Pratite nas

Kolumne

Facebook-bojna predsjednika Josipovića: ‘Ja ne mrzim’ (nego osuđujem)

Objavljeno

na

Nasilje nije samo fizičko: nasilje se vrši i putem medija. Emocionalno, psihološko, i svako drugo. Jedan od primjera takvog nasilja, točnije zlostavljanja, je i stranica sponzorirana od predsjednika RH “Ja ne mrzim”. Jasno, stranica je uperena prema braniteljima, koje se time optužuje da “mrze”.

Tamo se čak predlaže da se u znak potpore Bojanu upale svijeće i stave na prozore po cijeloj Hrvatskoj. Radi se zapravo o prilično ružnom vidu idolopoklonstva. Na Bojanovom mjestu meni osobno bi bilo neugodno. Koliko nisko u patetiku i podlo podmetanje netko može pasti?

Stranica “Ja ne mrzim” je, uz izdašnu potporu Predsjednika i medija, sakupila oko 16.000 lajkova (žalosna činjenica) i “poziva na dijalog”. Naravno, taj dijalog izgleda tako da se konstruktivni komentari brišu, a ostaju samo oni u prilog beatifikaciji Bojana Glavaševića u ulozi Isusa Krista “iz našeg sokaka” koji propovijeda ljubav, i eventualno kakav ispad “s druge strane” koji će potvrditi kako su svi koji ne podržavaju Glavaševića “divljaci koji mrze”. Pored Predsjednika, u reklamiranje te u osnovi hejterske grupe se upustio i Jutarnji list, inače glasilo vladajućih struktura. Tko je za smjenu političara Glavaševića, taj “mrzi”, a onda automatski jasno s njim nema razgovora. Kakvog uostalom dijaloga može biti s nekim tko sam sebe proglašava “stranom koja zastupa ljubav”, stranom svjelosti, jer je druga strana u tom dijalogu unaprijed osuđena kao “sila mraka” i “strana mržnje”. Sve je to u skladu s Orwelovim “novogovorom”, gdje se iza ministarstva ljubavi zapravo krije tajna policija, a iza “govora ljubavi” zapravo cenzura.

To je klasična podvala s izvrtanjem teza: Glavašević je izrekao nešto vrlo uvredljivo ne samo za Hrvate, nego uostalom i za Srbe – njihovi se veterani već dugo bore da im se prizna PTSP! – zbog čega bi letio iz doministarske fotelje u svakoj drugoj državi. Oni koji su se njegovom izjavom našli povrijeđeni proglašeni su “mrziteljima”, valjda Srba, iako ono što je Glavašević rekao nema veze niti sa Srbima niti s ljubavlju, ali ima s nepoštivanjem onih za zaštitu čijih interesa je kao resorni doministar zadužen. Da je Glavašević na takav način povukao paralelu između savezničkih vojnika i nacističkih, našao bi se pred sudom zbog povijesnog revizionizma. Da je takvu paralelu povukao ministar primjerice veterana WW2 u Britaniji, morao bi napustiti državu zauvijek. Bojan se, opravdano, suočio s žestokim kritikama i zahtjevima za ostavkom.

Stranica je opisana kao “inicijativa podrške Bojanu Glavaševiću okuplja sve koji se zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost kao odgovor na mržnju i konflikt”, ali bilo kakav konstruktivni dijalog se naravno sustavno uklanja, dok se notorne laži o braniteljima koje slušamo desetljećima ostavljaju. Primjerice, na toj stranici ćete naći brojna “svjedočanstva” o tome kako djeca branitelja imaju prednost pri zapošljavanju, upisu u školu i na fakultet, i tako dalje, iako ona, naravno, takva prava nikad nisu imala niti će imati – no bilo kakvo upućivanje na vrlo jasan zakon koji samo djeci u ratu poginulih branitelja daje prednost pri upisu (i to ne na uštrb kog drugog, nego preko redovne kvote ukoliko zadovolje kriterije za upis) se uklanja. Sve se svodi na priče “ja znam pet lažnih branitelja”, “ja znam deset onih s mirovinom od 20 000 kuna”, “moje dijete se ne može upisasti u školu jer djeca branitelja imaju prednost pri upisu”. Odgovori tipa “ako ih znate prijavite ih” se uklanjaju. Ciljevi su jasni, radi se o nastavku politike difamacije i sotonizacije svih koji su s “naše”, pod navodnicima kako to sugerira Glavašević, strane sudjelovali u DR. Zapravo, poziv na dijalog je tu čista magla: to je kao da vodite “dijalog” s partijskim sekretarom koji vas je već unaprijed osudio i očekuje od vas “samokritiku”. Uostalom, sam dijalog podrazumijeva konflikt. Inače nije dijalog nego pranje mozga.

Najbolja ilustracija perfidnih metoda djelovanja te grupe je gornji status, gdje se ističe kako je stanoviti branitelj udario opasačem Vladu Gotovca pred dvadesetak godina, izvučena iz naftalina. Time se pokušava branitelje generalno prikazati u lošem svjetlu, jer taj čin s ovim što se danas događa nikakve veze nema. Poruka je jasna: branitelji su opasni, oni mrze, a mi propagiramo ljubav. A sponzor te stranice Ivo Josipović je sin bivšeg predsjednika ideološke komisije CK SKH, ateističke verzije “kongregacije za nauk vjere” odnosno inkvizicije, koja je tog istog Gotovca poslala na dugogodišnju robiju zbog verbalnog delikta! Naravno, taj napad jednog pijanog veterana je krunski dokaz da su svi branitelji zli, i on amnestira u potpunosti “snage svjetlosti” od činjenice da su Vladu poslali na robiju u Gradišku zbog kritike totalitarnog režima. Naravno, na isti način bi se napad gay aktivista i izautanog homosesksualca na Ružicu Ćavar mogao koristiti kao ilustracija nasilnosti homoseksualaca, odnosno za generaliziranje i preko generalizaranja sotonizaciju jedne društvene skupine.

No, beatifikacija Bojana Glavaševića je krenula prvo kroz Nu2, pod budnim okom velikog meštra, a kasnije i preko Facebooka. Među “nemrziteljima” se tako našao i Pavle Močilac, koji je ostavio par upisa na stranici, a proslavio se svojevremeno “nemrziteljskim” statusom kako treba na konvenciju HDZ-a uletjeti s bombama i šmajserima i bojnim otovima i “pobiti govna”. No eto, mržnja nije u redu. Osim kad je usmjerena spram branitelja, crkve, i nekih drugih skupina koje je “u redu mrziti”: radi se zapravo o specifičnom vidu prozelitizma na tragu puritanskog. Fali još samo spaljivanje “mrzitelja” na lomači: ovakvo propovijedanje “Kristove ljubavi” je zapravo više nego licemjerno i ljigavo. Isticanje Glavaševićevog “govora ljubavi” i njegove otvorenosti za sve ljude, pretvaranje jednog dečka koji je uostalom prostituiranjem prezimena došao do funkcije – na kojoj sjedi tek kao smokvin list, kao i pokazni SDP-ov ratni heroj Fred, je zapravo samo zamagljivanje suštine problema. Uostalom, ukoliko Glavašević želi širiti univerzalnu ljubav, ja nemam ništa protiv toga, no u tom slučaju bi se trebao zarediti za svećenika, ili otići u budistički manastir, ili jednostavno dati ostavku na mjesto na kom sjedi i zaposliti se u “Documenti” pa raditi na međunaciolnom pomirenju. No, “govor ljubavi” ga, kao niti prezime, ne kvalificira za njegovo radno mjesto. Ostavka bi bila moralan čin, a ovakvo skrivanje iza Freda, Josipovića, i raznih facebook i Stanković – podrški je jednostavno kukavički čin.

Dakle, traženje nečije smjene zbog lošeg rada, nesposobnosti , ili nestručnosti nije mržnja. Ministarstvo se zove Ministarstvo branitelja, ne ljubavi, a Bojanova funkcija je striktno politička funkcija pa stoga zainteresirani građani imaju pravo zahtijevati njegovu smjenu. Ministarstvo je tu da bi vodilo brigu o tim ljudima i njihovim stečenim pravima a ne da bi im uskraćivalo ta prava, omalovažavalo i njih i njihove zdravstvene probleme, bježalo od branitelja i sakrivalo se iza “širenja ljubavi”. No, ide se za tim da se kao razlog zahtjevanja smjene prikaže mržnja što nije istina. Branitelji su jasni u svojim zahtjevima: “Nismo zadovoljni kako radi svoj posao i izjavama koje daje, ne vjerujemo u njegovu stručnost po pitanju nas branitelja”. To je njihovo pravo.

Da se “službe” znaju slušiti Facebookom, znamo još od rušilačkih “Facebook” demonstracija koje su bile usmjerene na smjenu vlasti na ulici, očito isključivo u cilju sprječavanja ulaska Hrvatske u EU jer drugog razloga za tako što u predizbornoj godini nije bilo, što je moguće bilo povezano i s izručenjem Perkovića. Da je tome tako i da su one bile dobro “dirigirane” svjedoči i bilo kakvo odsustvo demonstracija proteklih godina, iako je situacija u svakom pogledu mnogo gora. No, politički prosvjed je svakako svačije pravo u demokraciji. Braniteljima se pravo na politički prosvjed i političko organiziranje i udruživanje – odriče, pa se napominje da je prosvjed “politički motiviran” a ne motiviran “pravima branitelja”. Naravno, a zašto ne bi bio?

Kao odgovor na tu grupu osnovane su i neke druge, poput “Branitelji ne mrze, ne mrzimo ni mi”. Kako nisu osnovane “po partijskoj direktivi”, niti reklamirane u medijima i na TV, brojem lajkova naravno nisu blizu “Ja ne mrzim”. Rečena grupa je osnovana kao “Stranica za potporu hrvatskim braniteljima i onima koji daju potporu hrvatskim braniteljima”. Oni podsjećaju da je danas pismo hrvatskih generala, upućeno javnosti pred više od 14 godina, aktualnije nego ikad: “ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom… Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to tko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastitog života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine privilegije bile smrt i neizvjesnost?! … pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.

 Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati