Pratite nas

Gdje onda završi 36 famoznih sanduka zlata iz vremena NDH?

Objavljeno

na

SPLIT – Aluzija na tobožnja hrvatska zlodjela u Drugom svjetskom ratu! U to doba srpski osvajači izostavili su svoje krvave zločine, laži, lopovluk i ubojstva učinjena prema hrvatskom narodu i katoličkom svećenstvu u doba Nezavisne Države Hrvatske, a koji  i danas još uvijek pokušavajući prevariti hrvatski narod.

Američki odvjetnik Jonathan Levy, koji zastupa preživjele žrtve holokausta pismenim putem od kardinala Altjelija Nicore, čelnika Vatikanskog tijela za financijsko informiranje, povrat zlata kojeg su ustaše otele i nakon toga založile u Vatikanskoj banci, a vrijednost zlata se procjenjuje na 80 milijuna dolara – od 1944-1946. navodno da su ustaše polagale u banku!

Dokaz da se transfer zlata u banku doista dogodio prvi je put službeno dokumentirano 1988. god. u izvještaju State Departmenta pod nazivom “Brige oko sudbine ratnog ustaškog blaga”.

Vatikanska banka se zbog iziještaja našla pod tužbom 1999. god., ali je slučaj propao jer se Svetoj Stolici ne može suditi u SAD-u, a ukoliko je i to propalo, Levyće tužiti Vatikansku banku Europskoj komisiji koja Institut za religijske poslove može tužiti pošto je Vatikan 2009. god. prihvatio zakon EU o pranju novca.

Povjesničar Jere Jareb ustvrdio je da su brojke oko pljačke Židovske imovine napuhane, da se temelje na obavještajnim praćenjem nakon rata, a koji nemaju veze sa stvarnošću da je Pavelić pokrao zlato.

U svojoj knjizi  narodni heroj i glavni pregovarač na Bleiburgu Milan Basta, na str.269, je temeljito opisao o sanducima zlata, pa ćemo u cijelosti prenijeti Bastino izvješće za pljačku zlata.

“Prema zakonskoj klauzuli koju je donio Ante Pavelić još u jesen 1944. god. Ministarstvo državne riznice i Hrvatske banke stavlja na raspolaganje novoformiranom “povjerenstvu”  sve zlatne i devizne vrijednosti, da ta komisija izvrši popis. Jedan dio zlata u sanducima ministar Puk je zakopao na Kaptolu, u nadbiskupskom dvoru, a drugi dio je određen da se ponese s kolonom pri povlačenju”.

“O sudbini i količini sanduka zlata koje je pri povlačenju ponijela Pavelićeva kolona postoje proturječne izjave na suđenju u Zagrebu, i to komandantu ustaša i stožerniku grada Zagreba Bože Kavrana a koji je potvrdio da je u koloni bilo samo 13. sanduka zlatnih poluga, dok jedni kažu da je bilo 10, a drugi opet da je bilo 14. sanduka. Čim su prešli granicu jedan sanduk su podijelili među sobom pratioci kamiona”!

Zlato oteto od nevinih žrtava, kako Basta piše, iščupano je iz usta logoraša, pronađeno u židovskim stanovima, otrgnuto s vratova žena i s njihovih ruku donijelo je premalo sreće onima koji su ga opljačkali i bježali s njim iz zemlje. Svi ti zlatni sanduci su nestajali na tajanstven način.

Prilikom bijega iz zemlje, prešavši u Austriju, Pavelić je iznenada morao napustiti svoj automobil (idu Rusi!, bježimo u brda) i sanduk zlata koji se u njemu nalazio, ponio je samo ono što je stalo u đžepove. Sanduk zlata su nosili Lisak i Ico Kirin neko vrijeme , pa kad je dodijalo odlučili su ga sakriti u blizini jednog puta, a u namjeri da se kasnije vrate po njega.

I zaista, poslije nekog vremena našli su sanduk na istom mjestu, ali umjesto zlata u njemu je stajalo samo cedulja na kojoj je pisalo “hvala na zlatu”.

Sanduke zlata, njih 36, koji su bili zakopani u grobnici ispod oltara franjevačke crkve na Kaptolu, otkrili su organi OZN-e ubrzo poslije oslobođenja. O porijeklu toga zlata nađenog na nadbiskupskom dvoru optužen je fratar Modesto Martinčić – rekao je na suđenju Erihu Lisaku i Stepincu, to je zlatna rezerva državne riznice Nezavisne Države Hrvatske koja je sklonjena!

Povjesničar Jere Jareb, koji je utvrdio prema dokumentima –  odnesene  su minimalne količine zlata iz Hrvatske državne banke, a kad su nakon rata vraćene, sve je otišlo za Beograd,  a to bi i danas mogao potvrditi Joža Manolić da teze o Vatikanu su obične teorije zavjere-srpska i židovska posla, jer ne postoje dokumenti – tragovi gdje je 36. sanduka zlatnih poluga završilo koje je preuzela OZN-a?

Knjiga dr. Jere Jareba odgovara na mnoga pitanja o sudbini zlata i novca NDH, istodobno predstavlja važan doprinos rasvjetljavanja hrvatske financijske i gospodarske povijesti u Drugom Svjetskom ratu.

Velika građa čeka na buduće istraživače čiji bi znanstveni rezultati trebali sasvim osvijetliti taj dio naše povijesti. Svi ratovi u povijesti su bili samo radi pljačke, a nikada nije postojao neki drugi razlog, no eto uvijek se nešto “umotavalo” u šarene laži.

Pa tako i ovaj posljednji. Nažalost ni nakon 20 godina to još nismo shvatili, ali kako ćemo? Mi uvijek se sjećamo da je Hrvatska nekoć bila do Zemuna. A evo dođe vrijeme da nije ni do Livna.

Zvonko Palavra / JAVNO.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati