Fra Branko Marić vjenčao Maksa Luburića

    6

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured Glavnog Tajnika.
    Stan, 5.XII.1953.

    Nekolicini braće u Kanadi!

    Za prvi čas, da Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu svakom odgovarati I učiniti potrebno. Znate I sami mali
    zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, da Vam kažem par rieči I o tome.

    U prvom redu, topla hvala na čestitkama I telegramima, a molim Vas, da I drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju I moje supruge na tom sjećanju I na čestitkama, kao I na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je I tako zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već odavno spreman čekao.

    Par prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se I pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će I oni ustati na svoje noge, jer su dugim godinama progona I izolacije ekonomski slabi. Mi kao katolici I muslimani, kao Ustaše I Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi I vjerujem, da će moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti I odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna, dobra I uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, I odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica I kaže, da je iz Ljuguškog…Uči Hrvatski I ako Bog da sina, samo će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju oženio I mislio točno tako kao I ti. Ja sam oženio stranjkinju, francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući I kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje strane je to bilo plemenito I lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane za njih je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio da jedan dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog I engleskog, tada u kući sva čeljad razgovara…Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica, sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim materinskim jezikom., mo) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći I kako je iz dobre obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo I treba misliti na rod. Zašto da se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?

    Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na “emigrantske pločice” koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama, I sve, kao da je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac I ustaški borac I bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata I telegrama sa svih strana svieta.

    Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno I svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, da je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom I sudstvom, jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti, mo) I samo smeta.

    Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, da u moje ime čestitate svim katolicima Božić I svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam I ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, da ne znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao I Vi svi na mene, I to neka nam bude dosta. Recite svima to, I naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje I u ime Stožera.

    Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se održati u Meksiku 27.V. Vjereujem da će se nešto učiniti I da će se I o nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika. Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina da  su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća I Jelića, jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, da ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove živine I na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe I Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše prilike.

    O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši “beati” (u ovom smislu riječ “beati” bi mogla značiti: naši “blaženi”, naši “srećonoše” itd., mo) da je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im, da je na putu novi broj od 132 strane, I dok je nas pet, da će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar nekad I zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada I ima izgleda, da ćemo tiskati I jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u tom ramanu borbe za vrijeme NDH I borbe hrvatskih KRIŽARA, mo) I nekih
    drugih novosti. Radi se, žrtvuje se I vjeruje se. Mi ćemo zato I pobjediti I onda kada se ne tuže, da smo zločasti. Mi smo tukli
    komuniste, a I ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa I
    Kineza.

    Javite se, a I mi ćemo češće pisati svim povjerenicima I prijateljima.

    Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    general Drinjanin.

    Nadodano I rukom napisano:

    Dragi Dane! Javio mi se Kordić I poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto I “Drina” starih. Bit će dobar – I hvala Ti na tome! čekam viesti o
    proslavi I fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola I Dane Jolić su braća.
    Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu, te preko generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje I poslati
    drugi put. U Rim ću pisati još danas I sve učiniti što se može, da Tvoj sin mogne u Canada. A onda ću te obavjestiti. Javi se I opet čim
    uhvatiš vremena I piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.

    general Drinjanin.

    facebook komentari

    • Nije bio progonjen samo Andrija Hebrang nego i njegove
      žena, Židovka Olga, koja je opisala svoje zatvorske strahote jer nije
      htjela optuživati svoga muža. A tek njihova djeca što su sve preživjela.
      Branko, Dunja i Andrija su kao djeca morali čak mijenjati svoje prezime
      da se ne bi zvali očevim – Hebrang. Pri pokušaju uhićenja od strane
      UNS-a Andrija je teško ranio jednoga redarstvenika i pokušao
      samoubojstvo kroz sljepoočnicu čime je bio izgubio jedno oko. Redarstvo
      NDH je izliječilo Andriju i bio je primljen čak i kod Poglavnika, koji
      mu je pri susretu rekao: “Zašto Vam je to trebalo, Andrija?” A pri
      zamjeni Andrije Hebranga za neke zarobljenike NDH bio je nazočan general
      “Drinjanin” Maks Luburić, koji u svojoj madridskoj “Drini” piše kako je
      na toj zamjeni rekao “Idi izdajniče hrvatskoga naroda”. Andrija malo
      zastade te odgovori “Makso, Makso, da vidimo tko će od nas dvojice prije
      položiti život za Hrvatsku!”

    • Nije bio progonjen samo Andrija Hebrang nego i njegove
      žena, Židovka Olga, koja je opisala svoje zatvorske strahote jer nije
      htjela optuživati svoga muža. A tek njihova djeca što su sve preživjela.
      Branko, Dunja i Andrija su kao djeca morali čak mijenjati svoje prezime
      da se ne bi zvali očevim – Hebrang. Pri pokušaju uhićenja od strane
      UNS-a Andrija je teško ranio jednoga redarstvenika i pokušao
      samoubojstvo kroz sljepoočnicu čime je bio izgubio jedno oko. Redarstvo
      NDH je izliječilo Andriju i bio je primljen čak i kod Poglavnika, koji
      mu je pri susretu rekao: “Zašto Vam je to trebalo, Andrija?” A pri
      zamjeni Andrije Hebranga za neke zarobljenike NDH bio je nazočan general
      “Drinjanin” Maks Luburić, koji u svojoj madridskoj “Drini” piše kako je
      na toj zamjeni rekao “Idi izdajniče hrvatskoga naroda”. Andrija malo
      zastade te odgovori “Makso, Makso, da vidimo tko će od nas dvojice prije
      položiti život za Hrvatsku!”

    • Ako netko imadne priliku čitati tri (3) knjige Pere Zlatara: “Meta Poglavnik – Živ ili mrtav”, ili knjigu “Dvadeseti Čovjek” od Đorđa Ličine, tu ćete moći pronaći koje kakove izmišljotine, naravno pomješane sa malo istine, što čitaoca dovodi “na čisti pravac” da Udbaški novinari istinu pišu, onda ćete tu moći pročitati kako je Maks Luburić dobio pune vreće telegrama, čestitaka i pisama od svojih simpatizera za svoje vjenčanje. Naravno da to izgleda laskavo, ali kada se tu nadoda da su tu uz te telegrame, čestitke i pisma stigle na desetke tisuća dolara “Glavnom Zapovjedniku Hrvatskkog Narodnog Odpora”, onda se svakako svaki čitatelj treba zapitati: Šta je Maks Luburić sa tim novcem radio. Odgovor će vama dati ovi Udbaški novinari; da je Maks taj novac upotrijebio i koristio u “terorističke” svrhe u rušenju Jugoslavije i Obnovi – kako oni sami za sebe kažu – Nezavisne Države Hrvatske.

    • Ako netko imadne priliku čitati tri (3) knjige Pere Zlatara: “Meta Poglavnik – Živ ili mrtav”, ili knjigu “Dvadeseti Čovjek” od Đorđa Ličine, tu ćete moći pronaći koje kakove izmišljotine, naravno pomješane sa malo istine, što čitaoca dovodi “na čisti pravac” da Udbaški novinari istinu pišu, onda ćete tu moći pročitati kako je Maks Luburić dobio pune vreće telegrama, čestitaka i pisama od svojih simpatizera za svoje vjenčanje. Naravno da to izgleda laskavo, ali kada se tu nadoda da su tu uz te telegrame, čestitke i pisma stigle na desetke tisuća dolara “Glavnom Zapovjedniku Hrvatskkog Narodnog Odpora”, onda se svakako svaki čitatelj treba zapitati: Šta je Maks Luburić sa tim novcem radio. Odgovor će vama dati ovi Udbaški novinari; da je Maks taj novac upotrijebio i koristio u “terorističke” svrhe u rušenju Jugoslavije i Obnovi – kako oni sami za sebe kažu – Nezavisne Države Hrvatske.

    • http://blog.vecernji.hr/zvonimir-des…ata-1941-1945/

      Zanimljivo, no izdvojio bih slijedeće…

      Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički
      i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se
      nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako
      ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni
      smatrali da gotovo 90% područja NDH (u maksimalnom programu) predstavlja
      područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnje
      Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike
      Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila sastavni
      dio srpske države i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu
      pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav
      tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u dokumentima.
      Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “Srpska Bosna”.Glavni
      preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje
      hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom
      uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiH nailazimo na njihovu parolu
      “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata).

    • http://blog.vecernji.hr/zvonimir-des…ata-1941-1945/

      Zanimljivo, no izdvojio bih slijedeće…

      Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički
      i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se
      nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako
      ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni
      smatrali da gotovo 90% područja NDH (u maksimalnom programu) predstavlja
      područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnje
      Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike
      Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila sastavni
      dio srpske države i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu
      pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav
      tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u dokumentima.
      Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “Srpska Bosna”.Glavni
      preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje
      hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom
      uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiH nailazimo na njihovu parolu
      “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata).