“Gdje si Srbine, sretna ti nezavisna Bosna”: Knjiga puna zločinaca: Kako se stvarala genocidna Šumska (2)

4

Ilija Guzina: Pale, utočište medijske slobode

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čemu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi…

Objektivni novinari su oni koji su na našoj strani: Misao Ilije Guzine

Photo: Stock

ILIJA GUZINA: NESTAO SAM, DAKLE POSTOJIM

Svi su govorili da će rat započeti na Bajram ili dan iza Bajrama. Svi su tako govorili, a ja nisam želio ni htio vjerovati. Nisu u to vjerovale ni mnoge Sarajlije, a pričalo se o tome kao o gotovoj stvari. Neki su ipak još u petak požurili iz grada. Nikada neću shvatiti šta se dešavalo tih dana. Zar, zbilja, rat počinje na način na koji je počeo ovaj bosanski? Ko je planirao početak rata? Zašto je taj plan tako objelodanjen, kome je trebalo da unaprijed optereti ljude da je rat neminovan?

U petak naveče sam bio u Komandi Armije kod generala Kukanjca. Tamo je bilo dosta novinara: Dubravka Kenić, Risto Đogo, pokojni Ljubo Nikolić, Milijana Baletić, Rada Đokić. Kukanjac je, po običaju, bio dobro raspoložen. Rekao nam je da se to veče sprema napad na “Jajce” kasarnu, da je u igri isti scenario kao u Hrvatskoj i Sloveniji, ali da “zelene beretke” ne mogu zauzeti ovaj vojni objekat, što dominira iznad starog dijela grada. Prisustvujemo i telefonskom razgovoru Kukanjca i predsjednika opštine Visoko. Tamo je kasarna već napadnuta. Kukanjac vrišti. “Ako se ijednome mome vojniku desi išta loše, sravniću vas sa zemljom“, onda namiguje na nas, pritiska slušalicu dlanom i govori: “Moraju da me se boje, drukčije ne ide“. Jedan od oficira mi kaže: “Rat je neizbježan”, govori mi to ozbiljan čovjek vrlo ozbiljno. Ja još ne mogu da vjerujem u to.

Vlažna srpska ikona: Milijana Baletić, srpska vaginalna majka

Photo: Facebook

Noć je već poodmakla.Vozim Radu Đokić i Milijanu Baletić u prigradsko naselje Radava, tamo Radini roditelji imaju kuću. Pored bolnice “Jagomir”, zaustavljaju nas naoružani civili. Prepoznaju mene i kažu “Umalo nismo pucali, imamo dojavu da muslimani hoće noćas da nas napadnu.” U Radinoj kući panika. Majka, starica obučena u tradicionalnu bosansku nošnju, kroz suze objašnjava da je dolazio jedan momak iz MUP-a da Radu opomene da se ne kreće po gradu, jer imaju sigurne podatke kako se nalazi na listi onih koji će biti ubijeni prvih dana rata.

Kukanjac traži nastup na TV

Vraćam se prema Koševskom brdu. Na istoj barikadi zaustavljaju me momci i mole da iziđem da porazgovaramo. Vidim strah ih je, ima ih svega pet-šest, a u blizini je masa od više hiljada Sandžaklija, kažu. Tješim ih da rata neće biti i da će sve ovo proći a ni sam nisam više siguran u to. Subotu provodim na poslu. Dežurni sam na Televiziji. Tokom dana više sam se puta čuo sa predsjednikom Skupštine Momčilom Krajišnikom. Jako je zabrinut i moli me da nekako proturim na Televiziju srpsko protivljenje odluci Alije Izetbegovića da se proglasi opšta mobilizacija. “Ako je proglasi, onda je to neizbježan rat”, kaže Krajišnik. “Ima li iko na toj Televiziji da hoće da kaže istinu, da nam da prostor da mi objasnimo svoj stav” – prosto je vapio Krajišnik. Nisam mogao mnogo pomoći, Mehmed Agović nije htio da čuje za to, pošto sam ja insistirao da se uzmu izjave od srpske strane. [pullquote_right]II dio[/pullquote_right]

Negdje oko osam sati zvao me je Kukanjac. “Ovaj hoće rat, moram da dam izjavu, ali izjavu hoću da dam isključivo tebi, jer će je drugi isjeći i unakaziti“, govori mi general. “Ne mogu otići kod Pejića pa reći kako tražite da ja dođem da s vama razgovaram, generale. Ispašće da se ja privatno uglavljujem i da prekrajam uređivačku politiku“, upozorio sam Kukanjca.

“Dobro, onda ću ja da zovem Pejića, ali ti moraš doći”, ljutito mi viče. I, zbilja, Pejić me je pozvao i počeo izokola: kako on vjeruje u moje poštenje i moj profesionalni refleks i kako sada treba da odem u Komandu da razgovaram sa Milutinom Kukanjcom. Bio je to prvi put u posljednjih godinu i po dana da smo Pejić i ja nešto progovorili. Doduše, moj odgovor se sveo na kratku potvrdu da sam shvatio šta mi je zadatak. Napravio sam razgovor. Trajao je nekih dvadesetak minuta Kukanjac je govorio o tome kako mobilizacija može biti početak rata, ali nije rekao bog zna šta značajno. I, uopšte, to veče je bio očajno konfuzan. Ni traga od one njegove vedrine.

Prijatelji Ilije Guzine: Intelektualci koljačkog kova

Photo: Stock

Prilog su dugo pregledali i preslušavali Neđo Miljanović, generalni direktor, i Nenad Pejić, glavni i odgovorni urednik. Nisu imali primjedbi. Te noći sam stigao kući oko 23 sata. Zaspao sam za tili čas. Ujutro, slušam, radio javlja o novim sukobima Troje je mrtvih. Napadnuta Stanica milicije u Novom Sarajevu, jedinoj gradskoj opštini u kojoj su na izborima pobijedili Srbi. Nešto kasnije me zvala Biljana Plavšić. Molila me je da joj omogućim da u jednom kratkom nastupu na Televiziji kaže neke bitne stvari. Obećao sam da ću pokušati. Zovem Mirka Kapora, urednika Informativnog programa, i kažem mu da Biljana hoće reći nešto važno. On mi odgovara da nešto tako eventualno dolazi u obzir ako uspijem da zajedno sa Biljanom u studio dovedem i Fikreta Abdića. Zovem Abdića Pronalazim ga u Predsjedništvu. Nikada se nismo osobito družili, ali oslovljavali smo se sa ti. Abdić mene nije nikada persirao pa nisam ni ja njega. Molim Fikreta da učestvuje u jednom razgovoru, objašnjavam da je trenutak sudnji i da se narodu mora kazati nešto umirujuće. “Ne mogu ti ništa pomoći, žurim. Uhvatio si me na vratima, idem u Kladušu”, odgovara mi Fikret i, odista, osjećam u njegovom glasu žurbu.

Nešto poslije toga javlja mi se iz Beograda Branislav Lalević-Lala, moj dobar prijatelj, bivši snimatelj Sarajevske televizije, pa onda službenik u Međunarodnom centru za mir (ko zna šta sve već Lala nije radio). “Kupi to dijete i tu ženu i pravo na Jahorinu, jadi te ubili. Rat samo što nije počeo. Gore te čeka prazna vikendica. Javi se Gaji“. Odgovaram da neću, jer rata neće biti. Lala mi ljutito spušta slušalicu. Odlazim u komšiluk, na kafu kod kolegice Dubravke Kenić. I njoj su javili da rat počinje ali i ona ne vjeruje. Dok pijemo kafu, javlja nam se Radovan Karadžić. Pitao je nešto opet oko Televizije. Pitam ga hoće li biti rata, a on odgovara da neće. “Srbi neće početi rat a muslimani ne smiju“, govori Karadžić.

Tako si lijep, Rašo: Aleksa Buha celiva Karadžića

Photo: Stock

Negdje oko 4 sata ujutro spustio sam se do Holidej In-a. Hotel pust i nekako mračan. Na balkonu jedino Aleksa Buha. “Nešto se gadno kuha”, kaže. “Evo ti ključ, pređi u moj stan a ja ću ovdje spavati”, kaže Buha. Nisam prihvatio. Razmišljao sam: ako budu tražili mene tražiće i Buhu, a onda će naći opet mene. Ako je tako, bolje da me nađu u sopstvenom stanu. Polazim prema sobi direktora hotela Danila Dursuna. Tamo je Radovan Karadžić i njegova porodica, pa ljudi iz pratnje. Slavko Drašković, jedan od srpskih funkcionera u policiji, objašnjava Karadžiću kako mu je cjelokupan stan demoliran a potom miniran. Sve je učinio Jusuf Prazina. “Čekaju vas i vi se tamo ne smijete više pojavljivati”, objašnjava Drašković Karadžiću.

 Bijeg iz Sarajeva

Uskoro u prostoriju ulazi i Aleksa Buha. Pitam Karadžića da li je toga prijepodneva razgovarao sa Izetbegovićem. “S njim neću da razgovaram. On je terorista. Noćas su opet ubijali naše ljude”, odgovara mi Karadžić srdito.

Bilo je već petnaest časova. Niko od nas nije ni slutio da je rat počeo prije petnaestak minuta. Tek kada sam izišao ispred hotela čuo sam pucnjavu negdje na Vracima Žurim kući na ručak. U haustoru me susreću dvojica komšija, muslimana. Kažu, idu da se pridruže maršu mira. Na televiziji gledam: dugačka kolona ljudi raznih uzrasta prolazi glavnom saobraćajnicom od Ilidže prema centru grada. Zvoni telefon i slušam riječi svoga kuma, profesora dr Milenka Pikule. “Ovđe je rat već počeo”, javlja mi sa Vraca. “Naši su pokušali ući u školu unutrašnjih poslova na Vracama. Dočekala ih je paljba. Biju se specijalci protiv specijalaca. Na naše specijalce počeli su pucati Sandžaklije iznad Željinog stadiona. Dvojica momaka su poginula. Pucamo sada i mi. Svi smo izišli i pomažemo srpskoj miliciji“, priča mi direktno u slušalicu istoriju moj kum Pikula.

Kolona mirotvoraca na Mostu bratstva i jedinstva prelazi na Grbavicu: idu prema Vracima. Neko ih je poslao tamo da pomognu razbijanje srpske policije. Sa zebnjom gledam prenos. Razmišljam, šta će biti kada gomila uđe u naselje u kome su sve sami Srbi? Između krošanja stabala, gore na vrhu kose ispod studentskih domova, vide se naoružani Srbi. Čuje se dovikivanje gomili. Masa nastavlja svoj pohod. Potom slijede hici, rafali, vriska Ispred televizijske kamere pronose ranjenu ženu, jednu pa drugu. Masa se vraća uspaničena. Reporter Dubravko Brigić psuje one gore, zove ih svakakvim imenima. Jedan razdrljeni kabadahija psuje generala Kukanjca. Reporter mu sa reportažnih kola spušta mikrofon. Ovaj primjećuje da je u centru pažnje pa ređa psovku za psovkom. Potom govori: “Smeta vam Senad Hadžifejzović a ne smeta vam Ilija Guzina i Novosadska televizija“. Ponavlja ovu rečenicu još nekoliko puta. Da li ga je neko nagovorio. Nije nemoguće, s obzirom da je cijeli marš dobro isplaniran i smišljen. Moj kolega ovome uličnom glasnogovorniku i dalje gura mikrofon pod bradu. Meni se krv ledi.

Mladićev vojnik: Meta su Muslimani

Photo: Stock

Zašto me sada optužuju? Istoga trenutka počinje zvoniti telefon. Prvo ženski glas, pa muški, pa opet ženski, pa ne znam više koji i svi prijete, psuju. Javlja se potom muškarac i kaže mi: “Ja sam iz MUP-a, ako mi ne vjeruješ evo ti broj telefona, pozovi me. Savjetujem ti da se negdje skloniš, nemaš puno vremena, minute su u pitanju“. Gledam suprugu: izbezumljena je. Sedmogodišnja kćerka predosjeća nesreću, savija se oko mene i počinje plakati. “Nema suza, rekao sam. Obucite mantile i uzmite spavaćice, idemo”. Ispred zgrade nikoga. Mira ide naprijed vodeći Tamaru za ruku, a ja sam se kretao dvadesetak metara iza njih, sa otkočenim pištljem. Njih dvije su otključale auto. Kao u filmovima trebalo je samo da uskočim i krenemo. U tome trenutku iz susjedne zgrade prema meni ide čovjek pedesetih godina, stasit i naočit. Bio sam u dilemi da li da pucam. Sa desetak metara razdaljine primjećujem da mi se čovjek osmjehuje. “Vidio sam sa prozora da bježite, pođite kod mene. Čuo sam sve na televiziji. Sve je prljava montaža” “Hvala”, odgovaram neznancu i žurim ka autu. Kresnuo je iz prve. Polazimo. Kćerka me pita “Kuda ćemo”. “Na Ilidžu”, odgovaram. Samo pedesetak metara niže, pred auto iskače čovjek, maše mi skoro pomahnitalo. Crne je puti i četrdesetih godina. Zaustavljam kola “Ne dolje, dolje su barikade”. Okrećem auto na drugu stranu, prema Ciglanama i na izlazu iz tunela vidim ponovo barikadu. Shvatam da smo u mišolovci. “Hajdemo kod Trileta. On stanuje u ovim zgradama”, predlaže supruga. I zaista, doktor Trifko Guzina je stanovao skoro u našem prvom komšiluku. Prednost njegovog stana bila je u tome što se nalazio u jednoj širokoj zgradi sa mnogo ulaza, tako da smo mogli ući na sasvim drugom kraju zgrade, a onda proći do Trifkovog stana na suprotnoj strani.

“Sretna ti nezavisna Bosna, Srbine!”

Kod doktora Guzine proveo sam dva dana i dvije noći. U međuvremenu čuo sam se samo sa kolegicom Kenić, koja se takođe nalazila u bijegu i kod nekih prijatelja “Ako telefoniraš a mene ne bude, obavještavaj odmah o tome ljude iz Beograda, a neka oni obavještavaju dalje. Isto ću ja učiniti ako ne bude tebe. Moramo se čuti svakih dva sata“, rekla je Dubravka Kenić. I zbilja smo tako činili. Prve noći su se miješali pucnji sa Zlatišta sa povicima mase ispred zgrade Skupštine. Televizija je prenosila direktno sve što se zbivalo ispred skupštinskog zdanja i kasnije u Skupštini. Moje kolege novinari su se utrkivali ko će težom riječju pogoditi one gore na brdima oko Sarajeva. Čini se da je najdalje otišao Mladen Paunović. Razmišljao sam šta bi sa ovim čovjekom, koji je sto puta više nego ja bio ubijeđen da se protiv srpskog naroda u Bosni igra jedna prlljava igra.

Potraga za nesrbima: Ubij, zakolji, snajperiši!

Photo: Stock

Trećega dana vratili smo se u stan. Sve je bilo netaknuto. Nigdje tragova da je neko ulazio. Predložio sam supruzi da ja odem do Televizije i uzmem putni nalog za tobožnji službeni put u istočnu Hercegovinu, a da se ona i djevojčica pripreme za bijeg. “Ne smijete nositi ništa sa sobom” rekao sam. Mogu komšije posumnjati da bježimo – pa će pucati. “Znao sam sigurno da je neko iz komšiluka zadužen za mene. Mislio sam da je to Faćo iz prizemlja. Na Televiziju nisam smio nositi pištolj, pa sam pošao goloruk. I u haustoru pravo na Faća. Razmišljao sam da li će pucati. Nije to učinio. Možda čovjek sa svim nije imao veze. Prilazeći Televiziji od parkinga do ulaza vidim: drži me sa krova na nišanu snajperista. Ne smijem ubrzati korak da ne bih postao sumnjiv. Na ulazu me niko ne kontroliše. Unutra vidim mnogo naoružanih ljudi u civilu. To su “zelene beretke” već zauzele Televiziju.

U sobi Unutrašnjo-političke rubrike zatičem sekretaricu Munibu Honđo, novinare Suleta Vlajčića, Rasku Denjalić, Zoricu Borčak. Unutra je i sedam-osam pripadnika “zelenih beretki”, sa puškama i svim naoružanjem. Jedan od njih spava na poljskom krevetu, razvučenom usred redakcijske sobe. Širi se vonj prljavih čarapa. Onaj što spava izuo je cipele.

Gdje si Srbine, sretna ti nezavisna Bosna“, govori mi sa osmijehom Muniba “Nezavisna Bosna nije moja država i neće biti”, odgovaram vrlo ozbiljno. Oni naoružani momci, sve mladići od dvadesetpet do trideset godina, gledaju me začuđeno. Mora da sam ih šokirao ovakvom izjavom. Jedan od njih, nešto pristojnijeg izgleda, plav, sportski građen, poprilično visok, obraća mi se gotovo prijateljski: “Zašto nezavisna Bosna ne bi bila i srpska?” “Zato što ja hoću da živim u državi sa drugim Srbima, a ako se vama gade ti drugi Srbi, onda vam se posigurno gadim i ja“, odgovaram. Momak, očito smatrajući da prema meni ne treba primjenjivati silu, predloži mi da popijemo kafu. Pristao sam i dugo smo se i uzaludno objašnjavali. Mirko Kapor mi je potpisao nalog za put u Hercegovinu. Nije se mogao iščuditi zašto ne želim šofera i službeni auto. Nije posumnjao da sam ja definitivno odlučio da odem i da se na Sarajevsku televiziju više ne vraćam. Dok sam sa suprugom i kćerkom prolazio ispred zgrade u kojoj sam stanovao i sjedao u auto, osjećao sam prijekorne poglede grupe komšija skupljenih kod ulaza. Dirljivo je bilo dok je moja Tamara prolazila pored svoje najbolje kolegice iz školske klupe, djevojčice Dine, koja je zajedno sa mojom kćerkom pola dana provodila u mome stanu a pola u stanu svoga oca Omera, profesora engleskog jezika. Dina se bezbrižno igrala, a Tamara je žurila u izbjeglištvo. Djeca su se pozdravila i ne sluteći da se možda više nikada neće vidjeti. A bile su toliko vezane jedna za drugu da su morale često da spavaju zajedno.

Krenuli smo ka Ilidži pa dalje. U koloni automobila sa porodicama mojih prijatelja: Slavoljuba Avdalovića, Milenka Pikule, Ljuba Babića. Zajedno sa nama pošao je i Mato Stojić sa ženom i troje djece. Mato je Hrvat, vlasnik kafane “Šentada”. Brat Bruno mu je jedan od čelnika HDZ-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove. “Provedite me kako znate i umijete do Mostara. Neću vam to zaboraviti, a u Sarajevo neću više nikad doći ni kao turista”, rekao mi je Mate, dok mu je izbezumljeni pogled tražio na mome licu znak odobravanja i nešto što bi ga moglo ohrabriti. Proveli smo Matu i to baš do Mostara, sve kroz srpske barikade, preko Kalinovika. Samo jedna kontrola bila je muslimanska i to u mjestu Kijevo. Bili su korektni prema nama. Nakon dan boravka u rodnoj Fojnici kod Gacka, produžavam prema Herceg-Novom. Želim porodicu odvesti što dalje od rata. I dok se spuštam u Budvu, slušam Radio Beograd. “Srpska novinska agencija SRNA objavljuje da su nestali srpski novinari Dubravka Kenić i Ilija Guzina“. Znači, počela je da funkcioniše SRNA – razmišljam i postajem srećan zbog toga. Istoga trenutka odlučio sam: vraćam se nazad na Pale ili negdje drugo gdje budem potreban.

* Direktor “Kanala S” bio je novinar Ilija Guzina, koji je radio i novinarske poslove, dok su okosnicu novinarskog kadra činili Risto Đogo, Mladen Krsmanović, Snježan Lalović, Duško Despotov, Dragan Alorić, Blaško Bjelica, Duško Oljača, Rada Đokić, Mira Purković, Dragiša Ćosović, Dragan Tepavčević, Radomir Ninković, Vedran Škoro, Sanja Erić, Vesna Stakić. Ilija Guzina umro je 1997. godine. Sahranjen je u Fojnici kod Gacka.

Ako ste propustili ovdje se nalazi prvi dio

e-novine

facebook komentari

  • srka

    Svaka cast na postavljenom tekstu!
    by Srka®

    • kvot

      Ti si kao pročitao tekst i nešto shvatio???
      Mrrrššššš u klozet turbandžijo maloumni.
      Nemoj da te Fric opet da iskandžijati.
      Dobio si nedavno extra porciju batina,
      jer si galamio ispred tv-a na demonstrante u turskoj.
      Umlatio te Fric.

  • srka

    Svaka cast na postavljenom tekstu!
    by Srka®

    • kvot

      Ti si kao pročitao tekst i nešto shvatio???
      Mrrrššššš u klozet turbandžijo maloumni.
      Nemoj da te Fric opet da iskandžijati.
      Dobio si nedavno extra porciju batina,
      jer si galamio ispred tv-a na demonstrante u turskoj.
      Umlatio te Fric.