Fra Ante Marić: Diva se s Vrana ravno spustila u Lisinski

1

Diva je sklopljenih ruku gledala put nebeskog svoda. Mirna i tiha i sveta. Njezini najmiliji do nje. I njene vile i djevojke njene i momci njeni. Gledaju je presretni što je imaju. Što je ona njihova. Diva Grabovčeva. A snijeg je svih tih zima padao po Kedžari i Dragajicama. Bešuman i samo se slagao u svoj svojoj bjelini. Ptice su na Vranu s jela vitkih gledale po Divinu grobu i ponekad zapjevale.

“Zlo u mraku ima oči. Na svjetlu oslijepi”.

Svi su pisali o Divi

Klečiš na snijegu do njezina groba do kojeg ide duboki trag tvoje vlastite prtine. I gledaš Divu. A Diva zna da si tu. I ti i svi drugi, i sve te godine, i sva ta stoljeća. Zato je i htjela ostati u svom Vranu, pod svojim jelama. Sa svojim sokolom. Njene su sklopljene ruke samo šaptale s usnama nemuštim:

Na grob će padat snjegovi i zime

I pričat priču o mraku i sljepoći.

Vjetrovi će pjevat Divino ime,

I vječnoj svjetlosti što zasja u noći.

Tihim je korakom kročila Blagovijest 2017. Subota je, 25. ožujka. Potomci su Dive htjeli je pozdraviti u dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Vele, u hramu glazbe i kulture. Hoće li Diva htjeti napustiti svoj Vran, svoje Dragajice, svoju Kedžaru? Strepili su, željeli svima ispričati o svojoj divnoj djevici i djevojci, o svojoj sreći i svom ponosu. No, znali su, neće Diva tako lako napuštati svoje stanište. To je svom ocu Luki, svojoj Luci, svojim ujacima obećala. “Neka mi groba pod mojom jelom. Tko me voli, doći će on k mom grobu”.

Mnogi su o njoj pisali. Povjesničari i pjesnici, književnici, dramaturzi, gange su njoj u čast na dernecima slavu pronosile. Guslari su duga zimska sijela čeljadi o njoj guslili. I onda je jedan fratar napisao stih o njezinu životu i smrti, o njenoj obitelji i njenoj žrtvi. I o tome koliko je ona draga svima. O njenim roditeljima, njenom kumu Arslan-agi, djevojkama s izvora, njenoj prijateljici Mandi. I vilama s njenog izvora, jezera i planine njene. Posebno o njenoj časti i kako je svom zemaljskom ocu Luki i svom nebeskom Ocu vjerna do kraja, do zadnjega daha, ostala. I na stihove je toga fratra jedan svećenik pjesmu spjevao. Pjesmu o Divi. Pjesmu o vjernosti. I gledali su taj uradak ljudi od struke. I Fedor je Vrtačnik to sve orkestrirao. “Diva”, rekli su, to je opera, glazbeno-scensko djelo.

I prije godinu i nešto, ne nikako i pol, mladići su i djevojke grada Mostara sabrani u Akademskom zboru Pro musica i u Akademskom pjevačkom zboru Sveučilišta u Mostaru počeli vježbati operu “Diva”. Danima i satima u tim danima. I uzeli su između sebe uloge za tu operu “Diva”. Svi su bili sretni i ponosni da budu dio te divne životne priče o Divi. Spomenutim se zborovima pridružila klapa Drača, a sa strane, da nisu iz grada Mostara, bijahu tek Davor Radić, koji je pjevao Luku, Divina oca, i Mario Krnić, koji je pjevao Tahir-bega. Divu je obgrlila Monija Jarak, majku Lucu Anita Ljubić, Katu, Divinu prijateljicu, Monika Bule, Mandu, sirotu djevojku iz Otinovaca s Kupresa, Maria Škobić, djevojke na izvoru i vile klapa Drača, Arslan-agu, Lukina kuma, Karlo Milićević, Džafer-bega Josip Palameta, Ristu, kmeta plaćenika, Marijo Bevanda, Manu Hrvoje Merdžo.

Bože, kako su ti mladi ljudi od rujna 2015. godine sa svećenikom koji je to sve skladao, don Draganom, i s Katjom Krolo Šarac, vježbali. A s njima dan i noć za glasovirom Marijana Pavlović. Partituru opere gledao je maestro Mladen Tarbuk i želio dirigirati njezinu praizvedbu. A u tome mu je pomagao i sa zborom na probama predano dirigirao Domeniko Briški. Grad Mostar nema upotpunjen simfonijski orkestar, ali su tu stari prijatelji Dubrovčani koji mostarskom Simfonijskom orkestru itekako stoje na raspolaganju. A sve prati Večernji list kao medijski pokrovitelj i njegov urednik koji je u Širokom glumio u fra Blaginoj “Divi Grabovčevoj”. I onda je stigao divan dan, 12. ožujka 2016. godine. Dane kršćanske kulture u drevnom Dubrovniku otvara svojom koncertnom izvedbom opera “Diva”. U dominikanskoj crkvi u starom gradu i unutar povijesnih zidina. Diva je, to se vidjelo u crkvi i na licima svih izvođača i posjetitelja, bila s njima. Došla je s Vrana i nebeskim zagrljajem bila presretna i svi koji su pjevali, svirali i slušali. A praizvedba je bila 16. ožujka 2016. u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača”. Pjevače je na sceni u tom scenskom pokretu poredala i dušu mu dala redateljica Jasna Žarić. Prepuna Kosača, kad više karte nije bilo ni za lijeka, oćutjela je Divin dah, oćutjela je da je obgrlila svakog izvođača i svakog posjetitelja. Dugim su pljeskom svi prisutni zahvalili Divi. Tako i sutradan, opet pred prepunom Kosačom. Diva je za čas sletjela sa svoga snježnog i predivnog Vrana. I kliktali su te večeri u Kosači zajedno:

Planini ne uzmite tijelo moje,

Pod ovim jelama nek’ vječno spijem.

Na grobu mi sveti križ pobijte,

U svome Vranu da vječno snijem.

 

I opet je Diva bila u Kosači 3. studenoga 2016. i opet su svi oćutjeli da je s njima. Nakon svega toga počela se plesti već spomenuta priča o Lisinskom. Opet je iza te priče svim srcem stao hrvatski član Predsjedništva u Bosni i Hercegovini Dragan Čović. I ljudi iz udruge “Prsten”. I hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. A mladi su pjevači i solisti s don Draganom neumorno vježbali. Jasna je dolazila u Mostar, sa scenografom Tonijem Marićem upriličila pravi dojam dostojan Dive. Jakov Lovrić im za to na raspolaganje daje predivne snimke s Vrana. Kostimografi su od početka Ana Ćeškić, Vedran Vidović i Ivan Barać. Rekviziter je neumorni i precizni Slaven Prce. Sve svoje rekvizite na raspolaganje je stavio Mirko Kožul Boban. A štapove za pastire Nikola Stojkić. I toliki drugi ljudi daju sve od sebe. Velikodušni sponzori potaknuti ljubavlju prema svetoj tradiciji omogućuju pripremu opere “Diva”. Ljudi koji su se brinuli u svim tim predstavama o kartama, o posjetiteljima. Nekako je za Divu u Lisinskom kucnuo čas kad su Tigar i Miljana s predstavnicima Prstena rekli da je za Lisinski sve spremno.

Svanuo je divan dan Blagovijesti. Svetkovina pred 4. korizmenu nedjelju, sridoposnu. Diva u svojim rukama drži pastirski raboš i zna da je točno devet mjeseci do Božića. I da će te večeri biti u Lisinskom. Najprije je pred dvije tisuće ljudi u toj velebnoj dvorani krenuo njen križ. Divin križ s Kedžare. Pokliču pred njim momci, a djevojke skidaju krunice sa svojih vratova i vješaju ih kao svoj zavjet o njezin križ. Kleče i u svodu s pobožnim pukom u dvorani traže na nebesima ugledati njezinu zvijezdu. I kolo su zaigrali. Momci i djevojke “fra Bernardina Smoljana”. I nagađali, kakva li su, Bože, vremena pred nama. A sijela o vilama Hrvaticama zbore i što one čine po jezerima, planinama i izvorima. I Diva je donijela osjećaj i pretopila se u predivni Monijin glas: “Evo me, oče, evo me, majko…”.

Lisinski bez daha

Djevojke na izvoru prepričavaju događaje iz sela. I eto cijelog sela na izvor. I eto Dive: “Hvaljen Isus, ima li vode za me?”… O, Divo, kako ne bi bilo. Ti si nam sve. Lisinski je bez daha, prepun, s Divom prošao svaki njezin korak. Uz napetu pozornost cijeli puk u Lisinskom zna što se Divi dogodilo, no kao da je žele spasiti. Zaštititi njezin mladi život. No, znaju, Diva će svoj život spasiti ako ga žrtvuje za svoju čast. Ostat će vječna. I suze joj se i uzdasi u Lisinskom dive. Divna Diva! Na samrti u Arslan-aginom naručju, na rukama svoga kuma, tiho zbori, a svi žele taj šapat čuti:

Izvor naš, čuješ li, kume,

Kako bistar veselo žubori?!

I majku moju: Dive, Dive!

S kućnog praga kako zbori!

 

Čujem, Dive, čujem …

 

Eno mi oca, s kosom o ramenu,

Spustio se zorom do silnih kosaca.

Pregršt mu sunca u kose pramenu

Niz njivu mirišu trave otkosa.

Vidim, Dive, vidim…

I tebe malu u mom naručju,

Sa zlatnim uvojcima na ramenu.

Kako mi čupaš ručicam bradu,

I išćeš priču stoput ispričanu.

I Diva umire, odlazi vječnosti. A cijelo njeno selo, njen zbor mladića i djevojaka i sve vile i svi u Lisinskom grla stisnutog tugom i obliveni suzama iz srca vape:

Nemoj, Dive, o hrabra bud …

 

Da, Diva je s Vrana došla u Lisinski. Sva raskošna, pod ruku s dvjema krasnim djevojkama Ines i Marijom. I one s njom sretne i nasmijane, obojane bojama vječnosti. Vječne. Ljudi su napuštali Lisinski pune duše i ponosni što su Divini potomci. Diva je već opet na svom Vranu, među svojim jelama. Nastavlja zbrajati zime i ljeta. U rukama joj pastirski raboš. Gleda ga Diva i nemušto prstima svojim pipa križić na njemu urezan: “Sutra je četvrta korizmena, sridoposna! Devet je mjeseci do Božića!”.

Fra Ante Marić

Prva hrvatska opera u BiH Diva Grabovčeva izvedena u Lisinskom (VIDEO)

facebook komentari

  • Sivooki

    O, fra Ante! Svaka ti je zlatna!!
    Otkud Hrvatima takav blagoslov, da imaju ljude gorućega srca, potpune, posvećene ljubavi za svoj narod, koji se ne boje mrijeti za Istinu i za druge…? Otkuda im, usred tolikog mnoštva blatnjavih i puzajućih duša, plamen čistoće – dovoljan da sja desetcima godina kao baklja, svjetlo koje prokazuje stranputice i ponore …u koje se ne zapada uza sve vatromete laži i poluistina..
    Bog postoji, ja ga vidim i u ovom čovjeku, fra Anti…