Fra Dado Milas: O Isusu, licemjerima, izmišljenim vjernicima i pravim fajterima

    0

    ” Ako ćemo pojednostaviti stvari, cijelo je današnje evanđelje je jedna velika optužnica protiv krivotvorene religije i svih onih koji zloupotrebljavaju Boga da bi ostvarili svoje sebične ciljeve.

    Isus je prema svima milosrdan. Ali, kad je u pitanju religijska i politička elita, posve je drugačija priča. Prema njima je bio nepopustljiv. Oni su bili žrtve vlastitog ponosa i taštine. Zaboravili su kome služe. Preko svojih su lica navukli masku svetosti, ali njihova su djela svjedočila nešto posve drugo.

    Oni su objekt Isusove kritike. Isus ih pokušava promijeniti. Isus nikad ne osuđuje ljude nego način života. Osuđuje farizejstvo kao bolest duha kojoj su podložni ljudi i institucije svih vremena.

    Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info

    Pismoznanci i farizeji nisu ostatak prošlosti nego realnost i upozorenje današnjem svijetu. Riječ o stanju duha koji se djelomice nalazi u svakome od nas. Možda se mijenjaju nazivi, ali bit ostaje. Mi, fratri, često znamo reći da se ispod habita svašta može sakriti. Onaj koji nosi odijelo, ne nosi nužno i Boga. Zapitajmo se: koliko farizejstva ima u svima nama? Koliko se često pretvaramo da bi nas ljudi primijetili i pohvalili? Jedni žude za priznanjima na svom radnom mjestu, drugi u umjetničkom ili intelektualnim miljeu, treći trče za (nezasluženim) akademskim titulama misleći da će ih one učiniti mudrijima i da će ih ljudi više cijeniti, četvrti bi napravili sve samo da ih se primijeti. Ne biraju se više sredstva. Čovjek pokušava pronaći lažnu legitimaciju za svoja kriva opredjeljenja. Čovjek pokušava religijski opravdati svoj krivo nakalemljeni životni program. Bježi i od sebe i od Boga. Krije se iza mnoštva propisa i rituala koji ne donose život i prosvjetljenje. I tako vjera postaje poput odijela kojim se maskiraju niski osobni interesi. Vjerska praksa služi egoističnim ciljevima. I Bog postaje sredstvo podizanja vlastitog spomenika.

    Kad sam pročitao te riječi iz Evanđelja, u meni su se izmiješala dva osjećaja: osjećaj sigurnosti i olakšanja i osjećaj srama.

    Zašto sigurnosti? Prva stvar. Živimo u društvu u kojem vlada novac kojeg posjeduju pojedinci koji sebe smatraju gospodarima života i smrti. Živimo u društvu obrnutih vrijednosti u kojem su mane postale vrline te se onaj koji vara, krade i laže postavlja kao uzor svima, dok se onaj tko je vjeran i iskren šikanira i gura u stranu. Živimo u društvu koje propagira nevjeru i nemoral, u društvu koje predlaže varanje sustava, robovlasničko iskorištavanje radnika i neplaćanje poreza čega smo svjedoci i u samom Međugorju. Živimo u društvu koje promovira mito i korupciju i tu istu korupciju čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja. Živimo u društvu koje veliča političare koji su svoje uzvišeno poslanje utemeljili na laži i prevari – i u takvom se društvu otvoren i iskren čovjek i vjernik osjeća se izgubljenim, jer očekuje da ga život i društvo u kojem živi vrednuje zbog onoga što jest i zbog njegovih sposobnosti. Takav čovjek ide na svetu misu i također očekuje i od svećenika i vjernika da će živjeti po onoj Riječi koju čuju i propovijedaju, a ne da će farizejski zanijekati tu istu Božju riječ čim iziđu iz crkve. I, za razliku od sv. Petra koji je nakon što je izdao Isusa zatražio oprost, ti ljudi će neprestano tražiti opravdanja za svoja nijekanja i izdaju Božje riječi u koju se toliko kunu.

    Mi smo kao kolektiv preživjeli mnoga zla i umjesto da oprostimo i borimo se protiv svih onih nedaća koje smo sami pretrpjeli, počeli smo se klanjati Zlu i forsirati ga u našem društvu. Podižemo spomenike onima koji ubijaju naše proroke. Stvorili smo feudalno i robovlasničko društvo, gdje se viša politika ponaša kao da smo osobe manje vrijednosti. Diktiraju nam se pravila i donose zakoni koji nas degradiraju, bez ikakve mogućnosti da te iste ljude pozovemo na odgovornost i da im se suprotstavimo. Jer tko se god pokuša suprotstaviti zlom i pokvarenom sustavu, vidjeli smo i na Isusovu primjeru i na primjeru mnogih drugih pravednika, biva osuđen, stigmatiziran i izbrisan. Osuđeni smo na vladavinu lažljivaca, lopova i varalica koje štujemo kao idole i božanstva. Ovo je sve tamna strana našega društva.

    I zašto, unatoč svemu ovome, ja iz današnjeg evanđelja crpim sigurnost? Zato što je i Isus živio u sličnom društveno-političkom okruženju. I Isus je imao Poncija Pilata, svog visokog predstavnika koji je radi svoje sigurnosti izbjegavao slušati glas svoje savjesti. I Isus je imao farizeje, svoje korumpirane političare koji su iskorištavali svoj narod i u strahu da ne bi izgubili svoje pozicije nahuškali taj isti narod protiv njega i ubili ga na Kalvariji. Tri dana su likovali i slavili pobjedu nad buntovnikom, ali nakon tri dana Isus je ustao iz groba. I kad kažem da je ustao iz groba i da je oživio, onda to nije nikakva metafora. Nije to neka lijepa slika ili šifra nego je to živa stvarnost. Svojim je životom pokazao da je isplati biti dobar. Isus nikad nije rekao da je lako biti dobar, nego da će se sve to skupa na kraju isplatiti. I to je ono što mi pruža sigurnost i olakšanje.

    Sad dolazim do drugog osjećaja koji proizlazi iz današnjeg evanđelja. Sram. Zašto sram?

    Sva nam teorija smislenog života, dakle, piše u Evanđelju, a Isus nam je čak i u praksi pokazao sve ono o čemu je govorio. Svake smo nedjelje na misi, predstavljamo se kao veliki pa čak i najveći katolici. Nedavno nam se sa svih mogućih uzvišenih mjesta sugeriralo kako se svi mi vrli Hrvati i katolici moramo na ovom besmislnom popisu deklarirati kao vjernici i katolici kao da nas bude više i to. I pitam se koji je smisao preuveličavanja brojeva? Koji je smisao nekoliko tisuća imaginarnih katolika? Hoće li izmišljeni katolici učiniti Bosnu i Hercegovinu boljim i ugodnijim mjestom za život? Ma bolje da nas i nema nego da glumimo nekakvu vjeru i podilazimo društvu krivih vrijednosti te robovski pokorno šutimo.

    Ključna su pitanja: Je li Isus kukao nad svojim životom? Je li se povukao pred silom i moći religijske i političke strukture svog vremena? Je li svojom sudbinom pokazao da naša vjera traži borce, a ne cmizdravce i plačkonje? Potrebno je ustati se protiv Zla kojem naše društvo diže spomenike. A mi sjedimo i šutimo. Mi smo oni koji podižu spomenike prorocima koje naši očevi ubijaju.

    Možda nam teško pada ova riječ, ali ako skrušenije i poniznije zavirimo u svoju nutrinu i u svoje odnose, vidjet ćemo ima li vjere u našem životu. Vidjet ćemo koliko je naših prizemnih nakana i ciljeva, pothvata i poslova neljudski i nevjernički pokriveno vjerom u Boga i prijetvornom liturgijom. Današnje nas Evanđelje potiče upravo na promjenu.
    I, završit ću ove svoje misli s jednim stihom iz pjesme Prljavog kazališta “Brane srušit ću sve” koji kaže: “I neću biti kap, kad mogu biti slap.” Zapitaj se iskreno… Jesi li u svom životu, u svom društvu i u svom mjestu: kap ili slap?
    Ako zaista želiš promijeniti neke stvari u svijetu oko sebe, onda kreni s promjenama u onom svijetu koji je – u tebi.

    facebook komentari