General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA

    5

    “Tenkovska demokracija” koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: “Rat je nastavak politike drugim sredstvima. “.”Pakt sa vragom” za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama. “Fifty-fifty” ili “pola meni-pola tebi” doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost od Rusije i tako,od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli  na ulice sa idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih ruski tenkovi.

    Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom, pa su ga rekli bi “urazumili”. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali jer je tamo bio uglavljen “fifty-fifty”. Bismark je je već davno rekao da čija bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u Yalti, t j. nastavile istu politiku ali “drugim sredstvima”. Ruski radio je najbolje rekao o čemu se radi: “Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj opstanak. ” Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i komunizmu.

    Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su stvoreni “OTAN” i “NATO” , a Rusija je uzvratila sa “Varšavskim paktom”. Ne, nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE do rata, nego da se nastavi “drugim sredstvima”.Ta “druga sredstva” su: hladni ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo “tenkovsku demokraciju” u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.Tito zna što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija “rumunjska staljinistica” bila na vlasti, znala je dobiti histerične napade slične “partizanskoj bolesti” naših grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski židov.

    Nama je to svejedno, – ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini. Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se “ljube kroz kamiš” i kad paradiraju i govore o “svjetskoj revoluciji” i posebnom “socijalizmu svake zemlje” ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god. Tito je sa Dimitrovom htio napraviti “Balkansku Federaciju” , zato da bude sigurniji od “svojih”. Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno. Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi završili u kloakama revolucije, kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom.  Zato Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti “omladinske brigade” i “radničke zaštite”. Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom. Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.

    Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine. Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna palih Hrvata za domovinu. Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.

    Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će se nagoditi gdje bude trebalo, a rešpetirati ono, gdje su se prije nagodili. Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega: “ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU !

    Naš je stav jasan: “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU !”Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.

    otporaš/kamenjar.com

    facebook komentari

    • ZAKLEO SAM SE NA OSVETU, kaže general Drinjanin

      domobran.prkos.com

      (Autor: Otporaš NASLOVNICA

      HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

      Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo
      voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

      Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

      – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

      Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske
      slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u
      katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima – nije
      nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U
      Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
      Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti,
      o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam
      se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice
      prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima,
      danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao prije,
      moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske
      organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
      ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe
      hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska
      glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije
      kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji
      su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je
      oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio
      je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz
      Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u
      Hercegovini je bio nešto konkretno.

      Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca,
      katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi
      ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od
      prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega
      su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na
      Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a
      kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u
      obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

      Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
      istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele
      Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare,
      poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama
      “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i
      hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar
      već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili
      kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim
      djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog
      razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje.
      Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz
      gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da
      je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo
      može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se
      protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega
      daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska)
      Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam se i na osvetu”- radi
      ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije
      zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj,
      još u doba Austrije.

      S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom
      pješice – od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle
      sam se vratio – a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene
      interesantno.

      Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
      pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili
      gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
      je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
      Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
      obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
      naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome
      koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i sudjelovao u
      svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove,
      gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima
      sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To
      su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška
      hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza”
      sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje
      Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i
      Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

      Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije
      odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira
      za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen.
      Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno –
      revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa
      se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i
      kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako,
      kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da
      je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne
      organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države
      Hrvatske.

      (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni
      su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u
      emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se
      sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas
      još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja
      sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj.
      Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su
      od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja,
      kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    • ZAKLEO SAM SE NA OSVETU, kaže general Drinjanin

      domobran.prkos.com

      (Autor: Otporaš NASLOVNICA

      HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

      Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo
      voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

      Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

      – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

      Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske
      slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u
      katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima – nije
      nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U
      Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
      Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti,
      o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam
      se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice
      prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima,
      danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao prije,
      moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske
      organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
      ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe
      hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska
      glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije
      kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji
      su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je
      oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio
      je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz
      Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u
      Hercegovini je bio nešto konkretno.

      Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca,
      katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi
      ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od
      prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega
      su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na
      Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a
      kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u
      obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

      Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
      istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele
      Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare,
      poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama
      “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i
      hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar
      već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili
      kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim
      djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog
      razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje.
      Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz
      gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da
      je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo
      može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se
      protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega
      daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska)
      Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam se i na osvetu”- radi
      ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije
      zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj,
      još u doba Austrije.

      S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom
      pješice – od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle
      sam se vratio – a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene
      interesantno.

      Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
      pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili
      gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
      je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
      Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
      obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
      naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome
      koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i sudjelovao u
      svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove,
      gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima
      sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To
      su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška
      hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza”
      sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje
      Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i
      Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

      Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije
      odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira
      za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen.
      Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno –
      revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa
      se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i
      kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako,
      kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da
      je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne
      organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države
      Hrvatske.

      (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni
      su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u
      emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se
      sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas
      još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja
      sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj.
      Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su
      od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja,
      kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)