Pratite nas

Analiza

Gdje je nestalo “Tako mi Boga” i “Dajem vam riječ” Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Mandat Zorana Milanovića polako ulazi u posljednju četvrtinu. Poražavajući ekonomski pokazatelji i kontinuirani pad popularnosti idu ruku pod ruku, u društvu koje od svojih političkih vođa na kraju njihove vladavine traži polaganje računa, konkretne gospodarske rezultate, opipljive i kroz porast životnog standarda.

Rezultati su, međutim, izostali.

Hrvatsko gospodarstvo posrće i u trećem tromjesečju 2014. godine, već dvanaesti kvartal zaredom. Makroekonomske prognoze iznose procjenu o padu gospodarstva za 0,7 posto na godišnjoj razini. Broj nezaposlenih u zemlji neumoljivo raste. Placebo pilula turističke sezone ugodna je, ali ona nije indikator oporavka tržišta rada.

Dok se šef Europske komisije Jean-Claude Juncker postavlja na glavu kako bi, odmah na početku mandata, megaprojektom za zapošljavanje i razvoj pokrenuo Europu, SDP-ova Vlada i dalje spava zimskim snom.

U međuvremenu, izborna godina kuca na vrata.

Pretpostavka, majka zajeba

Opću nesigurnost i egzistencijalnu zabrinutost potencira pomanjkanje vizije, znanja i sposobnosti onih koji vode zemlju da pronađu put za izlazak iz krize.“- Plan 21, Kukuriku koalicija (studeni 2011.)

U 2011. godini Zoran Milanović stupio je pred javnost s pločama na kojima je bila ispisana 21 zapovijed. Budete li ih pratili, tvrdio je tada, slijedi pozitivna promjena.

I to ne za dvije ili tri godine. Promjena nam se smiješi iza ugla, uvjereno je ponavljao.

“Realno je očekivati rast BDP-a prema 2% u 2012. godini, a javni dug će istovremeno početi stagnirati i opadati“, govorio je samo mjesec dana prije stupanja na vlast.

Građani Hrvatske poklonili su mu povjerenje. Pretpostavili su da je dovoljno smijeniti jednu (neuspješnu) političku opciju drugom, pa da stvari krenu nabolje. Očekivali su odlučne poteze na području konsolidacije državnih financija. Iščekivali su rezove, restrukturiranje i racionalizaciju državnog i javnog sektora. Nadali su se donošenju i provedbi mjera koje bi potaknule oporavak i novi rast gospodarstva.

Pretpostavili su da može ispuniti ono što je najavio.

Skoro tri godine kasnije, podaci Državnog zavoda za statistiku i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te procjene Europske komisije i Međunarodnoga monetarnog fonda jednoglasno presuđuju: pogriješili su.

Otključavanje Hrvatske

No, uzmimo trenutak kako bismo se vratili na početak. Odvrtimo film tri zime unatrag. Prilikom govora povodom glasanja o povjerenju (tada) novoj Vladi, Zoran Milanović budućnost zemlje opisao je, sve u svemu, optimistično.

“Ovdje sada pokazujemo jesmo li kadar i kapacitet od Hrvatske izgraditi uspješnu zaokruženu državu, zaključenu državu. Kao što je karakter neke osobe zaključen u nekom trenutku tako je i država u jednom trenutku zaključana. Vjerujem da je u sljedećih nekoliko godina moguće i svjetonazorski i gospodarski zaključiti Hrvatsku, ali je ne zaključati“, govorio je, pun elana koji donosi svjež početak.

Tri godine državnog i društvenog propadanja kasnije, premijer Milanović i njegov tim daleko su od toga da “svjetonazorski i gospodarski zaključe Hrvatsku“. Gospodarstvo je na koljenima, a svjetonazorske i ideološke podjele polariziraju društvo do točke nepoštivanja samih zakona Republike Hrvatske.

Društvo koje puca po šavovima

Velike polemike oko Referenduma o ustavnoj definiciji braka, nemiri vezani uz provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Vukovaru te dvojbeno legalno „taborovanje“ ratnih veterana pred Ministarstvom branitelja u Savskoj, plodovi su društvenih proturječja na koje ova Vlada nije znala na vrijeme odgovoriti.

Uoči predsjedničkih izbora, u izrazito naelektriziranom društvenom okruženju, konfrontacije između dvije najveće hrvatske političke stranke postale su svakodnevna realnost.

Nakon što je poslovično kratko političko pamćenje hrvatskoga naroda prešlo preko presuda bivšem HDZ-ovom premijeru Ivi Sanaderu i HDZ-u kao stranci, desnica je, uvidjevši da izostaju najavljeni rezultati, vratila samopouzdanje.

Uskoro je HDZ počeo koristiti svaku priliku kako bi se obrušio na politike Vlade. Argument “naišli smo na kaos”, drži vodu samo do određenog trenutka, a to je onaj u kojemu trebate položiti račune za uvođenje reda.

Milanovićev SDP imao je svaku priliku “zatvoriti usta” oporbi rezultatima. Trenutak je prošao, oporavka nije bilo, a kada vladajući na raspolaganju nemaju uspjehe kojima bi se mogli podičiti, poslužit će i prebacivanje krivice.

Gledajući unatrag, kao konstanta nam se nameće upravo to. Više od tisuću dana mandata ispunjenog prebacivanjem krivice za stanje u kojemu se nalazi Hrvatska.

Unatoč tome što nam se toga danas, kada optužbe lete na sve strane, teško prisjetiti, 23. prosinca 2011. godine, kada je SDP-ova Vlada tek stupala na vlast (u mnogo drugačijem ministarskom sastavu), Milanović je svoju vladavinu ustoličio zakletvom.

“Tako mi Boga, neću se osvrtati na prošlost”

Inauguracijski govori tradicionalno su ispunjeni svečanim iznošenjem planova i ciljeva, podsjećanjem na obveze prema biračima te veličanjem pripadnosti i posvećenosti borbi za boljitak države i društva. No, premijer Milanović odlučio se na korak koji je, unatoč prividnoj plemenitosti, u samome startu bio neodrživ. Dao je obećanje o tome da će, prije skoka u riječne brzace političke svakodnevice, vezati ruke na leđima i navući povez preko očiju.

“Iza nas je kampanja koja je bila teška i puna teških riječi, ja se na to ovdje neću osvrtati, kao što se dajem vam riječ i tako mi Boga neću osvrtati ni na to što je bilo ranije. Uprijet ću sve svoje snage u to da u raspravama koje će biti burne i žestoke ne upirem prstom u one koji će biti opozicija i da im predbacujem što su oni ili njihovi prethodnici radili prije godinu, dvije, 5 ili 15 godina. To je jalovo, nekorisno, i loše za Hrvatsku”, glasno je tog dana izjavio u Saboru.

Novopečeni premijer zapleo je tako gordijski čvor, nerazmrsiv od samoga početka.

Džoker “prijevremeni izbori”

Antagonizam u interakciji tipičan je za odnos Vlade i oporbe. Članovi Vlade nalaze se u poziciji s koje, unatoč autoritetu institucija koje predstavljaju, moraju stalno iznova potvrđivati svoju legitimnost. Vlada je izložena skoro svakodnevnim napadima na svoju legitimnost na svim linijama djelovanja, a obrana se često sastoji upravo od pariranja i uzvraćanja udaraca izazivačima.

Izazivačima koji su, skoro u pravilu, pripadnici oporbe. Pružanje imuniteta najutjecajnijoj oporbenoj stranci poziv je na prijevremene izbore.

Utoliko je Milanovićeva izjava, o svođenju kritike djelovanja prošlih vlada na minimum, nerealna. Užarena premijerska stolica magnet je za kritiku, a u državničku arenu ne ulazi se s hendikepom.

Maske padaju uz (medijski) tresak

I doista, nismo morali dugo čekati da se imunitet koji je Milanović dao opoziciji počne topiti. Čak i kada ih nije izravno prozivao, upozoravao je na “neodrživost i iscrpljenost staroga modela”, na „neodgovornost i neproduktivnost prijašnjih Vlada” te “na improvizaciju i otuđivanje javnog novca onih koji su vladali prije njega“. Od govora prilikom predlaganja proračuna 2012., preko govora o stanju nacije 2013., pa sve do iznošenja izvještaja o sastancima Europskoga vijeća ove godine, retorika je postajala sve oštrija.

Nakon tri godine mandata, rukavice međusobnog uvažavanja skinute su i bačene u vjetar. Primjera otvorenog polemiziranja, iznošenja kritika i optužbi ima napretek.

Tako je, za vrijeme aktualne, 15. sjednice Hrvatskoga sabora, Milanović bez ustezanja ukrstio mačeve s HDZ-ovcima. Ovoga puta, verbalni oponent bila mu je HDZ-ova Sunčana Glavak.

“Dajem riječ, neću upirati u ono što je bilo prije”

“Za razliku od vas koji svaki dan prosipate crnilo i pesimizam, mi pokušavamo hrvatskom narodu vratiti nešto malo nade. Stvari idu u dobrom pravcu, za vrijeme vaše prethodne vlade, BDP se urušio -7 posto u 2009. godini. Propao je za -4 posto u 2010. godini. Pa o čemu mi pričamo, danas govorimo od -0,4.”

Krug se zatvara, i eto nas opet na početku. Na onome mjestu na kojemu su međustranačka prepucavanja svakodnevna pojava. Prepucavanja su to koja često koketiraju s klevetom.

Jalovo, nekorisno i loše za Hrvatsku? Definitivno, ali sveprisutno u posljednjim trzajevima mandata koji je iznevjerio očekivanja i povjerenje građana.

Kolarić: Podrška SDP-u prepolovila se od početka mandata

Komentirajući rezultate istraživanja Crobarometar objavljene prije tjedan dana, koje agencija Ipsos Puls provodi za Novu TV, Aleksandra Kolarić za Index je komentirala silazni trend podrške koju SDP uživa kod građana.

“Od dolaska na vlast, odnosno od veljače 2012. godine, pa sve do danas, SDP je izgubio polovicu svojega rejtinga. U 32 mjeseca rejting stranke skoro se prepolovio, sjetimo se, on je na početku mandata iznosio 35 posto.

Kontinuirani pad više od dvije i pol godine bio je zaustavljen jedino u srpnju 2013. godine, kod ulaska u Europsku uniju, a nemojmo zaboraviti ni kako je SDP gubio glasače i prije osnivanja ORaH-a, koji se mjeri tek od ove godine”, upozorava Kolarić.

Nakon osnivanja ORaH-a SPD je pao za 4 posto, tada je vladajuća stranka bila na 22. Što se tiče ORaH-a, on je ove godine od veljače do ljeta u strelovitom usponu, rejting mu se više nego utrostručio, bilježili su rast s 4 na 15 posto u kolovozu, a i sada na 18,5 posto. Dva puta je po dva mjeseca za redom ponovio rejting iz prošlog mjeseca, tako da je stranka Mirele Holy u kolovozu ponovila rezultate iz srpnja, a u listopadu one iz rujna. U međuvremenu, doživjela je rast.

Mediji su nakon prvih podataka o porastu ORaH-a krenuli s brzopletim zaključivanjem o tome da je dosegnuta granica rasta, no te su prognoze bile uranjene. Uvijek se treba pričekati dva ili tri mjeseca, kako bi se vidjelo se trend zaustavio. Kao što sada vidimo, ORaH još uvijek raste. Usporeno, ali raste. Dio ORaH-ovih glasača dolazi od SDP-a, veći dio su laburisti, HNS-ovci te neopredijeljeni i razočarani glasači lijevoga centra.

Što se tiče HDZ-a, prijelomni trenutak između SDP-a i HDZ-a dogodio se u veljači ove godine, i u ožujku, kada su se po prvi put izjednačili. Nakon toga je uslijedilo je odvajanje,  SDP je nastavio padati, a HDZ rasti. Ipak, valjda naglasiti kako je HDZ zabetoniran od lipnja, zadnjih 5 mjeseci on je tu negdje oko 25 posto i ne pokazuje tendenciju rasta.

To je jedan od glavnih problema HDZ-a, a koji je posljedica pozicioniranja na krajnjem dijelu političkog spektra desnoga centra. Usprkos koalicijama, HDZ je kao stranka stao na 25 posto i ne može dalje s ovakvom retorikom i politikom, bez obzira na slabost SDP-a.

Ove tri stranke značajno su se odvojile od svih ostalih stranaka, imamo dvije velike stranke i jednu u usponu, sve ostalo su male strančice, koje se nalaze ispod izbornoga praga.

Prema onome što je vidljivo, u SDP-u nema naznaka promjene smjera, Milanović inzistira na nastavku istoga. Ne možete očekivati promjene, ako stalno ponavljate iste greške“, zaključila je.

Gjenero: SDP će završiti kao mađarski socijal-demokrati

Politički analitičar Davor Gjenero izjavio je kako će se silazni trend SDP-a nastaviti sve dok Milanović ostaje na čelu stranke.

“Sigurno je da je rejting SDP-a izrazito nizak, a padat će i dalje dok gospodin Milanović bude na čelu stranke. Dok god on bude vodio SDP ta stranka ne može popraviti rejting.

U SDP-u vlada situacija vrlo slična onoj koja se odvijala u Mađarskoj krajem prošlog desetljeća, kada  mađarski socijal-demokrati nisu bili u stanju smijeniti nesposobnoga premijera i šefa stranke Ferenca Gyurcsányja. Kasnije im nije pomoglo ni to što su ga maknuli i na njegovo mjesto postavili Gordon Bajnai, koji je bio dosta uspješan kao premijer. Sve se to u Mađarskoj dogodilo prekasno za socijal-demokrate, tako da su danas ostali na na marginama političke arene.

Sve dok SDP ne makne Milanovića, ne mogu računati ni na što drugo doli na daljnje posrtanje prema marginalnoj poziciji na hrvatskoj političkoj sceni”, komentirao je za Index.hr. (index.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati