Fra Mario Knezović: Tko su luđaci za Ivu Josipovića?

3

Čitajte koja je poruku i pouku izbora u BiH. Tekst donosi i odgovor tko su za Ivu Josipovića luđaci, a tu je i upit o svećeniku s punim džepom novca.

Povijesni izbori i politički lonac

Koliko li smo puta čuli kako nogometna reprezentacije Hrvatske igra sudbonosnu ili povijesnu utakmicu. Na te tvrdnje igrači su znali reći da su se naigrali tih tzv. „povijesnih utakmica”. Očito je taj pritisak o važnosti nekoga događaja odlika brojčano manjih nacija i država. Njemačka rijetko igra takve „povijesne utakmice”. Oni igraju i pobjeđuju bez bremena na leđima da će propasti svijet ako se ne pobijedi.

Mario-Knezović-600x369Slično ovoj nogometnoj tvrdnji slušamo od vodećih hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini. Neprestano smo mogli čuti kako su nedavno održani izbori sudbonosni, povijesni, posljednja prilika itd. U takvome je ozračju onda teško govoriti o demokraciji i slobodi odlučivanja. Odlika je demokracije sloboda, a ne pritisak i ucjena. Hrvati u BiH, kao najmalobrojniji konstitutivni narod, opet su pod nametnutim teretom odgovornosti za opstanak nacije izlazili na birališta. A na tim biralištima, to je neosporno, uglavnom se glasovalo po navijačkome načelu i po službenoj dužnosti. Bilo bi svakako zanimljivo vidjeti kakvi bi rezultati izbora u BiH bili da, primjerice, na izbore nisu mogli izlaziti zaposlenici u javnim službama i oni koji su „uhljebljeni” na račun proračuna? Kako bi onaj obični svijet, koji nije ucijenjen službom i poslom po partijskome načelu, glasovao i birao? No, demokracija ima svoj put s bezbroj stranputica.

Što reći o posljednjim izborima? Kako god bilo, najvažnije je da se poštuje izbor onih koji su dobili najviše glasova. Tako treba pozdraviti biračku volju Hrvata bez obzira u kakvim okolnostima ti rezultati dolazili. Između dva zla biralo se ono manje. To se i tako može shvatiti. Izbor se mora poštivati i to je više od demokratske pristojnosti. Ono što smo vidjeli prije četiri godine kroz stvaranje platforme uz sudjelovanje nekih hrvatskih stranaka je sljepilo. Uz to dobro je naglasiti kako bi bilo opasno, čega se pribojavam, da pobjednici izbra u BiH misle da su dobili glasove kao potvrdu dosadanjega dobrog rada. To nije tako. To je pogubno i pomisliti. Gospodo i dame, niste dobili mandat zato što ste imali dobar prethodni rad. Dobili ste mandat da konačno nešto počnete konkretno, pošteno, bez korupcije, bez nepotizma raditi. Ovo do sada je bilo ispod demokratskih i moralnih standarda. Dobili ste mandat da više Hrvati ne izlaze na sudbonosne izbore. Vrijeme je da riješite status Hrvata u BiH, a ne samo rješavati svoj status u foteljama! Isto tako, nije dobro što će u skupštine i parlamente ući osobe koje objektivno nisu nikada polučili nikakav ni politički i radni rezultat. Ući će u igru i dijeliti kolač kao dio političkoga saveza, svojevrsnoga političkog lonca. Zato je dobro što je u Hrvatskoj od Udruge „U ime obitelji” bila pokrenuta inicijativa da se strogo zabrane predizborne koalicije. Mnoge, ili gotovo sve te marginalne stranke, bez tih koalicija prošle bi kao mnoge druge stranke ili neovisni kandidati. Kako to biva, uvjerio se jedan nezavisni kandidat na izborima, ime mu ne iznosim jer je već pretrpio dovoljno neugodnosti, on nije dobio ni glasove svoje obitelji. Dobio je samo četiri glasa, mnogo manje nego što ima članova obitelji.

Što je zadaća nove vlasti? Zadaća je, a tu mislim na vodeću hrvatsku stranku, da moje uši i oko ne doživi sljedeću scenu. Naime, održavao se predizborni skup u Posušju. U večernjim sam satima na autobusnoj stanici susreo tužne ljude kako odlaze „trbuhom za kruhom” u Njemačku. U to isto doba, koje li ironije, iz športske je dvorane s predizbornoga skupa odzvanjali stihovi pjesme Mate Bulića: „…otiš’o sam, morao sam, dio tebe ponio sam…” To je otužna slika kojoj su dobrano kumovali političari koji nisu otvarali nova radna mjesta, nego su se zabavili zbrinjavanjem i upošljavanjem rodbine, kumova, stranačkih istomišljenika itd.

Umorni smo od tzv. rješenja hrvatskoga pitanja u BiH. Bojim se da pitanje ne treba ni postavljati dok nemamo one koji će moći dati odgovor na njega. Što će nam treći ili bilo koji drugi entitet ako u njemu neće otac ili majka moći prehraniti svoju djecu? Ako ostvarimo mogućnost za rad, onda se možemo nadati i svojemu entitetu. Jer, entitet se ne stvara mahanjem zastavom i strašenjem naroda od drugih. On se stvara političkom vizijom i poštenim odnosom prema općemu dobru. Toga, na žalost, još ne vidim ili mi je, možda, vrijeme ponovno ići u optičara. I još jedna napomena: Neće biti zgorega da oni koji su bili u biračkim odborima, prebrojavali glasove, zaokruživali preferencije odu na ispovijed.

Svećeniku je pun džep para

Pokop je majke jednoga svećenika. Gužva je. Mjesta za parkiranje gotovo da nema. Vozilom pristiže svećenik. Pokušava parkirati svoj automobil. Vjernik mu priskače u pomoć kako bi uspio u toj namjeri. Taj čovjek u trenutku davanja uputa svećeniku reče da pripazi kako ne bi kotačem nagazio na oštricu koja je virila iz betonskoga zida. Nas grupa svećenika to promatra. U tome trenutku čujemo sa strane povik čovjeka, neću napisati vjernika, „nema veze neka pukne guma, ta nije je on kupova, ionako su pratru puni džepi para”. Nisam to mogao progutati osobito znajući da baš taj fratar nema ni pribijene pare. Stalno dijeli sirotinji i hoda u vrlo oskudnoj odjeći. Prišao sam tomu čovjeku i zapitao ga bi li on i meni dao malo tih „para” koje on daje svojemu fratru jer ih valjda zato fratar i ima. Šutio je posramljen. Kasnije mi njegovi poznanici kažu da taj nikada ni za crkvu ni za župu nije nikada ništa dao. Ma bilo mi je i jasno jer uglavnom oni koji ne daju ništa pričaju kako drugi imaju. E, da. Fratru nije pukla guma, ali pukao sam ja od ljutnje na toga čovjeka koji „blebeće” jezikom.

Tko su za Josipovića luđaci?

Uglađeni i naoko bi se reklo dobronamjerni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović na tren je skinuo masku premda su poklade daleko pred nama. Kakav je razotkrio je on sam kada je, misleći da nema snimanja i kamera, na upit čovjeka što misli o izjavama Josipa Jurčevića i Zdravka Tomca, odgovorio da su oni luđaci i bolesnici. To je pravo lice i naličje predsjednika koji sve svoje neistomišljenike smatra luđacima i bolesnim tipovima. On bi vjerojatno, da su drukčija vremena, takve poput svoga oca Ante slao na Goli otok. Jer one koji ne misle kao Josipović i indoktrinirani komunisti treba preodgajati. Uz ovo još je gora činjenica kako se oko toga što reče Josipović nije digla nikakva buka. Tko će je dignuti kada su u medijima uglavnom oni koji isto kao i Josipović sve koji drukčije misle smatraju luđacima. A kada je primjerice Josip Đakić neprimjereno govorio o Veljku, Ranku i Rajku, mediji su o tome na sve strane brujali. To je valjda ta Josipovićeva nova pravednost. Ona nije ni nova, a još je manje pravednost. Ona je stara jer su takvu „pravdu” njegovi predci i istomišljenici odavna instalirali i s njom punili Staru Gradišku, Goli otok, Zenicu, Foču i druga mjesta gdje su robovali hrvatski intelektualci i domoljubi. Eto, nemojmo biti luđaci i bolesnici da bi opet glasovali za Josipovića. Jer po svemu što je pokazao, on je janje u vučjemu runu.

fra Mario Knezović/fratar.net/Naša ognjišta

facebook komentari

  • Zdenka

    Jučer sam kupila ‘Naša ognjišta’ i da se pohvalim, ovo sam već pročitala. Držim da je indikativno i za ovu sredinu u kojoj ja živim, da su baš oni koji Crkvi ne daju ni lipe, najglasniji kad kojega pratra ‘valja opanjkavat’!

    • to im je ‘opravdanje’, šta njih briga za pratra… ako im ‘ne valja’ pratar, ne valja im ni Bog… folklorni vjernici

      • Zdenka

        Je, zato i glasuju ‘prema savjesti’! A savjest je dakako-stranka. I tu već i savjest završava…