Pratite nas

Religija i Vjera

Sveta Faustina Kowalska – svetica Božjeg milosrđa

Objavljeno

na

Isus joj se ukazivao više puta o čemu je pisala u knjizi „Dnevnik Faustine Kowalske”: „Neka najveći grešnici polažu svoju nadu u Moje milosrđe. Oni imaju pravo prije svih drugih pouzdati se u bezdan Mojeg milosrđa.“

Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza (Poljska), kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju  prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću  i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja. Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:

“Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio. U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.

Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: “Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?“ U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bijaše u katedrali. Ne pazeći na ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti Sakrament i molih Gospodina da mi podari spoznati što trebam dalje činiti.

Odmah sam čula riječi: “Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan“. Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari. Koliko sam mogla povjeriti svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekoh joj da pozdravi roditelje. Tako se oprostih. U jednoj odjeći, bez ičega, pođoh u Warszawu.“ (Dnevnik s. Faustine br. 7-10)

Došavši u Warszawu, prijavljuje se Kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa. Međutim, okarakterizirana kao „ništa izvanredno“, preporučuje joj se poći raditi kako bi si zaradila za skromnu opremu s kojom se tada dolazilo u samostan. Narednih godinu dana radi kao kućna pomoćnica kod jedne gospođe u blizini Warszawe, a potom ponovno dolazi na vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, kada je i primljena, 1. kolovoza 1925. Kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta, provela je trinaest godina redovničkog života radeći u kuhinji i vrtu, te kao vratarica na ulazu u samostan. Iako na prvi pogled njen život izgleda sasvim obično, jednolično i dosadno, on u sebi krije izuzetno duboku povezanost s Bogom.

Za vrijeme boravka u samostanu u Plocku, 22. veljače 1931. imala je prvo viđenje Milosrdnog Isusa, koji joj pri tome mističnome susretu daje zadaću da naslika njegovu sliku, upravo takvog kakvog ga vidi, te da proširi njezino štovanje po cijelome svijetu. U sljedećih nekoliko godina, njezini mistični susreti s Isusom su se nastavili. Pri njima, Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa, te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa.

Njezina zadaća, po Isusovoj želji bila je: usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu; štovati sliku Milosrdnog Isusa s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“; slaviti svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa; moliti krunicu Božjega milosrđa; štovati Čas milosrđa – čas Isusove smrti na križu (15 sati) i širiti pobožnost Božjemu milosrđu. Također i podsjećati svijet na istinu naše vjere iskazane u Svetom pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakom stvorenju. Sam Isus, a i njezin ispovjednik zapovjedili su joj sva duhovna iskustva zapisivati u Dnevnik, kako bi sve što je proživljavala, jednom moglo biti na korist drugim dušama.

Život sestre Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima. Trpjela je na različite načine: sumnjajući u istinitost ukazanja; zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala bi fizičke i duhovne patnje kada bi se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti s Isusom, nekada je osjećala njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost. Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, vlč. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu s. Faustina piše: „Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.“

Sestra Faustina pak, iscrpljena i oslabljena tuberkulozom i patnjama koje je podnosila kao žrtvu za spas grešnika, umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki 5. listopada 1938. godine, u dobi od 33 godine.

8. travnja 1993. godine, prve nedjelje poslije Uskrsa, papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio ju je blaženom, a  prve nedjelje poslije Uskrsa, 30. travnja 2000. i svetom. Tako je s. Faustina postala prvom sveticom trećeg tisućljeća.

Zaštitnica je djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan te poljskog grada Lodza.

Molitva sv. Faustine Milosrdnom Isusu

O presveto Srce Isusovo, izvore milosrđa iz kojeg izviru nepojmljive rijeke milosti nad čitavo čovječanstvo, usrdno Te molim da prosvijetliš jadne grešnike i budeš im milostiv. O Isuse, spomeni se svoje pregorke Muke i ne dopusti da se izgube duše koje si Predragocjenom Krvlju i Vodom svoga Srca otkupio. O Isuse, spominjući se silne cijene Tvoje Predragocjene Krvi raduje me njezina veličina jer je i jedna kap dovoljna da spasi sve grešnike. Premda grijeh predstavlja bezdan zlobe i nezahvalnosti, za nas je plaćena neusporediva cijena. Zato neka svaka duša nađe povjerenje u Tvoje beskonačno Milosrđe. Amen.

Milosrdniisus.com | Bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati