Fufica su štrukle pekli

0

– Hajdemo… dosta je priče sad, umirite se… hajdemo mali moji prvašići… – graja u 1.b nije se stišavala ma koliko da je mlada učiteljica ulagala truda za stvaranje okruženja za učenje u skladu s najnovijim, doduše još neusvojenim, nacionalnim kurikulumom. Zato se odluči za staru, isprobanu pedagošku metodu.
– Tras! – dlanom o stol – Tišina, rekla sam! – muk, a onda nakon kratkog vremena nastavi smireno i sa smiješkom – Sada ćemo nastaviti čitati pjesmice… hm… da vidim… hajde Ivice ti! Otvorite svi dvadeset i treću stranicu… Ivice!? Kreni!
Ivica se znojio. Gledao je zdvojno u sličicu plavuše u uskoj crvenoj minici, bujnih grudi sa štiklama koja je zamjenjivala prvu riječ nepoznate mu pjesme. Odluči se… – Fufica su štru-kle pe-kli…

Hrvati su vrhunski sportaši. Japanci su radoholici. Crnci su najbolji košarkaši. Talijani su izvanredni kuhari. Kirurzi imaju kompleks Boga. Znanstvenici su rastreseni. Bračani su škrti. Fufice su “plavuše u uskoj crvenoj minici, bujnih grudi sa štiklama“.

Sve ovo su stereotipi. Užasni su, prije svega, zbog činjenice da generaliziraju pripadnike nekih društvenih skupina, odnosno prišivaju svim pripadnicima jedne skupine identična obilježja i tako ih “stavljaju u ladice”. Međutim, ako ćete iskreno priznati sami sebi, tek na “fufice” vam se upalio “protustereotipni” alarm. Zašto? E to je pravo pitanje…

Stereotipi, i oni s nešto negativnijim predznakom i oni s nešto pozitivnijim, su normalna stvar, samo jedan od načina na koji se naš mozak bori s nepoznatim grčevito se trudeći pojednostavniti složene stvari kako bi preuzeo kontrolu.

Uzmimo za primjer broj 43.252.003.274.489.856 .000. Velik? To je broj mogućih kombinacija-položaja Rubikove kocke koju svi lako možemo naučiti složiti, odnosno dovesti je u našem mozgu najdraži položaj uz manje od sto okretanja (matematički za samo 18!). Međutim, dok je ne naučimo slagati samo nas živcira, nerijetki su i oni opsesivno-kompulzivni koji je mehanički rastave pa slože u “najdraži položaj” samo kako bi mogli mirno spavati, ići u školu ili na posao, jesti, ljubiti… Međutim, kad svladamo tih nekoliko desetaka primitivnih pokreta, bez problema se naslonimo na stereotip: “Rubikovu kocku i idiot može složiti!

Na vrlo sličan način stereotipima pojednostavljujemo složene društvene skupine kako bismo olakšali snalaženje u svijetu oko sebe. Je li to uvijek politički korektno? Ma briga naše mozgove za političku korektnost ako je “sve na svom mjestu”… poglavito mozgove onih jadnika kojima “politička nekorektnost” pomaže da normalno zaspu, rade ili uče, hrane se i ljube… eh da, usput, moraju i okviri svih slika u stanu biti paralelni sa stropom/zidom, a čaše u visećoj poredane od najveće prema najmanjoj.

Stereotipi mogu biti i izuzetno opasni, malicioznom propagandom nametnuti. “Židovski narod je bez kulture“, “Najjaču suprotnost Arijevcu predstavlja Židov“, “Kad bi Židovi bili sami na ovom svijetu, ugušili bi se u prljavštini i smeću“, su omiljeni stereotipi o Židovima nastali u mozgu Adolfa Hitlera (vjerojatno je spavao kao mala beba dok je “rad spašavao” izabrani narod) koje je tridesetih godina prošlog stoljeća uspio nametnuti njemačkom narodu. “Srbi su šaka jada“, nije loše razmisliti i o ovome koji nam nameće jedan hrvatski političar, štoviše bivši premijer, koji je devedesetih među prvima uzeo krivocjevu Zbrojovku vz.58 i suprotstavio se velikosrpskoj agresiji pa najbolje zna…

Povod ovom članku je, u stvari, haranga na udžbenik “Moja glazba 1” autorice Diane Atanasov Piljek, u kojem (vjerojatno prilagođeno šesto-sedmogodišnjacima – ne bi li ih nekako zainteresirali za učenje) sličice zamjenjuju neke riječi u tekstu. E sad, kako nitko nema problem s takvom metodikom možemo zaključiti kako je pedagoški ispravna i primjerena uzrastu, ali problem su same sličice koje su nekim kvazifeministi(ca)ma upalile “protuseksističke” i “protumizoginijske” alarme. Naime, mamica koja “će kolač peći” u pjesmi “Mlin” je prikazana kao “skromna žena, u dugoj suknji s pregačom oko struka”, dok je ženica koju “traži momak mlad” u pjesmi “U Zagrebu je kućica” prikazana kao “plavuša u uskoj crvenoj minici, bujnih grudi sa štiklama” (opisi mamice i ženice su preuzeti iz članka objavljenog u Večernjem listu).

Iz ranijeg izlaganja je jasno kako neki stereotipi nastaju malicioznom propagandom kao sredstvo za ispunjavanje malignih ciljeva. To ovdje nije slučaj. Dakle, kao što se neki Hrvati vrhunski sportaši pa nam je to obilježje prikačeno (a nama kao mrsko…), kao što su neki Japanci radoholici, neki crnci (tamnoputi… korektno?) najbolji košarkaši, neki Talijani izvanredni kuhari, neki kirurzi s kompleksom Boga, neki znanstvenici rastreseni, neki Bračani škrti, gotovo sve fufice “plavuše u uskoj crvenoj minici, bujnih grudi sa štiklama”, kao i neke ženice, tako su i neke mamice “skromne žene” koje peku kolače “u dugoj suknji s pregačom oko struka”.

I tu ne postoji nikakav problem osim u glavama nekih kvazifeminist(ic)a. Ovaj stereotip je nastao iskustveno, on je u kogniciji ljudi, ne samo u Hrvatskoj, i totalno je u skladu s atmosferom u pjesmama. Naime, mamicu svi zamišljamo kao ženu u četrdesetima kojoj je prirodna neminovnost vjerojatno nabila naočale, posjedila kosu, istakla bore, opustila sise i guzice, pogrbila kralježnicu… I ako nije, odnosno ako Bogom danom genetikom, aktivnim životom, kozmetičkim preparatima i/ili operativnim zahvatima izgleda kao dvadesetogodišnjakinja koju “traži momak mlad”, sigurno ne peče kolače “uskoj crvenoj minici”. Nadalje, momak je prikazan kao vitak, u odijelu s kravatom i s lagano, samouvjereno podignutom – ja mogu sve što hoću – bradom (oh bezbrižne dvadesete, opis momka B.T.). Kad bi u udžbeniku bila sličica tatice vjerojatno bi na njoj bio prikazan kao lagano pogrbljen, prosijed, proćelav muškarac u džemperu iz kojeg viri pivski trbuščić s naočalama od dvadeset kuna iz ljekarne, i nikome se ne bi upalili “protuseksistički” i “protumizandrijski” alarmi.

E moji/moje kvazifeministi(ce)… stereotipi se niti ruše niti nameću silom (ako niste Adolf Hitler ili jedan bivši hrvatski premijer), to je proces. Umjesto da se borite s vjetrenjačama, puno više vremena biste trebali posvetiti borbi protiv ozbiljnih stvari.

Evo za primjer… uz uvažavanje modnih i estetskih normi, odnosno želje da netko bude privlačniji nego što jest korištenjem kozmetičkih preparata i/ili operativnih zahvata umjesto fizičkom aktivnošću (iznenadili bi se efektom), negdje treba povući “liniju fronte”. Čemu na primjer umjetne trepavice koje potencijalno izazivaju niz bolesti oka, čemu nehigijenski i disfunkcionalni dugi nokti, i čemu dovraga štikle? Kolika glupača (ovo je i tebi upućeno, draga) moraš biti da oblačiš neudobnu obuću s kojom ozljeđuješ kralježnicu, tetive, mišiće i riskiraš lomove kako bi izgledala desetak centimetara dugonogija? Kojim glupanima se to sviđa, ako se ne radi o fufica-klijent odnosu?

Takvi su naši/naše kvazifeministi(ce)… Smeta im pregača i s godinama prirodno opuštenije guzice i sise, a nijedan/nijedna od njih nije primijetio/primijetila da mamica ima papuče s visokim petama.

Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari