FOTO: Hercegovci piromani, Dalmatinci čuvari svoje vrijedne baštine

0

Topla, tiha noć, bez ‘ćuva vitra’, kišama natopljena zemlja u potpunom je raskoraku s plamenim jezicima koji ližu u nebo, 14. studeni ljeta gospodnjeg 2014. godine, gorjeli su magazini ljubuške Duhanske stanice, najstarije u BiH.

Okupljeni građani šutke su promatrali prizor. Nestaje srce grada. Nestaju zdanja koja su bila obilježje cijele regije punih 130 godina. Bio je to završni čin obračuna s industrijskom secesijom. Pred tim faktom, pred tim činom nevažnom postaju čak i činjenice – tko je vadio grede, uzimao željezo, raznosio, arčio, krao… Važni su podatci da je tu nekada radilo stotine, na tisuće ljudi, službenika i vagarica, da je u tim magazinima pisana industrijska povijest jednoga kraja, cijele regije. Čak i prvi štrajk 1906. vezan je za to zdanje. Bez njega sve pada u vodu! Zgarište nakon višednevne vatre govori – naša povijest počinje od zadnjeg rata, po već uhodanoj matrici – prije nas nije bilo ništa, a onda su došli ‘Njemci’ i sve porušili!“

Bio je to početak kanonade, koji mjesec kasnije gorjele su duhanske stanice u Čapljini i Širokom Brijegu, prije toga vatra je progutala duhansku u Čitluku. Grudska mnogo mlađa od Ljubuške, još je na uzgoru, stolačka skoro jednako stara, ruševna, propada, ne treba je ni paliti. Što ih je užgalo, što ih je ubilo? Opća nebriga, obijest skorojevića, neznanje, nefunkcioniranje sustava, nešto drugo, peto, šesto… Je li to danas i važno? Nije! Ukradeno željezo i drugi materijali, poodavno su rasprodani za mizernu cijenu, dobiveni novac se istopio u brojnim kladionicama, alkoholu i drogi. Ako bude po narodnoj – oteto prokleto, ugrađene stamene grede i drugi vrijedni ostaci, neće donijeti mira novim vlasnicima…

Da može, da se moglo i drugačije, svjedoče primjeri iz Metkovića i Vrgorca. Tamošnje Duhanske stanice zatvorene su koju godinu prije, na samom početku rata, a danas služe u druge svrhe. Jedna od zgrada „Vage“ u Metkoviću, prekrasan objekt u kojem je smještena Gradska knjižnica i još nekoliko ustanova. U drugoj radi kafić koji se zove „Vaga“. Teško je tako grandiozne objekte posebice u kriznim vremenima, staviti u funkciju, zaključak je nakon pogleda na duhansku u Vrgorcu, gdje se dio objekata koristi u poslovne svrhe. Dakle, može to posve drugačije od našeg hercegovačkog primjera, samo treba znati, htjeti i umjeti.

Primjer iz Makedonije tomu u prilog govori. Tamo i danas radi osam ureda – poduzeća, za otkup duhana, devet hercegovačkih je zatvoreno. Je li nam bolje? Nije. Jesmo li profitirali? Nismo. Ne vjerujemo da će se usrećiti ni oni koji su razvlačili ili kupovali materijal, raskrivali i nagrđivali… Previše je tu znoja i suza proliveno da bi mogla iznići sreća za pojedince.

Duhanske stanice su bile naš parni stroj. Ono što je za Prvu industrijsku revoluciju bio izum Engleza Georga Stephensona 1765., za Hercegovinu je bio početak gradnje duhanskog ureda u Ljubuškom 1880. godine. Od spaljenih duhanskih magazina stariji su i spomena vrijedni jedino – gomile, gradine, po koji rimski miljokaz, stari most, stećci i ništa više! Teško nama s našim novinama.

izvor: Ljubuški portal

facebook komentari