Gavrilo Princip rušitelj BiH

2

[quote]”Ime sam dobio tako što su se ovi moji svi mrtvi ponapijali kad sam se rodio, pa su pomislili kako bi bilo zgodno da se zovem – Gavrilo. Ništa im drugo nije palo na pamet”[/quote], priča nam Gavrilo Princip Treći dok sjedimo i pijemo kafu na njegovom “radnom mjestu”, u bašti hotela “M3” u Istočnom Sarajevu. Potomak i imenjak aktiviste Mlade Bosne koji je prije 99 godina u Sarajevu izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika, nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, sa svojim čuvenim pretkom dijeli samo ime i poneku maglovitu uspomenu, satkanu uglavnom od porodičnih priča iz djetinjstva.

Sa roditeljima Markom i Dragicom, koji su pune četiri godine čekali da dobiju nasljednika, veći dio djetinjstva je proveo u kući u sarajevskom prigradskom naselju Hadžići, u kojoj je nekada živio i “onaj” Gavrilo.

“Sada su tu prostorije Opštine. Jednom je neki čovjek dolazio u Opštinu, pa mi kaže: ‘Ma, nekako si mi poznat, samo ne znam odakle…’ ‘E, rekoh, ‘ja sam ti iz ove druge sobe!”, kroz smijeh priča Gavrilo. “U istoj kući rodio se i narodni heroj Slobodan Princip Seljo, i Gavrilo, i Slavojka, najstarija kćerka mog đeda Jove, Gavrilovog rođenog brata, koja je bila lokalna ljepotica. Jednom su je u hotel Evropi birali za Miss… Bile su njih tri sestre: Slavojka, Vukica i Brana. Slavojka je umrla mlada zbog nekih komplikacija u trećoj trudnoći. Imala je dvoje djece: sina Slobodana, koji je u Beogradu, i kćerku Vesnu koja danas živi u Pitsburgu, u Americi. Druga sestra, Vukica, udala se za Ibru Latifića, koji je bio direktor republičkog Zavoda za statistiku, i živjeli su u Sarajevu, u ulici Mehmed-paše Sokolovića, dok Ibru nisu prebacili u Beograd da bude direktor saveznog Zavoda. A Brana se udala za nekog Milovana Pejanovića, koji je bio predsjednik Vrhovnog suda Srbije. Imali su tri sina”, nabraja Gavrilo detalje iz porodičnog stabla Principa.

Teško je to sve “pohvatati”, ali potrudićemo se koliko možemo: Principi su porijeklom iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, nedaleko od granice s Hrvatskom. Majka našeg sagovornika, 92-godišnja Dragica Princip, koja živi u Bratuncu, pamti da porodica nikada nije spadala u red imućnih, ali se pristojno živjelo. Gavrilo Princip imao je dvojicu braće, Jovu i Nikolu. Jovo je bio najstariji i nakon što je u Hadžićima otvorio strugaru i trgovinu drvetom pozvao je svog najmlađeg brata Gavrila, za kojeg je bio jako vezan, da dođe živjeti kod njega. U sjećanje na brata atentatora, koji je umro od tuberkuloze 1918. u tamnici logora Terezijenštat, Jovo je i jednom od svojih sinova dao ime Gavrilo.

“Taj Gavrilo Drugi, sin od mog đeda, tatinog strica Jove, negdje početkom Drugog svjetskog rata pokušao je da iz Bosne pređe u Srbiju. Nastradao je u Bosanskom Brodu. Krenuo je iz Sarajeva vozom i neko ga je prepoznao, skinuli su ga s voza i više se nikada o njemu ništa nije čulo”, priča Gavrilo Treći. “Moj otac je inače cijelog života radio u drvnoj industriji u Hadžićima, a ja sam završio osnovnu školu u Hadžićima, Prvu gimnaziju i Ekonomski fakultet u Sarajevu. U Hadžićima sam živio sve do ovog rata, dok se Srbi nisu iselili… Svi su lončići ovdje u Bosni polupani… Što je valjalo, sve su pokvarili, što se imalo uzeti, to su pokrali, i sad živimo – ‘nako… K’o u onom Kenovićevom filmu, kad na tabli piše: Zabranjeno sjedit’ ‘nako. E, i mi smo ti ovdje ‘nako.”

Sarajevo, Beč i ostatak Evrope pripremaju se za narednu godinu i obilježavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata, koji je bio uvod u Prvi svjetski rat. Gavrilovih stopa već odavno nema u sarajevskom asfaltu, a istoričari i političari i dalje vode “vječnu” raspravu: jesu li članovi Mlade Bosne bili heroji, ili teroristi? “Znaš kako, ja se ravnam prema onome što su nas učili u školi i kako nam je u čitankama pisalo: Mlada Bosna je bila revolucionarna organizacija bosanske mladeži, čiji su članovi bili i Srbi i Muslimani i Hrvati. Bilo i mlađih, bilo i starijih… Nekada su bili i sportski klubovi kod nas koji su nosili ime Mlada Bosna, pa se onda iz nekih razloga to počelo mijenjati, kako su se vlasti smjenjivale…”, kaže Gavrilo Treći.

Omiljeni ili ne, okupatori ili oslobodioci, činjenica je da su Franc Ferdinand i njegova supruga ubijeni mecima iz Principovog pištolja tog 28. juna 1914. godine u Sarajevu. A nakon atentata, nimalo svijetloj budućnosti nisu se mogli nadati ni članovi porodica pripadnika Mlade Bosne, koji su bili protjerani ili uhapšeni, a mnogi su završili u austrougarskim logorima.

“Gavrilova braća, Jovo i Nikola, prvo su bili u koncentracionom logoru u Doboju, a poslije toga su premješteni u Arad, u današnjoj Rumuniji. U Aradu je u to vrijeme živjelo dosta Srba koji su otkupljivali logoraše i uzimali ih kao radnike na svojim imanjima. Tako su i Gavrilova braća na kraju završila kod tih porodica”, priča Pržulj. “Najviše je nastradala porodica Nedeljka Čabrinovića. Njegovu babu su odmah objesili, bez ikakvog suđenja, oca su mu strpali u zatvor, a majku i četvoro djece su protjerali u Trebinje, odakle su otišli u logore… Nedeljkov brat je u to vrijeme imao četiri-pet godina, a umro je prije nekoliko godina u Sarajevu. On mi je ispričao cijelu tu njihovu porodičnu istoriju – od protjerivanja iz Sarajeva, preko Trebinja, do logora kod Bosanske Krupe, Osijeka…”.

Ni rođaci drugih članova Mlade Bosne nisu mnogo bolje prošli. Muški članovi porodica većinom su mobilisani u austrougarsku vojsku. Po zakonu, trebali su biti šest mjeseci na frontu, a šest kod kuće. Ali kako bi pokazali lojalnost prema Austro-Ugarskoj, mnogi su dobrovoljno produžavali svoj boravak na frontu i odricali se odsustva. U vrijeme kada je izvršen atentat, Gavrilo Princip još nije imao 21 godinu i po tadašnjim zakonima nije bio punoljetan. Da bi mu mogli suditi kao punoljetnoj osobi, austrougarske vlasti tražile su od jednog sveštenika da mu prepravi datum rođenja u krštenici i pomjeri ga za mjesec unaprijed. Sveštenik je odbio da to uradi i objesili su ga, govori Gavrilov prijatelj novinar Goran Pržulj:

“Godine 1917. svi zatvorenici koji su izdržavali robiju u teškim tamnicama prebačeni su u Zenicu, gdje su imali bolji tretman, a i bili su bliže svojim porodicama… Gavrilo je u to vrijeme još bio relativno dobrog zdravlja, uprkos tome što mu je amputirana ruka. Dobio je rješenje da ide za Zenicu, ali u posljednjem trenutku su mu to rješenje ukinuli. Držali su ga u okovima do kraja života, iako je 1916. donesen zakon prema kojem zatvorenici više nisu smjeli biti okovani.”

I dok Gavrilo Treći unaprijed strahuje kako će preživjeti iduću godinu i obilježavanje stogodišnjice atentata sada kad su ga “otkrili” novinari, kolega Pržulj nam se žali da ne može pronaći izdavača za svoju knjigu o sarajevskim atentatorima jer, kako kaže, niko neće da se “zamjeri” Evropskoj uniji. “Gavrilo Princip vremenom je izbačen iz čitanki u bh. školama, ali nije jedini – isto se, recimo, desilo i sa Valterom Perićem, zato što naša djeca danas istoriju uče po diktatima dnevne politike. Sve zavisi od ideologije koju podržavaju ljudi koji su sada na vlasti. Svi preživjeli članovi Mlade Bosne su kasnije postali komunisti. I ne možete vi sada očekivati da oni koji slijede politiku Alije Izetbegovića podržavaju Mladu Bosnu, kad su svi oni deklarisani antikomunisti”, naglašava Pržulj i dodaje:

“Ne čudim se Hrvatima što ne vole Gavrila, jer njima je kao katolicima bilo najbolje za vrijeme okupacije Austro-Ugarske. Ali čudim se Bošnjacima. Kad je BiH na Berlinskom kongresu pripala Austro-Ugarskoj, general Filipović, koji je bio komandant okupacionih snaga koje su trebale doći u Sarajevo, dva puta je dobijao pojačanja iz Beča da bi mogao uopšte doći do Sarajeva, jer su i Srbi i Muslimani bili protiv toga da Bosna pripadne Austro-Ugarskoj. Velike su se borbe tada vodile na Stupu i rubnim dijelovima grada. A kad je ušao u Sarajevo, Filipović je za odmazdu objesio 1.500 ljudi, Srba i Muslimana.”

Stoljeće kasnije, valja se zapitati je li vrijedila borba mladog Principa i njegovih “saboraca” iz Mlade Bosne. Gavrilo Princip Treći iz Lukavice na to pitanje odgovara: “Nedavno mi je dolazio jedan istoričar iz Haaga, koji predaje istoriju Balkana u Holandiji. Rekao mi je: ‘Kad predajem svojim studentima, prvo što im kažem je da na Balkanu, u Bosni, imaju tri istine.’ Taj nekakav patronat, ili okupacija, zovite kako god hoćete, u Bosni i Hercegovini postoji i danas, samo se to sada radi na malo drugačiji, ‘kulturan’, fini način… Evo, samo se sjetite: imali smo sporazum na Jalti, pa Versajski ugovor, pa Berlinski kongres, pa Dejtonski sporazum… A nijednog sporazuma nemamo ni iz Vogošće, ni sa Ilidže, ni iz Hrasnice, ni iz Sarajeva… Bojim se da ćemo na kraju ponovo biti sluge na svome, kao i u ono doba. Jer, ništa nije naše. Ne znamo dokle nam je teritorija, koliko nas ima, nemamo svoju banku… Sve nam je servirano ranije i samo nam se kaže šta ćemo i kako ćemo. Al’ ne kako nama paše, nego kako onom tamo, iza paravana, odgovara… To je prosto sudbina Balkana i uvijek je tako bilo.”

Gavrila Trećeg rijetko ko zove po imenu. Svi ga poznaju po nadimku – Bato. A kad nekome kaže kako mu je pravo ime, reakcije su različite: “Uglavnom je ljudima to simpatično, šaljivo, malo se i iznenade… A ove mlađe generacije skoro i ne znaju ko je bio Gavrilo Princip, pa im to ništa i ne znači.”

(M. Radević)

facebook komentari

  • srka

    Tzv. “Crna Ruka” (cetnicka ruka), je sporna teroristicka udruga koja je bolesno bitisala pocetkom minulog stoljeca…a za cilj su umno poremeceni imali viziju ujedinjena “srpskih zemalja” (C.Gore, BiH, Hrvatske, Vojvodine i Srbije).
    Ovi teroristi pokusali su destabilizirati cijeli teritorij svojim umno-poremecenim akcijama, stradalo je puno neduznog pucanstva…na svim stranama…
    “Ujedinjene ili smrt”, glasi bolesnicki slogan!
    Pfuj!
    Nema se tu sto komentirati niti dvoumiti, tzv. Gavrilo Princip je obican terorist i sramota srpskoga korpusa…i sam je pokusao pristupiti cetnickom pokretu srbije!
    Ogranicite se jednom za uvijek od bandita i umno-poremecenih terorista.
    DOSTA JE KRIVOTVORENJA POVIJESTI !!!

    by Srka®

    • Srka složio bih se s tobom o tom pitanju da je Gavrilo princip sramota svih Srba. Koliko je meni poznato imadu samo dva naroda koje slave teroriste i ubojice: To su Jugoslaveni koji su slavili Iliju Stanića što je na hladnoj krvi ubio svojeg kuma Maksa Luburića, generala Drinjanina i Srbi koji slave Gavrila Principa. To su činjenice koje se mogu dokazati.