“fratarska mlinica”

6

Kad obilaznicom prolazite pokraj Širokoga Brijega iz smjera Mostara, u blizini zapadnoga izlaza iz grada, stara je i beskrovna ruina u gustišu pokraj rijeke; ostaci su to “fratarske mlinice” i “fratarske centrale”…

…kako ih je zvao narod, mlinicu sagrađenu 1868. godine a hidrocentralu 1934. kao valjda prvu u Hercegovini i jednu među prvima u BiH, imajući u vidu da su prvu hidrocentralu u BiH i cijelom Balkanu sagradili trapisti, pokraj Banjaluke, posljednje godine devetnaestoga stoljeća.

Iste godine kada i mlinicu, franjevci su sagradili i ćupriju na obližnjem ušću Ugrovače u Lišticu; danas je to gotovo središte grada, koji se brzo razvijao, upravo onoliko koliko su sela ostajala pusta, pa se grad pomjerio sve do izlaza iz Klanca, dakle puta koji vodi prema zapadu iz centra Širokoga, putom naprosto otimanom od brda sa sjevera, i potapan proljetnim vodama s južne strane, a, opet, svejedno je natrpan kućama s obje strane taj Klanac.

Najljepša mlinica

I dalje, što se ide Trnom, naselju koje vodi k Posušju i Grudama, redovi su kuća i uslužnih objekata, tako da se ni njive više od njih ne vide. Tada, kada su polja bila dominirajuća, franjevci su napravili veliku vodenicu uz sami uski drum što ga je fina livada dijelila od rijeke, te su kroz nju dali iskopati dubok jarak koji je na mlinove navodio vodu. Bila je to najljepša mlinica Hercegovine toga doba. Izgradnjom rečene ćuprije, danas nikom do li mladim šetačima koji uvijek šetnju nastoje učiniti kraćom, ne služi, a bila je jedinim prijelazom preko rijeke na izlazu iz Klanca i dobrom dijelu rijeke uopće, mlinica je postala dostupna sa svih strana, a prostrana livada bila je dovoljna za smjestiti puno konja i ljudi. Svaki centimetar tog posjeda velikog oko dva dunuma, zvanog Fratarske luke, bio je iskorišten, uglavnom se sadilo i njegovalo povrće, a na fotografijama iz tridesetih, raspoznajem kupus. Franjevci su ponegdje ponešto prodali, gledajući kupovati na mjestima na kojima mogu organizirati bilo kakvu smislenu aktivnost koja će koristiti brigu u samostanu na njemu, jer je valjalo nahraniti brojnu sirotinju.

 fratarska-centrala-opet-nice-pepela-slika-589785

Već su pokrenuli nekoliko dućana; bile su to male trošne trgovine potrepština, s obaveznom kavanicom pod istim krovom, nedaleko crkve bilo ih je šest takvih, otvorili su prvu ljekarnu, odlaskom Osmanlija odmah su zagovarali otvaranje pošte, ovoga i onoga, no bili su nemalo iznenađeni popriličnom ignorancijom novih, austrougarskih vlasti. No, naučila je povijest franjevce snalaziti se… U vrijeme otvaranja samostana, već je na toj povijesnoj uzvisini iz koje će se vremenom izroditi pravi grad, bilo više od tristo stanovnika, narod se rado primicao k fratrima. Naravno da je narod najviše koristio usluge franjevačke mlinice, povoljnije u ujmu negoli su bile druge, i oko nje se razvijao život, po cijeli dio godine smješten između dvije zime. U međuvremenu će franjevci podići o novu samostansku baziliku sa dva zvonika, koja kao da bdije nad gradom i svakim oglašavanjem zvona zove na prisjećanja, izgradnja je bila teška i u oskudici, prepiska sa novim vlastima bila je komplicirana gotovo kao i u vrijeme carevine na odlasku, no završetak radova 1911. godine zaokružio je jednu rijetku fazu, zatvorio jednu stranicu povijesti nabijenu gustim, nevoljnim i nezaboravnim događajima kojima je ispisana oda jednoj učenosti i upornosti.

