Pratite nas

Povijesnice

“fratarska mlinica”

Objavljeno

na

Kad obilaznicom prolazite pokraj Širokoga Brijega iz smjera Mostara, u blizini zapadnoga izlaza iz grada, stara je i beskrovna ruina u gustišu pokraj rijeke; ostaci su to “fratarske mlinice” i “fratarske centrale”…

…kako ih je zvao narod, mlinicu sagrađenu 1868. godine a hidrocentralu 1934. kao valjda prvu u Hercegovini i jednu među prvima u BiH, imajući u vidu da su prvu hidrocentralu u BiH i cijelom Balkanu sagradili trapisti, pokraj Banjaluke, posljednje godine devetnaestoga stoljeća.

Iste godine kada i mlinicu, franjevci su sagradili i ćupriju na obližnjem ušću Ugrovače u Lišticu; danas je to gotovo središte grada, koji se brzo razvijao, upravo onoliko koliko su sela ostajala pusta, pa se grad pomjerio sve do izlaza iz Klanca, dakle puta koji vodi prema zapadu iz centra Širokoga, putom naprosto otimanom od brda sa sjevera, i potapan proljetnim vodama s južne strane, a, opet, svejedno je natrpan kućama s obje strane taj Klanac.

Najljepša mlinica

I dalje, što se ide Trnom, naselju koje vodi k Posušju i Grudama, redovi su kuća i uslužnih objekata, tako da se ni njive više od njih ne vide. Tada, kada su polja bila dominirajuća, franjevci su napravili veliku vodenicu uz sami uski drum što ga je fina livada dijelila od rijeke, te su kroz nju dali iskopati dubok jarak koji je na mlinove navodio vodu. Bila je to najljepša mlinica Hercegovine toga doba. Izgradnjom rečene ćuprije, danas nikom do li mladim šetačima koji uvijek šetnju nastoje učiniti kraćom, ne služi, a bila je jedinim prijelazom preko rijeke na izlazu iz Klanca i dobrom dijelu rijeke uopće, mlinica je postala dostupna sa svih strana, a prostrana livada bila je dovoljna za smjestiti puno konja i ljudi. Svaki centimetar tog posjeda velikog oko dva dunuma, zvanog Fratarske luke, bio je iskorišten, uglavnom se sadilo i njegovalo povrće, a na fotografijama iz tridesetih, raspoznajem kupus. Franjevci su ponegdje ponešto prodali, gledajući kupovati na mjestima na kojima mogu organizirati bilo kakvu smislenu aktivnost koja će koristiti brigu u samostanu na njemu, jer je valjalo nahraniti brojnu sirotinju.

 fratarska-centrala-opet-nice-pepela-slika-589785

Već su pokrenuli nekoliko dućana; bile su to male trošne trgovine potrepština, s obaveznom kavanicom pod istim krovom, nedaleko crkve bilo ih je šest takvih, otvorili su prvu ljekarnu, odlaskom Osmanlija odmah su zagovarali otvaranje pošte, ovoga i onoga, no bili su nemalo iznenađeni popriličnom ignorancijom novih, austrougarskih vlasti. No, naučila je povijest franjevce snalaziti se… U vrijeme otvaranja samostana, već je na toj povijesnoj uzvisini iz koje će se vremenom izroditi pravi grad, bilo više od tristo stanovnika, narod se rado primicao k fratrima. Naravno da je narod najviše koristio usluge franjevačke mlinice, povoljnije u ujmu negoli su bile druge, i oko nje se razvijao život, po cijeli dio godine smješten između dvije zime. U međuvremenu će franjevci podići o novu samostansku baziliku sa dva zvonika, koja kao da bdije nad gradom i svakim oglašavanjem zvona zove na prisjećanja, izgradnja je bila teška i u oskudici, prepiska sa novim vlastima bila je komplicirana gotovo kao i u vrijeme carevine na odlasku, no završetak radova 1911. godine zaokružio je jednu rijetku fazu, zatvorio jednu stranicu povijesti nabijenu gustim, nevoljnim i nezaboravnim događajima kojima je ispisana oda jednoj učenosti i upornosti.

Početkom dvadesetih godina, bilo je to baš negdje u ovo vrijeme 1923. godine, naći će fra Ante Marić, vrijedan redovnik, pjesnik i ispovjednik, sakupljač povijesti i vrsni priređivač i autor brojnih knjiga iz koji se danas najlakše nauči sve o svakom učinjenom koraku franjevačkom, i svakoj izgovorenoj riječi, samo ako su za sobom išta ostavili, i sve to sakupiti i objelodaniti u troknjižju “Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu”. Na prvi spomen o toj hidroelektrani: “Zarekoše se o. direktor, o. Dragićević, o. Pandžić, o. Knezović, o. V. Nuić, o. D. Zrno, o. P. Sesar, da kroz godinu dana neće piti alkoholnih pića, a umolit će oca gvardijana, da se od toga suviška osnuje fond, a da se iz toga izvede električna rasvjeta u samostanu i gimnaziji.”

Uprava Hercegovačke franjevačke provincije će to, dakako, dopustiti, ali kako nabaviti novce. O tom bi se, također, mogla i trebala napisati knjiga, a svoje uloge odmah su izdvojili i Provincija i Biskupija, ali i franjevac iz Chicaga, tamošnji župnik fra Franjo Čutura. Slijedila je administrativna borba za razna dopuštenja, jer vlast u Beogradu nije mogla ni htjela razumjeti da je franjevcima u Hercegovini takvo što moglo na pamet pasti, njihovo je moliti sa seljacima, a seljacima je saditi duhan za državni monopol, i za njih je to bio kraj priče o hercegovačkim Hrvatima s kojima su razmjenjivali nesklonost. No, kraljeva je nesklonost bila učinkovitija od siromaške kuknjave… Samostan je dio novca namaknuo i prodajom nekih svojih nekretnina.

Dozvola za Lišticu i Ugrovaču

Fra Ante Marić piše kako su se fratri obratili tadašnjem Hidrotehničkom odjeljku Mostarske oblasti ‘za predkoncesiju radi izrabljivanja vodene snage na rijeci Lištici’ na koju je 31. listopada 1927. dobiveno rješenje u kojem je stajalo kako se tehničkim tijelima dopušta obavljanje tehničkih predradnji, premjeravanje zemljišta, mjerenje brzine i količine vode, geološko ispitivanja područja i ostalo što je bilo potrebno za izradu projekta u svrhu iskorištavanja vodene snage. Ova dozvola vrijedila je za rijeke Lišticu i Ugrovaču, počevši od mosta preko Ugrovače kod Klanca i od mosta na Lištici kod Penavića kuće do mjesta dva kilometra niz vode od ušća Ugrovače u Lišticu, a dozvola je bila izdana na dvije godine. Radovi na novoj gimnazijskoj zgradi bili u pri kraju pa su u provinciji dali prioritet što bržoj izgradnji hidroelektrane, kako bi gimnazija dobila struju.

“Na kapitulu provincije održanom 20. travnja 1928. godine donesena je odluka da se bezuvjetno počne s izgradnjom centrale. U tu svrhu 6. svibnja 1928. godine u Širokom Brijegu održana je izvanredna sjednica kojom je predsjedao o. provincijal Dominik Mandić. U arhivu provincije čuva se dio zapisnika s te sjednice koji se odnosi na raspravu o postavljanju električne rasvjete”, a iz dopisa Martinu Halbreichu u Beograd razvidno je kako je nastala nedoumica trebaju li širokobriješki samostan i Hercegovačka franjevačka provincija graditi vlastitu hidroelektranu, ili na Široki Brijeg treba voditi struju od rudnika u Mostaru. No, provincijalat ostaje pri svom naumu i traži dopuštenje za taj projekt od Uprave državnih monopola u Mostaru. Početak izgradnje hidrocentrale usporava i gradnja konvikta za vanjske gimnazijske đake. Nakon izgradnje zgrade gimnazije i konvikta ambiciozno se kreće u realizaciju projekta hidroelektrane. Provincijalat 4. svibnja 1935. šalje dopis Maksi Kenu u Beograd, a 15. lipnja iste godine i J. M. Voithu u St. Poeltenu, kako bi došli na dogovor oko izgradnje hidrocentrale. Već 5. srpnja 1935. Provincijalat se obraća i Vasi Ristiću u Beograd kojega informiraju o dosadašnjim pregovorima te traže adrese tvrtki Siemens i Jugo A. E. G. kako bi ih zamolili za njihovu ponudu oko električnog dijela projekta. Arhiv Provincije čuva dopis na njemačkom jeziku od 9. srpnja 1935. upućen na J. M. Voith Maschinenfabrik etc. St. Poelten, u kojem provincijal izvješćuje nadležne u toj tvornici strojeva da je tehnički odjel u Mostaru s inženjerom Vanjom pregledao sve njihove skice i na njih stavio primjedbe. Upozorava se da je u pismenom dogovoru naručena turbina od 15 konjskih snaga, a oni isporučuju onu od 20.

“Slijedi niz dopisa u vezi s generatorom i elektrifikacijom samostana, gimnazije, konvikta i drugih objekata u Širokom Brijegu. Provincijalat šalje dopise na: Jugoslavensko AEG društvo a. d. Beograd, Jugoslavensko Simens d. d. Zagreb, Tehnička poslovnica ing. Petar Banović Split, Asea Društvo za proizvodnju motora i generatora Zagreb.

