Pratite nas

Vijesti

Europa sprema zabranu veličanja komunizma

Objavljeno

na

Nezaposlena politologinja Anhoa García (27) gleda kako madridskim ulicama, u velikom prosvjedu protiv mjera štednje, maršira grupa mladih noseći zastave Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem. Anhoa je kao studentica donedavno bila među njima.

Ta je zastava simbol borbe radničke klase, ona je simbol prve radničke revolucije u povijesti koja je utjerala strah među kapitaliste i poslodavce. Zahvaljujući toj revoluciji položaj se radnika u Europi promijenio – kaže djevojka rođena u Madridu. No za litavsku novinarku Indre Vainalavičiute (29) kao i stotine tisuća Litavaca, ona ima sasvim drukčije značenje.

Simbol zatiranja slobode

Zastava je simbol oduzimanja prava na samoodređenje, na identitet, ona je simbol zatiranja prava na jezik, vjeru, kulturu i osobnu slobodu. Uime te zastave na tisuće je nevinih ljudi ubijeno i nestalo – rekla je I. Vainalavičiute u Vilniusu, glavnom gradu baltičke zemlje koja je 1990. stekla nezavisnost od Sovjetskog Saveza.

Dok se Europom širi siromaštvo, u najtežoj gospodarskoj krizi od 1929. i početka trijumfa različitih ideologija, u Bruxellesu jedna radna skupina u tišini razmatra zakonski prijedlog. Ako “Europski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije” usvoji Europski parlament, a zatim i 28 članica Europske unije, Anhoini prijatelji na madridskom sveučilištu Complutense de Madrid morat će ukloniti obilježja totalitarnog režima. U neugodnoj situaciji mogao bi se naći i hrvatski veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein (55) koji u sobi za prijam ima fotografiju Josipa Broza Tita. Promicanje i veličanje komunizma bit će kazneno djelo usvoji li se novi Europski zakon o slobodama građanina. Inicijativa upućena u parlament, zakonodavno tijelo EU, sadrži više točaka u kojima se ističe nužnost poticanja tolerancije, a kažnjavanje svega što bi moglo dovesti do iskazivanja mržnje. U jednoj od točaka stoji: “Poduzeti konkretne poteze za suzbijanje rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije” te za “jasno odobravanje totalitarne ideologije, ksenofobije i antisemitizma” predviđene su kazne. O komunizmu, ali i nacizmu te fašizmu moglo bi se raspravljati javno, no kažnjeni će biti javni nastupi koji ih podržavaju.

Prije sedam godina Vijeće Europe je priopćilo: “Osuđujemo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izražavamo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina”. Neke zemlje su i bez najnovije inicijative iz Bruxellesa uvele zakon o kažnjavanju isticanja simbola. Komunistički i nacistički simboli u Litvi mogu se vidjeti jedino kao eksponati u muzejima i u školskim knjigama. Za njihovo isticanje u javnosti kazne su od 1120 do 2200 kuna.

Kazne za totalitarizam

– Nema šanse da netko legalno nosi komunističko obilježje u prosvjedima ili da ga istakne, primjerice, na kući – kaže Simona Aginskaite, novinarka litavskog državnog radija. Zabrana isticanja nacističkih i fašističkih obilježja, kao i promoviranje tih ideologija, već je prisutna, no zabrana veličanja komunističkih ideologa nekima ne odgovara.

Ivica Maštruko (73), savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića od 2003. do 2005 te kasnije veleposlanik u Bukureštu opravdava držanje Titovih slika u hrvatskim diplomatskim predstavništvima u svijetu i nakon što je Hrvatska postala članicom EU.

– Ne vidim ništa spornog u tome da se drži slika antifašističkog vođe. I ja sam od 1992. do 2009. u rezidencijama u Italiji, Grčkoj, Sloveniji i Rumunjskoj držao svoju fotografiju s Titom – rekao je u četvrtak Večernjem listu. No grupa utjecajnih, konzervativnih i liberalnih, europskih političara smatra da je opasno podržavati Tita i ostale nedemokratske antifašiste koji su se za života oružjem protivili uvođenju demokracije i uvažavanju razlika, svega onoga na što se poziva Europska unija.

“Tolerancija znači poštovanje i prihvaćanje izražavanja drugih, očuvanje i razvoj različitih identiteta”, stoji u prijedlogu zakona koji je u parlament uputila nevladina organizacija Europsko vijeće za toleranciju i pomirbu (ECTR) osnovana 2008. godine. Njezini najistaknutiji članovi su bivši poljski predsjednik Aleksander Kwaśniewski, bivši španjolski premijer José María Aznar, predsjednik Europskog židovskog kongresa Vjačeslav Moše Kantor, bivši slovenski predsjednik Milan Kučan, Erhard Busek (Austrija), George Vassilliou (Cipar), Rita Süssmut (Njemačka) i drugi. Šanse da njihov prijedlog prođe u Europskom parlamentu su velike jer ondje najviše mjesta ima grupacija konzervativnih stranaka okupljenih oko Europske pučke stranke (EPP) kojoj pripada i HDZ. Od ukupno 766 mjesta oni drže 274. Socijaldemokrati, čiji je član SDP, imaju 195 mjesta. Kritičari prijedloga zakona tvrde da je on pušten s ciljem zaustavljanja radikalno lijevih stranaka koje posljednjih mjeseci jačaju diljem Europe. Oštre mjere štednje, visoka nezaposlenost mladih, sve veće razlike između bogatih i siromašnih te urušavanje europske socijalne države u posljednje tri godine lansirale su u orbitu stranke koje u svojim nazivima nose predznak “komunističke”.

Njemački Die Linke treća je stranka po broju zastupnika u parlamentu nakon generalnih izbora održanih 22. rujna.

Ljevica jača zbog krize

U Češkoj je 25. i 26. listopada Komunistička stranka Češke i Moravske osvojila 15 posto glasova čime se pozicionirala kao treća stranka. Prošli mjesec dobar je rezultat na lokalnim izborima ostvarila Komunistička stranka Portugala gdje su građani umorni od štednje kaznili dvije najveće stranke, konzervativce i socijaldemokrate. Španjolska Ujedinjena ljevica, na vlasti u južnoj pokrajini Andaluziji, ljetos je zakonom zabranila bankama oduzimanje kuća građanima koji ne mogu plaćati kredit. Odluku, kojoj su se protivili Bruxelles i konzervativna vlada u Madridu tvrdeći da je to udar na privatno vlasništvo, srušio je Ustavni sud. U svibnju se održavaju izbori za Europski parlament, a zagovornici jačanja EU strahuju od uspjeha i lijevih i desnih euroskeptičnih stranaka.

Euroskeptici bi mogli zaustaviti eurointegracije, izjavio je u srpnju glasnogovornik Europskog parlamenta Jaume Duch Guillot. Govoreći u Madridu na konferenciji o Europskoj uniji napomenuo je kako se “zbog straha” prvi put o izborima govori godinu dana unaprijed. Radikalno desne stranke u svojim nazivima nemaju predznak nacističke i fašističke te ih se većina javno distancira od tih ideologija no na lijevom spektru situacija je drukčija. Naziv “komunistička stranka” poziva na uspostavljanje besklasnog društva, ideologiju utemeljenu na ukidanju privatnog vlasništva koji su u svom manifestu 1848. predložili Marx i Engels. Nastao u vrijeme rastuće industrijalizacije u Europi tvrdio je da vlasnik kapitala prisvaja višak proizvedene vrijednosti nauštrb radnika. Kako bi radniku vratila vlasništvo nad sredstvom za proizvodnju i time ga stavila u ravnopravan položaj, španjolska Ujedinjena ljevica u Andaluziji, 165 godina kasnije, potiče okupaciju neiskorištenog privatnog zemljišta na kojem osnivaju zadruge za proizvodnju povrća. U radikalnoj varijanti komunizma, temeljenoj na boljševizmu i Lenjinovoj interpretaciji Marxa, poziva se na jednostranačje i revolucionarno rušenje kapitalizma. Njegove ideje dovele su do stvaranja Sovjetskog Saveza i komunizma kao državnog poretka. Iz toga su se pak izrodili totalitarni režimi zbog čije dugogodišnje represije nad neistomišljenicima pate brojni građani Europske unije.

Razumijem bol i stradanja nedužnih u zemljama bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza. Tamo je plemenita ideja komunizma zloupotrijebljena – kaže u Madridu politologinja Anhoa. U Španjolskoj koja je pak od 1939. do 1975 imala konzervativnu diktaturu pod vodstvom generala Franca također se još otkrivaju grobnice i detalji iz tamošnjeg građanskog rata od 1936. do 1939. nakon kojeg je uslijedila represija nad poraženim republikancima – liberalima, komunistima i anarhistima. Anhoa smatra da bi zabranom isticanja simbola poput zastave Sovjetskog Saveza mogla uslijediti nova, kapitalistička represija. te kaže:

Ti simboli izazivaju strah, permanentnu prijetnju kapitalistima. Njihovim ukidanjem uslijedit će novo iskorištavanje radnika.

Prema pisanju vodećih španjolskih novina El País, sklonih lijevom centru, policija tvrdi kako su posljednjih mjeseci učestali napadi ljevičarskih grupa u Madridu, čiji mladi pripadnici noću po parkovima presreću ljude kao što su radili pripadnici desničarskih skupina 80-ih i početkom 90-ih. Stopa nezaposlenosti mladih viša je od 60 posto, njihova besperspektivnost i nemogućnost studiranja te osjećaj nepravde, ljevičarske ideje čine atraktivnima. Na prvim izborima za Europski parlament 1979. izašlo je 72 posto građana, a od tada je izlaznost u konstantnom opadanju da bi na posljednjima 2009. glasovalo rekordno niskih 43 posto građana.

– To je poruka političarima i opasanost za demokraciju – kaže Joelle Ana Bergere Dezaphi, profesorica političke psihologije na sveučilištu Complutense de Madrid. Kakav će efekt izazvati najnovija inicijativa ako prođe u parlamentu, još se ne zna. Njome bi svaka država, pa tako i Hrvatska, trebala imati posebno tijelo za nadzor ponašanja građana, odnosno kontrolirati i kažnjavati govor i isticanje simbola koji vrijeđaju druge i drukčije. Zasad je reakciju izazvala tek mogućnost kažnjavanja promoviranja komunizma.

VLM

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati