Pratite nas

Kolumne

Frane Pancetić i konjski zubi

Objavljeno

na

Družba se polako spuštala s visova prema moru. S vrhunaca su promatrali Kosmač i jednu hrid na osami. Svebor upita Boljehnu može li se prići otoku s kopna jer je puhalo jako jugo te se nije usuđivao uputiti leutom. „More. Ima puteljak koji obahodi Vučinu i kozja staza koja te dovede deboto do hridi. Gosparu, zar se nijeste umorili?“, prepade se jadničak Boljehna da bi, nakon što je izvukao leut i otišao do svojega doma na pola puta do Popove Luke, mogao ponovno pješačiti. „Stoj s mirom.

Otići ćemo bez tebe. Samo nam pokaži put!“ Boljehna uze malo sira i maslinova ulja te družbu punih usta napućivaše dok mu Vuka iz Dubrave nalijevaše vino. „Kako se zovu oni otoci?“ „Onega na kome beremo drva zovemo Kosmač, a onega na kome boti od marete čine muziku Lirica.“ Kalojanisu se razgali: „Pripovijedahu mi naši stari da je nekoć davno živio mladić koji je svirao toliko lijepo da je glazbom mirio valove, privlačio vodu iz podzemnih rijeka i zaustavljao odrone. Hermes mu stoga od kornjačina oklopa koji je pronašao na otoku sličnomu Kosmaču izradi liru, glazbalo koje se zvalo slično onoj udaljenoj hridi od koje se odbijaju vali čiji zvuk blaži tugu Posejdonovu. Jednu je od nimfa s tih hridi imenom Euridika zavolio mladić s početka priče. Zvao se Orfej.

Skrivali su se ona i on u gajima i luzima nalik onima koje gledamo na Kosmaču. Blaženostvo nije dugo potrajalo jer Euridiku ugleda Aristej koji je imao košnice nedaleko od skrovišta ljubovnika. Jedne noći pokuša obljubiti Euridiku koju u bijegu ugrize zmija te ona umre. Orfej to ne mogaše prežaliti te lirom začara Kerbera i siđe u Podzemlje. Perzefonu dirne priča te nagovori Hada da pusti Euridiku, a uvjet bješe (jer s bozima je kao i s ljudima – vječito pogađanje) da se Orfej ne okrene na stubama za voljenom. Mladić ipak ne izdrža i Euridika se moradne vratiti u Podzemlje, a Orfej odbaci liru i prokune pjesnike (stoga su u ovoj zemlji pjesnici vazda tragični).

Zeusov orao pograbi liru i odnese je daleko od našega svijeta. Orfeja na koncu usmrtiše žene koje je odbijao jer se za života krivio zbog Euridikina povratka u Podzemlje (za razliku od staroga kapetana koji je u jednokratnim ljubovanjima godinama uživao i zbog njih se nikad nije pokajao), a njegovo tijelo orli ponesu u zvijezde i ondje mu povrate glazbalo. I negdje na otoku slična imena kad more najjače huči, kad se podzemni stražari skrivaju u tamnim ježama, a Posejdon opije Hada, Perzefona izvede nimfu na hridi Lirice da u zvijezdama pronađe Orfeja. Nije li pomalo neobično to što je Euridikin otok tako malen, zabačen i nepoznat, a gleda na Ogigiju, velik i poznat otok na kojemu je stari kapetan ostavio dokaz preljuba koji je učinio ženi čija je vjernost opjevana u tisućama heksametara?“ Majstor mu Radovan odgovori čisteći usput kamenice: „A ko je kriv temu Morfiju da ni ti tolike ženske? Misliš da je to Uridika prela cilo vrime u tin ježan? Bila bi luda da je, a opeta jon je bilo lipo ćapat frišku ariju ka je već bila u temu rudniku.“ „Ja ne bi ni izahodio ozdo. Ko bi se vero po tijen skalan?“, sneno će Boljehna. Svebor pak pretrnu. Spomenuo se Kosjenkine ruke koja je nekoć iščeznula u muravi.

Kako sam se posljednjih tjedana opijen jugom (ne vjetrom, nego krajem) zanemario jezikoslovni dio kolumne, vrijeme je za nadoknadu. U 3. broju Kola objavljen je odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću koji će ponovno zaokupiti jezikoslovnu javnost. U vrijednosne se sudove ne kanim uplitati, no neke su me tvrdnje prvonavedenoga ipak nagnale da provjerim neke podatke. Tvrdi tako Artur Bagdasarov da institutski pravopis ima 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen“. Rasprave radi složimo se s tim i usput utvrdimo koliko natuknica sadržavaju pojedini suvremeni hrvatski pravopisi. Znam da je takav postupak bogohulan jer je još iz srednjovjekovlja poznato kako se broj konjskih zuba ne utvrđuje brojenjem, nego filozofskom raspravom. Ipak, kao poganomu mi Narentinu nije teško zaći u herezu. Broj je natuknicu lako utvrdiv.

Većina pravopisa u dvama stupcima ima po 45 redaka, dakle po stranici je moguće imati najviše 90 riječi (natuknice se mogu raspisati i u više redaka, pa je njihov broj sigurno manji od utvrđenoga, ali su omjeri isti). Bogohulnim postupkom utvrdih kako posljednje izdanje londonca (kojemu su autori Stjepan Babić i Milan Moguš) može imati najviše 29 160, Matičin pravopis 27 180, Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis 7020, a Anić-Silićev pravopis 63 000 natuknica. Institutski pravopis po stranici može imati najviše 100 riječi te sam izračunao kako bi on mogao sadržavati 32 800 natuknica. Za usporedbu Brozov je pravopis imao oko 5000 natuknica. Ukratko, ako je 35 000 natuknica malo, školskoj bi namjeni odgovarao samo Anić-Silićev pravopis u čijemu rječniku bez ikakve uputnice nalazimo natuknice kao što su učešće, udjelotvoren, ugič, uglječak ili usredsrijediti.

Toliko o tome da svaki oblik jezičnoga savjetništva u hrvatskome pravopisanju treba zatrti (što promiče Bagdasarov). Zar da se natuknice kao što je saučešće ne upućuju na sućut? Pa uputnicu saučešće > sućut, sudjelovanje ima i Babić-Mogušev pravopis! Dakako to je moje mišljenje, nisam nužno u pravu, ali ako stojimo iza kojega stava, onda ga provedimo dosljedno i na istovjetan način prema svima. Ako 32 800 natuknica nije dostatno i ako bi pravopis koji ima toliko natuknica „trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika“, što je s pravopisima koji imaju znatno manje natuknica bez jezičnoga savjetnika i pojmovnika? Ja se pitam, a konkretni odgovori na konkretna pitanja u javnosti nisu na cijeni jer svatko i bez čitanja zna u kojoj je tko ladici. Zašto bi se uopće ljudi opterećivali podatcima?

Za kraj dodatak igri „Brojke i slova“. U emisiji je „Nedjeljom u dva“ povjesničar Dragan Markovina opisan kao vrhunski znanstvenik, a iz podštiva se iščitavalo kako mu ugovor na splitskome sveučilištu nije produžen jer nije politički podoban. Ne budi mi lijeno, provjerih u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, usporedih njegove dosege s dosezima meni poznatih povjesničara istoga naraštaja te utvrdih kako ni količinom (1 knjiga, 1 poglavlje u knjizi i 16 radova od kojih je čak 6 prikaza) ni kakvoćom (boduje i radove objavljene u Školskome vjesniku) ne nadmašuje prosjek. Nekoliko mojih kolega koji su ostali bez posla, među kojima ima i dobitnika državnih nagrada, nikad nisu dobili sat vremena na državnoj dalekovidnici. Vrag su te brojke, ali se samo Prokopiju dade kopati! Nije li lakše naklapati?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 19. prosinca 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati