Finale Davisovog pokala – više od sportskog poraza

1

Premda je hrvatska teniska reprezentacija izgubila finalni sraz, Davisov pokal se ipak našao u rukama Hrvata. Daniel Oršanić, izbornik argentinske reprezentacije, potomak ustaše sretnika koji je izbjegao poratnom pogromu komunističkih barbara, podigao je salataru i natjerao nas da se nešto upitamo. Ne, što bi bilo da se kotač povijesti okrenuo tako da je Oršanić u finalu vodio hrvatsku reprezentaciju a ne Željko Krajan. Nego što bi bilo da je od desetina tisuća ljudi u najboljoj dobi, lako moguće i njih preko stotinu tisuća, koji nisu bili sreće Oršanićeva djeda, ostalo na životu u obje nam države hrvatske domovine nakon krvavog poraća. Koliko li smo samo izvrsnih ljudi u tom besprizornom masovnom pokolju nepovratno izgubili – sportaša, umjetnika i drugih kulturnih djelatnika, poduzetnika i gospodarstvenika, znanstvenika i inženjera, pomoraca, vojnika i policajaca, svećenika i drugih ljudi časnih zvanja i zanimanja? Koliko li bismo se lakše obranili od komunističko-četničkog agresora? Koliko bismo veće tržište bili i razboritije gospodarili svojom zemljom? A možda bi nas i u 21. stoljeću vodio dostojan nasljednik prvog hrvatskog predsjednika? Konačno, bismo li u tom slučaju prošlog vikenda u sastavu imali i boljeg igrača od Ive Karlovića, možda čak i Marina Čilića? Na sva ta pitanja ne možemo posve precizno odgovoriti, ali na jedno prilično pouzdano možemo. Možda bi, i da se povijest drukčije rasplela, hrvatski tenisači pognute glave napustili teren, ali sigurno ne bismo kao narod doživjeli takav brodolom na domaćim tribinama.

Argentinskim navijačima – razložno je pretpostaviti kako se radi o ljudima s visokim prihodima za tamošnje prilike budući da su si mogli priuštiti novac za prekooceanski izlet – u prvom su prstenu tribina zagrebačke Arene, onome najbliže terenu, društvo pravili domaći parnjaci, mahom pripadnici elite, visokog i višeg srednjeg sloja. Radi se o društvenom sloju koji bi u normalnim okolnostima trebao biti barjaktar nacionalne svijesti što kod Argentinaca očito i jest. No, čini se kako u Hrvata okolnosti baš i nisu posve normalne. U njihovim redovima našlo se tu – što pobjednika tranzicije, što osoba na upravljačkim mjestima u politici, državnim i privatnim poduzećima, njihovih prijatelja i članova obitelji, uz ponekog “padobranca”. Za svoj dom itekako spremnim Argentincima suprotstavili su se, dakle, u manjoj mjeri mentalni i biološki slijednici komunističkih komesara, pripadnika komunističke tajne policije i njoj odanih suradnika. A uz njih i pretežito oni koji to vjerojatno nisu, međutim to ih ne priječi da vlastite stavove tvore i spoznaje o svijetu crpe iz pisanija raznih nacionala i globusa, jutarnjih i večernjih udarnih dnevnih divizija, novih listuljaka, slobodanki i elektroničkih im blizanaca.

Tim urbanim skorojevićima nije bilo teško uvaliti novi vizualni nacionalni identitet s dizajnerskim potpisom u vidu “zastavice” nalik onoj kojom se označava kraj utrke Formule 1, samo posutoj crvenim i plavim kvadratićima umjesto crnih. Ovaj ciljano podmetnuti Grand Prix smotuljak izvučen je iz ropotarnice zloglasnog Ranka Ostojića nakon što mu je narod pokazao “bosanski grb” pri pokušaju da istovjetan dezen krasi registarske tablice hrvatskih vozila umjesto službenog hrvatskog grba. Očito je procijenjeno kako obična hrvatska državna zastava nije dovoljno nobles, pardon cool, da bi mogla udovoljiti zahtjevnim prohtjevima suvremenih pokondirenih tikvi. Oko one, pak, koju resi grb s početnim bijelim poljem, dakle one koju je bezpridržajno izabrao puk kad je stvarao Hrvatsku i pred kojom je prvi put na dužnost prisegnuo predsjednik Tuđman, širi se vonj ognjišta, suviše nesnosan za osjetljive nosnice ovodobnih hrvatskih velmoža. Tako su vrata jednoj bezličnoj novotariji, koju je kao takvu toplo primila elita razvodnjenog identiteta, ostala širom otvorena.

Možda sve to i ne treba toliko čuditi, jer u hodogramu onoga koji veselo pohodi obljetnicu obrane Radija SKOJ 1 autentično, nereformirano hrvatsko znakovlje teško može naći mjesta. A možda se jednostavno nije željelo izložiti neugodnosti buduću nam caricu Milicu koju bi bez sumnje prouzročila provokativna koreografija? Naime, sva je prilika kako su na inicijativu ili čak posredovanjem Njezine ekselencije drugog dana finala angažirani trubači (Dragačevo?) i dobošari kako bi prikrili osjetan raskorak između domaćih promatrača i argentinskih navijača. Prvog dana susreta taj je jaz bio toliki da su se i domaći igrači pomalo stidljivo (pazeći da ne povrijede i obeshrabre vlastite podupiratelje) izjavljivali kako su se osjećali kao da se igralo negdje pola puta između Hrvatske i Argentine. Dojam o pripremi susreta upotpunjava činjenica da su Argentinci desetak dana prije početka susreta puhali na hladno pribojavajući se brze podloge koja im ne odgovara, da bi nakon što su je isprobali izrazili potpuno zadovoljstvo njome. Podloga je bitna stvar u tenisu i malo koji domaćin propušta priliku izabrati optimalnu podlogu, pogotovo u finalu.

Ipak, sav jad i bijeda tog mentaliteta, posljedice sustavno zapretanog nacionalnog duha, slila se u jedan trenutak, onu loptu u petom setu meča između Čilića i Del Potra – loptu Del Potra koja je završila izvan granica igrališta što linijski sudac, kažu Hrvat, nije uočio. Na stranu sad što ne možemo znati bi li Čilić iskoristio tu priliku da oduzme servis suparniku, niti možemo znati kako bi se meč dalje razvijao da je sudac drukčije presudio. No ono što sigurno znamo jest da je Čilić u tom trenutku jednostavno pukao. U očaju je bijesno bacio reket i zaigrao znatno slabije, gotovo preko volje. Također, nije potrebna neka velika pamet da bi se zaključilo kako bi malo gdje u svijetu u ključnom trenutku prijelomnog susreta domaći sudac, u situaciji kad nije siguran, presudio na štetu domaćeg igrača. Stoga ovaj potez ne treba gledati samo kao čin konkretnog pojedinca. U simboličnom smislu on predstavlja samo još jedan kamenčić u mozaiku u kojem se zrcali slika jednog steriliziranog društva izgubljenog ponosa i časti, oguglalog na sve što je narod kojem nominalno pripada nadahnjivalo na velika, katkad i čudesna djela.

Hrvati skrojeni po mjeri tzv. antifašista su uvijek “neutralni”, jer su ih tako naučili “domaći” pisani i elektronski srbobrani posprdno im se smijuljeći i pritom se jedva suzdržavajući da ne prasnu u grohot. “Neutralni” su i kad se sudi najboljim hrvatskim sinovima u Haagu. Štoviše, u neizmjernoj bijedi spremni su dodvoriti se paževima svjetskih moćnika sudeći im i sami. “Neutralni” Hrvati dobro znaju da su svi u ratu činili zločine i da se svi svima trebaju ispričati. Potom će opraštati tuđu muku, bol i patnju jednakom lakoćom kao što su bili spremni darovati tuđu krv kad je gorilo. Posebno su tupo ravnodušni kad tisuće i tisuće posmrtnih ostataka onih koji nisu imali sreću umaći komunističkom revolucionarnom teroru polako proviruju na svjetlo dana. “Neutralni” Hrvati olako okreću glavu od prošlosti onakve kakva se stvarno odigrala pa “mudrošću” svojstvenom prosječnom tinejdžeru rastežu žvaku o nasušnoj potrebi okretanja budućnosti. To ih, naravno, ne sprječava da obilježavaju sjećanje na onu prošlost koja se uopće nije dogodila pa će na vlastitu štetu i sramotu brižno njegovati toksični jasenovački cvijet od papira. I od BiH Hrvata bježe kao opareni bezrezervno prihvaćajući po istom obrascu nametnutu im nepostojeću krivnju.

Da nisu “neutralni” i “neovisni”, netko bi za takve Hrvate mogao pomisliti kako onima kojima (po)služe ne predstavljaju drugo nego korisne budale. A poneki bi ih pristrani Hrvat, ognjištar, baš onako kroatocentrično kako to samo oni znaju, mogao nazvati izrodima i izdajnicima. Takav bi čudak mogao primijetiti i kako je nepošteno i nepravedno da se oni koji se odriču vlastite zastave, pjesme, grba i pozdrava – jer vrijeđaju moralne osjećaje građana kako to u optužnim prijedlozima bez truna srama piše birokratski pravosudni balast zaostao iz jugokomunističkog totalitarizma – šepure postignućima onih koji su spremni odricati se za Hrvatsku.

Ima nas koji se još sjećamo vremena kad je bilo onih koji su živjeli “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. Doduše, ni tad ne previše, ali sasvim dovoljno. Podsjetimo se, i tada je Hrvatsku vodio jedan Zagorec, dok su glavne uloge na terenu igrali Hercegovci. U istoj dobitnoj postavi Hrvati su opet pokazali da kad svaki igrač u momčadi igra na svojoj prirodnoj poziciji mogu biti izvrsni drugi na cijelom planetu. I to u sportskoj grani kojom se sav ozbiljan svijet bavi što nije mala stvar za tako mali narod. Zato kapa dolje Hercegovcima Čiliću i Dodigu, kao i izborniku Zagorcu Krajanu! U mučnim ste okolnostima sačuvali obraz i osvijetlili nam put.

Grgur S.

facebook komentari