“Fudbal u raljama regiona“

0

Godine 2010., nekoliko dana prije nogometnog SP-a u Južnoj Africi, predsjednika Josipovića i tadašnju premijerku Kosor sustiglo je isto pitanje: “S obzirom da se Hrvatska nije kvalificirala, za koga ćete navijati na predstojećem nogometnom prvenstvu?” Odgovori su, očekivano, bili politički korektni, čak više od toga: Josipović je tako odabrao Srbe, a Kosorica Slovence.

Dok se kod bivše premijerke radilo o podilaženju zapadnim susjedima, sve ne bi li ih se udobrovoljilo da uklone svoj veto kao posljednju prepreku na hrvatskom putu prema EU, u slučaju Josipovićeva odabira nije bilo nikakvih političkih kalkulacija.

Uglađeni je pravnik samo dosljedno iskazivao svoje političke simpatije koje je potom bilo moguće pratiti tijekom svih godina njegova mandata.

Ondašnji je vodeći hrvatski politički dvojac tako, za svoje omiljene nogometne reprezentacije na predstojećem SP-u dodvorički odabrao “sosede”, odnosno “komšije”. Prvi su nas u to vrijeme gadno ponižavali i uvjetovali nam ulazak u EU teritorijalnim ustupcima, potonji su petnaestak godina prije toga Hrvatsku htjeli zbrisati s lica zemlje. Sve u svemu, po Kosorici i Josipoviću, sitnice, ništa vrijedno pozornosti.

Nikolić i Vučić o SP-u

Ovih je dana isto pitanje, s obzirom da se na SP nije plasirala njihova reprezentacija, postavljeno srpskim političkim vođama, a odgovori su bili dijametralno suprotni ulizništvu hrvatskih političkih predstavnika. Predsjednik Nikolić, kao svoje omiljene reprezentacije odabrao je Brazil i Englesku, a premijer Vučić Grčku. Skandal?

Ne, samo jasan pokazatelj toga kako Srbi shvaćaju regiju i regionalnu politiku. Ona za njih nije polje na kojem će manifestirati svoju ljubav spram drugih naroda bivše države niti okvir kojemu treba težiti po svaku cijenu, nego tek sredstvo za ostvarivanje svojih (veliko)nacionalnih ciljeva. Kada kao u ovom slučaju ne vide konkretne koristi od „raspirivanja” regionalne ljubavi, za Srbe regija ne postoji.

S obzirom da im u vezi s nedavnim velikosrpskim pohodima s hrvatske strane nitko ništa ne spočitava, nego se krivotvorenjem činjenica četničkog vojvodu Nikolića i radikala Vučića čak oslobađa konkretne odgovornosti za ratna događanja u kojima su ova dvojica osobno sudjelovala (izjava Vesne Pusić da sadašnja vodstva Hrvatske i Srbije nemaju ništa s “ratnom politikom devedesetih), Srbi jasno osjećaju da spram Hrvatske mogu igrati oštro i bez ikakvih obzira.

U isto vrijeme Josipović, odgojen na osjećaju “hrvatske krivice” kao osnovnoj premisi jugoslavenstva, osjeća potrebu ispričavati se dojučerašnjim hrvatskim tlačiteljima i snubiti ih da nam se vrate u strasni regionalni zagrljaj. Regionalna politika kod njezinih hrvatskih zagovornika, nije kao kod Srba racionalni, nego emotivni koncept utemeljen na osjećaju hrvatske krivnje, koji se s jedne strane pojavljuje kao hrvatska samomržnja, a s druge strane kao naklonost svemu što sliči jugoslavenskom državnom okviru koji je “zločesto” hrvatstvo tlačio.

Kakvu regionalnu politiku trebamo?

Pogrješno bi bilo iz svega izvući zaključak da su nam, kao protuteža jugoslavenstvu vladajućih, sada potrebni negativni osjećaji spram Srbije i Srba. Dapače, sa svim susjedima, pa i Srbima, treba u našem interesu pokušati izgraditi dobre odnose, ali ne na način da se olako prelazi preko trauma prošlosti, nego da se, polazeći od jasno definiranih hrvatskih stajališta, Srbiji da do znanja na kojim osnovama mi zamišljamo ravnopravne odnose.

To sigurno neće podrazumijevati ekskulpiranje istočnog susjeda od zla koje su nanijeli velikosrpskom politikom što je bit dosadašnjih regionalnih nastojanja. Samo takav će nastup, iako će u početku vjerojatno izazvati negodovanja sa srpske strane, dugoročno donijeti stabilizaciju međusobnih odnosa i mir u čitavu regiju.

Izjednačavanje krivnje: osnovni alat za omekšavanje, poželjno i razgradnju hrvatske samostalnosti

Dosadašnja politika ulizivanja Srbiji nazvana uzvišenom sintagmom regionalne suradnje, izazvat će samo jačanje nikad ugaslih velikosrpskih aspiracija koje će se pojavljivati u obliku zahtjeva za suočavanje s postojećim i nepostojećim hrvatskim grijesima, što će nas voditi u nove probleme.

Aktualnoj vlasti u Hrvatskoj to odgovara, jer izjednačavanje krivnje za rat i raspad Jugoslavije kojemu stalno teže, predstavlja jedan od glavnih ciljeva njihove politike „jugoslavenske renesanse”. Samo ocrnjivanjem procesa hrvatskog osamostaljenja stvaraju se preduvjeti za povratak kotača povijesti unatrag, ka iscrtavanju novih regionalnih (tj. starih jugoslavenskih) političkih veza, tako dragih jugonostalgičnoj skupini na vlasti.

Time se otvara mogućnost da i njihovi sramni potezi s početka devedesetih, poput napuštanja Sabora prigodom izglasavanja odluke o hrvatskoj neovisnosti ili prepuštanja oružja hrvatske teritorijalne obrane Jugoslavenskoj narodnoj armiji, budu prikazani kao dosljedni demokratski i mirotvorni postupci, a ne kao napad na vlastiti narod i zemlju.

Što se tiče velikosrba, takva taktika njima odgovara još više, jer oni se najbolje snalaze kad ih se pusti u „hrvatski šesnaesterac”. Stoga ne treba biti zabrinut što srpski političari u svojim mislima nisu s našim mladićima u Brazilu, nego se treba zamisliti nad činjenicom da su u Hrvatskoj još uvijek na vlasti oni koji imaju problem s prihvaćanjem samostalnosti vlastite zemlje, kojoj se ironijom sudbine nalaze na čelu. Oni će se lakše sporazumjeti sa srpskim i velikosrpskim političarima, nego s nacionalno orijentiranom oporbom u Hrvatskoj.

Egon Kraljević/hkv

facebook komentari