Pratite nas

Kolumne

Fratrova izdaja, plač političara i pasija posla

Objavljeno

na

Kako je fratar-svećenik prije podne u Sarajevu bio desničar i konzervativac, a već popodne u Splitu ljevičar i liberal? U kolumni čitajte zašto u BiH narod daje ostavku, a ne političari koji nemaju smisao za plač. Fra Mario Knezović piše da je Žurno je potrebna udruga za zaštitu životinja od udruga koji ih tobože štite.

[ad id=”68099″]

Izdajnik sam i licemjer

I dok se na jednome mrežnome portalu nekakvo „piskaralo“ umorilo u dokazivanju kako sam neumorni konzervativac, desničar i onaj koji prezire Tita i komunističku partiju, ja sam, vidi čuda, sasvim nenadano i bez znanja nedavno završio na mjestu gdje nije bilo ni desničara, ni konzervativaca, a ni mrzitelja lika i djela druga Tita. O čemu se radi? Naime, jedan prijatelj me pozvao da samo na kratko svratimo na jedno mjesto gdje on ima svome poznaniku predati nekakvu pošiljku. Nisam se raspitivao gdje idemo i kakvo nas društvo čeka. No, kad samo ušli kroz vrata restorana za dugim stolom je sjedila grupa muškaraca među kojima je bilo i ministara iz SDP-ove vlade. Pozdravili smo se. Oni koji nas poznaše govore sustolnicima tko smo. S osmjehom su nas dočekali za stolom. Osjetilo se da im je drago da fratar s njima sjedi, pruža im ruku, čak je i uljudan, nije isključiv. Svim silama su nas zaustavili da s njima nešto popijemo i pojedemo. Oni su, sukladno proračunskome novcu, jeli odabranu ribu i pili vrsno vino. Na tom im rekoh da mi fratri pijemo misno, a vi vrsno! Već nakon nekoliko minuta shvaćam da tu ima ljudi iz različitih političkih opcija. Malo sam odahnuo.

Kao da mi je na tren izišla iz glave misao da se i Isus družio s carinicima i grešnicima. Uostalom, to je Božjim pastirima u opisu posla. Kratko smo s njima bili da bi se razvio suvisliji razgovor. Ipak, i bez velikih riječi shvatio sam kako su Hrvati ipak jedinstveni ali samu u slučaju, nažalost, kad zajedno dobro jedu i piju. Možda da je i narod malo sitiji bilo bi manje podjela? Ovi koji dobro jedu uglavnom među narod bace kost da je glođu. Tako funkcionira javni život i politika. Ovo druženje je bilo na dan utakmice Hajduka. Tako sam nakon spoznaje da kao kršćanski konzervativac dijelim stol sa ljevičarskim sljedbenicima spoznao i činjenicu da sam u tome društvu bio jedini dinamovac. Istu večer sam, što je bio cilj ovoga putovanja, ss prijateljima iz „bijeloga tabora“ išao na Poljud dati podršku Hajduku na europskome putu. U veličanstvenoj atmosferi Poljuda svi su bili u bijelim majicama osim mene. Na meni je, sasvim slučajno, bila plava majica. Bio sam kao crna ovca u stadu. Cijeli stadion je pjevao „Nosi mi se bijela boja“ premda meni ni, iskreno, u plavoj nije bilo loše. I vi čitatelji se vjerojatno pitate što ja pišem ovo. Pišem iz jednostavnoga razloga da napravimo odmak od površnoga zaključivanja i analiziranja događaja. Nije stvarnost ono što vidimo, čujemo ili pročitamo. Po ovome bi svatko mogao zaključiti da sam ja pristaša lijeve opcije i da sam navijač Hajduka. Oči su tako vidjele i rekli bismo da je to istina. No, često je stvarnost i realnost drugačija. Ona stara izreka „s kim si takav si“ očito uvijek nema svoju težinu. Eto, prije podne sam u sarajevskim medijima bio rigidni konzervativac, a popodne sam uz Splitu bio liberalni ljevičar. Čak sam se u tome „lijevome“ društvu našalio da ću čim prije morati na ispovijed jer kao dinamovac podržavam Hajduk i da kao „desničar“ uz čašu nazdravljam „ljevičarima“. Rekli bismo da je to s moje strane izdaja i licemjerstvo. I nije nevažno spomenuti da je i među tim tzv. „ljevičarima“ bilo onih koji čitaju ove kolumne koje pišem. Zato sam se i čudio da su htjeli platiti piće znajući kakav je moj stav prema onima koji i dan danas nose štafetu i pjevaju pjesme po šumama i gorama.

Kad će naši političari proplakati

Predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa John Boehner dao je ostavku na svoju poziciju. Naime, tijekom posjeta Pape Franje SAD-u, ovaj je zastupnik više puta zaplakao pri govoru Petrovog nasljednika na zemlji. Inače je Boehner katolik koji za sebe kaže kako se svako jutro prvo pomoli. Nakon posjeta Pape Franje, sljedeći dan, odlučio se ujutro pomoliti i nakon toga je donio odluku o povlačenju sa svoje funkcije. Boehner je također na konferenciji izjavio kako ga je susret s Papom Franjom jako dirnuo i opisao je kako ga je Franjo zamolio da se moli za njega, što je njemu bilo veliko iznenađenje jer “tko je on da se moli za Papu” kazao je taj savjesni političar. Kad sam pročitao ovu vijest počeo sam se uokolo raspitivati je li se negdje kod nas ikada ovako nešto dogodilo. Papa je bio u Sarajevu u lipnju i bilo je prigode za plač naših političara. Ne. Kod nas nema toga pape, niti se još rodio od majke, koji bi taknuo srca političara. Oni su svakako i u svakome smislu nedodirljivi. Ne dira ih ni nezaposlenost, ni socijalni nemiri, ni iseljavanje mladih, ni nepravda, ni ne isplaćene plaće radnicima, ni nepotizam. Zašto bi ih onda dirnuo govor Pape Franje? Ono u Sarajevu je, priznajmo konačno, bila predstava za javnost. Papa je došao kako bi se BiH svijetu predstavila kao normalna zemlja. Hrvati su njegovim dolaskom u Sarajevo dokazivali da su nekakav čimbenik u BiH i da nas još uvijek ima, a grad Sarajevo, čitaj Bošnjačka većina, je profitirala u smislu tolerancije kako bi odaslali poruku da i za kršćane, tobože, ima mjesta u multietničkome gradu. Od svega ovoga malo je istine. Bosna i Hercegovina nije normalna država, Hrvata u BiH je sve manje, Sarajevo nije multietnički grad. Nakon papina odlaska svi su ostali na istim pozicijama i na istome rastojanju. Narod i dalje plače, a političari se smiju. I umjesto političara, što je čudo neviđeno, narod daje ostavku. Uzima kufer u ruke i odlazi tražiti koricu kruha. Napuštaju zemlju koja je taoc pojedinaca i grupica iz nacionalnih torova. E moj Papa, e moj narode! Papa je pozivao na promijene i obraćenje. Ali ga nisu čuli na način kao što je Niniva čula proroka Jonu pa je i njihov vladar sjeo u pepeo i pozvao sve na pokoru kako stoku tako i ljude. Kod nas te reakcije nema. Sjedi se i dalje u dobro plaćenim foteljama, a narod postaje, da ne napišem onu gore ružnu riječ, „živo blago“ privezano uz jasle u kojima nema hrane.

Sveti Franjo i pasija posla

Poznato je da se Svetoga Franju drži zaštitnikom životinja i okoliša. Legenda kaže da se družio s vukovima u Gubiju, te je pjevao pticama. Lijepo je da je asiški siromašak volio životinje. Volim ih i ja. S njima sam odrastao. Krave, konji, ovce, psi (ćukenja) i mačke bili su moja svakodnevica. Međutim povodom blagdana Svetoga Franje mediji su samo izvještavali o kućnim ljubimcima, a vrlo malo o Svetome Franji. Informativne i mozaične televizijske emisije su se natjecale tko će više priloga načiniti o psićima i mačkama. Čak je bio i službeni crkveni obred blagoslova kućnih ljubimaca. Svašta! Izvještavalo se i pisalo o psićima i macama kao da su nadljudi. Dijele se savjeti za njihovu kaloričnu prehranu, njihovo friziranje, potom upotpunjavanje prehrane vitaminima i tako redom. O porukama Svetoga Franje ni riječi. To vam je tako kad je mnogima kućni ljubimac pas i mačka, a ne svetac koji je uspio u svakome stvoru naći brata. Većina gradova ima specijalizirane trgovačke centre za kućne ljubimce. Uzdržavanje psa ili mačke postaje „religija“ ili „obred“ za mnoge. Udruge za zaštitu životinja niču kao gljive poslije kiše. Čekam dan kad će netko osnovati udrugu da zaštiti te predivne životinje od onih koji na pogrešan način brinu o njima. Žurno je potrebna udruga za zaštitu životinja od udruga koji ih štite. Psu nije mjesto uz kućni kamin, kao što ni čovjeku nije mjesto u štali. Psećije okruženje je priroda, snijeg, hladnoća jer je stvoren da može i na minus četrdeset stupnjeva savršeno funkcionirati. Životinje treba voljeti, a ne zlostavljati u ime nedostatka prijatelja iz ljudske populacije. Ma, da budem otvoren, sve su vam ovo pasija posla!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati