Pratite nas

Kolumne

Fenomen Marka Perkovića Thompsona: Što je tajna njegova svijeta?

Objavljeno

na

 Jugosrpski opinion – makeri očajni i bijesni: što ga više napadaju, on je sve popularniji i privlači sve veće mase Hrvata na svoje koncerte

Čak oko 50 tisuća, mahom mladih, bilo je na koncertu Marka Perkovića Thompsona 5. kolovoza ove godine u Slunju.

Svake godine njegov obljetničarski koncert, u povodu Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja privlači mase, ali koliko god povod bio značajan, ne objašnjava razloge njegove popularnosti jer i svaki drugi Thompsonov nastup u Domovini i inozemstvu u bilo koje doba godine pretvara se zapravo u mjesto hodočašća i svojevrsnoga glazbeno-političkoga delirija, piše Ivica Marijačić / Hrvatski tjednik

U Hrvatskoj je po nekim procjenama oko 17 tisuća pjevača raznih usmjerenja, među njima je i velik broj onih koji pjevaju domoljubne pjesme, ali nitko ni blizu ne može privući toliko broj ljudi. Štoviše, dojam je da Marko Perković Thompson na jednome svome nastupu može okupiti veći broj posjetitelja nego svi ostali pjevači zajedno, što svakako izaziva i određenu zavist kod kolega mu na estradnoj sceni, koja u kombinaciji s političkom netrpeljivošću Thompsonovih stavova, dodatno potencira nesklonost službene scene prema njemu.

Marko Perković Thompson odavno je prepoznat kao iznimno daroviti pučki pjesnik iz Čavoglava kod Drniša, mladić s braniteljskim i domoljubnim backroundom koji je svoje pjesme s elementima folklora majstorski urbanizirao i prezentirao u rock i pop izvedbi.

 

U doba brutalne srbijanske agresije na Hrvatsku, njegova prva glazbena pojava pozivala je naciju na otpor ubojicama i rušiteljima snažnije nego vijesti o nabavi oružja. I kada se mislilo da je njegova epizoda završila s krajem rata i da seoski mladić nema što tražiti pod estradnim nebom, Marko Perković Thompson baš je u mirnodopskome razdoblju napisao neke od najljepših domoljubnih pjesama. Stvarao je hitove koji su malo koga ostavljali ravnodušnim.

Oni koji su u političkome smislu dominantno nacionalno opredijeljeni, pjevali su njegove pjesme jer su slavile bliske im vrijednosti, a oni koji nisu imali toliko izražen nacionalni naboj, također su pjevali njegove pjesme jer su im bile zavodljive, pamtljive i lijepe. Kod prvih je Thompson probudio potrebu da domoljublje izražavaju pjesmom, kod drugih su te pjesme pobudile njihove dotad potisnute domoljubne emocije.

Tako je kod jedne i druge kategorije hrvatskoga društva Marko Perković Thompson postao istinska zvijezda 90-ih, no sjaj te zvijezde ne samo da nije blijedio nakon Domovinskoga rata nego je bivao sve jači u skladu s njegovim talentom koji je sve više dolazio do izražaja. Nedavni koncert u Slunju, koji je razbjesnio sve njegove protivnike, pokazao je da Thompsonova zvijezda ni nakon 25 godina, u kojima se mnogo toga dogodilo, ne blijedi.

Priželjkivali mu kraj, a on postao još slavniji

Političko-medijski mainstream u Hrvatskoj, koji je određen ne samo ljevičarskom političkom filozofijom nego je opterećen i jugoslavenskom političkom nostalgijom, jednostavno ne podnosi Marka Perkovića Thompsona, prezire ga jednako kao što prezire i dio društva koji voli Thompsona, kao što, uostalom, prezire i vrijednosti iz kojih izvire i na kojima počiva pojava ovoga pjevača. Godinama vodi protiv njega kampanju kojoj je cilj pod svaku cijenu učiniti ga omraženim, diskreditirati ga glazbeno, politički, moralno,

ljudski. Ali što se više trude, rezultat je kontraproduktivniji, koncerti posjećeniji, pjevač sve popularniji.

Neki od „nadnacionalnih“ autora pretenciozno su prije par godina pisali kako je prošla Thompsonova era i da on tobože više ne može privući nikoga. No to je bilo njihovo priželjkivanje, a ne utemeljena hipoteza. Stvarnost je sve autore koji su priželjkivali Thompsonov krah i kraj, na njihovu duboku i neskrivenu žalost, demantirala. Kada je postalo jasno projekt medijsko-političke eksterminacije Marka Perkovića Thompsona nije uspio, uslijedili su najprimitivniji ad hominem napadi čijoj kulminaciji i ovih dana, gotovo sinkronizirano, svjedočimo u hrvatskim i srbijanskim medijima.

Veliki eksperti tako pišu da Marko Perković Thompson „arlauče“, da „reve“, da se „krevelji“ , a vrhunac je srbijansko „otkriće“ da je Marko Perković u mladosti spolno općio s ovcom.

Takva demonizacija zapravo svjedoči o razini i dubini očaja jugosrpski orijentiranih opinion makera: nisu uspjeli zaustaviti Marka Perkovića Thompsona ni spriječiti da armija mladih Hrvata hodočasti na njegove koncerte, identificira se s njegovim pjesmama i vrijednostima koje se u njima slave, sva njihova intenzivna i ekstenzivna huškačka kampanja protiv Marka ostala je bez ikakva rezultata.

Sve što im je preostalo jest aktiviranje prosrpskih krugova u inozemstvu da dezinformacijskom kampanjom, barem ondje, spriječe njegove nastupe. U tome djelomično i uspijevaju, poglavito zbog činjenice da te dezinformacijske kampanje ne nailaze na protureakciju s hrvatske strane, odnosno zbog činjenica da hrvatska država ostaje krajnje pasivna ne samo na udare na svoga državljanina Marka Perkovića Thompsona, nego i na sve napade na hrvatsku državu općenito.

Neprijateljski raspoloženi krugovi prema Thompsonu i Hrvatskoj u ponekim inozemnim lokalnim sredinama uspijevaju uvjeriti domaćine da su njegovi koncerti „sigurnosno rizični“ premda se jako dobro znade da na njima nikada nije razbijena n i jedna jedina čaša.

Unatoč potpunome fijasku u pokušaju demontaže fenomena Thompson, anacionalni politički krugovi u Hrvatskoj, koji više djeluju kao servis velikosrpske politike, provode permanentan pritisak na političko-represivnu nomenklaturu da silom pravne države skine „problem“ Thompsona s dnevnoga reda.

Ultimativno zahtijevaju prekršajne i kaznene postupke zbog korištenja staroga hrvatskoga pozdrava „Za dom spremni“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“. Za njih je to čisti fašizam protiv kojega se treba boriti svim sredstvima. Pjesma se izvodi od 1992. i nikada nikome nije smetala do prije dvije godine.

Uostalom, ni sam pozdrav „Za dom spremni“ nije smetao sve do 2015. godine. Još je te godine na vojnome mimohodu u središtu Zagreba, pred predsjednicom RH, kompletnom Milanovićevom Vladom, stranim veleposlanicima i brojnom publikom, među zastavama bila istaknuta i ona na kojoj je bio taj pozdrav. Nitko nije prigovorio.

Sudci se dali ucijeniti

U posljednje dvije godine traje velika kampanja s optužbom da je to ustaški pozdrav koji treba zabraniti, pa time i Thompsonovu pjesmu u kojoj je taj pozdrav. Kampanja protiv toga pozdrava kao i protiv Marka Perkovića Thompsona, ne posustaje. Ona je poticana, plaćena i multiplicirana.

Toliko je snažna da slama neke domoljubne slabe duhove koji se prodaju za šaku bijednih škuda pa se, najčešće ucijenjeni, i protiv vlastitih iskonskih uvjerenja pridružuju linču protiv Thompsona i protiv pozdrava Za dom spremni.

Ustavni sudci bez čvrstoga nacionalnoga identiteta donose političku presudu protiv nogometaša Joea Šimunića zbog njegova povika „Za dom“ na nogometnoj utakmici, čelnici MUP-a naređuju postupanje policije protiv Marka Perkovića Thompsona po članku 5 Zakona o prekršaju protiv javnoga reda i mira zbog istoga pozdrava u pjesmi „Bojna Čavoglave“, neki sudci s lakoćom odbacuju te prijave jer u njima ne vide obilježja ni prekršajnoga ni kaznenog djela, drugi, pak, izriču osuđujuće presude sumanuto interpretirajući članke zakona u kojemu se nigdje izrijekom na zabranjuje spomenuti pozdrav.

Ostrašćeni protivnici od Marka Perkovića svih ovih godina silom ili milom traži da odustane od svoga svjetonazorsko-političkoga identiteta, da odustane od svojih pjesama i svojih ideala. On ne samo da to odbija nego ustrajava u njima i, pokazuje se, i dalje pogađa u srž nacionalnih političkih emocija hrvatskoga naroda te je konačan rezultat da se nacija svrstava uz njega, a protiv njegovih napadača. Svi pokušaji eliminacije Thompsona ostali su bez rezultata.

Velikosrpski i projugoslavenski novinski kolumnisti u Jutarnjem listu, Novome listu i na nekim internetskim platformama nastavljaju s mrziteljskom kampanjom protiv Marka Perkovića Thompsona, nastavljaju s pritiskom na vlast da ga progoni. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, odgojen u komunističkome duhu, Mesićev kadar, pristaje na pritiske i procesuira Thompsona. Očekivalo se barem od ministara branitelja u Plenkovićevoj Vladi da zaštite branitelje,među njima i Marka Perkovića Thompsona, od procesuiranja isforsiranoga pritiscima i silovanjem zakonskih odredaba. No, ministri Medved i Krstičević nisu reagirali.

Thompsona se jednostavno više ne može rušiti, on je, zapravo, već ušao u legendu. Kada su vjerovali da je s „Bojnom Čavoglave“ isrcrpljen sav njegov talent, on je ispjevao „Lijepa li si“ i stvorio neslužbenu hrvatsku himnu bez koje danas nije zamisliva ni jedna svadba, društvena manifestacija, zabava ili športska proslava.

Kad su povjerovali da je pjesma „Lijepa li si“ vrhunac njegove inspiracije , on je stvorio pjesmu „Geni kameni“ u koju je interpolirao dionicu iz Gotovčeva Ere s onoga svijeta i bacio u delirij slušatelje. Kada su opet pomislili da više nema što ponuditi iz toga domoljubnoga repertoara, on je obradio kuprešku narodnu pjesmu „Moj Ivane“ i napravio spot s tisuću ljudi u njemu te navedenu pjesmu pretvorio u općenacionalni hit.

A kada su se ponadali da je i to kraj i da izvan „dosadnoga i natražnjačkoga“ patriotizma Marko Perković Thompson ne može ništa vrijedno napisati, on je prije par godina ispjevao jednu od najljepših ljubavnih balada ikad spjevanih u Hrvatskoj „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ kojom je ostavio bez daha sve oko sebe. Jedne, svoje poštovatelje, zbog istinskoga zadovoljstva, a druge, svoje protivnike, zbog nove provale mržnje prema glazbeniku koji ih je svojim talentom i svojim patriotizmom sve ponizio i pobijedio na zadovoljstvo i sreću svoje publike i hrvatskoga puka koji ga podržava.

Thompsonovi protivnici u čudu se pitaju u čemu je tajna njegova uspjeha i popularnosti. On sam im je dao odgovor prije nekoliko godina u jednoj od svojih pjesama. Odgovor glasi: „Samo je ljubav tajna… “. Ali njegovi protivnici previše su opterećeni mržnjom prema Hrvatskoj i njemu osobno da bi jedan takav odgovor spoznali, kao što su i beskičmenjaci u domaćim redovima previše opterećeni svojim karijerama da bi nešto žrtvovali i zaštitili Thompsona i Hrvatsku od tih napada

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Msgr. Mile Bogović, biskup u miru: Oni koji napadaju Thompsona, očijukaju s onima koji su pucali na Radića, koji su pobili Iveziće, koji su 1991. pucali po nama

 

Bogović

Thompson zna čitati svoj narod, on ga razumije; postoji odlična komunikacija između njega i naroda; naravno onoga koji je sanjao hrvatsku državu i koji joj se radovao.

Ima i onih drugih kojima je svaki govor o hrvatskoj državi krimen (neki bi rekli s Novakom: Magnum crimen!) i takvima njegova pjesma smeta. To bih protumačio onom slikom koju sam osobno nedavno doživio u Boričevcu, gdje smo pokapali žrtve prve puške, dok su neki drugi u blizini svečano slavili tu istu prvu pušku.

Postoje ljudi koji tuguju za žrtvama Boričevca, Bleiburga, Vukovara i dr., a postoje i drugi koji slave pušku koja ih je pobila. Ovih drugih nije mnogo, ali su na dobrim i unosnim pozicijama. Thompson dobro razumije tugu i nadu Boričevca i Vukovara i svjestan je da je to tuga i nada jednoga naroda, naroda koji ne želi osvetu, ali želi da se poštuju njegove svetinje.

Oni koji danas napadaju Thompsona očijukaju s onima koji su pucali na Radića, koji su pobili Iveziće, koji su 1991. pucali po nama. Nisu oni sto posto „oni“, ali ta „gorka rijeka“ postoji i teče hrvatskim koritima i može joj se prepoznati izvor u nekim udrugama i medijima. Bilo bi čudno kad bi taj svijet prihvatio Thompsona i pomirio se.

Nama je žao što su oni u slobodnoj Hrvatskoj tako agresivni, ali nije korisno da budemo jako nestrpljivi. Potrebno je vrijeme rasta i promjena jer se ne može nekom mehaničkom sklopkom isključiti snažne mehanizme koji su 50 godina silom mijenjali društvo. Treba pomoći narodu da raste i jača se u dobru, a ne da udara i ruši. Takvome rastu rasti uvelike pomaže i Thompson svojim pjevanjem.

Kad govorimo o pozdravu ‘Za dom spremni’, onda moramo reći kako se tu od muhe stvara slona. To je izraz jednoga zanosa i spremnosti koji nalazi svoj izraz uvijek kada je domovina u opasnosti. Takve formulacije postoje u svakome narodu i jeziku. Nisu to izumili ustaše i NDH, niti raspjevana mladež na njih misli.

Jasno je da nijedan agresor ne želi naići na spremnost poput one u Vukovaru i na drugim hrvatskim mjestima. Oni žele da nađu sve nespremne i nemoćne, oni žele da Hrvatska „lijepo gori“, da naši „Migovi“ svi popadaju. Ja osobno ne bih taj pozdrav u javnosti koristio – iako sam u duši bio uvijek za dom spreman – jer neke on iritira, ali je jadno kada za takav pozdrav hrvatska država svoje ljude goni u zatvor.

No, i tu bih preporučio strpljivost: nije tako davno da smo svojom spremnošću izborili slobodnu domovinu, svoju državu, pa nije čudno ako još nismo dobro naučili kako se ta država „drži“. Polako će – i pjevajući s Thompsonom – sve doći na svoje mjesto. Možda ja to ne ću doživjeti, ali idući naraštaj sigurno hoće.

Marko Perković Thompson – Junak hrvatskog  Domovinskog rata!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati