Pratite nas

Kolumne

‘Evo zore, evo dana, evo Frljićevih partizana koji su pronašli fašiste u mišjoj rupi’

Objavljeno

na

Da se u slijedećoj temi ne udaljimo preiše od antifašizma našeg svakidašnjeg pobrinuo se i HRT. Novinarka Danijela Trbović vodit će sučeljavanje predsjedničkih kandidata na kojima će pobijediti Ivo Josipović. Zasluženo! Mislim zasluženo je Danijela dobila tu čast. Ona će znati cijeniti što je dragi Ivo antifašist.

Hrvatska više nije zemlja s posebnim potrebama. Manje više sve je riješeno. Zaposlenost, BDP savršen, SDP trijumfalan! Ako malo zakasniš do najbližeg kontejnera, on je već prazan. Oni prije tebe već su ga počistili! Invalidi Domovinskoga rata svi odreda – ozdravili! Doktor, specijaliziran za invalide, pretvorio ih je u “vojno krilo HDZ”. Doktor Stazić preko noći je izliječio “izmanipuliranu manjinu”. Prva žrtva “vojnog krila HDZ-a” je Nevenka Topalušić koja je poginula prilikom jedne akcije u kolicima. “Vojnom krilu HDZa” više nije potrebno liječenje. Za razliku od Stazića!

Dobro, bilo bi pomalo naivno odmah pomisliti da je sve idealno u Lijepoj našoj. Bode u oči što sve doživljavaju naši dragi i vječni antifašisti. Posebno u Splitu. Duboko me tronuo komentar Inoslava Beškera, doživotnog dopisnika Jutarnjeg, iz nekada fašističke Italije. U Splitu mladi i svi ostali do jednog, zaposleni anifašisti, osnovaše antifašističku knjižnicu. Tu bi stari orjunaši trebali posuđivati i uživati u klasičnim djelima naših nekadašnjih idola. Bila bi im dostupna sabrana djela druga Tita, Koče Popovića, Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa, Vladimira Dedijera, Josipa Perkovića, Stipe Šuvara, braće Stazića, Ingrid Marinović Martinčević i Jadranke Kosor (obje na engleskom) itd. Ovo itd., podsjeća me na vic o tome kako Crnogorci grade autoput? Sagrade jedan kilometar, pa napišu itd. Ali hrabri sadašnji potomci herojskih antifašista žele ostati anonimni. Boje se za svoja radna mjesta. Onih 300 000, koji valjda nisu anifašisti, ali su isto na brurzi – žive ležerno. Glazbenici bi rekli “moderato cantabile”. Ne tresu se od straha da će izgubiti posao ili da će ga možda dobiti. Bešker, kiruškom preciznošću, secira bit problema. Kaže Ino “Split (grad heroj) je 1945.g., spao na 36 000 stanovnika – od kojih danas nema u njemu ni toliko potomaka. Svi ostali su u Split došli i uglavnom donjeli neke druge nazore…” Kako bi to bilo divno da Split, drugi grad po veličini u Hrvatskoj, danas broji samo 36.000 antifašista. Ovako – došli Vlaji cijepljeni protiv antifašizma. Izabrali Keruma za gradonačelnika i plaše mlade antifašiste, a starima ne daju ni da u miru čitaju sabrana djela Mike Špiljaka.

No, čak ni Splitu nije sve tako crno. U načeti Split došao je predsjednik Josipović i podjelio povelje za doprinos antifašizmu Anti Tomiću, Jurici Pavičiću i Zlatku Gallu. To su stari prekaljeni antifašisti i oni se ne boje medijski eksponirati zbog posla. Imaju ga i previše, boreći se protiv fašista. Recimo, Ante Tomić izvorni podoficir JNA, roman “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Navodno još bolji od legendarnog klasika “Što je muškarac bez brkova”. To dugo očekivano djelo odmah je dramatizirano, a predstava je upriličena u HNK Split. Oni koji su nakon 45.g., doši “i donijeli neke druge nazore” u Split zlobno tvrde da se radi o najobičnijem kiču punom podoficirskih viceva. Tvrde da ga je trebalo izvoditi ukazalištu lutaka kao i sve bajke i basne. Pitaju se kad je zadnji put u HNK Split izvedeno nešto od Slobodana Novaka, genijalnog pisca i starog partizana. No, njima ne treba vjerovati. To su nezaposleni i ideološki dezorjentirani desničari, kerumovci, naconalistička Torcida koji su za Antu pripremili neku novu kantu.

Za to vrijeme sprdnja s antifašizmom i dalje ostaje gorući problem ove države. Branitelji, invalidi Domovinskog rata, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara , zatucani HDZovci i svi oni koji žive u zabludi da je Hrvatska stvorena 5. kolovoza 1995. g., u Oluji, morali bi se samo podsjetiti na neoborivu činjenicu da su slavni antifašisti bili Tito, Staljin, Berija, Ranković, Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Karadžić, Šešelj, Tomić, Frljić, Mile Kekin i, kako bi rekli Crnogorci nakon prvog kilometra, itd. Kad su slavni antifašisti 91.g., napali i razorili Hrvatsku, počinili zločine u Vukovaru, moramo znati da je to bio samo trenutak slabosti iliti napasti. Kako bi rekao Oscar Wilde: “Mogu odoliti svemu osim napasti!” i napali nas: antifašistička JNA, Kadijević, Ažic, Karađić, Mladić, Šešelj, Milošević itd. A obrani nas te stvorili državu oni” koji su donjeli neke druge nazore”.

Stoga mi je iskreno žao 95-godišnjeg Lovre Reića. Stari partizan je dobio odličje Danice hrvatske s likom Stjepana Radića. Dvoumio se da li da odličje uzme. Ali sjetio se Tita koji je dao jednoj brigadi ime braće Radić pa se smilovao. “Jer u ovoj Hrvatskoj ne bi uzeo neko drugo”, kaže Lovre. Sad zamislite malo našeg antifašistu Lovru i ogromni broj antifašističkih državljana Lijepe naše kako su se oni osjećali 6.kolovoza 1995.g., kad su se njihovi ratni drugovi traktorima opraštali i odlazili u zemlju istinskog antifašizma. Lovri i sličnima nije bilo lako ni kad su oslobođeni Gotovina i Markač. Jer čovjeku je krivo kad zna da je Hrvatska stvorena i izborena u AVNOJ-u I ZAVNOH-u, a sad sve zasluge uzimaju razni Tuđmani, Gotovine, Markači, samozvani stožeri, dragovoljci, invalidi i ostali “koji su donjeli neke druge nazore”. Zato se valja izboriti da se antifašističko “Čudo u poskokovoj Dragi” što prije premijerno prikaže i u zagrebačkom HNK. Nek se i purgeri malo prodrmaju. Sad je tamo urednik Srećko Horvat pa se ta atraktivna ideja i ne čini tako priglupa.

U svom zadnjem pozivu na općenarodni ustanak, Ante Tomić, kao primjer pravog antifašiste, navodi i Winstona Churchilla. Tu je Ante u pravu. Churchill je to zaista i bio. Problem je samo u tome što je genijalni političar i pisac, kad je vidio u što se antifašizam nakon 1945.g., pretvorio, izrekao slijedeću proročansku misao: “U skoroj budućnosti antifašisti će biti novi fašisti”. Koliko je bio vidovit uvjerili smo se mi 1991.g.

Nend Stazić sve više podsjeća na raštimani televizor. Umjesto da popravi sliku o sebi, on povisuje ton.

Da se u slijedećoj temi ne udaljimo preiše od antifašizma našeg svakidašnjeg pobrinuo se i HRT. Novinarka Danijela Trbović vodit će sučeljavanje predsjedničkih kandidata na kojima će pobijediti Ivo Josipović. Zasluženo! Mislim zasluženo je Danijela dobila tu čast. Ona će znati cijeniti što je dragi Ivo antifašist. Mislim dragi Ivo Josipović. Dugo vremena živjela je s Oliverom Frljićem koji bi, kako je to rekao Bob Dylan, nanjušio fašistu dok bi rekao “keks”. Proslavila se kad je u nekoj uličnoj anketi hrabro antifašistički kazala da bi odmah prokazala Gotovinu. Naime, General još nije bio dostupan Carli del Ponte i “vrhunskom pravniku iz Groningena” osjećajući da će antifašistička javnost biti zadovoljna s recimo 25 godina robije. Naša skojevka, pogledavši odlučno u mikrofon, od prilike je rekla ovo: “Da ga vidim, prijavila bi ga. Zakon vrijedi za sve. I uzela bi novac koji se nudi onome tko ga otkrije. 10 % donirala bi u humane svrhe, a ostatak bi donirala sebi”. No, kako znamo njenu lovu pokupio je netko drugi s isto takvim svjetnonazorom kao i Danijela te je General je završio u Haagu. Zamislite, što bi se desilo da se kojim slučajem General, umjesto u lov na tune, odlučio upustiti u lov na Pantovčak? Danijela je od Frljića već čula pravu istinu. Kakav sud. Kakav smušeni američki sudac. Gotovina i Markač su ratni zločinci. To potvrđuju mnogi relevantni svjedoci kao Zoran Pusić, Savo Štrbac, Vesna Tešerlič, Snježana Pavić, Milorad Pupovac, Stipe Mesić i mogli bi nabrajati do sutra pa zato, kao kod gradnje autoputa, recimo samo itd.

Frljić je u međuvremenu postao intendant HNK Ivan plm. Zajc. Izdao je Frlja i bilten u kojem strši natpis “Hrvatsko fašističko kazalište”. U biltenu su poimenice nabrojeni svi koji su bili angažirani u predstavi “Ognjište” Mile Budaka koji je režirao Jakov Sedlar. Tako “evo zore, evo dana, evo Frljićevih partizana koji su pronašli fašiste u mišjoj rupi”. Evo vam drugovi zaostalih fašista: Jakov Sedlar, Tonko Lonza, Neva Rošić, Ena Begović, Božidar Orešković, Ivka Dabetić, Boris Miholjević, scenograf Zlatko Bourek i asistentica režije Saša Broz. Usput rečeno -Titova unuka. Što je samo dokaz da Frljić zvani “Frlja” nikome negleda kroz prste. Kad je svojevremeno dobio nogom u tur u Poljskoj bio je siguran da iza toga stoje poljski fašisti. Isti umjetnički triumf doživio je i Ante Tomić u Českoj. Opet česki fašisti. Danas crvenu Rijeku za gušu drže dva etablirana lovca na fašiste. Rade Šerbedžija, dekan Glumačke akademije, te Frlja kao intendant Kazališta. Non passaran! Budak je bio Pavelićev ministar. Mogao je napisati i “Božansku komediju”, ali taj film nećete gledati. K’o da netko želi u crvenoj Rijeci postaviti neki komad koji je napisao Bernard Shaw, a tip je bio zaluđen Musolinijem. Odmah po završetku Prvog svjetskog rata taj isti Musolini je u centralnoj loži riječkog kazališta održao vatreni govor. Naravno o “Našoj Rijeci”. Bojim se da bi sada Frlja mogao narediti kazališnim antifašistima da sruše centralnu ložu i da novu naprave u podrumu na temeljima antifašizma. Našem Frlji, koji odmah nepovjerljivo žmirka očicama kad vidi provokativno slovo H, oštro i rezolutno odgovorila je novinarka Večernjaka Bojana Radović. Počela je neubičajeno oštro: kao Frlja je dobar redatelj, često i odličan; radovi su mu antologijski; voli publici bacati istinu u lice; želi teatar koji diže prašinu i ruši barijere… Prestadoh čitati. Pa tak’ oštar kritičarski tekst na rubu noža ne bih poželio ni Frlji. Bravo Frlja! Najprije je otkrio fašističko gnjezdo u Gavelli, usprkos direktoru Staziću. Sad je otkrio fašizam u HNK Ivan pl. Zajec. Jedan veliki bravo i za Ministricu kulture, kojoj bi bolje pristajao naziv Republička sekretarica za kulturu, a koja je takvog časnog anifašistu smjestila gdje mu je i mjesto: u crvenu Rijeku!

Hrvatske udruge u Chicagu protestirale su kod hrvatske Ministrice kulture zbog čikaškog obračuna Olivera Frljića sa HNK u Zagrebu.

U ovoj kolumni ništa o hrvatskoj socijalnoj zbilji, dugovima, permanentnoj krizi. Tek uobičajeni komentar mog prijatelja Luke Zaradića. Kaže on, nakon zadnje partije tenisa: “Hodak, znao sam da smo u krizi! Ali da smo u takvoj… ” “Reci što misliš?” upitah ga. “Eto, ja neki dan odem na bankomat. Stisnem tipku, a bankomat me zatraži da mu posudim 200 kuna…” uzbuđeno mi kaže moj Lukica.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati