Ganga – naša prva etno glazba

5

[quote]

Ljudsko je grlo najsavršeniji, najljepši i najbolji glazbeni instrument.

Antun Gustav Matoš

[/quote]

[dropcap]G[/dropcap]anga je snažna i zvonka višeglasna kratka narodna pjesma koju pjevaju muške i ženske skupine (kad nema dovoljno pjevača onda i mješoviti duo ili trio hrvatskog seoskog puka u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Ta izvorna etnoglazbena vrsta nastala je prije stotinu godinu u Imotskoj krajini, najveću popularnost stekla je sredinom 20. stoljeća, a danas se pjeva kao baštinjeno glazbeno blago u folklornim društvima. Tko je ne voli i ne razumije zbog raznih predrasuda smatra da je ganga primitivna, jednolična i dosadna, dok znalci i ljubitelji ganganja prepoznaju više od stotinu načina njezina upjevavanja u postizanju savršenog zvučnog jedinstva i glasovnog sklada. U ovom je radu naglasak na književnim vrijednostima teksta koji se pjeva – dvostiha u rimovanom desetercu koji govori o društvenim (i uže političkim) i ljubavnim (uže erotskim) temama svakidašnjeg života na vedar, duhovit, ironičan i satiričan način.

Stara latinska izreka kako je glazba zvonka radost posebno se može posvjedočiti u pjevanju gange, koja po glazbenom ustroju pripada višetisućljetnom svjetskom tonskom sustavu petoglasja.[1] Prema istraživanjima više autora, ganga se počela pjevati među hrvatskim pukom krajem 19. stoljeća u Imotskoj krajini (“izumio je škutor Mate”), odnosno pograničnim dalmatinskim i hercegovačkim selima, sljedećih se desetljeća raširila u cijelom jadranskom zaleđu od Benkovca do Stoca, a nakon drugog svjetskog rata sa škrtog krša “vlakovima bez voznog reda” i u druge su je krajeve ponijeli odseljenici, tako i u ravnu Slavoniju. Svoju slavu bilježi pedesetih godina prošlog stoljeća, kada u naša sela još nije bila stigla električna struja, a time i elektronički mass mediji. Nekoliko zadnjih desetljeća opada broj gangaša (neki kažu i gangača), koji se skrasuju u folklornim društvima, ili uzgredno okupljaju u prigodama svadbi, derneka i sličnih narodnih veselica. Takvo venenje ili kopnjenje gange ipak ima i jednu dobru stranu – nema više toliko vremena da se pjevaju kojekakvi loši i priprosti stihovi, zbog čega je nekim intelektualcima ona surova i priprosta seljačka pjesma. Te rijetke i svečane prigode traže samo antologijske tekstualne sastavke, u kojima se promiče načelo “manje je više” (maximum in minimum), makar i u tome neki uglednici nalazili uporišta za njezino omalovažavanje.[2] Ganga je nastala na glazbenim meandrima tzv. putničkog pjevanja pri kojemu oba glasa pjevaju tekst pjesme, a neke od inačica takvog pjevanja koje je završavalo uzvikom «oj» nazivali su ojkanjem (vojkanjem) ili treskanjem[3]. Putničke, kirijaške pjesme “s prstom u uhu” često zovu i ličkim načinom pjevanja. O ojkanju je prvi stručno pisao Antun Dobronić[4], a o gangi su prve zapise ostavili franjevci Branko Marić[5] i Silvestar Kutleša[6] uoči drugoga svjetskog rata. Zanimljivo je da ime gang ne spominje ni naš vrsni etnograf don Frane Ivanišević u svom slavnom djelu Poljica (Zagreb, 1906.), što osnažuje prosudbu da je riječ o njezinu novijem postanju. Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća objavljuju se i prvi zbornici i antologije gange te je prvu sastavio Anđelko Mijatović[7], a zanimljive su izbore zavičajnih gangi priredili Ljuba Đikić[8], Petar Ujević[9], Marko Dragić[10], Vlado Vladić[11] i drugi. Neizostavan je izbor gangi i u župnim listovima i lokalnim monografijama zagorskih mjesta objavljenim tijekom protekla dva desetljeća. Tko nije čuo ganganje, poprilično mu je teško opisati o kakvom je pjevanju riječ, pri kojemu je prateći glas uvijek viši u odnosu na vodeći. Ganga doista može biti i gruba i nježna, nasrtljiva i plaha, silovna i tugaljiva, redovito se ne pjeva sjedeći i ne upotrebljava se jezik nego grleni način pjevanja. Mnogi će reći da se pjeva na svim mjestima osim na grobu, iako sam čuo da je na pogrebu Nediljku Ćapinu “Brzovodovu”, na izričitu pokojnikovu želju, u Podbablju Gornjem 1994. godine pjevana ganga. Gangaši kažu da u gangi nema improvizacije, makar pratili pjevača koji pjeva tekst koji nisu čuli (zahvaljujući zadatosti deseterca s cezurom nakon četvrtog sloga). Najbolji pijevci gange slažu se da su i najbolji stihovi slabo odgangani loša ganga, a dobar napjev i na najbanalnije stihove dobra je ganga. Dok je gangašima tako jednostavna za pjevanje, jezikoslovcima je toliko složena da još nisu na čistu odakle joj ime. Zanimljivo je pratiti genezu odgonetavanja nastanka njezina imena. Mnogi su se autori naprezali ne bi li utvrdili korijen i postanak riječi ganga. Većina misle, kao i spomenuti Branko Marić, da ime tog polifonog glazbenog oblika “reskog i trpkog pjevanja zaleđa” dolazi od ponavljajućih slogova gan-gan, ili gun, gen, gon, gin ili samo ga kojima gangaši, oponašajući zvuk gusala, pjevaju kao muklo grleno “o” ili “e” i tako glasovno prate solo pjevača koji započinje lirski dvostih. Apsurdno je da u opsežnom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika nije obrađena riječ ganga, ali se takvo tumačenje navodi u Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika[12], osim što je čudno opisan glagol “gángati 1. pevati jednoliko i otegnuto, izvoditi gangu 2. govoriti nadmeno a besmisleno, lupetati”.Vladimir je Anić tek u drugom izdanju svog Rječnika[13] obradio gangu i to ovako: “gângaž. (gen. mn. gāngī) etnol. momačko skupno pjevanje u okviru priprostoga lokalnog melosa”, griješivši u padežima i naglascima (koji su točniji u beogradskom Rječniku), dok za drugo značenje glagola gŕngati navodi: “2.podr. pjevati iz svega glasa, bez dinamike”!? Isto određenje da gangu pjevaju samo momci nalazi se i u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku[14] skupine autora s Anićem na čelu, gdje je natuknut postanak: “¤ mlet. gŕnga ← engl., v. gang”. Zanimljiva su i tumačenja gange u enciklopedijskim priručnicima pa Vinko Žganec[15] navodi i istoznačnicu gangica, koja pak uopće nije zaživjela u pučkom govoru. U svojoj studiji o gangi Milan Nosić[16] bezpogovorno daje za pravo Cvjetku Rihtmanu koji smatra da “ova specifična polifona praksa pretstavlja relikt ilirske muzičke kulture”[17], pa kako se ganga pjeva na području gdje je negda živjelo starosjedilačko ilirsko pleme Dalmati/Delmati riječ ganga je ilirski supstratni leksem u hrvatskom jeziku te potječe od albanske riječi kang (pjesma, pijevac; veselje, zabava). Navodeći šiptarske izraze za pjesmu kanga ili konga, tome se prapovijesnom korijenju priklanja i Zlatko Tomičić, koji u svojim reportažama više puta bilježi da mu je Niko Milićević iz Mostara za “ratničku i ljubavnu pjesmu” govorio: “Ovako su isto pjevali oni Iliri koji su prije više od dvije tisuće godina pobjeđivali rimske legije.”[18] Peotično je čuti taj mitski most nad krvlju zemlje, ali… Može li se priupitati zašto se ganga danas ne pjeva i u ostalim krajevima gdje su prije tisućljeću i pol godina živjeli ilirski brđani, Arbanasi i Arnauti, odnosno zašto se ni jedna šiptarska glazbena vrsta ne zove gangom? Noviji autori, među koje se naknadno priklonio i Anđelko Mijatović, podržavaju postanak riječi ganga od njemačke riječi gesang (pjesma), čak i latinskog glagolskog oblika canto[19], a osobito od engleske riječi gang (skupina, družina) koja je k nama došla preko Trsta[20]. Ne bih se priklonio ovim potonjima jer su prvi pjevači gange mahom bili nepismeni i nisu znali nijedan strani jezik. A i zašto bi baš svaka naša riječ morala imati svoje pretke u indoeuropskim, romanskim ili nekim drugim stranim jezicima. Zašto gangu ne bi mogli izmisliti samo Hrvati s dalmatinsko-hercegovačkog krša i prozvali je svojim jednostavnim domaćim imenom – gangom od glagola gangati i gangiti, ili od imenice ganganje?! U glazbenom smislu ganga nema zapadnjačko glazbeno središte, temeljne tonove, ali ima tonalnu oštrinu, voli oštra oglasja i sekunde, a ne voli terce, kaže akademik Jerko Bezić[21]. Ganga se pjeva i najbolje odzvanja u velikim svatovskim dvoranama, ili na otvorenom u dvorištu, na proplancima i u polju, dok se dalmatinska klapska pjesma, južnije preko brda na nižim nadmorskim visinama, pjeva tiše u malim konobama, ili ispod glasa iza kantuna uske kale(te), gdje joj kamene fuge daju dodatnu akustičnost i lapidarni sjaj. Samo znalci i pomni slušatelji znaju raspoznati više načina pjevanja gange, koje se razlikuje od sela do sela, s obzirom na započinjanje pjesme i “priginjanje”, način ganganja, praćenja, “vozenja”, “preuzimanja” ili “prihvaćanja” nastavka pjevanja drugog stiha, zatim po dužini pauze između ta dva stiha… I među gangašima vrijedi načelo da se o ukusima ne raspravlja pa je teško doći do jednoglasnih ocjena o najboljim pjevačima, ali ipak za ponajboljeg živućeg pjevača gange Juru Begića kažu da znade pjevati gangu na čak 118 različitih načina, što je i snimljeno na dvostrukom CD nosaču zvuka[22]. Koliko je ganga značila njezinim pjevačima posvjedočit će ovih nekoliko dvostihova, među kojima prvi navodi iznimni (pristojni) razlog zbog kojega se ona ne pjeva gromko:

 

Ja kroz selo zaganga polako da ne čuje staro i nejako.

 

Gango moja, o moj razgovore, veseliš me kad mi je najgore.

 

Gango, pismo momaka i cura, ne udi ti ni jugo ni bura.

 

Gango moja, gangio te ne bi, da se nisan rodijo u tebi.

 

Ja ne pivan što ja pivat znaden, neg da tugi na srce ne daden.

 

Gango moja, tradicijo stara, ti si lipa da ti nema para.

 

Gango moja, uvik san te piva, pivat ću te dok me bude živa.

 

Ja ću gangat, ganga je milina, gangala je i naša starina.

 

Moje srce vene kad ne piva, baš k’o cviće kad se ne zaliva.

 

Gango moja, ostavit će neću, dok mi smrtnu ne zapale svijeću.

 

Pred poplavom disko klubova, televizije, interneta, mobitela i ostalih suvremenih tehnoloških dostignuća, uz skorojevićko pomodarstvo našijenaca u velegradovima, ganga bi potpuno ustuknula da nije živnulo zanimanje za etno folk glazbu, pa su neki disko-jockeyi u svojim techno rock uradcima obradili i imotske gange. Osamdesetak takvih glazbenih primjera u projektu Gangawerk može se čuti i presnimiti (downloudirati) na web adresi http://www.ganga.hr/ www.imota.net na kojoj je Tomislav Matković sabrao mnoge zvučne, video i tekstualne zapise o gangama, guslama i ostalim narodnim glazbenim vrstama.[23] U nastavku želim više reći o boljoj, a nekima manje važnoj polovici gange, o književnoj vrijednosti pjesmica koje se pjevaju ganganjem, o pučkim desetercima koji spadaju u sam vrh naše narodne usmene književnosti. Tu kratku lirsku rimovanu narodnu pjesmu gangu u susjednim krškim podnebljima nazivaju rera, ojkalica, treskalica, treja, orzanje (u Ravnim kotarima), džotavica, brojalica, brojkavica, rastezalica, putničko pjevanje pa čak i bećarac. U zadarskom zaleđu, mjestu Bruška, nazivaju ih “pisme u dva reda” koje se pjevaju uz kolo kao “pripivavanje”.[24] Ganga je obuhvatila u svojim stihovima puninu društvenog života, od najintimnijih snova do sveopćeg ratnog kaosa, sjedinjujući rad i zabavu, slavu i bijedu, ljubav i mržnju, nevinost i grijeh, politiku i crkvu, ognjište i iseljeništvo, mladost i starost, kolijevku i grob. Svaki će autor naći razložne poticaje da je podijeli u dvije, tri, pet ili deset tematskih vrsta, a u svakoj su osnovi dvije vrste: opće društvene i osobne (ljubavne), muške i ženske; tužne i vesele; ozbiljne i šaljive… s time da poneki pučki domišljaji spadaju istodobno u sve te vrste, svojom ironijom i sarkazmom, osebujnim crnim humorom, rugajući se “od puta” istodobno sebi i drugome zbog tegobna života, aludirajući pomalo i na onu poznatu anegdotu francuske kraljice:

 

Grlo moje da ti je kolača, ne bi bilo boljega pjevača.

 

I Petar ih Gudelj dijeli po mjestima i uspoređuje s vodom: “Nikla ili se obikla, ganga je jedno stoljeće bila ono što su svih stoljeća bile vode. Izvirala iz svih brda i grla, huka je stâla kroz rivine i žlibine, nosila drvlje i kamenje, plodotvorni mulj, bistrila se u virovima, krenicama i kamenicama, napajala duše. Muška i ženska, momačka i divojačka, runovićka i zmijavačka, vinjanska i podbabska, drinovačka i prološka, pripoljska i krška. Muška brončana, ženska srebrena. Muška grla – topovska grla: duboka, ubojita, tamna. Ženska grla svijetla, zvonozuka, zvonka: Moje grlo zvoni kano zvonce: / naučilo čuvajući ovce. Pripoljska ponorna: u nju propadaju vode. Krška jamovita: u procijep ulijeće Jato golubica. U pripoljskoj olovo, u krškoj srebro. Pripoljska raskalašna, silenska, prijapska. Krška ispred svoje prelijepe golotinje nosi grabovu granu. U ganginoj grmljavini dvije zlatne žice, munjine pletenice, prenapregnute od značenja, slike, smisla. Pred njezinim kovačom bio ozbiljan pjesnička nalog: od dvadeset vokala i šačice krhkih konzonanata skovati pjesmu. Mnogi su ga izvršili majstorski…”[25] Narodni je pjevač svoje poruke starijima i mlađima, ljubljenima ili nedragima, obvezno uvijao u rimu, a ako nije riječ o najčešćoj aa rimi u dva deseteračka stiha, onda se koristila rima četvrtog i osmog sloga unutar istog osmerca, kao primjerice jedna poljoprivredna komunističko-poratna, zatim i jedna erotska:

 

Kikiriki pamuku ja te sadim za muku!

Curi turi di jon voda curi, a gospoji di jon voda stoji.

 

Rijetke su gange u kojima nema nikakvog sroka, osim onog slaganja u mislima s njezinom porukom pa se u toj dragosti duše zaboravilo na rimu, kao što je ovaj – ipak barem deseterački – dvostih: Od šećera nema ništa slađe, samo jedno: zapivati gange! Gangaši su odmor i utjehu pred teškom “svakidašnjom jadikovkom” tražili u pjesmi sa šaljivim ozračjem, makar ta “prijetnja u pjesmi” ostajala samo “na papiru”, to jest u glasu kojeg nosi vjetar:

 

Oj motiko, odbit ću ti uši, ti si mojoj dodijala duši.

 Blago meni, neću grma brati, sve ću ovce u zadrugu dati!

 

Nije puk pjevao samo o sebi i svom jadu, znao je on dotaći i svemirske teme, pa je vijesti o prvom ruskom slanju psa na Mjesec, još pod vječnim biljegom antistaljinizma, začinio pjesmom:

 

Lažu Rusi, jebli svoju majku, nije Misec ni vidio Lajku!

 

Kako se ljubav rađa, živi i umire u širem društvenom okružju, temama gange postali su i mjesni običaji, a lucidni komentari tih seoskih zgodopisja zadiru i u ekonomsko polje. Budući da i ljubav ponekad može dojaditi, a težačku je tugu valjalo razbiti i pokojim napjevom drukčijeg sadržaja, pri uzdasima srca u grlu se nisu mogle mimoići ni izrazito političke gange. U njima se nisu mogla prešutjeti aktualna društvena gibanja, sažeto ne propjevati o vrlinama i manama režima i vječno dežurnih političara, stanju koje nikako nije moglo sjesti u okrilje pučke duše, i tako barem kroz pjesmu dati oduška nepatvorenom osjećaju srca. Kako su se mijenjala desetljeća, države, politike i režimi, tako je i naš narod mijenjao imena o kojima je pjevao u svojim gangama s društvenim kontekstom. Tako se cijelo burno 20. stoljeće na ovom balkanskom, jugoistočnom, mediteranskom podneblju može pratiti i kroz razvoj stihova gange. Veliku pohvalu narodnom pjesniku ispisao je mladi Miroslav Krleža (1893.-1981.), koji je u tekstu “Narodna politička lirika jeseni tisućudevetstoisedamnaeste” zapisao tri ratna dvostiha (gange) o Austro-ugarskoj monarhiji:

 

Care Karlo i Carice Zita, što ratuješ kada nemaš žita?

 Franjo Josip kupio benzina, na bubanj mu ode carevina…

 Vranja Josip i Verdinand Vranja, porcija nam svakog dana manja.

 

Za te pjesmice Krleža kaže: “Ovaj naš antemuralski, graničarski narod mislio je politički mnogo bistrije, klasno svjesnije, dijalektički mudrije od našeg sabora, od naše štampe, od naših pjesnika i od sveukupne naše inteligencije”.[26] Toj tematici prve svjetske vojne pripisujem još dva dvostiha:

 

Oj Hrvati, di vam momci trunu, u Basencu, za Franjinu krunu.

 Oj Tirolu, smislit te ne mogu, na tebi sam izgubio nogu.

 

U razdoblju između dva svjetska rata bilo je gangi posvećenih odseljavanju mještana u SAD, ili na rad u belgijske rudnike, a u užem političkom smislu pjesme su pjevane pučkom tribunu Stjepanu Radiću, no proglašenjem Šestojanuarske diktature 1929. godine one su potiskivane, a jedna takva o strahovladi jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića govori:

 

Pucaj, pali, moj livorvel mali, dok te nisu odnili đendari.

 

I tijekom drugoga svjetskog rata pjevala se ganga, njome se hrabrilo srce, a valjda su se po njoj raspoznavala i braća koja su se borila na ideološki suprotstavljenim zaraćenim stranama. Iako neke nisu diplomatske, navodim ih kao sliku onog vremena. Ne branim ničije zločine, pa ni ustaške, ali pri takvom našem uobičajenom generaliziranju zanimljivo zvuče neke pjesme koje je pjevao mali čovjek kojega je pozvalo u vojsku Nezavisne Države Hrvatske:

 

Mitraljezu čaure ti žute, ja se uzdam u Boga pa u te.

 Ajmo jednu, nije mrtva glava, neka živi hrvatska država.

 Ja ustaša i moj ćaća bio, otac sinu zanat ostavio.

 Glavo moja, nisan kopa za te, ja ustaša Pavelića Ante.

 Hrvatska je i Njemačka pala, još se drži Sebišina mala.

 Ja stražarin po Jovića strani, malu moju ljube partizani.

 Partizani, i komunisti među njima, pjevali su također pjesme, a u spletu jugoslavenskih melodija ganga zbog nacionalnog naboja valjda nije bila preveć obljubljena:

 

Evo kape sa tri roga, koja iđe protiv Boga!

 Drugarice posadimo cvijeće, kuda vojska druga Tita kreće!

 Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo.

 Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela!

 

Naravno, svaku je pjesmu “protivnička ideološka strana” mijenjanjem pojedine riječi i izrugivala vođe, a u takvom zezanju nastala je i poratna pjesma:

 

Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću.

 Iman brata u dalekom svitu, ne smi kući o’sova je Titu.

 

I “neutralni” domobrani su pjevali svoje domoljubne napojnice:

Gospe moja i pet očenaša, kud okrenu regimenta naša.

 Veseli se obalo Jadrana, evo tebi tvojih domobrana.

 I djevojke su u svom svôm jadu pjevale pjesmu koja je kazivala više od na prvi pogled crnog humora:

 Ako dragi pogineš u ratu, dio mi je ko i tvomu bratu!

 Ratuj rate ako ćeš do vika, kad je moja poginula dika.

 Hrvatice kidajte marame, zavijajte svojoj braći rane.

 

Nakon drugog svjetskog rata o počinjenim partizanskim zločinima nad zarobljenim ustašama i hrvatskim civilima na Bleiburgu i Križnom putu nije se smjelo javno ni govoriti, a kamoli pjevati. Oni koji su i načinjali tu bolnu temu novije hrvatske povijesti pred neželjenim uhom završavali su na višemjesečnim tamnicama u Titovoj Jugoslaviji. Ipak, ta se politička ganga pjevala u iseljenoj Hrvatskoj, diljem svih strana svijeta, ako do tamo nisu doprijeli tajni agenti zloglasne jugoslavenske Udbe. Evo nekih od tih gangi koje su dugo godina živjele samo u glavama njihovih pjevača, a zapisane su tek dolaskom demokracije. Najviše sam ih sam zapisao na postizbornoj proslavi na narodnom derneku kod škole u Grubinama 3. lipnja 1990., čuvši ih iz grla nekoliko mještanki. Neke je u svoje zapise uvrstio i prof. dr. Anđelko Mrkonjić[27], a navodi ih i Ljubo Medvidović.[28].

 

Kada Hrvat pogine na Dravi, odmah nikne crven-bijeli-plavi.

 Drava voda, ona se ne pije, to je krvca naše mlađarije.

 Oj gavrane otpala ti krila, što si mrtva domobrana dira.

 Da ja znaden di moj striko gnjije, stavio bi barjak da se vije.

 Di je moja poginula dika, niti groba niti spomenika.

 Slovenijo, ne triba ti kiše, Rvati te krvlju natopiše.

 Slovenijo puna si jelića ,i kostiju hrvatskih mladića.

 Mariboru kada dođen blizu, suze same niz obraze klizu.

 Dok je Boga i ovoga svijeta pamtit će se četrdeset peta!

 Plakale su udovice i partizana i ustaša i domobrana i onih nesposobnih za vojsku, bio je to osebujni jugoslavenski ganga-blues:

 Poznaju se ratne udovice, sve im crno pa i maramice.

 Hrvatica plakala kraj vode, što joj braća nemaju slobode.

 

Svršetkom drugog svjetskog rata i ganga je pratila obnovu razrušene zemlje, pjevalo se na omladinskim radnim akcijama (na koje su neki pozivani i prisilno), stariji su seljaci bili protiv osnivanja seljačkih radnih zadruga i sveopćeg duha prisilne kolektivizacije pa su djevojke na svoj način prosvjedovati protiv predugog vojnog roka u JNA, a svome su dečku rezignirano i samilosno znale zapjevati:

 

Moga lolu uredila OZNA, ni majka ga ne more da pozna.

 Druže Tito, siti se mladosti ,pa mi dragom godinu oprosti.

 Moj dragane, zafrka te i to, nesposoban, neće te ni Tito.

 Mornarice duga roka tvoga, kad se vratim ne poznam nikoga.

 Ti ćeš mala ostarit ko baba, dok ti vojsku odsluži baraba.

 Da sam znala da će kolektiva, dala bi mu da se nauživa.

 

Kako se ganga najčešće pjevala na javnim mjestima, još ako su to bile svetkovine o državnom trošku, za takve je prigode valjalo uvijek imati spremno nekoliko gangi koje će goditi uhu vlastodršca i “naoko” slaviti aktualne političare. Tako su sredinom 20. stoljeća nastajale i imale pravo javnosti pučke pjesmice o partizanskom pokretu. No, kako je narod ubrzo uvidio o kakvoj se vlasti radi, koliki je razdor između proklamiranoga i zbiljskoga, rađale su se, upravo zbog tog obilježja komunističke strahovlade, i gange koje su na drugi način i “istinitije” zborile o “nama i njima”. Sa zrncem ironije narod je slavio i savezničku pomoć, Trumanova jaja, a dale bi se ispisati cijele studije kako bi se dokazalo je li se, ili pak nije, u nekim pjesmama slavila radnička vlast i svijetla budućnost:

 

Noseća sam i rodi’ ću troje: sebi jedno, odborniku dvoje.

 Draža mi je moje male p…., nego cila pomoć američka.

 Svakog dana gumam mrmelade, što je dragi iz zadruge krade.[29]

 

Iako potajno stvarane, u skrovištima potiho pjevane, ipak je njihovu sjenu jeke čulo i poneko dežurno iznajmljeno uho pa nisu rijetki slučajevi da se zbog jedne rime odležalo i po nekoliko godina u jugoslavenskim komunističkim zatvorima. Potanka će istraživanja jamačno pokazati kako su među zatvorenicima “pjevačima” politički nepoćudnih pjesama najčešće, ili gotovo isključivo, bili krški Hrvati, gangaši. To je bilo poglavito česta pojava nakon sloma Hrvatskog proljeća početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se pjevala ganga:

Srbiju je uvatila kriza, nema više hrvatskih deviza.

 Druže Tito ne može se više ,jedan radi, a petero piše.

 

Prevelik broj žrtava komunizma, kriza razvoja, zaduženost i programi stabilizacije te unutarkomunističke svađe najavile su rasap SFR Jugoslavije. Prvim demokratskim izborima 1990. godine u Hrvatsku je stigla demokracija koja je konačno dala pravo javnosti dotad opozicijskoj gangi koja je živjela u teškoj ilegali pred komunistima. U mnogim zbornicima otkrilo se pravo bogatstvo tog narodnog stvaralaštva, koje je tek tada bacilo pravu sliku na dotadašnji razvoj društva. Dvostisi koji su se pripjevavali i pamtili od povjerljivih do pouzdanih usta, iz arsenala s dubina duše navrle su svom snagom grla na vidjelo, ili bolje reći čulo. A sve do tada pjevačima je za utjehu ostalo da na zabitim ognjištima, ili daleko od domovine, “zaoru” zvonku politiku rugalicu, uz ugodu da drugi, završni, poslovično “žešći ili mrsniji” stih prateći gangaši zaodjenu i zakrinkaju ganganjem koje će prikriti satiričnu poruku nepoznatog skladatelja pjesme. Naravno da su mnoge od njih stigle i iz iseljene Hrvatske s prvim legalno dobivenim putovnicama dotadašnjih političkih emigranata. Vještom peru kritičara neće promaći osjećaj da su poneke gange svježe prepravljivane, kako su na mjesto starih stizali novi subjekti pjesama, i kako su još dosta neuki pjevači sklanjali nove rime, slaveći dugosanjane snove o novoj, vječnoj Hrvatskoj. Neke gange posvećene predsjedniku Hrvatske doktoru Franji Tuđmanu naliče na one pjevane Titu – one više govore o njihovim prepravljačima, koji su ih i prije pjevali, i koji će uvijek ostati dežurnim vlastoljupcima. A vic godine devedesetih godina bila je ganga:

 

Bože mili, ko bi reka lani, da će Božić slavit partizani.

 Iz Imotskog zlatno pero piše, mi Hrvati ne bojmo se više!

 Sinove je mnoge pokopala ,trobojnice dok se dokopala.

 Volim jesti Tuđmanova kruva, nego mesa što ga Račan skuva.

 Oj Tuđmane jabuko sa grane, Hrvatskoj si izliječio rane.

 Oj Tuđmane pobjednik si prvi, dobio si državu bez krvi.

 

Nažalost, i narod se znade prevariti, pa nam je stigao nametnuti krvavi obrambeno-osloboditeljski Domovinski rat, u kojem se također pjevala pjesma čiji je zvon utjeravao strah u kosti srbijanskih paravojnih došljaka i četnika. U pjesmi se pozivalo i na svehrvatsku pomirbu:

 

Sada Slobi ne treba salata, žilavo je meso u Hrvata.

 Opominjem Kadijević Veljka,njegova je Hrvatska kolijevka.

 Šta je ovo Gospe moja sveta, vratila se četrdeset peta!

Duže Tito uzmi kuver samo, priko Šida vrati nan se amo.

 Terazije sada muče muku, Joža Anti pružio je ruku.

 

Završetkom Domovinskog rata ganga je nastavila pratiti društveni život, demografsku obnovu, uhićenje generala pobjedničke Hrvatske vojske, a komentirana je i činjenica da smo prvi put dobili ministricu obrane:

 

Mojoj Mari nikako sa uma, zacrtala Tuđmana za kuma.

 Ajme konju koga selo hrani; i državi koju suknja brani.

 Franjo Tuđman gleda sa nebesa, kako Mesić Hrvatsku rastresa.

 

Mislim da je više od polovice gangi koje sam čuo, pročitao ili zapisao vezano za ljubavne slasti i boli. Oko trećinu gangi pjevaju o općim društvenim temama, životu u selu, gradu ili njemačkim bauštelima, među kojima su i one prije spominjane političke u užem smislu, gdje se izrijekom spominju političari i tri rata na ovim prostorima tijekom prošlog burnog stoljeća. Među tim ljubavnim postoje grozdovi pjesama koje pjevaju djevojke, muškarci, ljubavna konkurencija ili roditelji. Možemo ih dijeliti i po razini veselja ulivenih u tih 20 slogova, a ponajljepše su one tugovanke, u kojima se zbog ljubavnih bolova ne izbjegava ni kletva, koja – kažu – ide “na pola”:

 

Suze moje na koga su pale, na njemu se rane otvarale.

 Neću malu da mi je i draža, kad je čuva materina straža.

 Da san riba i da me rasiku, pokraj srca našli bi mi diku.

 Ljubav sime ne si je se, nano,to je sime što izniče samo.

 Sedam dana ne vidim dragana, osmi danak dođe mi na sanak.

 Misečino, i ti svašta znadeš, samo pazi da me ne izdadeš.

 Ja bi dala šta moj dragi pita, da mi nije đavlijega svita.

 

Ostale gange su šaljivi hibridi društvenih i ljubavnih, s izričitim nakanom da nasmiju i zabave i pjevača i slušatelja, a izruže ljude ili pojave o kojima pjevaju. U vrlo duhovitim slikama i komentarima uvijeno se kaže i ono što se u izravnom govoru i ne bi htjelo. Evo nekih o selu i običajima:

 

Gudo moja klempavoga uva, tebe pobro za Božića čuva.

 Od rakije nema bolje žene, po tri dana ona ljulja mene.

 Ženit ću se i ja ove zime, da se mater ima svađat’ s kime.

 Kad se cura puderon napraši, i pop je se sa oltara maši.

 Što će poštar kad imade žena, prije jutra pošta raznesena.

 Sad se cure udaju na rate, tri miseca pa se opet vrate.

 Evo i malog izbora ljubavnih gangi u kojima je zaljubljeno srce nepoznatoga narodnog pjevača slagalo stihove slatke kao med:

 Draže mi je poljubiti diku, neg’ večerat šećera u mliku.

 Oj ledino bi l’ se orat dala, di je mala nogon zapirala.

 Selo moje sijalice krase, danon gore, a noću se gase.

 Što je meni mladu i zelenu, od curice napraviti ženu.

 Mala moja ko te tako goji, bokovi ti tanji nego moji.

 A moj dragi srce bi ti dala, kad bi sedam rezerve imala.

 Svi u mome selu jidu pure, a ja neću držin se kulture.

 Mala moja u slučaju kiše, bolje ti je da sam ja poviše.

 Čobanica u suknjici mini, poplašila ovce u planini.

 Što sam mršav, to su krive žene, stezale su ruke oko mene.

 Mala mi se hvalila kolegi, da kroz staklo ljubila me ne bi.

 Rano ti si mala moja legla, do jutra bi piliće izlegla.

 

U tu skupinu dolaze i izričito lascivne, erotske ili potpuno pornografske gange, koje su morale štrcnuti s pučkog jezika te ih ne treba braniti ni zabranjivati, već zapisati za budeće naraštaje, koji će se u besmislu istospolnih bračnih zajednica čuditi snazi tih jebizovnih napjevaka. Nesputani pučki eros pronašao je osobit način prenošenja svoje poruke dragom ili dragani kroz gangu. Naime, klapska se pjesma može pjevati i uz pratnju gitare i minadoline, ali ganga ne može uz glazbalo. Negda ga siromašni i ubogi nadničari pjevači nisu mogli ni kupiti pa su svoje bogatstvo praćenja vokalnog solista slijevali u zvučnu kulisu ganganja, koje često toliko nadjača početni glas da drugi vrlo bitni završni, poantni/poentni i vrckavi stih nevješto uho i ne razumije. Ma koliko to nekome zvučilo cinično ili dvolično, bilo je posebno važno da se ostane “pristojan” pjevajući i erotsku pjesmu pred djecom, neudanim djevojkama ili starčadi. Tako je ganganje imalo i ulogu cenzuriranja ili zvučnog retuširanja provokativnih tekstova. Sve je dobro kad se dobro svrši pa evo na koncu i nekoliko blago lascivnih i erotskih deseteraca.

 

Od kada se po učinku radi, sama meće i sama ga vadi.

 Doša dragi, za poljubac pita: ja mu dala novine, da čita.

 U krmače dvaest sisa ima; moja mala hvali se sa dvima.

 Moj se dragi nešto na me ljuti, sinoć sam mu dala karton žuti.

 Daj mi mala a šta će ti biti, nećeš u njoj kupus kiseliti.

 Mala mi se na oboru klela, dala bi ti da san je načela.

 Više vridi moje male ono, nego pratar i njegovo zvono.

 

Možda ganga i izumre prije nego što se o njezinim korijenima i vrijednostima slože svi stručnjaci. Nakon prvog stoljeća njezina života pretrpjela je mnoge gorke uvrede, zbog kojih je se u urbanim sredinama danas stide mnogi njezini sinovi. Tome pridonose i loši pjevači, čija je “dernjava” ruganje gangi, jer kako reče jedan zaljubljenik u nju i pjevač: Ganga može biti milija od Božje milosti, a i ružnija od đavla, sve ovisi kako je otpjevana. Ganga nije zaslužila sva ta vrijeđanja, kakva je takva je, i ona je zaslužila život pod kapom nebeskom. Etno glazbenici na valu “wide world musica” su u njoj pronašli zdence svoga glazbenog nadahnuća, i vratili joj dio zasluženog dostojanstva u svekolikoj kulturnoj baštini i turističkoj ponudi Dalmatinske zagore.

facebook komentari

  • Imao sam priliku čitati jnigu GANGA, (Duvno) Tomislavgrad 1973., koju je sabrao i pripremio Anđelko Mijatović. Knjiga ima 380 stranica i vrlo je napeta za čitati. Pisac je obišao sva hrvatska sela i mjesta gdje se je Ganga pjevala, sakupio iz prve ruke mnogo priča o Gangi, što je jedan veliki dokaz da to nije i nema nikakove veze sa istim jezikom, istim običajem, istim narodon “bratstva i jedinstva”. To je naše HRVATSKO i nitko nam ne moše reći da smo od ikoga ukrali i oteli.

    Ćosaj, dragi, ljubavi ne ladi,
    ćosat ćemo, oboje smo mladi.

    Mene moja naučila mati,

    pjevaj sine ćivijeli Hrvati.

    Slovenijo puna si borića,
    i kostiju hrvatskih mladića.

    Ja od lole dvi godine malša.
    ljubav mi je od šećera slađa.

    Ja izgubi’ od ljubavi ključe,

    pa mi srce normalno ne tuče.

  • $28092260

    Kad zagangam niz duvanjsku stranu , poznat ćeš me mala po pivanju

    Kada duvnjak na vrh Vrana vrisne bježi Tito eto Nezavisne

  • $28092260

    Dđi dragi dođi bit će ti je , još ni muva na nju pala nije

    • Znaš li mala šta smo bili rekli,
      ko’ privari, da’ Bog da’ ga pekli.

      Neće mene oženuti strina,

      nego lipa zemlja Argentina!

      (Tako su pjevale Hrvatice Bosanke i Hececegovke čuvajuću blago po planinama, a misleći na svoje momke koji se nisu vratili iz Bleiburškog pokolja, nego da su se spasili i da se nalaze u Argentini gdje je bila smještena Vlada Nezavisne Države Hrvatske, NDH.)

      • $28092260

        Upitajte mariborskih žena , gdje su naša braća pobijena