Frane Pancetić i konjski zubi

0

Družba se polako spuštala s visova prema moru. S vrhunaca su promatrali Kosmač i jednu hrid na osami. Svebor upita Boljehnu može li se prići otoku s kopna jer je puhalo jako jugo te se nije usuđivao uputiti leutom. „More. Ima puteljak koji obahodi Vučinu i kozja staza koja te dovede deboto do hridi. Gosparu, zar se nijeste umorili?“, prepade se jadničak Boljehna da bi, nakon što je izvukao leut i otišao do svojega doma na pola puta do Popove Luke, mogao ponovno pješačiti. „Stoj s mirom.

Otići ćemo bez tebe. Samo nam pokaži put!“ Boljehna uze malo sira i maslinova ulja te družbu punih usta napućivaše dok mu Vuka iz Dubrave nalijevaše vino. „Kako se zovu oni otoci?“ „Onega na kome beremo drva zovemo Kosmač, a onega na kome boti od marete čine muziku Lirica.“ Kalojanisu se razgali: „Pripovijedahu mi naši stari da je nekoć davno živio mladić koji je svirao toliko lijepo da je glazbom mirio valove, privlačio vodu iz podzemnih rijeka i zaustavljao odrone. Hermes mu stoga od kornjačina oklopa koji je pronašao na otoku sličnomu Kosmaču izradi liru, glazbalo koje se zvalo slično onoj udaljenoj hridi od koje se odbijaju vali čiji zvuk blaži tugu Posejdonovu. Jednu je od nimfa s tih hridi imenom Euridika zavolio mladić s početka priče. Zvao se Orfej.

Skrivali su se ona i on u gajima i luzima nalik onima koje gledamo na Kosmaču. Blaženostvo nije dugo potrajalo jer Euridiku ugleda Aristej koji je imao košnice nedaleko od skrovišta ljubovnika. Jedne noći pokuša obljubiti Euridiku koju u bijegu ugrize zmija te ona umre. Orfej to ne mogaše prežaliti te lirom začara Kerbera i siđe u Podzemlje. Perzefonu dirne priča te nagovori Hada da pusti Euridiku, a uvjet bješe (jer s bozima je kao i s ljudima – vječito pogađanje) da se Orfej ne okrene na stubama za voljenom. Mladić ipak ne izdrža i Euridika se moradne vratiti u Podzemlje, a Orfej odbaci liru i prokune pjesnike (stoga su u ovoj zemlji pjesnici vazda tragični).

Zeusov orao pograbi liru i odnese je daleko od našega svijeta. Orfeja na koncu usmrtiše žene koje je odbijao jer se za života krivio zbog Euridikina povratka u Podzemlje (za razliku od staroga kapetana koji je u jednokratnim ljubovanjima godinama uživao i zbog njih se nikad nije pokajao), a njegovo tijelo orli ponesu u zvijezde i ondje mu povrate glazbalo. I negdje na otoku slična imena kad more najjače huči, kad se podzemni stražari skrivaju u tamnim ježama, a Posejdon opije Hada, Perzefona izvede nimfu na hridi Lirice da u zvijezdama pronađe Orfeja. Nije li pomalo neobično to što je Euridikin otok tako malen, zabačen i nepoznat, a gleda na Ogigiju, velik i poznat otok na kojemu je stari kapetan ostavio dokaz preljuba koji je učinio ženi čija je vjernost opjevana u tisućama heksametara?“ Majstor mu Radovan odgovori čisteći usput kamenice: „A ko je kriv temu Morfiju da ni ti tolike ženske? Misliš da je to Uridika prela cilo vrime u tin ježan? Bila bi luda da je, a opeta jon je bilo lipo ćapat frišku ariju ka je već bila u temu rudniku.“ „Ja ne bi ni izahodio ozdo. Ko bi se vero po tijen skalan?“, sneno će Boljehna. Svebor pak pretrnu. Spomenuo se Kosjenkine ruke koja je nekoć iščeznula u muravi.

Kako sam se posljednjih tjedana opijen jugom (ne vjetrom, nego krajem) zanemario jezikoslovni dio kolumne, vrijeme je za nadoknadu. U 3. broju Kola objavljen je odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću koji će ponovno zaokupiti jezikoslovnu javnost. U vrijednosne se sudove ne kanim uplitati, no neke su me tvrdnje prvonavedenoga ipak nagnale da provjerim neke podatke. Tvrdi tako Artur Bagdasarov da institutski pravopis ima 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen“. Rasprave radi složimo se s tim i usput utvrdimo koliko natuknica sadržavaju pojedini suvremeni hrvatski pravopisi. Znam da je takav postupak bogohulan jer je još iz srednjovjekovlja poznato kako se broj konjskih zuba ne utvrđuje brojenjem, nego filozofskom raspravom. Ipak, kao poganomu mi Narentinu nije teško zaći u herezu. Broj je natuknicu lako utvrdiv.

Većina pravopisa u dvama stupcima ima po 45 redaka, dakle po stranici je moguće imati najviše 90 riječi (natuknice se mogu raspisati i u više redaka, pa je njihov broj sigurno manji od utvrđenoga, ali su omjeri isti). Bogohulnim postupkom utvrdih kako posljednje izdanje londonca (kojemu su autori Stjepan Babić i Milan Moguš) može imati najviše 29 160, Matičin pravopis 27 180, Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis 7020, a Anić-Silićev pravopis 63 000 natuknica. Institutski pravopis po stranici može imati najviše 100 riječi te sam izračunao kako bi on mogao sadržavati 32 800 natuknica. Za usporedbu Brozov je pravopis imao oko 5000 natuknica. Ukratko, ako je 35 000 natuknica malo, školskoj bi namjeni odgovarao samo Anić-Silićev pravopis u čijemu rječniku bez ikakve uputnice nalazimo natuknice kao što su učešće, udjelotvoren, ugič, uglječak ili usredsrijediti.

Toliko o tome da svaki oblik jezičnoga savjetništva u hrvatskome pravopisanju treba zatrti (što promiče Bagdasarov). Zar da se natuknice kao što je saučešće ne upućuju na sućut? Pa uputnicu saučešće > sućut, sudjelovanje ima i Babić-Mogušev pravopis! Dakako to je moje mišljenje, nisam nužno u pravu, ali ako stojimo iza kojega stava, onda ga provedimo dosljedno i na istovjetan način prema svima. Ako 32 800 natuknica nije dostatno i ako bi pravopis koji ima toliko natuknica „trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika“, što je s pravopisima koji imaju znatno manje natuknica bez jezičnoga savjetnika i pojmovnika? Ja se pitam, a konkretni odgovori na konkretna pitanja u javnosti nisu na cijeni jer svatko i bez čitanja zna u kojoj je tko ladici. Zašto bi se uopće ljudi opterećivali podatcima?

Za kraj dodatak igri „Brojke i slova“. U emisiji je „Nedjeljom u dva“ povjesničar Dragan Markovina opisan kao vrhunski znanstvenik, a iz podštiva se iščitavalo kako mu ugovor na splitskome sveučilištu nije produžen jer nije politički podoban. Ne budi mi lijeno, provjerih u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, usporedih njegove dosege s dosezima meni poznatih povjesničara istoga naraštaja te utvrdih kako ni količinom (1 knjiga, 1 poglavlje u knjizi i 16 radova od kojih je čak 6 prikaza) ni kakvoćom (boduje i radove objavljene u Školskome vjesniku) ne nadmašuje prosjek. Nekoliko mojih kolega koji su ostali bez posla, među kojima ima i dobitnika državnih nagrada, nikad nisu dobili sat vremena na državnoj dalekovidnici. Vrag su te brojke, ali se samo Prokopiju dade kopati! Nije li lakše naklapati?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 19. prosinca 2014.

facebook komentari