni Ukrajinci. U drugoj polovini 18. veka, naseljavano je nemačko stanovništvo iz zapadnih kneževina Nemačko-rimskog carstva, a sa Erdelja se spušta u Banat jedna struja rumunskog življa.’“*
            ——————————————
            *Dragoljub Petrović, Konstituisanje federalne Srbije, Beograd, 1988., str.11.; preuzeto iz: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos u velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str. 246-247.).
            ———————————————————————————————————————————–
            Naravno, ovakve tvrdnje nemaju nikakvoga uporišta u stvarnim povijesnim i demografskim kretanjima, no, mogu dobro poslužiti kao izgovor za poduzimanje stanovitih mjera kako bi se „ispravile“ tobožnje „nepravde“ koje su prema srpskom narodu, tobože, učinjene u prošlosti. Ne pomaže čak ni činjenica da i sami srpski izvori sasvim precizno navode razdoblja prvih značajnijih doseljavanja pravoslavnog življa iz Srbije na prekosavske i prekodunavske prostore – iz čega je sasvim jasno da su Srbi doseljenici i da ne mogu svojatati ovaj teritorij po povijesnom pravu, te da se kao izrazita manjina, u praksi nisu mogli služiti niti „pravom krvi i tla“ (tj. etničkim načelom). No, velikosrpska politika je pokazala izuzetnu žilavost, upornost i ustrajnost u dokazivanju svoje „istine“.

            Prema Josipu Butorcu, u Slavoniji i Srijemu (koji su vrlo intenzivno naseljavani srpskim elementom već od druge polovice XVII stoljeća), potkraj turske vladavine 1680 god., bilo je: Katolika oko 70.000 ( ili 33,3% ); Muslimana oko 100.000 (ili 47,6%); Pravoslavaca oko 30.000 (ili 14,3%); Kalvina oko 10.000 (ili 4,86%) i t.d.

            Ove podatke je nemoguće pobiti. Treba samo pročitati što je o srpskim seobama pisao Vuk Stefanović Karadžić, a što o Bačkoj, Srijemu i Banatu Ilija Garašanin, i stvari postaju posve razumljive. Srbi su sve do velikih seoba (krajem XVII i početkom XVIII stoljeća), u južnoj Ugarskoj bili izrazita manjina, dok ih u godini stvaranja Kraljevine SHS (1918.), nije bilo niti 1/3 od ukupnog stanovništva u ondašnjoj „Vojvodini“.

            Iako samo jedna u nizu onih koje su provođene posljednjih stoljeća, kolonizacija koja je od strane tadašnje komunističke vrhuške na čelu s Josipom Brozom odmah nakon Drugoga svjetskog rata planski, organizirano, sustavno i u vrlo kratkom roku izvršena na područjima istočne Slavonije, Srijema, Bačke, Baranje i Banata, događaj je bez presedana u novijoj povijesti ovih prostora. Ona je dovela ne samo do nasilnih, neprirodnih i drastičnih promjena u etničkoj strukturi tako koloniziranih krajeva, nego je uzrokovala i čitav niz štetnih socioloških, kulturoloških i društveno-političkih fenomena i procesa, s trajnim i višestruko negativnim posljedicama.
            Budući da je motivirana političkim razlozima, i ostvarivana prisilom tadašnjeg partijskog aparata, te po svojoj naravi bila na tragu velikosrpske politike,* nije teško dokučiti njezine
            ——————————-
            * Prema izvorima svih relevantnih demografa i znanstvenika koji su ovaj problem izučavali, broj Srba i Crnogoraca, u ukupnoj populaciji kolonista, bio je oko 90%. Takav podatak nalazimo čak i kod Milana Bulajića (u njegovoj knjizi Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. , Beograd 1989., str. 62-69.), koji se poziva na neke od ozbiljnih studija koje su se bavile tim fenomenom. Dakako, Bulajić ovaj fenomen stavlja u kontekst „raseljavanja srpskog naroda sa njegovih vjekovnih ognjišta“, nazivajući to čak i genocidom!
            ————————————————————————————————————————————–
            prave razloge – neovisno o demagoškim floskulama kojima su se političari služili da bi ih prikrili.
            Kolonizacija nije bila ništa drugo do jedno od moćnih sredstava za etničku prilagodbu krajeva koji su bili na pravcu srpske ekspanzije, kako bi se oni učinili „srpskima“ i u konačnici pripojili državnom području Srbije.

            Samoj kolonizaciji prethodila je pripremna faza, koja se odvijala usporedno, na dva kolosijeka. U političkom smislu, stvarala se platforma koja je trebala osigurati tobožnju „socijalnu pravdu“, pod parolom „zemlja seljacima“, ali na način da se to učini po ideološkom (političkom) kriteriju, prema kojem će se to pravo selektivno primijeniti samo na one koji su se „sa puškom u ruci borili u partizanskim jedinicama, ili su aktivno pomagali NOB“, te ratne invalide i članove obitelji poginulih partizanskih boraca.
            Ovaj plan se nije mogao provesti (ili bar ne u tako kratkom roku), ako se prije toga ne stvori životni prostor za desetine tisuća kolonista.Njih je trebalo naseliti, ali na način da trajno ostanu tamo gdje su izmješteni, što je podrazumijevalo osiguravanje nužnih uvjeta za život. Rješenje koje je u ovom slučaju primijenjeno, pokazuje svu izopačenost, nakaznost i zločinačku prirodu tadašnjeg komunističkog sustava. Pod krinkom „nastavka borbe protiv fašizma i unutrašnjeg neprijatelja“, započele su opsežne akcije etničkog čišćenja, koje su provodile posebne partizanske jedinice pod ingerencijom OZN-e.

            Domaći Nijemci (folksdojčeri) bili su prve žrtve. Oni su proglašeni kolektivnim krivcima, i gotovo su svi, bez izuzetka tretirani kao pripadnici Trećeg reicha, svrstani u fašiste ili njihove pomagače, te stoga ubijani i internirani u logore gdje su bili izloženi stravičnim patnjama, neljudskim izgladnjivanjima i raznovrsnim fizičkim i psihičkim torturama.

            Komunistima (na čelu s Titom i njegovim glavnim stručnjakom za ovo područje, Mošom Pijadom), trebalo je nepunih 3 mjeseca da stvore preduvjete za ovaj poduhvat.
            No, pogledajmo, što o tomu pišu sami sudionici i suvremenici projekta kolonizacije.

            „’Zemlja seljacima’- jedan od temeljnih zahteva socijalističke revolucije počeo se u Jugoslaviji sprovoditi u praksi, takoreći odmah pošto su umukli topovi i kada je ozvaničeno da narodi i narodnosti Jugoslavije postaju i ostaju svoji na svome, gospodari svoje sudbine i jedini kreatori novih društvenih odnosa. Agrarnom reformom i kolonizacijom 1945. godine oživotvorena je odluka jugoslovenskih komunista Pete zemaljske konferencije 1940.godine da se zemljišni fond pravednije raspodeli i zemlju u vlasništvo dobiju oni koji će je obrađivati.U tom revolucionarnom procesu od ogromnog značaja za dalji tok društvenih odnosa u zemlji, u centru pažnje našla se Vojvodina.
            U istoriji je ostalo zapisano da je 23. avgusta 1945. godine jednoglasno usvojen Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji kojim će 1.647.305 hektara, od toga 668.412 u Vojvodini, biti podeljeno novim vlasnicima koji će je obrađivati. Nije bilo dvoumljenja kome će eksproprisana zemlja pripasti. Predsednik Agrarnog saveta Moša Pijade u nekoliko navrata je objašnjavao da novi vlasnici – kolonisti mogu biti samo oni koji su se s puškom u ruci borili za slobodu zemlje.
            Već posle petnaestak dana od usvajanja Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, u Vojvodinu, ravnu i plodnu, uvek željnu vrednih ruku, pohrlili su ljudi, žene, deca i starci iz svih krajeva zemlje da tu potraže svoj novi dom, sigurniji hleb, bolji život. Stigli su gorštaci iz Bosne, Hercegovine, Banije, Like, Korduna, Crne Gore, Dalmacije, Sandžaka, Srbije, Makedonije, Slovenije, sa Kosova. Za kratko vreme na nova ognjišta stiglo je oko 250.000 ljudi i tako kolonizaciju u socijalističkoj Jugoslaviji pretvorilo u najveću seobu naroda na Balkanu u poslednjih 300 godina.
            Na područje sreza Bačka Palanka doselile su 2.594 porodice sa 15.747 članova. ‘Vlakom bez voznog reda’ stizali su kolonisti u novo podneblje sve do 1948. godine. I tada i danas s ponosom se ističe kako su kolonisti u celoj Vojvodini srdačno dočekivani, svečano i oduševljeno, kao braća po oružju, kao ljudi s kojima će starosedioci deliti istu sudbinu, radovati se zajedničkim pobedama, boriti za iste ideale. A kolonisti su stigli u svojim tradicionalnim nošnjama , dijalektima, moralom, svojim ‘kulturnim prtljagom’“.*
            ————————————–
            * Izvor: brošura „Zavičajnog odelenja“ Narodne biblioteke Veljko Petrović u Bačkoj Palanci, tiskana povodom 10-godišnjice kolonizacije, 1955., str. 3-7.:
            —————————————————————————————————————————————-
            Ostavimo li po strani ove romantičarske prikaze spontane „ljubavi“ između starosjedilaca i onih koji dolaze u kuće i na imanja njihovih pobijenih ili protjeranih susjeda, ostaju činjenice koje govore sljedeće (kada je u pitanju jugozapadna Bačka, koja je bila jedan od najžešće koloniziranih krajeva u Vojvodini):

            1. Za nepunih godinu dana, u Bačko-palanački srez je došlo samo „vlakovima bez voznog reda“ ( ne računajući grupna i pojedinačna doseljavanja izvan toga ), najmanje 22.163 osobe.

            2. To nadalje znači, da je u 114 vojvođanskih mjesta u isto vrijeme na ovaj način doseljeno najmanje 180.468 osoba ( ostalih 69.532 osobe naseljeno je u istočnoj Slavoniji, Baranji ), ili prosječno 1.583 osobe u svako mjesto!

            3. Uzme li se kao realno povećanje broja kolonista doseljenih izvan ovoga organiziranog vala od samo 20% ( toliko ih je, ako ne i više sigurno došlo ), onda za Vojvodinu dobivamo brojku od 216.562 kolonizirane osobe, a za bačko-palanački srez 26.596.

            4. Izneseni podaci rječito govore u prilog tomu da je na Vojvodinu izvršen takav demografski udar, kakav u tako kratkom vremenu, u novijoj povijestinije doživjela nijedna regija u Europi.

            5. Na ovaj način, u Vojvodinu je samo organiziranim transportima trajno doseljeno preko 200.000 Srba. U ukupnom broju koloniziranih njihov postotak iznosio je 72% , a skupa sa Crnogorcima(kojih je bilo 17,8%) skoro 90%.Cilj je bio posrbljivanje, a ne „agrarna reforma“ – kako se tvrdilo. Ostalih desetak posto kolonista drugih nacija samo su poslužili u svrhu naglašavanja „višenacionalnog“ karaktera ovog projekta.
            To je jasno vidljivo kada pogledamo usporedne podatke o nacionalnom sastavu stanovništva zapadne Bačke i zapadnog Srijema po kotarima 1921. godine i 1948. Vidljivo je da u spomenutom razdoblju od 27 godina ( što je za demografe vrlo kratko ), u kotaru Bačka Palanka Srbi sa 29.4% udjela u ukupnom stanovništvu, skaču na 72.1%, u kotaru Odžaci sa 12.6% na 57.6%, u kotaru Sombor sa 8.2% na 44.5% it.d., * dok su Nijemci gotovo
            ——————————————–
            *Ovi podaci za kotare Bačka Palanka, Odžaci i Sombor, vrlo su značajni, obzirom da je to područje odigralo itekako veliku ulogu u rušenju vojvođanske vlasti (u jesen 1988. godine), „izvozu“ tzv. antibirokratske revolucije i stvaranju nacionalističke euforije, kao i u agresiji na susjedne republike. Ratoborni kolonisti bili su udarna pesnica Miloševićevog režima, pa nije slučajno da je val „antibirokratske revolucije“ krenuo otuda, a tri godine poslije (u razaranje Hrvatske) i kolone tenkova uz tisuće četnika, dobrovoljaca i pripadnika „JNA“.
            —————————————————————————————————————–
            potpuno etnički očišćeni. Također je zanimljiva činjenica da se Srbi – doseljenici nisu izjašnjavali kao „Jugosloveni“, jer bi u protivnom u ovim kotarima bilo daleko više upisanih u rubriku „Ostali“. Između komunističkog internacionalizma i nacionalnog identiteta, na popisima su se očito odlučivali za ovo drugo.
            Što se integriranja kolonista u novu sredinu tiče, tu je ( kako se ubrzo pokazalo ) bilo dosta velikih, gotovo nepremostivih problema.
            Prije svega bili su to uistinu potpuno različiti svjetovi u pogledu mentaliteta. Došljaci (uglavnom iz planinskih predjela) imali su svoj poseban način života, specifičnu kulturu, jezičke i druge osobitosti njegovane u svom rodnom kraju, ali u zatvorenim krugovima svojih zajednica više nalik plemenskim, nego suvremenim, u smislu šire kulturne i civilizacijske razvijenosti. Njihove životne i radne navike posve su se razlikovale od onih koje su karakterizirale ljude s kojima su silom prilika počeli dijeliti životni prostor. S druge strane, riječ je bila uglavnom o stočarima, nesklonim i nevičnim radu na zemlji. Starosjedioci su za razliku od njih bili upravo okrenuti zemljoradnji kao tradicionalno najrazvijenijoj djelatnosti. Kroz stoljeća živući u raznim oblicima državnih tvorevina (koje su neovisno o svim nedostacima imale sređen pravni poredak),oni su usvajali suvremene civilizacijske obrasce i norme, obrazovali se i po svemu naginjali i težili ka srednjoeuropskom kulturnom okruženju.
            Ideološka različitost, čak što više, oštra suprotstavljenost u tom smislu, također je evidentna. Za razliku od došljaka, Vojvođani su u vrlo malom broju pristupali Partiji. Pogotovu je to bilo izraženo kod Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina, Ukrajinaca, pa i Srba starosjedilaca. Ova ideološka podvojenost će biti jedan od osnovnih remetilačkih faktora u traženju modela zajedničkog suživota u predstojećim desetljećima . Budući da komunisti nisu trpjeli političku neopredijeljenost, bio je to izvor stalnih napetosti.
            Povlašteni položaj doseljenika je isto tako priječio razvoj harmoničnih odnosa. Njihovi ideolozi ( partijski dužnosnici i predsjednici tzv. narodnooslobodilačkih odbora ), odmah po dolasku su dekretima i direktivama uređivali po svome nahođenju i volji kompletne odnose i sav život u sredinama koje su naselili. U sve strukture vlasti, škole, zemljoradničke zadruge, poljoprivredna dobra, poduzeća, postavljali su isključivo svoje kadrove ( po političkoj ili rodbinskoj liniji, kako kada i gdje im je odgovaralo ). Tako su starosjedioci dovedeni u podređen položaj, što s njihove strane nije moglo biti prihvaćeno sa simpatijama (pri čemu treba imati na umu da pojam „starosjedilac“ podrazumijeva autohtoni živalj neovisno o nacionalnosti ).
            Jednom riječju, doseljenici su svima ostalima nametnuli svoju volju uz pomoć svemoćne i sveprisutne Partije. „Ostali“, pak, sviknuti na poslušnost i strpljivo čekajući da i ova nedaća prođe, nisu previše protestirali. Čak ni onda kada su ih silom tjerali u zadruge, ili kad su (isto tako silom) provodili „planski otkup“ poljoprivrednih proizvoda i stoke.
            Ono što je ipak u svemu najtragičnije, sadržano je u prostoj i gorkoj istini: desetine tisuća građana nesrpske nacionalnosti moralo je napustiti svoj autohtoni životni prostor, u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo onima koji su pristigli „vlakovima bez voznog reda“.
            U Bačkoj i Banatu (slično kako je to rađeno i u Slavoniji, Srijemu, Baranji), teklo je ubrzano „posrbljivanje“, potiskivanjem Mađara i Nijemaca.
            U Banatu – regiji s najpovoljnijim postotkom u korist srpskih doseljenika – Srba je 1931. godine bilo samo 45,4%, uz 20,6% Nijemaca, 16,4% Mađara, 10,6% Rumunja i t.d., dok je u Bačkoj postotak srpskog stanovništva bio manji od 20%.
            Upravo iz ovih razloga, provodi se intenzivna kolonizacija srpskog elementa tamo gdje on još uvijek nema značajnijeg udjela. Prema podacima Nikole Gaćeše, u Banatu je u godinama prije Drugoga svjetskog rata naseljeno ukupno54.665 osoba (6.238 obitelji „dobrovoljaca“, 2.146 obitelji „kolonista pod opštim uslovom“, 1.473 obitelji „autokolonista“ i t.d. U ukupnoj strukturi koloniziranih u Vojvodinu, bilo je 72% Srba, 17,8% Crnogoraca, 3,2% Hrvata, dok su u vrlo malom broju naseljeni i Makedonci, Muslimani i Slovenci. U Bačku je došlo najviše kolonista: 131.045, zatim u Banat: 80.879, i u Srijem: 14.153.* To znači da je na
            ————————————–
            *Vidi: Nikola Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948., Novi Sad: Matica srpska, 1984., str. 347.
            —————————————————————————————————————–
            ovo područje u od države organiziranimi provedenim kolonizacijama – ne računajući one koji su dolazili izvan toga, pojedinačno s obiteljima, ili u skupinama – u samo 3 godine naseljeno 226.077 osoba, od čega je Srba i Crnogoraca bilo gotovo 90%.
            Dr Žuljić iznosi još neke zanimljive detalje vezano za kolonizaciju, iz čega je vidljivo kolika je bila dvoličnost komunističkih vlasti, koje su u nekoliko godina potpuno promijenile stav o ovom pitanju:

            „Pokušaji da se kolonizacijom izmjeni narodnosne prilike u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, a također Banatu i Bačkoj, nisu mogli proći bez sukobljavanja s interesima lokalnog, starosjedilačkog stanovništva, uključujući i otpor, koliko je, kako i gdje bilo moguće. Zanimljivo je da su velikosrpski program kolonizacije Srba u nesrpske krajeve osudila rukovodeća tijela komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Na ‘Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ’ 19-23. listopada 1940. god., u zaključcima osuđeni su ‘…kolonizatorski metodi srpske buržoazije’, te je predloženo protjerivanje kolonista koji su instrument ‘…ugnjetavanja makedonskog, arbanaškog i drugih naroda’. U spomenutim zaključcima se poručuje: ‘Rešenje nacionalnog pokreta i ovde se može postići formiranjem slobodne radničko-seljačke republike Kosovo, putem revolucionarnog obaranja velikosrpskog faš-imperijalističkog režima’. Tako se 1940. godine prvi put spominje i ‘republika Kosovo’, što će osamdesetih godina postati borbenim geslom jugoslavenskih Albanaca u nastojanju za potpunom nacionalnom emancipacijom, protiv velikosrpskog nacionalnog ugnjetavanja, što uzrokuje otvorene kritike komunista u srpskoj političkoj publicistici.“ *
            ——————————————————
            *Vidi: R. Samardžić i dr. „Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji“, Beograd, 1989., str. 321.; preuzeto iz: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str. 170.
            —————————————————————————————————————————————-

            Poslije ulaska mađarskih trupa (1941. godine) u Bačku, srpski kolonisti koji su došli u ovu regiju između dva svjetska rata protjerani su ili su sami pobjegli.
            Nekoliko godina poslije, komunisti su nadmašili „metode srpske buržoazije“ nad kojima su se samo 5 godina prije „zgražavali“, i na prostore Vojvodine i Slavonije pokrenuli pravu invaziju.
            Gotovo je smiješno na koje sve načine danas pojedini srpski „demografi“ i „istoričari“ nastoje „dokazati“ svoju tezu o tomu da su Srbi na području Baranje, Bačke, Banata i Srijema u vrijeme turske vladavine (u XVII i XVIII stoljeću) činili „apsolutnu većinu“. Nakon što izreknu ovu konstataciju – bez ikakvoga argumenta ili izvora koji bi takvo što potvrdio – prelaze na XX stoljeće i navode da je pravoslavnog stanovništva na tom području bilo između 35 i 38%.!!!
            Razumljivo, Rumunji, Vlasi, Makedonci, Bugari također su pravoslavci, ali nisu Srbi, pa ispada da pravoslavnih Srba na početku XX stoljeća na području Vojvodine nije bilo više od 20%!Nitko od njih ne objašnjava ovaj apsurd – da su Srbi od „apsolutne većine“ za manje od 200 godina postali manjina – nego taj problem jednostavno prešućuju.

            Stvar je, dakle, vrlo prosta: fabriciranjem podataka koji nemaju nikakvu podlogu u stvarnim demografskim kretanjima, nastoji se dokazati ova fikcija, pa kad se pojavi „rupa“ koju je nemoguće dokazati, preko nje se prelazi kao da ne postoji.

            Sad smo te poučili i o Vojvodini Perune.Da vidimo sada gdje si još vaseljenski Srbine lagao

  • Perun

    „Već 1 000 godina Hrvati NEUMORNO i u kontinuitetu traže jednog gospodara,
    koji bi njima vladao.

    Od mađarskog Kolomana (godine 1102.) pa do susreta u Križevu (godine
    1526.), kada se po prvi put pojavljuju Habzburgovci, a papski izaslanik u
    Budimu to s pravom naziva “Trovarsi altro Signore” (“Traženje drugog gospodara”),
    od borbe protiv Mađarske pa do današnjih dana, motiv je uvek isti

    – hrvatstvo traži nekoga kome bi se potčinilo, sa kim bi potpisalo jedan
    politički ugovor da bi se, potom, sledećih četiri stotine godina bunilo
    protiv tog ugovora…

    Glavna osobina malograđanskog hrvatstva je, pre svega, da ono pogrešno misli i da ispravljanje svog pogrešnog razmišljanja isuviše kasno sprovodi. Malograđansko, pseudo-gospodarsko hrvatstvo pati od borniranog kompleksa manje vrednosti u sociološkom smislu i ako je išta u hrvatskoj prošlosti deplasirano i tragikomično, onda je to ono prazno dočaravanje jedne imaginarne aristokratske, plemenite hrvatske prošlosti“
    —————–
    P.S.

    Izašli su hrvati iz minijaturne a ušli u ĐžINOVSKU jugoslaviju.

    Bravo, ponovo su Hrvati uspešno pronašli novog gospodara sada je to EU.
    Opet imaju nekoga ko će biti hrvatima kriv za sve.

    • EMINƎM

      ne može biti gore od onog st’ranja u dvije yuge kada su Hrvatima jašili srbi za vratom, to je vama žao

      • Perun

        Razmisli malo,

        NEKI Hrvati vas integrisaše u kraljevinu SHS,
        (kraljevina srba hrvata i slovenaca)

        NEKI Hrvati vas integrisaše u komunjarsku Jugoslaviju,
        a Srbi vam za SVE krivi,

        NEVEROVATNO ALI ISTINITO !!! 🙂

        • EMINƎM

          to su činili izdajnici Hrvatskog nacionalnog interesa, poznati kao posrbice ili u bih-u poturice , ljudski šljam

          • Perun

            Ne bih da pišem ono što ti nadam se znaš, pa bih ti postavio samo jedno reprezentativno pitanje da li su
            Vladimir Nazor
            BAKARIĆ S. VLADIMIR
            Ivo ili Ivan Stevo Krajačić
            bili posrbice ?

          • EMINƎM

            posrbice ili ne , radili su za srpsku stvar .
            Baš zbog takvih negativaca mi je i drago da smo se konačno odvojili od turskih prišiđeldija i sada smo tu gdje i pripadamo ,
            Znaš srbi su pokrali TRI puta državu Hrvatsku, veli se i s nanom možeš jednom….. al triput je već malo previše

          • Perun

            Tri puta ??? !!!

            Najverovatnije znaš a ako ne znaš ovako je počelo.

            “”PROGLAS!

            Svojim sam proglasom od 2. prosinca t.g. javio slavnome opcinstvu, da su nase hrabre cete zauzele Beograd – prijestolni grad Srbije.
            Da se taj novi uspjeh, kojim je pobjedonosno napredovanje nasih junaka protiv neprijatelja okrunjeno, sto dostojnije proslavi, obdrzavat ce se u nedjelju dne 6. prosinca 1914. u 9 sati prije podne svecana sluzba Bozja u prvostolnoj crkvi.

            Istoga dana javno ce se prodavati cvijece u korist siromasnih obitelji nasih ratnika.
            Nase rodoljubno gradjanstvo umoljava se, da toga dana u znak slave hrvatskog odusevljenja okiti svoje kuce hrvatskim zastavama, koje neka ostanu izvjesene do 8. ovog mjeseca.

            Zivio nas premilostivi car i kralj Franjo Josip I.!Zivila nasa hrabra
            vojska! GRADSKO POGLAVARSTVOU ZAGREBU, dne 5. prosinca 1914.
            Gradski nacelnik: Holjac Janko”
            ——————-

            GOVOR NADBISKUPA dr.ANTE BAUERA ODRŽAN U ČERNOMERCU BLIZU ZAGREBA 31.07.1914G.

            Hrvati junaci,ljubljeni naš kralj zove Vas u boj.

            Vi srčano i oduševljeno polazite,jer se Hrvat nigda nije oglušio glasu svoga kralja.
            U najtežim vremenima stajali su djedovi Vaši vjerno uz prijestol, pa cete i Vi u staroj vjernosti za kralja dati krv i život svoj.

            Hrvati junaci!Domovina vas zove u boj.Domovina kojoj dušmanin prijeti da je komada.Domovina koja je u pogibelji da može i svoje časno ime i svoju svetu vjeru izgubiti. Domovina Vas zove,
            a Hrvat je vazda znao ginuti za dom svoj.

            Hrvati junaci!Bog Vas zove u Boj. Bog,Vječna Pravda,

            zove Vas da u rukama njegovim budete osvetnici onoga nedjela u Sarajevu koje je kralju našemu otelo čvrstu potporu u starim danima, a njegovim vjernim narodima smjeralo izgubiti
            nadu u veliku budućnost.

            Hrvati junaci! Hrabro pođite u boj i znajte da se u najteže časove Vaše ruke milijuna dižu Gospodu na pobožnu molitvu.

            Neka pobjeda dade Vama sreću i oružju Vašemu.

            Hrvati junaci ! Podjite junačno i blagoslov božji svuda bio s` Vama

            Govor je objavljen u “Narodnim Novinama“ 1.08.1914.

          • EMINƎM

            sada vidiš da je naša domovina bila do Zemuna, ali nismo je uspjeli ni pored svih napora obraniti , ponavlja se isto stanje kao i danas u BiH-u, ni pored sve našeg truda, volje i htijenja strani interesi su odlučujući faktor, baš kao što se to dogodilo uskoj srbiji s Kosovom danas. Niste u mogućnosti ni vojno djelovati protiv kosovara a vi bi vojnu digli, al se ne diže više, jbg
            Vremeplov je lijepa stvar da se ne zaboravi , ali s odmakom se lijepo vidi tko je imao pretenzije i na koga,
            Otetu Vojvodinu vidim ste još zadržali…

          • Perun

            Kojoj hrvatskoj državi i u kom periodu je pripadala Vojvodina i Zemun ?
            Zadnja hrvatska država pre ove sadašnje
            je nestala 1102 godine.
            Od 1102 god. pa do sada ste bili potčinjeni Ugarima i Austro-Ugarima, za malo pa 1000 godina niste imali ni “D” od države.
            ————

            Počelo je kako piše u gornjem PROGLASU
            kada su VAŠE (čuj VAŠE) “hrabre cete zauzele Beograd – prijestolni grad Srbije”.

            A završilo se ovako:

            Docek Srpske vojske Rijeka i Split Novembar 1918

            U Rijeci je srpskim vojnicima iz 2. bataljona 5. pešadijskog puka Drinske divizije priređen veličanstveni doček, kao i u Splitu,
            20. novembra, kada je u grad ušao 2. bataljon 13. pešadijskog puka Timočke divizije.

            Na pristaništu je oko 20.000 meštana dočekivalo vojnike s povicima:

            „Živjela Srpska vojska! Živjela Jugoslavija!”

            Vođa hrvatske Pučke stranke dr Josip Smodlaka ovim rečima ih je pozdravio:

            „Braćo srcu našem najmilija, neumrli vitezovi srpski!
            Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji.

            Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam
            svaka stopa bila! Blagoslovene majke koje vas rodiše! Blagoslovena kolijevka koja vas je odnjihala!

            Blagosloveni opustjeli domovi vaši, koji se u crno zaviše
            da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce slobode, što nas sada obasjava.

            Koliko smo čeznuli za ovim časom…!

            Zajedno sa vama kličemo onome koji vas je pripremio za
            pobjede, vrhovnome vođi vašemu,

            unuku Velikog Vožda Karađorđa, Kralju vašemu i našemu.

            Da živi Kralj Petar! Da živi Srpska vojska”!

          • EMINƎM

            oslobodili smo se konačno tih vašioh lažnih HR osloboditelja bradatih svrba., mada je tito strogo naredio da se svi četnici koji su prišli “oslobodilačkoj” vojsci obriju četničko obilježje
            Valjda ti je jasno kako se u obe yugoslavije vršilo posrbljavanje i okupacija cijele Hrvatske, ali na žalost sav vam trud ode uzalud.
            kada bi muslemani imali malo soli u glavi mogli bi iz vašeg slavnog borbenoga puta mnogo toga naučiti, barem da ne ponavljaju lošeg đaka.

          • Perun

            Nisi mi odgovorio na ova pitanja !!!
            —————–

            Kojoj hrvatskoj državi i u kom periodu je pripadala Vojvodina i Zemun ?

            —————–

            Zadnja hrvatska država pre ove sadašnje je nestala 1102 godine.
            Od 1102 god. pa do sada ste bili potčinjeni Ugarima i Austro-Ugarima, za malo pa 1000 godina niste imali ni “D” od države.

          • EMINƎM

            ;))” naša “D” država je sada tu a i ’41 je bila ta ista nezavisna država, baš kao što je i dan danas, ali nažalost bez srbijanskih dotepeneca

            Vojvodinu ste etnički očistili i opljačkali kako to rade pravi četnici

          • Perun

            “a i ’41 je bila ta ista nezavisna država” ….
            ————
            Pogledaj dobro sta piše na mapi te po tebi po tebi “nezavisne države”,

            ČIJA beše OKUPACIONA ZONA ta nezavisna NDH.
            Kolko vam to Italijani ostaviše od OBALE i OSTRVA,

            istine radi skoro cela obala i ostrva nisu nikada ni bila hrvatska.

          • EMINƎM

            ma zaboli me neka stvar za to što je nekad bilo, ono što je vama bilo drago u cijeloj ovoj priči oko HR više se neće ponoviti , na našu sreću, pozdrav

          • srka

            Nije bitno kojoj i kada…ratne reparacije, pljacka te za pocinjeni genocid na teritorij RHrvatske i RBiH se Perune mora nadoknaditi…prija ili kasnije…nije vise ovo srednje vam mitolosko stoljece…netke stvari jednostavno su neizbjezne…Teritorij Zemuna ili pak Vojvodine i nije netka reparacija…ali bolje i to nego nisto…nego cekati…

            Eto “kom” periodu…pripada….nesretnice…

            Daj sada jednu svoju “umotvorinu” iz umno-poremecene “elektronske svescice”

            😉

            by Srka®

          • Perun

            Još nisi shvatio, nije ni čudo, a i kako bi, pa da ti pomognem.

            Kada su psihopate i budale u pitanju strogo se pridržavam ove IZREKE.
            —————-

            Filozof Rasel je davnih sezdeseth godina rekao:

            NIKADA SE NE RASPRAVLJAJ SA BUDALOM,
            TRECI KOJI POSMATRA SA STRANE NECE VIDETI RAZLIKU.

          • Matan

            Ja je i ne vidim odavno između tebe i budale.Razliku.
            Dobar citat.:) 🙂
            Od kada je Vojvodina vaša to je bolje pitanje.

            Na osnovu čega joj oduzimate autonomiju .Na osnovu protjerivanja drugih naroda .

          • EMINƎM

            pa srbi se na području Vojvodine pojavljuju po prvi put dolaskom otomanlija kao njihovi vjerni pljačkaši turskih ogrizina

          • Perun

            Svеdočanstva austrijskog državnika
            o Srbima starosеdеocima u Slavoniji i Vojvodini

            Austrijski državnik grof Johan Kristijan Bartеnštajn,
            savеtnik caricе Marijе Tеrеzijе – 18. stolеćе,

            potvrđujе činjеnicu da su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji starosеdеlačko stanovništvo.

            Grof Bartеnštajn dеmantujе da jе vеćina današnjih Srba na
            tеritorijama sеvеrnе Srbijе (Vojvodinе), Mađarskе i Hrvatskе porеklom od onih Srba koji su iz Srbijе došli pod vođstvom svog patrijarha Arsеnija Čarnojеvića 1690. godinе. Bartеntštajn, timе, ponavlja da jе vеćinsko srpsko stanovništvo u ovim krajеvima starosеdеlačko.

            To čini na zanimljiv način

            – Austrija jе odlučila da sе nagradе svi Srbi koji su u ovoj sеobi došli sa svojim patrijarhom, ali to državni organi nisu mogli da sprovеdu, jеr jе bio u pitanju nеznatan broj porodica, u odnosu na starosеdеlačkе, mеđu kojima su sе došljaci izgubili.

            Evo tog opisa Bartеnštajna:

            Odmah godinе 1701, htеdošе ukloniti mitropolita sa granicе i
            narеditi mu stan u Sеnta-Andrеji, višе Budima, i dokazati da Lеopolodova obеćanja pripadaju samo onim porodicama što su prеšlе ovamo s mitropolitom Čarnojеvićеm
            – kojе bi, poslе dvanaеst godina, tеško bilo pronaći.

            Bartеnštajn svеdoči da su u osamnaеstom stolеću svi stanovnici Slavonijе Srbi
            – jеdni su pravoslavni, a drugi, takođе, pravoslavni
            ali priznaju rimskog papu i za svog poglavara (unijati)

          • Matan

            Ahahahahahah polako.Opet lažeš.

            Vojvodinu ste prvi put naselili za vrijeme opjevanih Seoba

            Tijek oslobodilačkih ratova isključivo je ovisio o velikim silama (Austriji i Ugarskoj), koje su uz pomoć svojih saveznika u pojedinim razdobljima uspijevale osloboditi ne samo svoja područja, nego i najveći dio Srbije (kao u vrijeme tzv. bečkih ratova koji su vođeni od 1683., do 1699. godine). Austrijanci su pod vodstvom Ljudevita Badenskog, svoj niz sjajnih pobjeda u ovim bitkama, nastavili prodorom u Srbiju 1689. godine, gdje uz pomoć tamošnjih kršćana – poglavito Srba, koje je car Leopold I pozvao na otpor Turcima – oslobađaju sva područja do Štipa i Velesa (u današnjoj Makedoniji). Austrijska vojska nije mogla održati te prostore (jer im zbog francuske ofenzive na rijeci Rajni ne stiže očekivana pomoć), pa je razbijena kod Kačanika 1690. godine od snaga velikog vezira Mustafa-paše Čuprilića.

            Posljedica ovog teškog poraza, bilo je i masovno napuštanje sjeverne Makedonije, Metohije i Kosova od strane Srba. U jednoj od najvećih seoba u povijesti, vođeni svojim patrijarhom (Arsenije III. Čarnojević), pred turskom najezdom u kojoj je osvojen i Beograd (28. 10. 1690. godine), oko 70.000 Srba spas nalazi u južnoj Ugarskoj. Svojom poveljom od 11. prosinca iste godine, car Leopold I, daje Srpskoj pravoslavnoj crkvi i patrijarhu Čarnojeviću povlastice slične onima koje su uživali u Pećkoj patrijaršiji, pod vlašću Turaka.*

            ———————————
            * Prve povlastice srpskim velikašima koji su prebjegli u južnu Ugarsku, dao je kralj Matija Korvin već 1465. godine, kada je Srbima omogućio stalnu samoupravu, a Vuka Brankovića (unuk despote Đurađa Brankovića), imenovao srpskim despotom. Naravno, bilo je to motivirano i vlastitim interesima, jer, Ugarskoj je za obranu južnih granica trebalo sve više vojske, pa su Srbi koji su bili spremni staviti se na raspolaganje Carstvu, morali dobiti stanovitu naknadu – u vidu titula, imanja i stalnih novčanih prihoda.
            —————————————————————————————————————————————-

            U vrijeme ratova koje je Austrija vodila protiv Turske na srpskom području (od 1689. do 1739. godine), Srbi su, pored već spomenute (iz 1690.), imali još dvije masovne ‘seobe’ naroda, i to 1717/18. i 1737/39. godine. Posljednja je bila pod vodstvom Arsenija IV Šakabente. Nema podataka o broju onih koji su na ovaj način napustili srpski matični prostor, ali sasvim sigurno je bila riječ o egsodusu koji je bitno smanjio srpski nacionalni element na njegovom domicilnom prostoru. Prema podacima nekih srpskih historičara (npr. Dušana Popovića), Srbija u to vrijeme nije imala više od 80 do 100.000 žitelja.

            U narednim desetljećima i ove ‘seobe’ se dižu na razinu ‘veličanstvenih’ mitskih epizoda, u kojima se »ogleda duh nepobedivosti i spremnosti na žrtvu«. Mada i ovoga puta nema logičkog i razumnog objašnjenja za takav pristup događajima koji se prije mogu nazvati nacionalnom katastrofom širokih razmjera nego svrstati u red “herojskih” podviga , ‘seobe’ inspiriraju pjesnike, kniževnike i slikare, predmetom su znanstvenih izučavanja i rasprava, a njihovi romantičarski opisi ulaze u sve udžbenike, lektire, ljetopise, enciklopedije, crkvene godišnjake…* Postavljena je još jedna kockica u mozaiku “slavne srpske istorije”.

            ———————————-
            * Od ‘seoba’ je stvoren još jedan kult. Nema Srbina koji ne zna za slavnu sliku Paje Jovanovića (Seoba Srba), ili grandiozni književni opus Miloša Crnjanskog (Seobe). Prema ovom romanu krajem XX stoljeća, snimljen je i istoimeni filmski spektakl, i gotovo je dostigao popularnost i gledanost filma Boj na Kosovu.
            —————————————————————————————————————————————-

            Srbi u novoj sredini, doživljavaju istinski narodni preporod (na ekonomskom, obrazovnom, vjerskom, kulturnom i svakom drugim planu). Veliki dio njih stavlja se u službu svojih vlastelina i uključuje u vojne postrojbe koje se koriste za obranu južnih granica Carstva, što im donosi i stanoviti ugled i brojne povlastice.U tolerantnom i civiliziranom okruženju, Srpska pravoslavna crkva, osim na vjerskom, djeluje i na polju općeg narodnog obrazovanja. Do otvaranja svojih, Srbi se obrazuju u katoličkim i protestantskim školama. Zahvaljujući prije svega svećenstvu i vlastitom građanskom sloju (koji se u Ugarskoj počeo formirati već u XV stoljeću – kada su mnogi snalažljivi Srbi trgujući između Turske i srednje Europe stekli znatnu materijalnu korist), kao i činjenici da su bili naseljeni u najplodnijim i najbogatijim predjelima Ugarske, oni ubrzo grade svoje crkve i manastire, osnivaju brojne škole, kulturne, trgovačke i finacijske ustanove, pokreću bogatu izdavačku djelatnost i stvaraju svoja kulturna i trgovačka središta u Novom Sadu, Srijemskim Karlovcima, Budimu i drugim gradovima.

            Tako su stvarani preduvjeti za projekat koji je uslijedio polovicom 19-og stoljeća, kada su Srbi jednostrano proglasili “srpsku Vojvodinu” , smatrajući da su stekli pravo vlasništva na tu zemlju. Mada je ova odluka ubrzo stavljena izvan snage – jer je donesena nelegalno i protivno važećim zakonima, Srbi su nastavili svojatati prostore na koje su doselili s očitom nakanom da ih učine svojim državnim područjem. Upravo na primjeru Vojvodine, bjelodano je na koji način velikosrpska politika provodi svoje ciljeve. Svojatajući s istim žarom krajeve koje su naselili (Srijem, Bačku, Banat, Baranju) i one koje su napustili (Makedonija, Kosovo i Metohija), Srbi nastoje stalnim političkim manipulacijama pripojiti svojoj budućoj državi i jedne i druge. Dakako, kao temeljni argumenti opet se pojavljuju mitomanske tvrdnje o posebnim zaslugama u ratovima protiv Turaka.

            Ove velikosrpske ideje dobijaju novi zamah nakon što je Srbija na Berlinskom kongresu (1878. godine) međunarodno priznata od velikih sila – pod uvjetom da svim nacionalnim manjinama koje žive na njenom području osigura ljudska, nacionalna i vjerska prava i slobode po važećim međunarodnim konvencijama.*
            ———————————-
            * Srbija nikad nije ispunila ovaj uvjet, niti je zbog toga snosila bilo kakve sankcije; čak što više, u Balkanskim ratovima, te Prvom i Drugom svjetskom ratu (a i u ratovima koje je izazvala i vodila u bivšoj SFRJ u razdoblju od 1991. do 1999. godine), počinila je teške i masovne zločine genocida, koji su također ostali nekažnjeni.

          • Matan

            Ali ni Seobe nisu sve.Najveći zamah vašemu naseljavanju Vojvodine dali su Tito i komunisti “kolonizacijom i agrarnom reformom ” i tako Srbima omogućili da se pod plaštom antifašizma obračunaju sa drugim narodima u Vojvodini i tako promijene potpuno etničku sliku Vojvodine.

            Zakon o „Agrarnoj reformi i kolonizaciji”, čiji je tvorac bio Titov najveći marksistički teoretičar Moša Pijade, donesen je neposredno nakon rata (23. 08. 1945. godine).

            Pod parolom: „zemlja seljacima”, pripadnici partizanske vojske (njihovi simpatizeri i članovi obitelji), te borci iz prethodnog – I. Svjetskog rata i Balkanskih ratova – „solunci“ (jer postojao je i princip „dodele zemlje borcima iz ranijih oslobodilačkih ratova za koje se utvrdilo da u vreme kada su kolonizirani nisu dobili dovoljno obradive zemlje”) postali su vlasnici kompletne pokretne i nepokretne imovine protjeranih i kolektivno kažnjenih Nijemaca i manjim dijelom Mađara, te starosjedilaca (bivših „kulaka”) hrvatske i drugih nacionalnosti.
            Za kratko razdoblje (od kraja 1945. do 1948. godine), na ovaj način je kolonizirano preko 250.000 osoba, što je (prema izvorima samih realizatora ovoga projekta) „kolonizaciju u socijalističkoj Jugoslaviji pretvorilo u najveću seobu naroda na Balkanu u novijoj istoriji”.Oko 90% njih (ubrajajući i „neregularne” koloniste koji su u većim ili manjim skupinama samoinicijativno dolazili iz tzv. uže Srbije, s Kosova i iz Makedonije mimo organiziranog, planskog i od komunističkog vrha provođenog naseljavanja) bili su Srbi i Crnogorci, što je uvelike utjecalo i na etničku strukturu „koloniziranih” područja.
            Nametnuvši potpunu lokalnu vlast u koloniziranim područjima, uz već spomenuti osjetno bolji materijalni položaj, kolonisti i njihova Partija su već u to vrijeme povukli granicu između sebe i starosjedilačkog autohtonog pučanstva, koje je mahom smatrano „nepouzdanim elementom” u smislu ostvarivanja „generalne linije” zacrtane u načelima komunističkog političkog sustava. Doseljenici su nastojali mjestima u koje su dolazili dati novi identitet, pa je devastirano sve što je moglo podsjećati na mrske „Švabe“, Mađare ili „šokce“. Rušene su ili skrnavljene katoličke crkve, kapelice, pa čak i križevi koji su se nalazili na raskrižjima ili u atarima. Tako su, primjerice, u Prigrevici (općina Apatin, Bačka), srpski kolonisti iz Like i Banije (regije u Republici Hrvatskoj), temeljito preorali katoličko groblje, ne bi li se sasvim zatrlo sve što podsjeća na bivše žitelje sela.
            Uslijedile su i druge promjene: izmjena naziva mjesta,* nametanje soc-realističkih kulturnih
            —————————————-
            *Tako je Veliki Bečkerek postao Zrenjanin; Parabuć – Ratkovo; Bukin – Mladenovo; Čib – Čelarevo: Krnjaja – Kljajićevo: Buljkes – BačkiMaglić; Torza – SavinoSelo; Stefansfeld – Krajišnik i t.d. Samo su lokalni toponimi (nazivi brda, šuma, kanala i sl.), ostali uglavnom neizmijenjeni, i oni i danas svjedoče o prošlosti tih krajeva.
            —————————————————————————————————————————————-
            obrazaca, potiskivanje svega što nije bilo sukladno „tekovinama revolucije“, ali i revidiranje povijesnih i demografskih činjenica, kako bi se „dokazalo“ da su naseljeni prostori oduvijek pripadali došljacima.
            Vezano za ovu temu, poznati hrvatski demograf citira jednog srpskog autora:

            „Srpska je znanost s osobitom upornošću nastojala dokazati povijesno rano postojanje srpskog stanovništva u današnjoj Vojvodini. Osporavalo se moguću raniju nazočnost mađarskog stanovništva kao većinskoga. O tome D.Petrović kaže: ‘Posle mnogih sukcesivno odigranih preseljavanja severno od Save i Dunava srpski živalj je činio etničku većinu na tlu koje odgovara području današnje Vojvodine početkom 18. veka’, i dalje:

            ‘…ovakva etno-narodnosna slika na području Srema, Banata i Bačke je narušena novim kolonizacijama do kojih dolazi najviše tokom 18. veka. Doseljeni su Mađari iz drugih ugarskih zemalja, Slovaci iz Slovačke, Rusini (Ruteni) ustvari pounijaćeni Ukrajinci. U drugoj polovini 18. veka, naseljavano je nemačko stanovništvo iz zapadnih kneževina Nemačko-rimskog carstva, a sa Erdelja se spušta u Banat jedna struja rumunskog življa.’“*
            ——————————————
            *Dragoljub Petrović, Konstituisanje federalne Srbije, Beograd, 1988., str.11.; preuzeto iz: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos u velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str. 246-247.).
            ———————————————————————————————————————————–
            Naravno, ovakve tvrdnje nemaju nikakvoga uporišta u stvarnim povijesnim i demografskim kretanjima, no, mogu dobro poslužiti kao izgovor za poduzimanje stanovitih mjera kako bi se „ispravile“ tobožnje „nepravde“ koje su prema srpskom narodu, tobože, učinjene u prošlosti. Ne pomaže čak ni činjenica da i sami srpski izvori sasvim precizno navode razdoblja prvih značajnijih doseljavanja pravoslavnog življa iz Srbije na prekosavske i prekodunavske prostore – iz čega je sasvim jasno da su Srbi doseljenici i da ne mogu svojatati ovaj teritorij po povijesnom pravu, te da se kao izrazita manjina, u praksi nisu mogli služiti niti „pravom krvi i tla“ (tj. etničkim načelom). No, velikosrpska politika je pokazala izuzetnu žilavost, upornost i ustrajnost u dokazivanju svoje „istine“.

            Prema Josipu Butorcu, u Slavoniji i Srijemu (koji su vrlo intenzivno naseljavani srpskim elementom već od druge polovice XVII stoljeća), potkraj turske vladavine 1680 god., bilo je: Katolika oko 70.000 ( ili 33,3% ); Muslimana oko 100.000 (ili 47,6%); Pravoslavaca oko 30.000 (ili 14,3%); Kalvina oko 10.000 (ili 4,86%) i t.d.

            Ove podatke je nemoguće pobiti. Treba samo pročitati što je o srpskim seobama pisao Vuk Stefanović Karadžić, a što o Bačkoj, Srijemu i Banatu Ilija Garašanin, i stvari postaju posve razumljive. Srbi su sve do velikih seoba (krajem XVII i početkom XVIII stoljeća), u južnoj Ugarskoj bili izrazita manjina, dok ih u godini stvaranja Kraljevine SHS (1918.), nije bilo niti 1/3 od ukupnog stanovništva u ondašnjoj „Vojvodini“.

            Iako samo jedna u nizu onih koje su provođene posljednjih stoljeća, kolonizacija koja je od strane tadašnje komunističke vrhuške na čelu s Josipom Brozom odmah nakon Drugoga svjetskog rata planski, organizirano, sustavno i u vrlo kratkom roku izvršena na područjima istočne Slavonije, Srijema, Bačke, Baranje i Banata, događaj je bez presedana u novijoj povijesti ovih prostora. Ona je dovela ne samo do nasilnih, neprirodnih i drastičnih promjena u etničkoj strukturi tako koloniziranih krajeva, nego je uzrokovala i čitav niz štetnih socioloških, kulturoloških i društveno-političkih fenomena i procesa, s trajnim i višestruko negativnim posljedicama.
            Budući da je motivirana političkim razlozima, i ostvarivana prisilom tadašnjeg partijskog aparata, te po svojoj naravi bila na tragu velikosrpske politike,* nije teško dokučiti njezine
            ——————————-
            * Prema izvorima svih relevantnih demografa i znanstvenika koji su ovaj problem izučavali, broj Srba i Crnogoraca, u ukupnoj populaciji kolonista, bio je oko 90%. Takav podatak nalazimo čak i kod Milana Bulajića (u njegovoj knjizi Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. , Beograd 1989., str. 62-69.), koji se poziva na neke od ozbiljnih studija koje su se bavile tim fenomenom. Dakako, Bulajić ovaj fenomen stavlja u kontekst „raseljavanja srpskog naroda sa njegovih vjekovnih ognjišta“, nazivajući to čak i genocidom!
            ————————————————————————————————————————————–
            prave razloge – neovisno o demagoškim floskulama kojima su se političari služili da bi ih prikrili.
            Kolonizacija nije bila ništa drugo do jedno od moćnih sredstava za etničku prilagodbu krajeva koji su bili na pravcu srpske ekspanzije, kako bi se oni učinili „srpskima“ i u konačnici pripojili državnom području Srbije.

            Samoj kolonizaciji prethodila je pripremna faza, koja se odvijala usporedno, na dva kolosijeka. U političkom smislu, stvarala se platforma koja je trebala osigurati tobožnju „socijalnu pravdu“, pod parolom „zemlja seljacima“, ali na način da se to učini po ideološkom (političkom) kriteriju, prema kojem će se to pravo selektivno primijeniti samo na one koji su se „sa puškom u ruci borili u partizanskim jedinicama, ili su aktivno pomagali NOB“, te ratne invalide i članove obitelji poginulih partizanskih boraca.
            Ovaj plan se nije mogao provesti (ili bar ne u tako kratkom roku), ako se prije toga ne stvori životni prostor za desetine tisuća kolonista.Njih je trebalo naseliti, ali na način da trajno ostanu tamo gdje su izmješteni, što je podrazumijevalo osiguravanje nužnih uvjeta za život. Rješenje koje je u ovom slučaju primijenjeno, pokazuje svu izopačenost, nakaznost i zločinačku prirodu tadašnjeg komunističkog sustava. Pod krinkom „nastavka borbe protiv fašizma i unutrašnjeg neprijatelja“, započele su opsežne akcije etničkog čišćenja, koje su provodile posebne partizanske jedinice pod ingerencijom OZN-e.

            Domaći Nijemci (folksdojčeri) bili su prve žrtve. Oni su proglašeni kolektivnim krivcima, i gotovo su svi, bez izuzetka tretirani kao pripadnici Trećeg reicha, svrstani u fašiste ili njihove pomagače, te stoga ubijani i internirani u logore gdje su bili izloženi stravičnim patnjama, neljudskim izgladnjivanjima i raznovrsnim fizičkim i psihičkim torturama.

            Komunistima (na čelu s Titom i njegovim glavnim stručnjakom za ovo područje, Mošom Pijadom), trebalo je nepunih 3 mjeseca da stvore preduvjete za ovaj poduhvat.
            No, pogledajmo, što o tomu pišu sami sudionici i suvremenici projekta kolonizacije.

            „’Zemlja seljacima’- jedan od temeljnih zahteva socijalističke revolucije počeo se u Jugoslaviji sprovoditi u praksi, takoreći odmah pošto su umukli topovi i kada je ozvaničeno da narodi i narodnosti Jugoslavije postaju i ostaju svoji na svome, gospodari svoje sudbine i jedini kreatori novih društvenih odnosa. Agrarnom reformom i kolonizacijom 1945. godine oživotvorena je odluka jugoslovenskih komunista Pete zemaljske konferencije 1940.godine da se zemljišni fond pravednije raspodeli i zemlju u vlasništvo dobiju oni koji će je obrađivati.U tom revolucionarnom procesu od ogromnog značaja za dalji tok društvenih odnosa u zemlji, u centru pažnje našla se Vojvodina.
            U istoriji je ostalo zapisano da je 23. avgusta 1945. godine jednoglasno usvojen Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji kojim će 1.647.305 hektara, od toga 668.412 u Vojvodini, biti podeljeno novim vlasnicima koji će je obrađivati. Nije bilo dvoumljenja kome će eksproprisana zemlja pripasti. Predsednik Agrarnog saveta Moša Pijade u nekoliko navrata je objašnjavao da novi vlasnici – kolonisti mogu biti samo oni koji su se s puškom u ruci borili za slobodu zemlje.
            Već posle petnaestak dana od usvajanja Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, u Vojvodinu, ravnu i plodnu, uvek željnu vrednih ruku, pohrlili su ljudi, žene, deca i starci iz svih krajeva zemlje da tu potraže svoj novi dom, sigurniji hleb, bolji život. Stigli su gorštaci iz Bosne, Hercegovine, Banije, Like, Korduna, Crne Gore, Dalmacije, Sandžaka, Srbije, Makedonije, Slovenije, sa Kosova. Za kratko vreme na nova ognjišta stiglo je oko 250.000 ljudi i tako kolonizaciju u socijalističkoj Jugoslaviji pretvorilo u najveću seobu naroda na Balkanu u poslednjih 300 godina.
            Na područje sreza Bačka Palanka doselile su 2.594 porodice sa 15.747 članova. ‘Vlakom bez voznog reda’ stizali su kolonisti u novo podneblje sve do 1948. godine. I tada i danas s ponosom se ističe kako su kolonisti u celoj Vojvodini srdačno dočekivani, svečano i oduševljeno, kao braća po oružju, kao ljudi s kojima će starosedioci deliti istu sudbinu, radovati se zajedničkim pobedama, boriti za iste ideale. A kolonisti su stigli u svojim tradicionalnim nošnjama , dijalektima, moralom, svojim ‘kulturnim prtljagom’“.*
            ————————————–
            * Izvor: brošura „Zavičajnog odelenja“ Narodne biblioteke Veljko Petrović u Bačkoj Palanci, tiskana povodom 10-godišnjice kolonizacije, 1955., str. 3-7.:
            —————————————————————————————————————————————-
            Ostavimo li po strani ove romantičarske prikaze spontane „ljubavi“ između starosjedilaca i onih koji dolaze u kuće i na imanja njihovih pobijenih ili protjeranih susjeda, ostaju činjenice koje govore sljedeće (kada je u pitanju jugozapadna Bačka, koja je bila jedan od najžešće koloniziranih krajeva u Vojvodini):

            1. Za nepunih godinu dana, u Bačko-palanački srez je došlo samo „vlakovima bez voznog reda“ ( ne računajući grupna i pojedinačna doseljavanja izvan toga ), najmanje 22.163 osobe.

            2. To nadalje znači, da je u 114 vojvođanskih mjesta u isto vrijeme na ovaj način doseljeno najmanje 180.468 osoba ( ostalih 69.532 osobe naseljeno je u istočnoj Slavoniji, Baranji ), ili prosječno 1.583 osobe u svako mjesto!

            3. Uzme li se kao realno povećanje broja kolonista doseljenih izvan ovoga organiziranog vala od samo 20% ( toliko ih je, ako ne i više sigurno došlo ), onda za Vojvodinu dobivamo brojku od 216.562 kolonizirane osobe, a za bačko-palanački srez 26.596.

            4. Izneseni podaci rječito govore u prilog tomu da je na Vojvodinu izvršen takav demografski udar, kakav u tako kratkom vremenu, u novijoj povijestinije doživjela nijedna regija u Europi.

            5. Na ovaj način, u Vojvodinu je samo organiziranim transportima trajno doseljeno preko 200.000 Srba. U ukupnom broju koloniziranih njihov postotak iznosio je 72% , a skupa sa Crnogorcima(kojih je bilo 17,8%) skoro 90%.Cilj je bio posrbljivanje, a ne „agrarna reforma“ – kako se tvrdilo. Ostalih desetak posto kolonista drugih nacija samo su poslužili u svrhu naglašavanja „višenacionalnog“ karaktera ovog projekta.
            To je jasno vidljivo kada pogledamo usporedne podatke o nacionalnom sastavu stanovništva zapadne Bačke i zapadnog Srijema po kotarima 1921. godine i 1948. Vidljivo je da u spomenutom razdoblju od 27 godina ( što je za demografe vrlo kratko ), u kotaru Bačka Palanka Srbi sa 29.4% udjela u ukupnom stanovništvu, skaču na 72.1%, u kotaru Odžaci sa 12.6% na 57.6%, u kotaru Sombor sa 8.2% na 44.5% it.d., * dok su Nijemci gotovo
            ——————————————–
            *Ovi podaci za kotare Bačka Palanka, Odžaci i Sombor, vrlo su značajni, obzirom da je to područje odigralo itekako veliku ulogu u rušenju vojvođanske vlasti (u jesen 1988. godine), „izvozu“ tzv. antibirokratske revolucije i stvaranju nacionalističke euforije, kao i u agresiji na susjedne republike. Ratoborni kolonisti bili su udarna pesnica Miloševićevog režima, pa nije slučajno da je val „antibirokratske revolucije“ krenuo otuda, a tri godine poslije (u razaranje Hrvatske) i kolone tenkova uz tisuće četnika, dobrovoljaca i pripadnika „JNA“.
            —————————————————————————————————————–
            potpuno etnički očišćeni. Također je zanimljiva činjenica da se Srbi – doseljenici nisu izjašnjavali kao „Jugosloveni“, jer bi u protivnom u ovim kotarima bilo daleko više upisanih u rubriku „Ostali“. Između komunističkog internacionalizma i nacionalnog identiteta, na popisima su se očito odlučivali za ovo drugo.
            Što se integriranja kolonista u novu sredinu tiče, tu je ( kako se ubrzo pokazalo ) bilo dosta velikih, gotovo nepremostivih problema.
            Prije svega bili su to uistinu potpuno različiti svjetovi u pogledu mentaliteta. Došljaci (uglavnom iz planinskih predjela) imali su svoj poseban način života, specifičnu kulturu, jezičke i druge osobitosti njegovane u svom rodnom kraju, ali u zatvorenim krugovima svojih zajednica više nalik plemenskim, nego suvremenim, u smislu šire kulturne i civilizacijske razvijenosti. Njihove životne i radne navike posve su se razlikovale od onih koje su karakterizirale ljude s kojima su silom prilika počeli dijeliti životni prostor. S druge strane, riječ je bila uglavnom o stočarima, nesklonim i nevičnim radu na zemlji. Starosjedioci su za razliku od njih bili upravo okrenuti zemljoradnji kao tradicionalno najrazvijenijoj djelatnosti. Kroz stoljeća živući u raznim oblicima državnih tvorevina (koje su neovisno o svim nedostacima imale sređen pravni poredak),oni su usvajali suvremene civilizacijske obrasce i norme, obrazovali se i po svemu naginjali i težili ka srednjoeuropskom kulturnom okruženju.
            Ideološka različitost, čak što više, oštra suprotstavljenost u tom smislu, također je evidentna. Za razliku od došljaka, Vojvođani su u vrlo malom broju pristupali Partiji. Pogotovu je to bilo izraženo kod Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina, Ukrajinaca, pa i Srba starosjedilaca. Ova ideološka podvojenost će biti jedan od osnovnih remetilačkih faktora u traženju modela zajedničkog suživota u predstojećim desetljećima . Budući da komunisti nisu trpjeli političku neopredijeljenost, bio je to izvor stalnih napetosti.
            Povlašteni položaj doseljenika je isto tako priječio razvoj harmoničnih odnosa. Njihovi ideolozi ( partijski dužnosnici i predsjednici tzv. narodnooslobodilačkih odbora ), odmah po dolasku su dekretima i direktivama uređivali po svome nahođenju i volji kompletne odnose i sav život u sredinama koje su naselili. U sve strukture vlasti, škole, zemljoradničke zadruge, poljoprivredna dobra, poduzeća, postavljali su isključivo svoje kadrove ( po političkoj ili rodbinskoj liniji, kako kada i gdje im je odgovaralo ). Tako su starosjedioci dovedeni u podređen položaj, što s njihove strane nije moglo biti prihvaćeno sa simpatijama (pri čemu treba imati na umu da pojam „starosjedilac“ podrazumijeva autohtoni živalj neovisno o nacionalnosti ).
            Jednom riječju, doseljenici su svima ostalima nametnuli svoju volju uz pomoć svemoćne i sveprisutne Partije. „Ostali“, pak, sviknuti na poslušnost i strpljivo čekajući da i ova nedaća prođe, nisu previše protestirali. Čak ni onda kada su ih silom tjerali u zadruge, ili kad su (isto tako silom) provodili „planski otkup“ poljoprivrednih proizvoda i stoke.
            Ono što je ipak u svemu najtragičnije, sadržano je u prostoj i gorkoj istini: desetine tisuća građana nesrpske nacionalnosti moralo je napustiti svoj autohtoni životni prostor, u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo onima koji su pristigli „vlakovima bez voznog reda“.
            U Bačkoj i Banatu (slično kako je to rađeno i u Slavoniji, Srijemu, Baranji), teklo je ubrzano „posrbljivanje“, potiskivanjem Mađara i Nijemaca.
            U Banatu – regiji s najpovoljnijim postotkom u korist srpskih doseljenika – Srba je 1931. godine bilo samo 45,4%, uz 20,6% Nijemaca, 16,4% Mađara, 10,6% Rumunja i t.d., dok je u Bačkoj postotak srpskog stanovništva bio manji od 20%.
            Upravo iz ovih razloga, provodi se intenzivna kolonizacija srpskog elementa tamo gdje on još uvijek nema značajnijeg udjela. Prema podacima Nikole Gaćeše, u Banatu je u godinama prije Drugoga svjetskog rata naseljeno ukupno54.665 osoba (6.238 obitelji „dobrovoljaca“, 2.146 obitelji „kolonista pod opštim uslovom“, 1.473 obitelji „autokolonista“ i t.d. U ukupnoj strukturi koloniziranih u Vojvodinu, bilo je 72% Srba, 17,8% Crnogoraca, 3,2% Hrvata, dok su u vrlo malom broju naseljeni i Makedonci, Muslimani i Slovenci. U Bačku je došlo najviše kolonista: 131.045, zatim u Banat: 80.879, i u Srijem: 14.153.* To znači da je na
            ————————————–
            *Vidi: Nikola Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948., Novi Sad: Matica srpska, 1984., str. 347.
            —————————————————————————————————————–
            ovo područje u od države organiziranimi provedenim kolonizacijama – ne računajući one koji su dolazili izvan toga, pojedinačno s obiteljima, ili u skupinama – u samo 3 godine naseljeno 226.077 osoba, od čega je Srba i Crnogoraca bilo gotovo 90%.
            Dr Žuljić iznosi još neke zanimljive detalje vezano za kolonizaciju, iz čega je vidljivo kolika je bila dvoličnost komunističkih vlasti, koje su u nekoliko godina potpuno promijenile stav o ovom pitanju:

            „Pokušaji da se kolonizacijom izmjeni narodnosne prilike u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, a također Banatu i Bačkoj, nisu mogli proći bez sukobljavanja s interesima lokalnog, starosjedilačkog stanovništva, uključujući i otpor, koliko je, kako i gdje bilo moguće. Zanimljivo je da su velikosrpski program kolonizacije Srba u nesrpske krajeve osudila rukovodeća tijela komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Na ‘Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ’ 19-23. listopada 1940. god., u zaključcima osuđeni su ‘…kolonizatorski metodi srpske buržoazije’, te je predloženo protjerivanje kolonista koji su instrument ‘…ugnjetavanja makedonskog, arbanaškog i drugih naroda’. U spomenutim zaključcima se poručuje: ‘Rešenje nacionalnog pokreta i ovde se može postići formiranjem slobodne radničko-seljačke republike Kosovo, putem revolucionarnog obaranja velikosrpskog faš-imperijalističkog režima’. Tako se 1940. godine prvi put spominje i ‘republika Kosovo’, što će osamdesetih godina postati borbenim geslom jugoslavenskih Albanaca u nastojanju za potpunom nacionalnom emancipacijom, protiv velikosrpskog nacionalnog ugnjetavanja, što uzrokuje otvorene kritike komunista u srpskoj političkoj publicistici.“ *
            ——————————————————
            *Vidi: R. Samardžić i dr. „Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji“, Beograd, 1989., str. 321.; preuzeto iz: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str. 170.
            —————————————————————————————————————————————-

            Poslije ulaska mađarskih trupa (1941. godine) u Bačku, srpski kolonisti koji su došli u ovu regiju između dva svjetska rata protjerani su ili su sami pobjegli.
            Nekoliko godina poslije, komunisti su nadmašili „metode srpske buržoazije“ nad kojima su se samo 5 godina prije „zgražavali“, i na prostore Vojvodine i Slavonije pokrenuli pravu invaziju.
            Gotovo je smiješno na koje sve načine danas pojedini srpski „demografi“ i „istoričari“ nastoje „dokazati“ svoju tezu o tomu da su Srbi na području Baranje, Bačke, Banata i Srijema u vrijeme turske vladavine (u XVII i XVIII stoljeću) činili „apsolutnu većinu“. Nakon što izreknu ovu konstataciju – bez ikakvoga argumenta ili izvora koji bi takvo što potvrdio – prelaze na XX stoljeće i navode da je pravoslavnog stanovništva na tom području bilo između 35 i 38%.!!!
            Razumljivo, Rumunji, Vlasi, Makedonci, Bugari također su pravoslavci, ali nisu Srbi, pa ispada da pravoslavnih Srba na početku XX stoljeća na području Vojvodine nije bilo više od 20%!Nitko od njih ne objašnjava ovaj apsurd – da su Srbi od „apsolutne većine“ za manje od 200 godina postali manjina – nego taj problem jednostavno prešućuju.

            Stvar je, dakle, vrlo prosta: fabriciranjem podataka koji nemaju nikakvu podlogu u stvarnim demografskim kretanjima, nastoji se dokazati ova fikcija, pa kad se pojavi „rupa“ koju je nemoguće dokazati, preko nje se prelazi kao da ne postoji.

            Sad smo te poučili i o Vojvodini Perune.Da vidimo sada gdje si još vaseljenski Srbine lagao

  • Bollero

    Sankcijama kazniti Hrvatsku zbog Perkovića ? Ako se kazni Hrvatska, kažnjen je i Hrvatski narod u RH. Uredno, neka ubuduće bolje razmisle koga će birati u vlast- a ne da samo glasuju protiv HDZ-a. Dosta je Hrvatska ispaštala radi nepametzi sa izborom Mesića- dosta.

    E sada gospodo sunarodnjaci uzmite hargiju i produhanite je sa vašim Milančetom. Vrijeme je za pamet, a ne komunjarski hayvanluk.

    • srka

      Jah, a HDZ je spas?
      Ili sto li?

      by Srka®

  • Bollero

    Sankcijama kazniti Hrvatsku zbog Perkovića ? Ako se kazni Hrvatska, kažnjen je i Hrvatski narod u RH. Uredno, neka ubuduće bolje razmisle koga će birati u vlast- a ne da samo glasuju protiv HDZ-a. Dosta je Hrvatska ispaštala radi nepametzi sa izborom Mesića- dosta.

    E sada gospodo sunarodnjaci uzmite hargiju i produhanite je sa vašim Milančetom. Vrijeme je za pamet, a ne komunjarski hayvanluk.

    • srka

      Jah, a HDZ je spas?
      Ili sto li?

      by Srka®