Facebook narcizam viđen očima Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga

0

U romanu “Dvojnik” Fjodor Mihajlovič Dostojevski bavi se paranoidnim narcizmom u ruskom društvu. Opisujući život Jakova Petroviča Goljatkina koji se svim silama trudi biti priznat, prepoznat, lajkan, zamijećen…, Dostojevski razotkriva Goljatkinov narcizam. Roman slavnog književnika kao da opisuje nade i tjeskobe današnjeg prosječnog korisnika facebooka koji preko društvenih mreža želi učiniti svoj život vrijednim i smislenim, ali, upravo poput glavnog lika iz romana, što se snažnije trudi, to se sve više osjeća prazan, neispunjen i nesretan… U ovom sjajnom članku autorica uz pomoć Dostojevskog analizira probleme današnjeg čovjeka i daje smjernice kako te probleme prevladati…

Desktop6

Na početku “Dvojnika”, romana o socijalnoj tjeskobi, Jakov Petrovič Goljatkin dolazi nepozvan na zabavu koju je priredio njegov šef. Dok nervozan hoda “kroz dva reda znatiželjnih i začuđenih promatrača”, “naš junak” uviđa kako… Da! Svi su pogledi usmjereni na njega, i svi ga slušaju u nekoj vrsti svečanog iščekivanja. Muškarci su se primakli, s punom pozornošću. Malo dalje sve dame nešto šapuću. Domaćin se našao blizu Goljatkina, i iako je iz njegovog izraza lica bilo teško zaključiti da se i on uistinu zanima za Goljatkina… Zbog svega je toga naš junak osjećao da se radi o trenutku od presudne važnosti za njega.

Dakako, u krivu je. Drugi su gosti zabavljeni svojim razgovorima, i sasvim su slučajno blizu Goljatkina. On je samo umišljao da je u središtu pozornosti. No, njegova je tjeskoba stvarna. Trese mu se glas, oči su mu pune suza. Govori hrabro, uznosito i malo preglasno dok se trudi biti elokventan pred batlerom kojeg su poslali da ga diskretno udalji, i ostaje poražen kad vidi da nitko od prisutnih ne reagira. Goljatkin je paranoidni narcis – osoba koja se u isto vrijeme i nada i boji da je netko gleda, i na tome se temelji njegovo samopoštovanje.

Korisnicima interneta poznati su takvi osjećaji. Mnogo je rasprava i kritika s temom promicanja trivijalnih stvari iz osobnog života na Twitteru, Instagramu i drugim medijima za samopromociju. Ogroman broj sredstava dostupnih za dokumentiranje svakodnevnog života daje naslutiti kako je svaki korisnik društvenih medija od vlastitog života napravio narcističku epopeju, što je učinio i Goljatkin. No, paranoja je važna isto koliko i umišljenost. Upozoravaju nas da bi nam sve što stavimo na internet moglo uništiti karijeru ili vezu, da nam Google, Amazon i Nacionalna agencija za sigurnost čitaju poštu. U društvenom smo smislu stalno potencijalno vidljivi cijeloj mreži prijatelja i poznanika, što svakom usputnom komentaru daje težinu manifesta. Kao da stojimo u prostoriji punoj ljudi, ali ne znamo koga gledaju, i ne možemo si pomoći da ne pomislimo, i uzbuđeni i uznemireni, da gledaju nas. Tako paranoidni narcizam – mješavina želje i straha da nas nepoznati ljudi gledaju – definira virtualno društvo, stvarajući pritom brojne povezane vrste tjeskobe, poput osjećaja razotkrivene beznačajnosti i straha da smo nešto propustili. Sa svojim junakom, zbunjenim i samim sobom zaokupljenim, kojeg muče svi nabrojeni problemi, “Dvojnik” opisuje i objašnjava sve vrste tjeskobe u modernim društvenim medijima.

Radnja romana odvija se kroz tri dana u 19. stoljeću u Sankt Peterburgu. Među skupinom ni po čemu posebnih državnih službenika nalazi se čovjek koji je sreo čovjeka koji izgleda točno kao on. Posljedice su brojna poniženja, i banalna i tragična. Junak romana, titularni savjetnik Jakov Petrovič Goljatkin, kojem je najveći cilj biti popularan među svojim kolegama, odlično se uklapa u digitalni svijet. Možda ne piše tweetove o tegobama jutarnje vožnje na posao, ali uživa u ideji da glumi glavnog junaka. Iako nije opterećen prijetnjom indiskretnih, neopreznih uploada, osjeća težinu nadzora. Dok među prolaznicima traži poznanike, “postaje odjednom uljudan i sabran, misleći da ga možda netko gleda”, i svaki užitak koji bi mu mogla dati njegova izvedba brzo se pretvara u tjeskobu. Za Goljatkina, kao i za svakoga tko sastavlja smiješne tweetove i sadržajne statuse, prisutan je napor pri održavanju imidža pred svijetom, a online, pod budnim okom ogromne skupine ljudi, taj je napor još veći.

Društveni svijet filtriran je kroz ekrane i optička vlakna, i nekad je utješno maštati da naši prijatelji prate sve što radimo. Tako je sve dok naročito dobru fotografiju ili dobro napisan tweet ili poveznicu koju smo podijelili da zainteresira jednu zanimljivu osobu nitko ne primijeti – ne bude niti jednog likea, nijednog komentara, ničega. Sva naša paranoidna razmišljanja – “Vide li me? Gledaju li me? Što sad misle o meni?” – razotkriju nas u našoj sramotnoj nevažnosti. Prvo shvatimo da nas nitko ne gleda i da nikog nije briga, a onda se stidimo što smo pretpostavljali da netko gleda i da nekoga jest briga. Goljatkina ništa nije više boljelo nego kad je “u trenutku odluke” progovorio, očekujući da će ga njegova publika uvažiti, a zabava se nastavila, “odjednom je bezobzirni orkestar, ničim potaknut, počeo svirati polku. Sve je bilo izgubljeno, sve je nestalo u nepovrat.” Kada čovjekova predodžba o sebi tako ide iz krajnosti u krajnost, od taštine do poniznosti, od sigurnosti u to da svatko zna što mi o nečemu mislimo do sigurnosti u to da je ideja da to podijelimo s drugima pretenciozna i glupa, internetsko iskustvo korisnika društvenih medija istovremeno je iskustvo krajnje vidljivosti i krajnje beznačajnosti. Goljatkinovo ime, koje u grubom prijevodu znači ‘golać’, može se primijeniti i na nas.

Za to vrijeme, kako nam potvrđuje naše grozničavo pregledavanje, svima ostalima u životu ide odlično. Naša paranoja oko toga gledaju li nas ili ne prepleće se s paranojom koju hrani naše gledanje drugih, neprestani strah da nešto propuštamo. Dostojevski prikazuje taj strah u prvoj trećini “Dvojnika”, gdje opisuje zabavu na koju Goljatkin nije pozvan. Dok se on krije u hodniku i pokušava se krišom popeti stražnjim stepenicama, zabavljanje drugih gostiju detaljno je opisano. Veličina događaja  i važnost gostiju preuveličani su, i jasno je da ni Goljatkin ni čitatelji nikako ne mogu znati najsitnije detalje. “Nemam riječi da opišem taj svečani trenutak… Ne mogu, uistinu ne mogu opisati veselje koje je uslijedilo”, izjavljuje pripovjedač, u oduševljenom opisu pjenušca, nasmijanih gostiju i brojnih ljepotica. “O, zašto ne posjedujem tu tajnu uzvišenog, snažnog jezika, visokog stila, da opišem ove velike i poučne trenutke ljudskog života… !” Veliki i poučni trenutak o kojem se tu radi jest zdravica nekog birokrata, koju pripovjedač sa zanosom opisuje. No, uvijek ima još nešto za što pripovjedač nema riječi: stvari koje su opisane upućuju da ima još nečeg nepoznatog, a nepoznato samo pojačava veličanstvenost i tajanstvenost. To je ona sjetna ljubomora koju uzrokuje pomno proučavanje, poznato onima koji pregledavaju slike s odmora svojih prijatelja, čitaju blogove koji uživo opisuju događaje kojima ne možemo nazočiti, i špijuniraju simpatije i bivše partnere na Facebooku. Toliko znamo o tome što se dogodilo, kao da jesmo bili tamo, ali od činjenice da nismo tamo bili ne može se pobjeći, kao ni od spoznaje da nikad nećemo znati što smo propustili. Zašto, pitamo se, zašto mi nemamo tako pune društvene kalendare, toliko prijatelja i tako dobro osvjetljenje? Zašto ne znamo svoje banalne doživljaje zanimljivo opisati? Pada nam na pamet pripovjedačevo pitanje: “O, zašto ne posjedujem tu tajnu?”

Dostojevski
Dostojevski

Takva razotkrivenost pod reflektorima vlastite iskrivljene percepcije pojačava bolan, neprolazan osjećaj posramljenosti. Preziremo sami sebe zbog svojih javnih pretjerivanja i neuspjeha: “Zašto sam objavila taj sramotni status?”, i zbog izostanka javnog uspjeha koji bi sve nadoknadio: “Zašto nitko nije lajkao taj sramotni status?” Želimo izbrisati svoje tragove, ali bez tih tragova se osjećamo kao da ne postojimo. Naše greške kao da ostaju zauvijek, a dobre stvari nitko ne primjećuje. Htjeli bismo pobjeći, ali nemamo kamo. Kao da smo vječno posramljeni Goljatkin, koji je, nakon što je ponižen na zabavi, “izgledao kao da se želi sakriti od samog sebe, kao da je pokušavao pobjeći od samog sebe!… Nestati, prestati postojati, vratiti se u prah.”

Na scenu stupa dvojnik: pažljivo održavani profil, verzija nas jednaka nama po svemu – imenu, odjeći, poslu, izgledu, mjestu rođenja – ali čije je snalaženje u društvu savršeno, čiji su interesi plemeniti i fascinantni, čiji je životopis i impresivan i samozatajno prezentiran, čiji su dosjetljivi komentari maksimalno dotjerani. Teški okovi rezultata Googleove tražilice bezbrojnim nas poveznicama vežu za naše stvarno ja, a naša povijest pretraživanja i pregledavanja drži nas zatočenima u savršeno prilagođenom kavezu. Ne možemo pobjeći niti izbrisati svoj identitet – moramo ga na neki način poboljšati. Avatari društvenih medija – profili na Facebooku, nadimci na Twitteru – preuzimaju tu nepreglednu gomilu osobnih podataka i dalje je koriste, stvaraju verziju nas koja, ako i nije pravi, jest detaljno prenapuhani alter-ego. Goljatkinov dvojnik, koji izlazi iz sjene dok ovaj pokušava prevladati doživljenu sramotu, u tjelesnom je i u svakom drugom smislu jednak Goljatkinu – samo je šarmantniji, ima više samopouzdanja, i popularniji je. Samo zamislite odraz spretno obrađen u Photoshopu – naša slika kakvu smo oduvijek htjeli vidjeti. Imamo isto lice, ali smo mnogo bolje ispali.

Taj bi digitalni dvojnik trebao odagnati našu socijalnu tjeskobu, poticati nas da razmišljamo o svojim najboljim osobinama i ponosno ih ističemo. Goljatkinov je dvojnik tako funkcionirao samo jednu noć. On se s poniznošću laskavca i brižnošću ulizice prema Goljatkinu odnosi kao prema svom zaštitniku, i neumorno ga sluša dok ovaj sipa svoje svaštarsko znanje. Goljatkin mu govori o Sankt Peterburgu, o islamu, i o svemu što mu padne na pamet: besciljni razgovor koji podsjeća na klikanje po poveznicama Buzzfeeda, ili na beskrajno pregledavanje Facebooka ili Tumblra. Ukratko, dvojnik ne predstavlja nikakvu društvenu prijetnju Goljatkinu. Njegova je uloga samo da prima i podupire, da daje samopouzdanje svom originalu, i da kao pravi Livejournal upija narcistička pretjerivanja od kojih bi nas drugi ljudi, kad bi bili tjelesno nazočni i mogli nam davati stvarne povratne informacije, odvraćali. On je ispušni ventil koji ne komunicira, ne kritizira i ne ignorira.

No, baš kako Goljatkina progoni misao da “dobar čovjek nastoji pošteno živjeti… i nikad nema dvojnika”, ne možemo ne osjetiti ubod ljubomore svaki put kada naš digitalni dvojnik nađe još jednog prijatelja. Svjesni smo neugodne činjenice da naše kreirano, pomno održavano ja nije stvarno. Neke smo stvari naglasili, neke druge skrili; stavili smo masku za svoje digitalne prijatelje. Što bi oni mislili o nama kad bi saznali za… nas? Tako se tjeskoba digitalnog života vraća kada dvojnik zahvaljujući interakciji s prijateljima koje smo mi htjeli steći postane još jedno odvojeno, neprijateljski nastrojeno društveno biće. Ako je naš dvojnik popularniji od nas samih, možemo se čak bojati da ne propustimo nešto od njegovih aktivnosti.

Tako dvojnik, umjesto da smiruje njegovu paranoju, pojačava je. Čini se odlučnim u namjeri da javno osramoti Goljatkina. Njegove nepodopštine sa zamjenom identiteta kreću se od preuzimanja zasluga za posao što ga je Goljatkin obavio do toga da natjera Goljatkina da plati 11 kolača što ih je dvojnik pojeo u restoranu. Na internetu to se pretvara u nepromišljene lajkove i tagove, nezgodne i emotivne statuse – stvari zbog kojih ispadamo osvetljivi, opsesivni ili nepažljivi, a zapravo se radilo samo o lošem kutu snimanja, jednom pogrešnom zarezu u sarkastičnom komentaru, ili pak o glupom videu s YouTubea u tri ujutro. No profil, dvojnik, ima ozbiljnu namjeru predstavljati nas, i kako možemo dokazati da laže? A opet, čini se da nas dvojnik ne uključuje u pozitivne doživljaje. Goljatkin ne razumije sposobnost društveno samopouzdanog dvojnika da se dopadne njegovim kolegama, i u isto mu vrijeme na tome zavidi. Kod njega se strah od propuštanja očituje u želji “da i on zna što to dvojnik svakome šapće – kakve planove kuje sa svim tim ljudima, o kakvim to tajnama govore?… Kad bih se barem i ja barem malo mogao… dobro slagati s njima…”

Sve u svemu, sve dvojnikove izdaje samo pogoršavaju bolnu uočljivost Goljatkinove beznačajnosti: njegovo ponašanje, koliko god javno, koliko god sramotno ili iznimno bilo, ne čini da ljudima bude stalo do Goljatkina samog. Dvojnik je trebao Goljatkinu pomoći da stekne više prijatelja i impresionira svog šefa, a zapravo čini samo da Goljatkin djeluje nespretniji i nesposobniji. Dvojnik bi trebao staviti Goljatkina u središte pozornosti, a zapravo uvijek u središte pozornosti stavlja samoga sebe. Čovjek bi mislio da ćemo s 500 ‘prijatelja’ stalno imati čime popuniti vrijeme, a zapravo petkom navečer buljimo u ekran i neprestano osvježavamo stranicu s koje se digitalni dvojnik smiješi, apsolutno sretan i beskrajno dalek.

A opet, i dalje se nadamo. Unatoč svim lošim stvarima što ih je dvojnik učinio, Goljatkin i dalje misli da će on i njegov dvojnik jednog dana biti “suradnici”, da bi “možda čak moglo – tko zna – nastati novo, blisko, toplo prijateljstvo… Tako da bi to prijateljstvo u konačnici moglo nadvladati neugodnu i nezgodnu sličnost tih dviju osoba.” To znači da bi u idealnom slučaju dvojnik postao tako vrijedan izvor društvene i emocionalne potpore da bi sve drugo što on radi bilo nebitno. Steknemo li dovoljno prijatelja uz pomoć svog digitalnog dvojnika, možda postanemo cool kao što kažemo da jesmo. Riješimo li se svog digitalnog dvojnika, mogli bismo izgubiti priliku da se povežemo s tim prijateljima. Tako i u najizravnijem sukobu s dvojnikom, pismu koje piše kako bi ga izgrdio i zatražio objašnjenje njegovog ponašanja, Goljatkin želi sačuvati srdačnost njihove veze, ima potrebu “smekšati ga, hvaliti ga, laskati mu”, kako dvojnik “ne bi pomislio da ga želim poniziti”. Ljutnja zbog boli koju dvojnik nanosi nije pomiješana samo s obožavanjem, nego i sa strahom da će zauvijek izgubiti njegovo prijateljstvo.

Nije ni čudno da se pored tolike tjeskobe i manjka samopouzdanja osjećamo paraliziranima među svim svojim aktivnim profilima. Nije čudno da smo pored tolikih prijatelja usamljeni. Najbolji se opis dvojnikovog osamljujućeg utjecaja javlja u snu što ga Goljatkin sanja nakon što pošalje pismo dvojniku. U tom snu, što on više pokušava pobjeći dvojniku, to ga više novih dvojnika proganja, “da je na kraju iskrsnulo toliko mnoštvo dvojnika da ih je cijeli grad bio pun, i policajac je morao svakog zgrabiti za ovratnik i strpati ga u zatvor.” Zatvor pun naših kopija prikladna je metafora za neprestanu opreznost paranoidnog narcizma, a pretrpanost zatvora analogija je nade za povezivanjem koje bi dvojnik mogao ostvariti. Poput dvojnika koji zatrpavaju grad i preprečuju put Goljatkinu kamo god on krenuo, društveni mediji postaju zapreka novim iskustvima umjesto načina da ta iskustva doživimo. Paranoidni narcizam stalno je prisutan u našim društvenim interakcijama i pojačava našu socijalnu tjeskobu, a kada pokušamo problem riješiti boljom slikom za profil, modernijom aplikacijom za iPhone, još jednim profilom za pristup još većem broju prijatelja i većoj publici za naš smisao za humor, stvari samo postaju još gore. Naše se digitalne osobnosti umnožavaju i smetaju vezama koje su trebale stvoriti.

Dostojevski je ovo pisao 1846. godine, i dakako da nije mislio na internet. No, ipak je vidio kako su ljudi usamljeni, paranoični i tašti, kako su zbog svojih izmišljenih ličnosti izolirani i neslobodni, i možda se pitao koliko je moguće povezati se s drugom osobom. U to su vrijeme društvene zajednice diljem Europe postajale sve urbaniziranije, a gužva i anonimnost gradskog života ‘približavali’ su ljude baš kao što to internet čini u današnje vrijeme. Društveni život oblikovali su prolazni dojmovi i oštra podjela javnog i privatnog života. Baš kao što je to slučaj i danas, to naglo širenje društvenih svjetova u prvi je plan stavilo strahove vezane uz život izložen tuđim pogledima. Zamislite da nakon svakog vašeg susreta s nekom osobom nastane vaš dvojnik – vaš otisak u umu te osobe. To je verzija vas odvojena od vas, ja koje ne možete poznavati. Paranoja proizlazi iz spoznaje postojanja dvostrukog ja, a narcizam proizlazi iz razmišljanja o tome kakvo bi to ja moglo biti. Komunikacija funkcionira s ciljem kontroliranja tog ja, oblikujući vaš otisak što ga drugi primaju u sebe, tako da zahvaljujući digitalnim dvojnicima svi možemo razgovarati s nepoznatim ljudima iz cijeloga svijeta, nastojeći im reći tko smo.

Kako napredujemo kroz digitalni svijet, problem postaje sve veći. Dvojnik što smo ga stvorili počinje stvarati vlastite dvojnike. Postaje naš surogat, zanimljiviji i privlačniji od nas, i sve se više od nas udaljava. Što dulje poruka, snimka, ili video opstane na YouTubeu, i što ih ljudi više ocjenjuju, to više počinju živjeti vlastiti život. Što se više poruka može prenijeti preko velikih udaljenosti i što većem broju ljudi, to su ljudi udaljeniji jedni od drugih. Naša sposobnost za povezivanje s drugima povećava se paralelno s našom sposobnošću za usamljenost. U našem nastojanju da komuniciramo dolazi do bezizlazne situacije – onda kada najuspješnije izrazimo sebe u pikselima, tada identitet nas kao stvarnih osoba postaje do krajnosti nebitan.

U takvim se situacijama zna pojaviti poriv za izolacijom, da se “držimo za sebe”, kako Goljatkin često najavljuje da će činiti. No, koliko god nastojali izbjeći izravne susrete, puštali pozive u glasovnu poštu, i odgađali pisanje mailova, digitalni nas dvojnik i dalje doziva. Ne možemo a da ne čitamo dalje i da se pitamo što drugi rade, ne možemo a da ne učinimo nešto da im pokažemo da smo tu. Taj neodoljivi poriv možda i nije dokaz naše ovisnosti, nego dokaz duboko ljudske hrabrosti koje se ne možemo otresti. I dalje se pokušavamo povezati, i dalje izmišljamo nove načine za to jer se u svima nama, pored svih naših dvojnika, nalazi naše ja, vrijedno poznavanja, kao i nada da postoji netko tko nas razumije.

Čak i Goljatkin zna nešto o tome. Pred kraj “Dvojnika”, nakon što ga je potjera za dvojnikom do kraja iscrpila i gotovo izludila, on se dosjeti zamoliti za zaštitu savjetnika Olsufija Ivanoviča. Goljatkin je htio da ga savjetnik uvaži još otkad je na početku romana nepozvan došao na njegovu zabavu. Istina, Olsufije Ivanovič ne može učiniti mnogo, ali sve što Goljatkin zapravo želi jest da objasni, da ga netko sasluša. “Ja sam uistinu ja, ja sam, vaša Ekselencijo, uistinu ja sam”, namjerava reći. “Ne mogu biti poput njega.” Tako preklinjati je strašno i ponižavajuće. Ovdje preklinjanje i ne uspijeva – tek što Goljatkin otvori usta, Olsufije Ivanovič okreće mu leđa, u gužvi je i nema vremena slušati. Ipak, Goljatkin samom sebi kaže da se nije sasvim uzalud trudio – “Ima u tome nešto plemenito.”

I to je istina. Nastojeći se stvarno povezati sa stvarnom osobom, učiniti taj korak unatoč strahu i gađenju pred samim sobom, Goljatkin mnogo riskira. Tako riskiramo i mi kada otvoreno pokažemo svoje stvarno, nesavršeno ja. Pokušavali smo biti mi sami, pokušavali smo da nas drugi takvima upoznaju još mnogo prije nego što je Dostojevski pustio svog junaka da posramljen trči ulicama Sankt Peterburga. I dalje, nakon stoljeća neuspjeha, još pokušavamo. Smiješno je, bolno, sramotno, strašno. Ipak, kako Goljatkin kaže, ima u tome nešto plemenito.

ROSA INOCENCIO SMITH

Izvor: CERC/Prijevod: Ana Naletilić/bitno.net

facebook komentari