Početkom dvadesetih godina, bilo je to baš negdje u ovo vrijeme 1923. godine, naći će fra Ante Marić, vrijedan redovnik, pjesnik i ispovjednik, sakupljač povijesti i vrsni priređivač i autor brojnih knjiga iz koji se danas najlakše nauči sve o svakom učinjenom koraku franjevačkom, i svakoj izgovorenoj riječi, samo ako su za sobom išta ostavili, i sve to sakupiti i objelodaniti u troknjižju “Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu”. Na prvi spomen o toj hidroelektrani: “Zarekoše se o. direktor, o. Dragićević, o. Pandžić, o. Knezović, o. V. Nuić, o. D. Zrno, o. P. Sesar, da kroz godinu dana neće piti alkoholnih pića, a umolit će oca gvardijana, da se od toga suviška osnuje fond, a da se iz toga izvede električna rasvjeta u samostanu i gimnaziji.”

Uprava Hercegovačke franjevačke provincije će to, dakako, dopustiti, ali kako nabaviti novce. O tom bi se, također, mogla i trebala napisati knjiga, a svoje uloge odmah su izdvojili i Provincija i Biskupija, ali i franjevac iz Chicaga, tamošnji župnik fra Franjo Čutura. Slijedila je administrativna borba za razna dopuštenja, jer vlast u Beogradu nije mogla ni htjela razumjeti da je franjevcima u Hercegovini takvo što moglo na pamet pasti, njihovo je moliti sa seljacima, a seljacima je saditi duhan za državni monopol, i za njih je to bio kraj priče o hercegovačkim Hrvatima s kojima su razmjenjivali nesklonost. No, kraljeva je nesklonost bila učinkovitija od siromaške kuknjave… Samostan je dio novca namaknuo i prodajom nekih svojih nekretnina.

Dozvola za Lišticu i Ugrovaču

Fra Ante Marić piše kako su se fratri obratili tadašnjem Hidrotehničkom odjeljku Mostarske oblasti ‘za predkoncesiju radi izrabljivanja vodene snage na rijeci Lištici’ na koju je 31. listopada 1927. dobiveno rješenje u kojem je stajalo kako se tehničkim tijelima dopušta obavljanje tehničkih predradnji, premjeravanje zemljišta, mjerenje brzine i količine vode, geološko ispitivanja područja i ostalo što je bilo potrebno za izradu projekta u svrhu iskorištavanja vodene snage. Ova dozvola vrijedila je za rijeke Lišticu i Ugrovaču, počevši od mosta preko Ugrovače kod Klanca i od mosta na Lištici kod Penavića kuće do mjesta dva kilometra niz vode od ušća Ugrovače u Lišticu, a dozvola je bila izdana na dvije godine. Radovi na novoj gimnazijskoj zgradi bili u pri kraju pa su u provinciji dali prioritet što bržoj izgradnji hidroelektrane, kako bi gimnazija dobila struju.

“Na kapitulu provincije održanom 20. travnja 1928. godine donesena je odluka da se bezuvjetno počne s izgradnjom centrale. U tu svrhu 6. svibnja 1928. godine u Širokom Brijegu održana je izvanredna sjednica kojom je predsjedao o. provincijal Dominik Mandić. U arhivu provincije čuva se dio zapisnika s te sjednice koji se odnosi na raspravu o postavljanju električne rasvjete”, a iz dopisa Martinu Halbreichu u Beograd razvidno je kako je nastala nedoumica trebaju li širokobriješki samostan i Hercegovačka franjevačka provincija graditi vlastitu hidroelektranu, ili na Široki Brijeg treba voditi struju od rudnika u Mostaru. No, provincijalat ostaje pri svom naumu i traži dopuštenje za taj projekt od Uprave državnih monopola u Mostaru. Početak izgradnje hidrocentrale usporava i gradnja konvikta za vanjske gimnazijske đake. Nakon izgradnje zgrade gimnazije i konvikta ambiciozno se kreće u realizaciju projekta hidroelektrane. Provincijalat 4. svibnja 1935. šalje dopis Maksi Kenu u Beograd, a 15. lipnja iste godine i J. M. Voithu u St. Poeltenu, kako bi došli na dogovor oko izgradnje hidrocentrale. Već 5. srpnja 1935. Provincijalat se obraća i Vasi Ristiću u Beograd kojega informiraju o dosadašnjim pregovorima te traže adrese tvrtki Siemens i Jugo A. E. G. kako bi ih zamolili za njihovu ponudu oko električnog dijela projekta. Arhiv Provincije čuva dopis na njemačkom jeziku od 9. srpnja 1935. upućen na J. M. Voith Maschinenfabrik etc. St. Poelten, u kojem provincijal izvješćuje nadležne u toj tvornici strojeva da je tehnički odjel u Mostaru s inženjerom Vanjom pregledao sve njihove skice i na njih stavio primjedbe. Upozorava se da je u pismenom dogovoru naručena turbina od 15 konjskih snaga, a oni isporučuju onu od 20.

