Europa je pred nama

    2

    “Hat Eure Kaiserliche Hocheit uach kroatisch gesprochen?”

    Još davno prije ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke postadoh članom Paneuropske unije Njemačke. Članstvu u toj po broju pristaša iz cijele Europe golemoj nestranačkoj organizaciji nije me samo privukla simpatija prema ideji o ujedinjenoj Europi u kojoj bi europski narodi sa svim svojim nacionalnim, pa i vjerskim posebnostima trebali biti kamenom temeljcem, već više uvjerenje da je upravo Paneuropska unija mjesto gdje se suvereno može promicati istina o Hrvatskoj i argumentirano opravdavati neuništiva želja moga hrvatskoga naroda da živi u svojoj slobodnoj, neovisnoj, demokratskoj i socijalno pravednoj državi.

    https://i1.wp.com/croatia.ch/kultura/film/images/140222/131013_clip_image004.jpg?resize=386%2C263

    Mnogi skupovi diljem Njemačke, Austrije, Italije samo su potvrdili moje uvjerenje. Istina, bilo je dosta protivljenja izražavanoj želji za osamostaljenjem Hrvatske, nerazumijevanja pa i nepoznavanja prilika u kojima su živjeli narodi bivše Jugoslavije.

    S posebnom žestinom, zauzimali su se za cjelovitost Jugoslavije članovi Paneuropske unije iz Velike Britanije i Francuske. Sve to nije obeshrabrilo Hrvate, članove te organizacije.

    Tako su već 1987. godine u Augsburgu, a nešto kasnije i u Europskom parlamentu u Strassburgu svi nazočni bili svjedoci pojave hrvatske zastave (s povijesnim hrvatskim grbom) kojoj su odali počast, premda još nije postojala neovisna europska država – Hrvatska.

    Sudjelujući na skupovima Paneuropske unije Njemačke pružila mi se prilika ne samo upoznati, već i u više navrata razgovarati s čovjekom koji je zbog svoje velike inteligencije i izvanredna znanja  i iskustva, ali i zbog svoje ljudske topline bio štovan kako od istomišljenika, tako isto i od političkih protivnika: dr Otta von Habsburga. Premda poznanstvo s dr. Ottom von Habsburgom (kao i njegovim sinom Karlom i kćerkom Valpurgom) mogu zahvaliti svojoj dragoj i dobroj prijateljici, skromnoj ali zaslužnoj Hrvatici gospođi Ivoni Dončević, koja mu je – usput rečeno – svojom pronicavošću, smislu za pravi, pogodni trenutak i upornošću u promicanje istine o Hrvatskoj prva otvorila oči, uspjevši poljuljati uvjerenje o nužnosti Jugoslavije (“Ako gđu Dončević, rekao je dr. Habsburg na jednom javnom skupu, istjeram iz svoga ureda kroz vrata, ona će ponovno ući – kroz prozor”) svoja – svoja osobna uvjerenja o njegovoj ljudskoj veličini i gotovo očinskom, pokroviteljskom odnosu prema Hrvatskoj, stekla sam neposrednim kontaktima. Bilo ih je mnogo, no neki od tih susreta ne mogu i ne smiju pasti u zaborav.

    U jednom nevezanom razgovoru, sjedeći nakon održanog skupa PE u skromnom restoranu, upitah ga: “Jeste li Vi, Vaša carska visosti, govorili hrvatski?” (“Hat Eure Kaiserliche Hocheit uach kroatisch gesprochen?”) “Ja sam- sa smiješkom je odgovorio dr Habsburg – u djetinjstvu imao čak i učitelja hrvatskoga jezika. Jakova Blaževića. Naravno, to nije onaj poznati Titin komunist”

    Ostao mi je u nezaboravnom sjećanju velebni skup Paneuropske unije u Regensburgu. Lijep, sunčan dan. Na pozornici se izmjenjuju govornici. Nastupio je i dr. Franc Bučar. Na susjednim kućama lepršaju hrvatske zastave. Iznenada se smračilo. Sručio se jak pljusak. U publici nastade komešanje i većina pobježe, tražeći krov nad glavaom ili mjesto u obližnjoj gostionici. Predviđeni program se nije prekidao.Upravo je nastupala dječja folklorna skupina iz jedne Hrvatske katoličke misije. Golema poljana je opustjela. Uz nekolicinu ljudi pod kišobranima -ostadosmo još samo moj suprug i ja, a nešto podalje od nasdr.Otto von Habsburg i njegova supruga Regina. Načas se izgubio i dr, Habsburg da bi se ubrzo zatim opet pojavio noseći preko ruke ogrtač. Prišao je svojoj supruzi, nježno joj preko ramena prebacio kišni ogrtači – usprkos pljusku, te već poodmaklim godinama do kraja programa – ostao stojeći, promatrajući i slušajući naše male Hrvate.

    Početkom ožujka 1990. godine – bilo je to već doba kad se dašak slobode počeo širiti cijelom Europom – bijasmo pozvani na Dane Paneurope u Budimpeštu. Premda još s emigrantskom putovnicom, izdanom 27. lipnja 1974., zajedno s gospođom Ivonom Dončević iziđoh iz zrakoplova na budimpeštanskom uzletištu, a da me niti jedan mađarski policajac nije zaustavio ili postavio neugodna pitanja. Vozeći se taksijem u smjeru hotela u kojemu smo trebali odsjesti, gđa Ivona me zamoli da upitam vozača kojim to ulicama prolazimo i kako se zove velebna crkva kojoj se upravo približavamo. Premda sam  se već davno hvalila svojim znanjem mađarskog jezika, u ovom trenutku nisam znala izgovoriti niti jednu jedinu riječ. Zacrvenjela sam se i zastidjela. Tek drugoga dana boravka u hotelu, za vrijeme objeda, počela sam potpuno nesvjesno na mađarskom jeziku zapitkivati konobare i naručivati željena jela i piće. Tijekom desetljeća boravka u tuđini zaboravi se i materinski jezik, a kako ne bi tek naučeni jezik!

    Istoga dana na Sveučilištu Karla Marxa našla sam se među brojnim paneuropejcima koji su pažljivo slušali predavanje dr. Habsburga. Nakon završena predavanja razvila se i diskusija. Strpljivo i uvjerljivo odgovarajući na pitanja iz publike, kao da se uopće nije iznenadio kada je neki mladi Mađar ustao i sav zajapuren upitao: “A zašto Vaša carska visost drži svoj govor stojeći ispred biste Karla Marxa?” Uozbiljeno i dostojanstveno dr. Habsburg je odgovorio: “Karl Marx je iza nas. Europa je pred nama!”

    Malkica Dugeč. Domaće zadaće, Hrvatski Fokus

    facebook komentari

    • priskoči nas europa, odoše albanci prije nas ;P

    • priskoči nas europa, odoše albanci prije nas ;P