 Dana 13. srpnja 1935. čehoslovački konzul u Splitu dopisom se obraća Jugo-škodi d. d. Škodovim Zavodima d. d. u Zagrebu.”.Provincijal izvješćuje gvardijana o opsežnim predradnjama i šalje poduzetnika Arzića koji će izvesti radove kad stignu potrebne skice. S tvrtkom A. Solterer u Sarajavu potpisan je ugovor za generator koji je kupljen od tvrtke Ganz. U pismu širokobriješkom gvardijanu stoji: Ako se ti okreneš, moći će na sv. Franju zasjati! Radove nadgleda Šimun Boras, tehničar u mirovini. U arhivu provincije postoje dokumenti iz kojih se mogu iščitati brojni podaci o opisima brane (benta), kanala od brane do hidroelektrane, mlinova, kamene zgrade za postrojenja (široka 6,85, duga 17,30 i visoka tri metra)… Ban Primorske banovine dr. Jablanović potpisuje objavu u službenom glasniku te banovine, kojim su zadovoljeni svi zakonski propisi za izgradnju električne hidrocentrale na rijeci Lištici. Provincijal opunomoćuje širokobriješkog gvardijana dr. fra Fabijana Paponju da ga zastupa u vezi gradnje hidrocentrale i rasvjetljavanja samostana i okolice Širokog Brijega. U gimnazijskom izvješću za školsku godinu 1935./36. stoji: “4. III. 1936. svečano otvorenje električne rasvjete u gimnaziji.” Hercegovina franciscana izvješćuje: “Dne 2. III. 1936. otvorena je električna centrala u Širokom Brijegu, a 23. I. 1937. postavljen je u centrali autoregulator.” Tako Brig i Široki oko njega dobi struju, ulice su bile osvjetljenje kao u kakvu velegradu, a njome je sve do 1845. godine upravljao gimnazijski profesor matematike i fizike fra Augustin Leopold Zubac. “Hidrocentrala bijaše vlasništvo Hercegovačke franjevačke provincije, a posljednji je njezin fratar upravitelj širokobriješki gvardijan (1946. – 1952.) fra Vencel dr. Kosir”, navodi fra Ante. O radu hidrocentrale i poslije 7. veljače 1945. svjedoči sačuvani dokument pronađen u Franjevačkoj knjižnici Mostar, iz kojega se vidi da ona počinje bilježiti gubitke. Tada, pri vojnom pohodu na franjevački samostan 7. veljače 1945. godine, partizani ubijaju sve ondje zatečene fratre, a dvije godine potom uslijedio je novi boljševički udar na širokobriješke franjevce. Nakon spaljivanja knjiškog i arhivskog blaga franjevačkog samostana i gimnazije te najstarijih provincijskih matica krštenih, vjenčanih i umrlih, uslijedila je nacionalizacija dijela samostanske zgrade, zgrade gimnazije, konvikta te gotovo svih nekretnina i hidrocentrale. U „obrazloženju” je stajalo kako su fratri htjeli imati struju samo za sebe, a da je nisu omogućili „radničkoj klasi”. Fra Ante Marić dodaje: „S te su male hidrocentrale nakon nacionalizacije razveli mrežu na više naselja tako da zamalo više nitko nije imao struju.

 “Zbog neznanja i nebrige ova hidroelektrana prestala je s radom i pretvorila se u ruševinu. Jednim zapadnim dijelom tog objekta prošla je širokobriješka zaobilaznica, a fra Ante zaključuje: „Danas je taj biser fratarske volje i domišljatosti, a ujedno i viktimološko mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, gomila srušenog kamenja i postroja turbine.”

 Rekonstrukcija hidrocentrale

U zadnje dvije godine, često prolazeći ovuda, s proljeća zatičem skupinu ljudi predvođenih fra Miljenkom Stojićem, kako raskrčuju ovo zapušteno mjesto; plan je obnoviti ga. Čak je načelnik općine Miro Kraljević tom zgodom obećao da će se sve dovesti u prvobitno stanje, te da će se hidrocentrala rekonstruirati, ali samo djelomično, jer je prošla nova cesta njezinim nekadašnjim kompleksom, ali da će se moći ugraditi jedna turbina koja će proizvoditi struju, a drugu će se postaviti kao spomenik jednom teškom i sjajnom vremenu, kada su franjevci razmišljali i djelovali europski, a po tko zna koji put, umjesto zahvale za svoje prosvjetiteljstvo i humanost, uzvraćeno im je pogubništvom… Tko bi rekao da ova mala livada krije toliko povijesti, pomislih u odlasku, s odlukom donesenu naprečac: jedno vrijeme ću hodopisno izbivati odavde, pa se opet vratiti, po priče o samostanu, gimnaziji, selima koja nisam stigao obići, jedinstvenima i punima nesvakidašnjih ljudi, stvari i pojava, kakvo je Buhovo, Jare ili Uzarići, Knešpolje, Dobrkovići, Crnač i Izbično… Ipak ću se premjestiti malo istočno, poći s Bune i Bunice, pa Hodbinom i Rotimljom sve dok mi se ne otvore Dubrave, pa prema Stocu. Ovamo se mogu vratiti kad poželim, samo nek se zdravo, no jesen već žuti prve listove nad rijekama koje će uskoro zamutiti, a sad su najljepše…

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati