Pratite nas

Najave

Gašenje Velesajma radi nekretnina?

Objavljeno

na

Zagrebački velesajam je nekoć bio gospodarsko žarište Hrvatske. Ali, u posljednje vrijeme gomila gubitke. Sajam energetike, koji se nedavno trebao održati, otkazan je. No čini se da nije zbog „slabog zanimanja izlagača“.

Sredinom listopada 1864. godine, dakle prije točno jednog i pol stoljeća, kraju je trijumfalno privedena Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska gospodarsko-obrtna izložba, ustvari ono što će postati zametak Zagrebačkog velesajma. O njoj su u novije doba najviše zabilježili kustosi Muzeja grada Zagreba kada su 1964. godine, o stotoj obljetnici, priredili memorijalnu izložbu. Rekonstruirani su tad bili neki od 32 sajmena podrazreda s artiklima koji su dva mjeseca izlagani na prostoru današnjeg Trga maršala Tita, tamo gdje će koncem 19. stoljeća biti podignuta zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.

Sajam je priređen na otvorenome, dok je kao upravni prostor korišteno dandanas postojeće sjedište Svečilišta u Zagrebu. Izlagalo je oko 3.800 sudionika iz Hrvatske i ostalih dijelova Habsburške Monarhije, a svaki je dan manifestaciju posjećivalo preko tisuću ljudi, premda je Zagreb u to vrijeme brojio svega oko 16 tisuća stanovnika. No, doputovalo je za tu priliku dosta gostiju, izmjenjivali su se zahvaljujući činjenici da je netom bila izgrađena željeznička pruga do Zagreba, iz smjera Ljubljane. To je uostalom bio i prvi nužan preduvjet za organizaciju sajma, kakvi su tad bili hit u razvijenijim krajevima Europe.

Kobni nedostatak domaće proizvodnje

U Zagrebu su tad izloženi tvornički i obrtnički produkti i strojevi, poljoprivredni plodovi i prerađevine, živa stoka, rukotvorine i umjetnine, kao i štošta drugo. Tek stasala hrvatska građanska klasa, zahvaljujući kapitalu namaknutom jačanjem industrijske proizvodnje, imala je potrebu što senzacionalnije predstaviti svoje djelo i uspostaviti komunikaciju s mogućim poslovnim partnerima i najširim tržištem. Nepuno stoljeće kasnije, već u socijalizmu, ali između dvaju suprostavljenih blokova Hladnog rata, sajamska je aktivnost u Zagrebu dosegnula svoj vrhunac širenjem na prekosavski prostor.

Zagrebački velesajam
Dok zgrade sajma propadaju, netko kuje planove o atraktivnom zemljištu

To je doduše bilo u Hrvatskoj i vrijeme industrijsko-proizvodne ekspanzije, pa je 40 paviljona s preko 190 tisuća kvadratnih metara izložbenog prostora na zemljištu triput veće površine, imalo svoju punu svrhu. Danas, 150 godina od začinanja te djelatnosti u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebački velesajam i dalje kotira kao 11. najveći sajmeni prostor na svijetu. Ali, nema memorijalnih svečanosti, a i zadnji sajam koji smo namjerili posjetiti, zvan Energetika, neslavno je otkazan „zbog nedovoljnog interesa izlagača“. O stanju domaće proizvodnje ne moramo posebno ni govoriti.

I dok nema više hrvatskih proizvođača koji bi mogli napuniti paviljone svojim produktima, te ih predstaviti domaćoj i međunarodnoj javnosti, teško je očekivati jaku djelatnost samoga Zagrebačkog velesajma. Ipak, u skladu s novim smjerom hrvatske ekonomije, dominantno trgovačkim, Velesajam se prije desetak godina pokušao preorijentirati na manje i specijalizirane sajamske izložbe, te niz drugih, sporednih aktivnosti s ciljem oživljavanja kapaciteta. No ubrzo zatim je to poduzeće inkorporirano u novoosnovani Zagrebački holding s nizom drugih gradskih trgovačkih društava.

Susjedi demantiraju sajamski pesimizam

Time počinje dugi period stagnacije Zagrebačkog velesajma kojoj se još ne vidi kraj. Mnogi su se tako pitali zbog čega poduzeće odjednom gomila dugove – a dotad je poslovalo s plusom – ako sajmovi manjeg opsega i reputacije u nekim susjednim zemljama, primjerice u Ljubljani i Grazu, ostvaruju dobre rezultate. Najvjerojatniji odgovor ponuđen je izricanjem namjere zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da se prostor velesajma smanji, a veći dio da se prenamijeni i prepusti raznim građevinskim ulagačima.

Bandić je to izjavio prije više godina, no u međuvremenu nije poduzeto ništa. Iskazan je samo plan da se Zagrebački velesajam ponovno osamostali, mada bez svojih nekretnina – iz gradskog holdinga može otići jedino sirotinjski, lišen imovinskih briga. Ušao je tamo s desetak milijuna kuna ušteđevine, danas je u dugu od preko 50 milijuna, zbog troškova održavanja i rasta narasle mu komunalne naknade, što je možda bio jedan od načina da se poduzeće oslabi i pripremi za rasprodaju vrijednog zemljišta. Preostali njegovi radnici čak su potjerani iz upravne zgrade i upućeni u prazne paviljone.

Jasan recept za bolje sutra

Trg bana Jelačića u Zagrebu
Hrvatsko gospodarstvo se oslanja na usluge, a ne na proizvodnju

„Poduzeće je postalo žrtva ustrojstva gradskog holdinga. Jasno je da globalna kriza utječe na stagnaciju Zagrebačkog velesajma, ali to je samo jedan dio razloga, onaj objektivni“, rekao nam je Mladen Novosel, predsjednik najveće hrvatske sindikalne središnjice, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, koji je i ranije kritički opservirao upravljanje Velesajmom. I on je implicitno izrazio sumnju da višegodišnje nestručno upravljanje nije slučajnost, jer se pokazalo kome bi ono takvo moglo ići na ruku. Krugovi o kojim je riječ nerijetko ističu tezu da Zagrebački velesajam nema budućnost.

„Sad kad je poduzeće dovedeno na rub propasti, opet mu se nudi samostalnost“, ističe Novosel za DW, „ali uz aspiracije prema golemim nekretninama na izuzetno atraktivnom prostoru. Stav SSSH-a o budućnosti poduzeća je jasan: brojni sajmovi u najširoj regiji dobro posluju, i ne vidimo nikakav razlog da se i ovaj naš, uz dodatni stručni angažman, ne vrati na put uspjeha“. To bi naravno značilo da poduzeće mora ostati u posjedu svojih nekretnina, da ne spominjemo stanje šireg privrednog konteksta. Tek tako bismo prvu iduću „okruglu“ godišnjicu postojanja Zagrebačkog velesajma mogli opet dočekati u živom radnom okruženju. (DW)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Velimir Bujanec: Za novu sezonu Bujice – spremni!

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Bujanec najavio novu sezonu popularne emisije!

S VESELJEM OBJAVLJUJEMO: NOVA SEZONA BUJICE STARTA U PONEDJELJAK 02. LISTOPADA!

Zbog mnogobrojnih upita vjernih gledateljica i gledatelja dužni smo vam objasniti da ove sezone krećemo s malim zakašnjenjem – u našem se studiju instalira nova, moderna oprema pa će emisija izgledati još bolje, a produkcija kvalitetnije i atraktivnije.

Bujicu će preuzimati i neke nove lokalne televizije, tako da se od listopada vidimo na više od 10 televizija u Hrvatskoj, Herceg-Bosni i u našem iseljeništvu!

Već u prvom tjednu emitiranja najavljujemo ekskluzivne i relevantne goste, sučeljavanja i teme od kojih će mnoge zaboljeti glava, a koje ne smiju obrađivati neki drugi mediji…

ZA NOVU SEZONU BUJICE – SPREMNI!

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Pavlovića

Objavljeno

na

Objavio

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Lutka Pavlovića održati će se 18. rujna 2017. godine (ponedjeljak).

Protokol:

  • 7:00 sati: Sveta misa u Crkvi Sv. Paškala u Vitini,
  • Poslije mise slijedi polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobu Ludviga Lutka Pavlovića na mjesnom groblju, te polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomenika u parku u Vitini.
  • 10:00 sati: Paljenje svijeća na mjestu gdje je pronađeno tijelo poginulog Ludviga Lutka Pavlovića u Studenim Vrilima.

Ludvig Pavlović – Lutko, (1958. – 1991).

Heroj o kojem se priča, koji je urođenom buntovnošću i srčanošću bio predodređen doživjeti mučeničku sudbinu, Ludvig Pavlović – Lutko, rođen je 10. travnja 1951. u Vitini, općina Ljubuški.

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

S tim uvjerenjima sa samo 16 godina odlazi u bijeli svijet jer se jednostavno nije mogao pomiriti s činjenicom da živi u državi gdje hrvatski čovjek ne može slobodno živjeti. Ludvigova skupina od 19 momaka, poznatija kao Bugojanska, pripremala se za akciju ‘Fenix’ u logoru u Austriji i 20. lipnja ušla u Jugoslaviju kod Dravograda.

Nisu kanili ubijati, nego obznaniti da su upali i da stvaraju hrvatsku državu. Više od dva mjeseca te davne 1972. godine vodili su iscrpljujuće borbe protiv JNA i pričuvnog sastava policije. Tom prilikom poginulo je njih 15, a četvorica su zarobljena, među kojima je bio i Ludvig Pavlović koji je na suđenju u Sarajevu najprije osuđen na smrt, a potom pomilovan na 20 godina robije.

Kaznu zatvora izdržava u Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Pod sumnjivim okolnostima pogiba kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislavgrada i Posušja, piše Ljubuški.net.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Bio je prvi sin u šesteročlanoj obitelji. Njegov otac Slavko je bio satnik u Hrvatskim oružanim snagama u Drugom svjetskom ratu. Sredio je vizu u njemačkom veleposlanstvu i sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Pavlović se, zajedno s ostatkom skupine, pripremao u Austriji, a u Jugoslaviju su ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. S teretnjakom koji je prevozio mineralnu vodu stigli su do Donjega Vakufa. Zarobljenog vozača i desetak šumara koje su zarobili pustili su odmah na slobodu, a preko njih su obznanili da će se podići ustanak. Nakon ulaska u Jugoslaviju, više od dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom VlasnovićemĐurom Horvatom Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića. Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.[2][3][4]

Sloboda i rat

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i Franjom Tuđmanom koji je još 1970-ih surađivao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla – Mala bara u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja. Poginuo je u kratkotrajnom puškaranju s kolonom JNA. Prema tvrdnjama njegovog brata Pavlović je ubijen zbog protivljenja prodaji oružja jer je smatrao da se oružje treba davati besplatno. Za smrt krivi kriminalnu skupinu iz Imotskog koju je vodio Zlatko Katić. Pavlović se planirao oženiti Marinom, no ubrzo je poginuo. S Marinom je Pavlović osam mjeseci nakon pogibije dobio sina Ludviga.

Visoki časnik HVO-a gen. Slavko Puljić je u razgovoru za suradnika časopisa Vojne povijesti izjavio da je uvjeren da je Pavlović i još neki ljudi kao što su Božan ŠimovićTvrtko MilošTihomir Mišić ostali na životu, da bi tijek rata u Mostaru bio drukčiji te da se neki loši događaji koji su poslije uslijedili nikad ne bi dogodili.

Odlikovanja i počasti

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta. Po njemu je nazvana HVO Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović.

U POVODU OBLJETNICE OPERACIJE ‘FENIKS’ 1972. ‘Bugojanska Skupina’

facebook komentari

Nastavi čitati