FRA MARIO KNEZOVIĆ: Mjesečno motrenje društvene zbilje

4

U najnovijoj kolumni koju objavljuju Naša ognjišta fra Mario Knezović piše o čudnome ponašanju nekih katolika koji psovkama i ružnim riječima pokušavaju obratiti atesite. U kolumni čitajte koji je intelektualni limit Zorana Milanovića koji sve češće izgovara neistine i gluposti. Također čitajte o nekim novinarima koji površno zaključuju, o dodvoricama koji su uvijek uz vlast i o nekim zanimljivim crticama s misnih mladomisničkih slavlja.

Navještaj i kateheza psovkom

Piše mi mladić, koji je lijepo i katolički odgojen, kako je zaprepašten činjenicom da je njegov prijatelj strašno izrugan zato što je u kafiću izjavio da je ateist. Nakon njegove izjave, kaže on, na scenu stupaju „katolici“ koji su ga pogrdnim riječima, neumjesnim upadicama i psovkama uvjeravali da Bog postoji i da treba vjerovati. Kateheza i evangelizacija pomoću psovke! Nečuveno a istinito.

To su tragedije onih koji su svoj vjerski odnos vjerojatno shvatili navijački. Oni su navijači Katoličke crkve, a to što Isusu poziva na ljubav, milosrđe za takve je strani pojam. Iznijet ću ovdje (ne)zgodu iz života obitelji koja se naslanja na ovu temu.

Teolog piše svomu bratiću ovako: „Reći ću ti nešto o tvom tati što ne znaš. Jednoga ljeta kad smo već bili odrasli rekao je usput roditeljima nakon jednog ručka da je postao ateist. Iako je to u početku bilo u polu-šali, djed je poludio. Kako su obojica bili tvrdoglavi svađa je za čas eskalirala. Tvoji baka i djed su bili vrlo tradicionalno pobožni. Nažalost, to nije spriječilo djeda da pokaže vrlo zavidno katekizamsko znanje u katalogu psovki koji je uslijedio. Tvoj otac je se na kraju morao iseliti. Na neku ‘sreću’ to je bilo otprilike mjesec dana prije početka studija, pa se sve to skupa nekako zgodno prikrilo odlaskom u Zagreb. (Naravno, ‘selo’ nikada nije ništa saznalo!). Ali tvoj otac također više nikad nije prespavao u djedovoj kući dulje od 2 dana. Kada je naš otac umirao, ja sam ga morao nagovarati da odemo skupa vidjeti ga. Šutili su. Kasnije se tvoj otac vjenčao u crkvi samo na nagovor tvoje majke i za sreću ‘sela’. Nemaš ni pojma s koliko sam se sličnih priča susretao. Postoji gomila ljudi koji su postali ateisti zbog razočaranja koje su doživjeli od Crkve/vjernika. Ni na što te neću nagovarati, vjera nije rezultat marketinga, već unutarnjeg uvjerenja.“

Nikada ne smijemo smetnuti s uma prigovor koji je Gandi uputio kršćanima: „Da kršćani žive ono u što se kunu i propovijedaju, ja bih odmah postao kršćaninom.“ Uz ovo bih bio slobodan dodati da se ne trebamo strašiti ateista, nego da se najprije trebamo boriti svim snagama protiv tobožnjih vjernika koji mržnjom, psovkama, uvredama „propovijedaju“ svoju vjeru!

Milanovićev intelektualni limit

Nisam baš motiviran pisati o predsjedniku Vlade Republike Hrvatske. No, on me neumorno potiče da i o njemu počnem koje slovo staviti na papir i kolumnu. Naime, on je u posljednje vrijeme izgovorio toliko gluposti i netočnosti da se čovjek pita je li to moguće?

Najprije je na tiskovnoj konferenciji za sebe ovo rekao: “Stručnjaci za komunikaciju me uspoređuju s Churchillom. Tražimo istinu. Tražimo da se objavljuje istina. To je jedino moje oružje. Nije smrtonosno, ali je socijalno oružje, pomaže mi da artikuliram svoje ciljeve. Do kuda sam do sada došao, nisam došao šutnjom i kukavičlukom, nego govorom. Nekada i malo previše govorim.”

Eto, tako kaže Milanović. On sam kaže da hoće da se objavljuje istina pa zato i pišem tu njegovu crnu istinu. Uz to kaže da nekada previše govori. Zorane, nije najveći problem govoriti previše ili malo. Problem je govoriti gluposti i neprovjerene činjenice i braniti ih autoritetom koji imaš. Pođimo redom. Taj hrvatski premijer braneći neke svoje čudne stavove javno priča kako Hrvatska nije Finska koja nije imala građanskoga rata. Prva neistina je da Finska nije imala takvoga rata. Imala je rat. Druga je neistina da je u Hrvatskoj bio posljednji građanski rat.

Zorane, taj rat u Hrvatskoj je bila agresija jedne države na drugu. Tu „nadahnuti“ Zoran nije stao. U čudnu naletu bijesa i ironije on uvrjedljivo govori o dvama hrvatskim selima, Špičkovini i Vukovini. On je mislio da mjesto Špičkovina uopće ne postoji i, ako postoji, da tamo žive glupi ljudi. To je kada jednom gluposti pokušavaš spašavati onu drugu.

Usput, u tome mjestu Špičkovini Zoranov SDP je dobio 64% glasova. No, on vjerojatno ne vidi ništa dalje od Banskih dvora i Bruxellesa. I upravo kada smo mislili da je Zoran potrošio arsenal neznanja, izgovorio je još jednu tvrdnju. Prigodom ulaska Hrvatske u EU on reče kako Hrvatska može biti sretna što jedina država članica EU-a ima izlaz na Jadransko more. Tada se javio slovenski predstavnik i poučio Zorana kako je Slovenija već dugi niz godina članica EU-a i ima Jadransko more.

Eto, tako to ide kada čovjek misli, što bi pokojni fra Ljudevit Rupčić rekao, da s vlasti u paketu dolazi znanje i pamet. To što je Zoran još stigao izgovoriti da je Crkva dvadeset godina čuvala zločince i nije čudo. Fra Ivo Bagarić bi rekao da sve ima svoje granice, samo glupost nema tih granica. I ako ćemo iz ovoga izvoditi zaključak, na temelju ustaljene matrice, da narod ima vlast kakvu zaslužuje, onda možemo poput sveca svi klicati: „Oprosti mi, Bože, što sam tako glup!“

Pazite kako čitate novine!

U Dnevnom listu objavljen je članak s naslovom „Gdje nestaju djeca u Hercegovini?“

I sada taj novinar/ka analiziraju broj učenika u Hercegovini. Teza je sljedeća: Kako je moguće da nakon osnovne škole polovina učenika iz Hercegovine nestaje ili nekamo odlazi. Dragi spisatelju/ice, nisu ti đaci nikamo nestali, nego vi ne znate zbrajati. Osnovna škola ima 8 ili 9 naraštaja u razredima, a srednje škole imaju 3 ili 4 naraštaja u razredima. I, pameti ne treba mnogo, vrlo je jasno ako u osnovnoj školi imamo u nekoj općini npr. 2000 đaka da će u srednjoj školi njih biti više nego upola manje jer je toliko razreda manje.

Ne povjerovati je kako se olako piše i, što je još opasnije, kako se iz toga izvode vrlo opasni zaključci. Nije olovka za svakoga! Kada već spominjem meni drage medije, ne smijem prijeći preko činjenice kako se na Federalnoj televiziji (FTV) blaženoga papu Ivana Pavla II. imenuje Jovanom. Nitko nema ništa protiv imena Jovan. No, ako je FTV javni servis Bošnjaka i Hrvata, i ako je u statutu te televizijske kuće da će u uporabi biti hrvatski i bosanski jezik, što se to ne provodi?

Naravno, nije ovdje u pitanju jezični problem. Ovim Jovanom se htjelo izreći uvrjedu i primitivizam. Kako ta televizijska kuća misli, ako njezini kadrovi uopće misle, da bi joj Hrvati trebali plaćati pretplatu? Bi li bilo razborito da npr. hrvatski mediji Jusufa pišu i nazivaju Josipom ili Aliju uporno pišu i nazivaju Ilija ili nekako drukčije!?

Kraljevi i dvorske lude

Ljeto je pa je porasla i kulturna ponuda. U Posušju sam gledao dramsku predstavu koju su odigrali studenti okupljeni oko udruge „Apollo“. Predstava je nosila naslov „Kad kraljevi proplaču“.  Što sam, osim sjajne glumačke izvedbe, vidio? Vidio sam spletke koje su stalni pratitelj mandata jednoga kralja. Vidio sam da mu se isti klanjaju i da mu isti rade o glavi. Vidio sam kako se demokracija onih koji žele svrgnuti diktatora svodi na to da oni s vremenom postanu diktatori.

Vidio sam kako se slavi kraljeva smrt i kako se nakon te smrti vodi mrtva utrku tko će zasjesti na tron. Vidio sam kako su se ti vladari i vladarice smjenjivali a samo su dvorske lude ostajale iste i nisu se micale od vlasti bez obzira tko u toj stolici sjedio. Mogao sam zaključiti sljedeće: Svi se mijenjaju, odlaze, nestaju, prolazni su a samo dvorske lude ostaju netaknute i nesmjenjive.

I kada to sve vidjeh, u mašti mi se pojavila projekcija našega bosanskohercegovačkoga i hrvatskoga društva. Ljudi moji, ako želite biti „vječni“, budite lude, kimajte glavom vladarima i vrtite se kako vjetar puše. Poznata priča! Je li tako?

Opet je dobro pročitati što napisa Meša Selimović: „Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao svodnice nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“

Svećenik i hladni jastuci

Tijekom ljeta, Bogu hvala, bilo je lijepih mladomisničkih slavlja. Voli narod te pučke veselice. Na jednome od tih slavlja bijaše i simpatičnih zapažanja. Tako pjevač iz glazbenoga sastava, koji pjeva na slavljeničkome ručku, pozdravlja mladomisnika i zapjeva prve stihove pjesme „Grlim noću hladne jastuke…“.

Na to je nastao spontan smiješak i aludiranje na to kako će i grliti hladne jastuke jer svećenici žive u beženstvu. Na ovo bi se moglo dodati, kako je upitno hoće li nekada biti ikakvih jastuka jer Isus kaže: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio.”

Fra Mario Knezović ( [email protected]) / JAVNO.ba

facebook komentari

  • Svi mi sebe manje više možemo (pro)naći u ovom opisu. Nekada se je moglo biti “začauren” u jedno vjerovanje. Danas je to nemoguće, jer su kulture, vjere, narodi i običaji izmješani. Danas se živi u vlastitim uvjerenjima, bez pritiska sa strane.

    • pritisak je itekako prisutan

  • Svi mi sebe manje više možemo (pro)naći u ovom opisu. Nekada se je moglo biti “začauren” u jedno vjerovanje. Danas je to nemoguće, jer su kulture, vjere, narodi i običaji izmješani. Danas se živi u vlastitim uvjerenjima, bez pritiska sa strane.

    • pritisak je itekako prisutan