“Slijedi niz dopisa u vezi s generatorom i elektrifikacijom samostana, gimnazije, konvikta i drugih objekata u Širokom Brijegu. Provincijalat šalje dopise na: Jugoslavensko AEG društvo a. d. Beograd, Jugoslavensko Simens d. d. Zagreb, Tehnička poslovnica ing. Petar Banović Split, Asea Društvo za proizvodnju motora i generatora Zagreb.

 Dana 13. srpnja 1935. čehoslovački konzul u Splitu dopisom se obraća Jugo-škodi d. d. Škodovim Zavodima d. d. u Zagrebu.”.Provincijal izvješćuje gvardijana o opsežnim predradnjama i šalje poduzetnika Arzića koji će izvesti radove kad stignu potrebne skice. S tvrtkom A. Solterer u Sarajavu potpisan je ugovor za generator koji je kupljen od tvrtke Ganz. U pismu širokobriješkom gvardijanu stoji: Ako se ti okreneš, moći će na sv. Franju zasjati! Radove nadgleda Šimun Boras, tehničar u mirovini. U arhivu provincije postoje dokumenti iz kojih se mogu iščitati brojni podaci o opisima brane (benta), kanala od brane do hidroelektrane, mlinova, kamene zgrade za postrojenja (široka 6,85, duga 17,30 i visoka tri metra)… Ban Primorske banovine dr. Jablanović potpisuje objavu u službenom glasniku te banovine, kojim su zadovoljeni svi zakonski propisi za izgradnju električne hidrocentrale na rijeci Lištici. Provincijal opunomoćuje širokobriješkog gvardijana dr. fra Fabijana Paponju da ga zastupa u vezi gradnje hidrocentrale i rasvjetljavanja samostana i okolice Širokog Brijega. U gimnazijskom izvješću za školsku godinu 1935./36. stoji: “4. III. 1936. svečano otvorenje električne rasvjete u gimnaziji.” Hercegovina franciscana izvješćuje: “Dne 2. III. 1936. otvorena je električna centrala u Širokom Brijegu, a 23. I. 1937. postavljen je u centrali autoregulator.” Tako Brig i Široki oko njega dobi struju, ulice su bile osvjetljenje kao u kakvu velegradu, a njome je sve do 1845. godine upravljao gimnazijski profesor matematike i fizike fra Augustin Leopold Zubac. “Hidrocentrala bijaše vlasništvo Hercegovačke franjevačke provincije, a posljednji je njezin fratar upravitelj širokobriješki gvardijan (1946. – 1952.) fra Vencel dr. Kosir”, navodi fra Ante. O radu hidrocentrale i poslije 7. veljače 1945. svjedoči sačuvani dokument pronađen u Franjevačkoj knjižnici Mostar, iz kojega se vidi da ona počinje bilježiti gubitke. Tada, pri vojnom pohodu na franjevački samostan 7. veljače 1945. godine, partizani ubijaju sve ondje zatečene fratre, a dvije godine potom uslijedio je novi boljševički udar na širokobriješke franjevce. Nakon spaljivanja knjiškog i arhivskog blaga franjevačkog samostana i gimnazije te najstarijih provincijskih matica krštenih, vjenčanih i umrlih, uslijedila je nacionalizacija dijela samostanske zgrade, zgrade gimnazije, konvikta te gotovo svih nekretnina i hidrocentrale. U „obrazloženju” je stajalo kako su fratri htjeli imati struju samo za sebe, a da je nisu omogućili „radničkoj klasi”. Fra Ante Marić dodaje: „S te su male hidrocentrale nakon nacionalizacije razveli mrežu na više naselja tako da zamalo više nitko nije imao struju.

 “Zbog neznanja i nebrige ova hidroelektrana prestala je s radom i pretvorila se u ruševinu. Jednim zapadnim dijelom tog objekta prošla je širokobriješka zaobilaznica, a fra Ante zaključuje: „Danas je taj biser fratarske volje i domišljatosti, a ujedno i viktimološko mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, gomila srušenog kamenja i postroja turbine.”

 Rekonstrukcija hidrocentrale

U zadnje dvije godine, često prolazeći ovuda, s proljeća zatičem skupinu ljudi predvođenih fra Miljenkom Stojićem, kako raskrčuju ovo zapušteno mjesto; plan je obnoviti ga. Čak je načelnik općine Miro Kraljević tom zgodom obećao da će se sve dovesti u prvobitno stanje, te da će se hidrocentrala rekonstruirati, ali samo djelomično, jer je prošla nova cesta njezinim nekadašnjim kompleksom, ali da će se moći ugraditi jedna turbina koja će proizvoditi struju, a drugu će se postaviti kao spomenik jednom teškom i sjajnom vremenu, kada su franjevci razmišljali i djelovali europski, a po tko zna koji put, umjesto zahvale za svoje prosvjetiteljstvo i humanost, uzvraćeno im je pogubništvom… Tko bi rekao da ova mala livada krije toliko povijesti, pomislih u odlasku, s odlukom donesenu naprečac: jedno vrijeme ću hodopisno izbivati odavde, pa se opet vratiti, po priče o samostanu, gimnaziji, selima koja nisam stigao obići, jedinstvenima i punima nesvakidašnjih ljudi, stvari i pojava, kakvo je Buhovo, Jare ili Uzarići, Knešpolje, Dobrkovići, Crnač i Izbično… Ipak ću se premjestiti malo istočno, poći s Bune i Bunice, pa Hodbinom i Rotimljom sve dok mi se ne otvore Dubrave, pa prema Stocu. Ovamo se mogu vratiti kad poželim, samo nek se zdravo, no jesen već žuti prve listove nad rijekama koje će uskoro zamutiti, a sad su najljepše…

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari

  • peppermintt

    “no jesen već žuti prve listove nad rijekama koje će uskoro zamutiti, a sad su najljepše…”

    prekrasna priča, naši franjevci su uvik radili za opće dobro, na prosvjećenju , napretku ..

  • peppermintt

    “no jesen već žuti prve listove nad rijekama koje će uskoro zamutiti, a sad su najljepše…”

    prekrasna priča, naši franjevci su uvik radili za opće dobro, na prosvjećenju , napretku ..

  • Hrvatska je puna starih ostataka, poput ostataka romslog carstva. Treba to uzdržavati i njegovati.

    • peppermintt

      Milane i ovdje kod nas su pronađeni ostatci bazilike iz Rimskog doba iz V-Vi st.

      na području Mostara koje se i naziva Crkvine
      ali ti podatci se pokušavaju minorizirati
      zan se da su na području Mostara bili nasadi vinove loze u doba rimljana

  • Hrvatska je puna starih ostataka, poput ostataka romslog carstva. Treba to uzdržavati i njegovati.

    • peppermintt

      Milane i ovdje kod nas su pronađeni ostatci bazilike iz Rimskog doba iz V-Vi st.

      na području Mostara koje se i naziva Crkvine
      ali ti podatci se pokušavaju minorizirati
      zan se da su na području Mostara bili nasadi vinove loze u doba rimljana