Evo kako se Bujanec “očitovao” na dopis “Vijeća časti” Lekovićevog “H”ND-a!

30

Evo kako se Bujanec “očitovao” na dopis “Vijeća časti” Lekovićevog “H”ND-a:

Ne)poštovani beskorisni neradnici, molim vas da prestanete maltretirati ljude s glupim dopisima, a ako vas baš zanima kako sam se “očitovao” na vašu pizdariju, eto vam:

U svezi sa upitom tzv. Suda časti, tzv. Hrvatskog novinarskog društva, vezano uz emisiju Bujica, izjavljujem sljedeće: Kakvo društvo? Čije društvo? Tko su oni? Prije bih se očitovao na dopis “Društva prijatelja ptica pjevica”, nego na bilo kakav upit Aleksandra Saše Lekovića i njegove privatne prćije kojoj nisam niti član, niti imam bilo kakve obveze prema tim žoharima.

Srdačan pozdrav, napisao je Velimir Bujanec, popularni urednik i voditelj Bujice, doznaje Kamenjar.com

facebook komentari

  • Sivooki

    Pa, očitovao se ispod razine jednog novinara.

    • Fran Cetic

      A lekovic je razina))) e moj sivi!

      • Sivooki

        Pa valjda nije Bujanec = Leković…

        • Maks

          Gadno me napadaju wirusima , ja izbrisem croniku da ocistim browser prije nego prelete na pc – onda me uvijek automatski prijavi na stari nik! Komentar ti je dvosmislen pa eto. Reci mi kako si nas tako brzo pronasao na onom portalu, vidis li ga ponovo?

          • Sivooki

            ne. vidim da komentira posvuda, međutim, za mene sakriven komentar. Obično idem na ovih par portala (nebo, kameni, narod, croative—)

          • Maks

            Tamo se taman pojavio a ti odmah stigao , sredit ce to oni.

          • Sivooki

            Ne, mislim da je tamo već i prije dolazio.

          • Maks

            Jest ali nije se odao onako protiv Tudjmana, bio je i na “narodu dok nije vidio da su protiv NDH i Pavelica

      • Saga

        Leković nije “razina”, ali bi zato barem Velimir trebao biti.
        Moglo se to napisati i bez prostačenja.

        • Maks

          Ovako je bolje razumljivo a zasluzio je da mu se sve slisti onako po spisku.

          • Saga

            Ne znam kakvo je to dobro ikad nekomu donijelo… osim trenutnog olakšanja onomu koji piše. Napravio je medvjeđu uslugu sebi i nama jer će se to sad danima razvlačiti po portalima, a zaludu je.
            Imamo valjda bitnijih stvari za rješavanje. 🙂

          • Maks

            Ovo je itekako bitno , Bujanec ima samo podrsku, nije to pater Ike da odara kulturno i pobozno s leđa istovremeno se “moli.:-) Muski direktno u čelo, Bujanec bi trebao pozvati na veliki protest protiv udbo medija, vrijeme je i pogodan momenat a niko to ne primjeti.

    • Boris Orlic

      Ocitovao se kao svaki normalni gradanin,kada mu se nistarija bezobrazna I nekulturna javi.Sto bi mu Bujanec treba lizati g…..ili popravljati vijke na autu?

      • Sivooki

        Sve mu je mogao reći i ostati gospodin.
        Žao mi je da dolazi u priliku biti prost, kad napada prostakluk.

        • Maks

          Oni i jesu jaki upravo jer su “nasi taaakoooo fini..

          • Sivooki

            Ne, slabost i kulturno ophođenje njsu ista stvar…
            Da je pljunki uzeo kaput i rukavice, uljudno zahvalio i rekao da ga više ne pozivaju na takvu vrstu “proslave”, tim bi ih činom više išamarao nego da se zapjenio i nazvao ih četnicima, što oni i jesu. Pa da vidiš…
            Da mu je Bujanec rekao sve što jest, bez “epiteta”, jače bi ga podbo nego ovako. Onaj se ima za što uhvatiti, a onako, ne bi imao materijala…
            To je moje mišljenje.
            Primitivni vole kad ih isprašiš bez primitivizma, staviš ih na njihovo mjesto.

          • Maks

            Bujanec vidi i njihove portale oni su jaki jedino sto su drski i bezobrazni , mlitavci i klimavci nisu im do koljena.

          • Maks

            Sivi, sto je Karamarko bio finiji (nagovor Bozanica) postajao je sve vise zrtva .

          • Sivooki

            Neee, možeš biti pristojan i pristojno zavrnuti vratom.

          • Maks

            kao sto ti radis.:-)

          • Sivooki

            Kamo puste sreće…! ;)))

          • kršni

            Slažem se, ali pitanje je bili imao itko m.da uopće vodi emisiju tipa Bujice! Kada si “previše” školovan, previše i razmišljaš.

          • Maks

            Iskusan je on , jedan od rijetkih istraziteljskih novinara od kojeg doznas nesto novo – ostali znaju pisati pamflete .

    • cleuna892

      Složio bih se s tobom ali,nadodao bih da se očitovao na način kakav i zaslužuje sav ovaj novinarski šljam koji se predstavlja kao “HND”-

      • Sivooki

        Ono što bi čuli od mene daleko premašuje ono što im je Bujanec napisao, da se razumijemo… ali im je dao “materijala”, eto, to je to.

        • cleuna892

          To je tako.
          Ali znaš kakav vokabular koristi i ova bagra…napadaju svakoga tko ne misli kao oni,dijeleći im kojekakve etikete.Vrijeđaju crkvu,branitelje,sve oni koji misle nacionalno proglašavaju ustašama,sve što je antihrvatsko njima je prihvatljivo i tome će dati podršku i publicitet,dobro došao im je svatko onaj koji će blatiti i kritizirati Državu itd…
          Bujanec ovdje nije reagirao “na prvu”.

  • Bravo hrvatska LEGENDO Velimire Bujanac. Samo tako i BEZ DLAKE NA JEZIKU.
    http://otporas.com/jos-o-smrti-gene…74-srpanj-1969-1/

  • Omnes Omnibus

    Ne znam zasto, Velimir me podsjetio na onu narodnu: “S ljudima ljudski, s prascima svinjski”

  • ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

    (Dragi prijatelji prilažem vam ovo pismo kojeg je general Luburić osobno pisao svojim prijateljima 29 dan prije svoje ženidbe. Dakle, ovo pismo je vjerodostojno u kojem Vjekoslav Luburić, Maks i general Drinjanin osobno kaže da su mu Srbi ubili oca 1919 godine, kada je njemu bilo 6 godine i devet mjeseci. Nema više nagađanja kada su Srbi ubili generalova oca. Sjetimo se da je to bilo 1919 godine. Iskreni pozdravi svima. .

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršinić (1917-1995). Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na strani 27,28 i 29. Ante Kršinić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršinić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Poradi dužine znosim ga u dva (2) nastavka i u cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni,
    ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke. Otporaš.)

    T A J N O. Stan, 20 listopada 1953. (Maksa Luburića ženidba je bila 19 studenoga 1953 god., mo)

    Dragi brate !

    Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

    1. Znam da ste svi zabrinuti radi “DRINE”, i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak “DRINE”. Redovni broj 7-8 pretvoren je u “Domovinski broj” i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je “DRINA” izvršila svoju misiju. “DRINA” radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila “DRINA”, i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. “DRINA” ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, – kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje “DRINA” bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

    Dvobroj 9-10 izišao je i već je odpremljen. Odpremljeno je…………komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti.

    (Gospodin Ante Kršinić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je “naški” i došli smo “iz staroga kraja” samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijen i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:

    “…Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije…Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš…”, mo. Otporaš).

    Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.
    II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja “DRINA” ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s
    ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

    III. S ovim brojem “DRINE” dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo:
    domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format “DRINE” je nastavak tradicije “Griča” i “Ustaše”, nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi “DRINA” bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

    IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito.

    (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su “DRINE” izlazile do 1956. godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš.)

    V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme,
    fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA.

    (Kada bi se mogle sve “DRINE” i “OBRANE” pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina “ustaške” borbe u obrani Hrvatske Države, mo. Otporaš.)

    Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. Radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas,
    na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

    VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: “Čovjek i znanost u službi rata”, “Ljudi, ideje i djela”, “Stratežki vidici”, “Dokumenti, koji obtužuju”, “Iz poviesti našeg rata”, “Iz Erine torbe” itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

    VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. Viditi ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u forjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za odstanak.

    VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim “prijateljima”.

    Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i radi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni.

    (Ako kliknite na “Reci istinu i razbiše ti glavu” i link se otvori, vidjet će te sliku vjenčanja Maksa Luburića koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za portal javno.com – Ivana Josipović. Prkos.com, mo. Otporaš.)

    Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao u uviek u poviesti, da odgajaju naš podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca.

    (To smo imali priliku čuti iz ustiju bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića da je dijete partizana, mo Otporaš.)

    Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole – i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJE SE I DANAS NALAZI.

    (Nezaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo. Otporaš.)

    S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

    Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. Što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice

    (primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo.Otporaš.)

    i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj
    životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

    I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

    ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)

    Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

    Koga zanima neka kopira i koristi se za svaku priliku. Otporaš.

  • bakran

    Bez obzira na ‘tabu singularitet’, odgovor je upravo vrhunski. Ponekad treba i prijeći ‘tanku crvenu liniju’. Ovi primitivci iz tzv. HND-a trenutno ne zaslužuju nikakav respekt.