Fromm | Ljubav, odgovor na problem ljudske egzistencije

22

Kad se čovjek rodi, ljudska vrsta kao i pojedinac, izbačen je iz situacije koja je bila određena, tako određena kao što su instikti određeni, a bačen u situaciju neodređenu, nesigurnu i otvorenu. Postoji sigurnost samo o prošlosti – i o budućnosti ako je u pitanju smrt.

erihČovjek je obdaren razumom: on je život svjestan samoga sebe. On ima svijest o sebi, o svome bližnjemu, o svojoj prošlosti i o mogućnostima svoje budućnosti. Ta svijest o sebi kao odvojenu biću, svijest o kratkom vijeku vlastita života, o činjenici da je bez vlastite volje rođen i da će protiv vlastite volje umrijeti, da će umrijeti prije onih koje voli, ili oni prije njega, svijest o osamljenosti i odvojenosti, o bespomoćnosti prema silama prirode i društva – sve to čini njegovu odvojenu, otuđenu egzistenciju nepodnosivim zatvorom. On bi poludio kad se ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izići iz njega i združiti se na ovaj ili onaj način s ljudima, s vanjskim svijetom.

Doživljaj odvojenosti izaziva tjeskobu: on je zapravo izvor svekolike tjeskobe. Biti odvojen znači biti odrezan, nimalo sposoban  koristiti vlastite snage. Zato biti odvojen znači biti bespomoćan, nesposoban da se svijet – predmete i ljude – primi aktivno. To znači  svijet me može napasti a  nisam kadar opirati mu se. I tako je odvojenost izvor intenzivne tjeskobe. (…)
Najdublja je, dakle, čovjekova potreba da prevlada svoju odvojenost, da napusti zatvor svoje osamljenosti. (…) Čovjek – svake dobi i kulture – mora rješavati uvijek jedno te isto pitanje: kako  prevladati odvojenost, kako  postići  jedinstvo, kako  nadići  svoj vlastiti individualni život i nađi sklad. Pitanje je isto za primitivnog čovjeka koji živi u pećinama, za nomada koji čuva svoja stada, za egipatskog seljaka, feničkog trgovca, srednjovjekovnog redovnika, japanskog samuraja, suvremenog službenika i tvorničkog radnika. Pitanje je isto jer potječe iz istog izvora: ljudske situacije, uvjeta ljudske egzistencije. Odgovor je različit. Na pitanje se može odgovoriti obožavanjem životinje, ljudskom požrtvovnošću ili vojnim osvajanjem, predavanjem užicima, asketskim odricanjem, bjesomučnom djelatnošću, umjetničkim stvaralaštvom, ljubavlju prema bogu i ljubavlju prema čovjeku. Premda postoji mnogo odgovora – a ljudska je povijest zapis o njima – oni ipak nisu bezbrojni. Naprotiv, čim čovjek zanemari sitnije razlike, koje su više sporedne nego bitne, otkriva kako  postoji sasvim ograničen broj odgovora koje je jedino mogao dati čovjek koji je živio u različitim kulturama. Povijest religije i filozofije povijest je tih odgovora, povijest njihove različnosti, ali i njihove brojne ograničenosti.

Odgovor zavisi do određene mjere od stupnja osobenosti koju je pojedinac dosegao. U ranom djetinjstvu “ja” se tek slabo razvilo: dijete se još uvijek osjeća istovjetno s majkom i nema osjećaja odvojenosti dok je majka prisutna. Njegov osjećaj osamljenosti uklanja fizička prisutnost majke, njezinih grudi, kože. Samo do onog stupnja do kojeg dijete razvije svoj osjećaj odvojenosti i individualnosti, fizička pristunost majke nije više dovoljna a potreba da se prevlada odvojenost doista se javlja na druge načine.
Slično tome, ljudska se vrsta u svom djetinjstvu osjeća još uvijek istovjetnom s prirodom. Zemlja, životinje, biljke, još su uvijek čovjekov svijet. On sebe identificira sa životinjama, a to se izražava nošenjem životinjskih maski, obožavanjem totemske životinje ili životinje-bogova. Ali, što više ljudska vrsta izranja iz tih prvotnih veza, to više se odvaja od prirode, to intenzivnijom postaje potreba iznalaženja novih načina da se izbjegne odvojenost.

Jedan od načina postizavanja tog cilja naći ćemo u raznim vrstama orgijastičkih stanja. On može imati formulu transa koji smo sami izazvali, katkada uz pomoć droga. Mnogi rituali primitivnih plemena pružaju živu sliku rješenja tog tipa. U kratkotrajnom stanju uzbuđenja vanjski svijet iščezava, a s njim i osjećaj odvojenosti. (…) Čini se da čovjek nakon orgijastičkog doživljaja može nastaviti živjeti neko vrijeme a da ne pati mnogo zbog odvojenosti. Ali napetost tjeskobe se polako diže, i tada se opet smanjuje ponovnim izvođenjem rituala. (…) Taj čin postaje očajnim pokušajem da se izbjegne tjeskoba koju pojačava odvojenost, i on rezultira u sve jači osjećaj odvojenosti, jer seksualni akt bez ljubavi nikad ne premošćuje provaliju između dva ljudska bića, osim trenutno.

Svi oblici orgijastičkog sjedinjenja imaju tri karakteristike: oni su intenzivni, čak siloviti, oni se javljaju u čitavoj ličnosti, u duhu i tijelu, oni su prolazni i periodični. Upravo je suprotan onaj oblik sjedinjenja koji je kao najčešće rješenje čovjek izabrao u prošlosti i u sadašnjosti: sjedinjenje zasnovano na konformizmu, na prilagođavanju grupi, njezinim običajima, postupcima i vjerovanjima. (…) Mnogi ljudi nisu čak ni svjesni svoje potrebe da budu konformni. Oni žive u iluziji da slijede vlastite ideje i namjere, da su individualisti, da su došli do svojih pogleda na osnovu vlastitog mišljenja – i da je to samo slučajno što su njihove ideje iste kao i ideje većine. Slaganje svih služi kao dokaz ispravnosti “njihovih” ideja. (…) Osim konformizma, pomoću kojeg se oslobađamo tjeskobe proizašle iz odvojenosti, još se jedan faktor suvremenog života mora razmotriti: uloga radne rutine i rutine stjecanja užitka. (…) Od rođenja do smrti, od ponedjeljka do ponedjeljka, od jutra do večeri sve aktivnosti su rutinizirane i unaprijed smišljene. Može li čovjek, uhvaćen u tu mrežu rutine, ne zaboraviti da je čovjek, jedinstveni individuum, biće kojemu je dana samo ova jedina šansa života, s nadama i razočaranjima, sa žalošću i strahom, s čežnjom i za ljubavlju i grozom pred ništavilom i odvojenošću?

Treći način postizavanja sjedinjenja leži u stvaralačkoj aktivnosti, bila ona aktivnost umjetnika, ili majstora. U svakoj vrsti stvaralačke aktivnosti kreativna se ličnost sjedinjuje s materijalom koji predstavlja svijet izvan nje. (…)

Sjedinjenje postignuto u stvaralačkom radu nije interpersonalno; sjedinjenje postigunuto u orgijastičkom stapanju je kratkotrajno; sjedinjenje postignuto konformizmom samo je pseudosjedinjenje. Stoga su ovo samo djelomični odgovori da pitanje egzistencije. Pun odgovor leži u postizavanju međusobnog sjedinjenja, u spajanju s drugom osobom, u ljubavi.

Ta želja za interpersonalnim spajanjem najmoćnija je težnja u čovjeku. To je najtemeljnija strast, to je sila koja povezuje ljudsku vrstu, klan, porodicu, društvo. Neuspjeh da se ono postigne dovodi do ludila, do uništenja – sama sebe ili drugih. Bez ljubavi ljudski rod ne bi mogao opstati ni jedan dan. Ipak, ako postizavanje interpersonalnog sjedinjenja nazovemo “ljubav”, naći ćemo se u ozbiljnoj teškoći. Spajanje se može postići na razne načine – a razlike nisu manje važne od onoga što je zajedničko raznolikim oblicima ljubavi. Treba li da njih sve nazovemo ljubavlju? Ili, treba li da riječ “ljubav” sačuvamo samo za specifičnu vrstu sjedinjenja…? Važno je da znamo o kakvoj vrsti sjedinjenja govorimo kad spominjemo ljubav. Mislimo li na ljubav kao na zreli problem egzistencije, ili govorimo o onim nezrelim oblicima ljubavi koje možemo nazvati simbiotsko sjedinjenje? (…)

Pasivna forma simbiotskog sjedinjenja je podložnost, ili upotrijebilo li klinički termin – mazohizam. Mazohistička osoba se spasava od neizdrživog osjećaja samoće time što postaje sastavnim dijelom druge osobe koja njome upravlja, vodi je i zaštićuje. Snaga je onoga kome se netko podvrgava preuveličana, bio on čovjek ili bog. On je sve, a ja sam ništa, postojim samo kao dio njega. Kao sastavni dio ja sudjelujem u njegovoj veličini, snazi, sigurnosti. (…) Aktivni oblik simbiotskog spajanja je dominacija, ili da upotrijebimo psihološki termin koji odgovara mazohizmu – sadizam. Sadistička osoba se želi spasiti svoje osamljenosti i osjećaja utamničenja time što drugu osobu čini sastavnim dijelom sebe. Ona uveličava i podiže sebe, udružujući se s drugom osobom koja je obožava. [U oba slučaja, radi se o sjedinjenju bez integriteta.]

Suprotno simbiotskom sjedinjenju, zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima. Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje. (…)

Na najopćenitiji način aktivni karakter ljubavi može se izraziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje, a ne primanje. (…) Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu – već da joj daje od onoga što u njoj živi; ona joj daje svoje radosti, svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti – sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. (…)

Osim u elementu davanja, aktivni karakter ljubavi očituje se u činjenici da ona uvijek sadrži određene osnovne elemente, zajedničke svim oblicima ljubavi. To su: briga, odgovornost, respekt i znanje.(…) Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga koga volimo. Gdje te aktivne zaokupljenosti nedostaje, nema ljubavi. (…) Čovjek voli ono oko čega se trudi i trudi se oko onoga što voli.

Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još jedan aspekt ljubavi: odgovornost. Onaj tko voli osjeća se odgovornim. [Ta] odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i želju da posjedovanjem kad ne bi postojala i treća komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava, u skladu s korijenom riječi (respicere=gledati), sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jest, da smo svjesni njezine individiualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakvom kakva jest. (…) Respekt postoji samo na osnovi slobode: “l’amour est l’enfant de la liberte’. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.

Ne možemo respektirati neku osobu ako je ne poznajemo; briga i odgovornost bile bi slijepe kad ih ne bi vodilo poznavanje. Poznavanje bi bilo prazno kad ne bi bilo motivirano brigom. Postoje mnogi slojevi poznavanja: poznavanje koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja se na periferiji, već prodire do srži. Ono je moguće samo ako uspijevam nadići brigu za sebe i vidjeti drugu osobu na njezin vlastiti način.
Erich Fromm | Umijeće ljubavi, Naprijed, Zagreb 1980.

Naslov teksta istovjetan je prvom naslovu iz drugog poglavlja spomenute knjige, str. 14-38.

izvor:Prometej.ba

facebook komentari

  • peppermintt

    Čovjek – svake dobi i kulture – mora rješavati uvijek jedno te isto
    pitanje: kako prevladati odvojenost, kako postići jedinstvo, kako
    nadići svoj vlastiti individualni život i nađi sklad. Pitanje je isto
    za primitivnog čovjeka koji živi u pećinama, za nomada koji čuva svoja
    stada, za egipatskog seljaka, feničkog trgovca, srednjovjekovnog
    redovnika, japanskog samuraja, suvremenog službenika i tvorničkog
    radnika. Pitanje je isto jer potječe iz istog izvora: ljudske situacije,
    uvjeta ljudske egzistencije. Odgovor je različit.

    • 1diablo

      Pametno moje.. 🙂

      • wolf

        😀

        • 1diablo

          Jesi vidio kako me šutnuše sa poskok.bre??Bez upozorenja,bez ikakvog prekršaja…njufer i frustrirana…pljuccc

          • wolf

            nisam,di.

          • 1diablo

            Na onim guzicama..Blokirali mi nick..Ma znam kako ih zaobići,al’ ne da mi se peglat sa frustriranom i njuferom…

          • wolf

            Reka sam ti vec s jednog pretrazivaca nemogu uc vec 10 dana,ma ko ih hebe,ne rane nas.

          • 1diablo

            Sve znam,sad su i mene,bez ikakva upozorenja,ne znam ni što sam krivo napisa?’Ma ko ih hebe,ionako je sve rastjerala sa onog učmalog portala..Znam i da ovo sad čita,al’ neka čita..Najposlije će ostati Ona,njufer i HansWas.. :))

          • peppermintt

            :))))

          • HRSmoock

            Evo “išćitao” i…WTF? Ne vidjeh bilo što nezgodno?

          • peppermintt

            pa udvaraj se malo, šta si izabra pogrješnu jube 😛 :))))

  • peppermintt

    From spada u pisce koje rado čitam 🙂

    • 1diablo

      Ja sam obožavao sabrana djela Tereze Orlovske.. :))

      • peppermintt

        aje dobro prošlo vrime ..:))))

        • HRSmoock

          Immanuel Kant, Charles Bukowski, Hunter S. Thompson, Albert Camus i Sam Peckinpah. Možda djeluje kao mix…Ali život je takav.

          • peppermintt

            di si smocky aj na trach temu :))

          • HRSmoock

            Gdje ćeš većeg tračera od Kanta?

          • peppermintt

            Marija Jurić Zagorka 🙂

  • Andrasz

    Pročitao sam je više puta. Mislim da bi je trebali uvesti u srednje škole kao obveznu lektiru. Rijetko gdje ljudi uče o ljubavi, a ovo su nekakve osnove.

    • peppermintt

      si čitao ostale knjige Froma ? 🙂

  • Za uredništvo

    Poštovano uredništvo, kada preuzimate tekstove s drugih portala napišite odakle ste ih uzeli. Ovaj tekst ste uzeli s portala http://prometej.ba/. Znači, radi se o krađi!

    • kučibaba

      poštovani uvažamo primjedbu ide ispravka i naša isprika 🙂
      Pozdrav 🙂