Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

General Nađ pomaže Pupovcu da konačno ne ponavlja više od polustoljetnu srpsku laž

Objavljeno

na

General Nađ pomaže Pupovcu da konačno ne ponavlja više od polustoljetnu srpsku laž o broju srpskih žrtava u ustaškom logoru Jasenovac

Kako smo danas (5.siječnja 2017.) mogli primijetiti, iz današnjih izvještaja po medijima, Milorad Pup-ovac čelnik SNV na božićnom domjenku za SPC u RH nije naveo broj žrtava u logoru Jasenovac, svoje nacionalnosti, tj. nije ponovio onu staru laž o, navodno, 700 000 tisuća umorenih  Srba u tom logoru pa i ovu najnoviju laž od oko 80 i više tisuća ukupnih žrtava. Ali ne može , rado(Mile), ne izustiti sas-vim  orginalnu laž da je u tom logoru ubijeno najviše Hrvata u 20. stoljeću. Vjerojatno je on to istražio, poput našeg istražitelja Romana Leljaka žrtve u Hudoj jami(Slovenija), ali ne žuri s brojkom iz nekih  svojih razloga. I, dakako, svidjelo mu se(u čije sve ime…?) izreći na rečenom domjenku pred uzvani-cima, među kojima je i predsjednik Vlade RH Plenković, ovo:

“Da nije bilo ploče u Jasenovcu iščekivanje ne bi bilo stavljeno u sjenu. Ovako smo u Novu godinu ušli s nadom i vjerom u bolje sutra, ali i sjenom na toj nadi i zabrinutošću, koja iz te geste, toga čina na tom mjestu ne može da ne bude proizvedena”, kazao je Pupovac. A svi znamo o kojoj je ploči riječ. Ali ne kasni Mile, rado, i ovo dodati: “Sigurno je da svi međusobno dijelimo ovo: Smrt jednog od nas ne može biti razlog za negiranje smrti drugog”. Gdje možemo svrstati ovu“veleumnu izreku“ ili što je ovi-me zapravo rečeno?

Možda onih 11 ubijenih branitelja HOS-a, na ploči zabilježeni, u Jasenovcu ne mogu negirati smrt njihovih ubojica, koji nisu jednako kao oni stradali ili su neki i još živi te isti plaču kako nisu uspjeli cijelu Hrvatsku umoriti za pobjedu. Da, Mile pogledaj imena i prezimena branitelja  na ploči i koliko su stari i zašto su i kako stradali i tko ih je ubio i onda ćeš lako shvatiti da su pali za ono ili one što i koje su spremno branili i spremno život dali i to na teritoriju svoje domovine a ne kao njihovi ubojice, otimači, razbojnici, barbari, agresori, banditi ili oni kojih se možeš sjetiti kad su ulazili u Vukovar mašući mrtvačkim zastavama bradatih četnika i pjevali pjesme o Miloševićevoj salati i hrvatskom mesu!?

Ne, nikada Hrvati nisu bili spremni za svoj dom otimati tuđe, okupirati teritorije susjedne države ili razarati njihova sela i gradove. Ako Hrvat viče da je za dom spreman onda je to u njegovu domu, na njegovoj zemlji, njegovoj državi odnosno domovini. I tko se toga boji neka ne pokušava otimati to Hrvatu. Da, da razumjeti je da se možda i većina Srba boji tog pokliča, jer ih podsjeća na izgubljeni rat i onda se, valjda, i srame za svoje uzaludne žrtve i samog ratnog poraza, tj. načina kako je taj rat izgubljen i pored silne tehnike i oružja kao i ljudstva ispred naroda koji je golo-ruk ušao u rat. A što jednom reče ili napisa/še general armije Kosta Nađ u izdanju Vjesnika od 6. Svi-bnja 1981., u tekstu pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“ odnosno osvrnuo se na opasna iskrivljivanja povijesti, istaknuvši kako je „sve što se može u nas objaviti kao historijska  istina vidio ovih dana u dvijema knjigama o ustašama“. „Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram:´Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima´, Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno kako je u tome zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ´deseci tisuća´ nevinih ljudi, djece, stara- ca i žena“, zaključuje Nađ.(Hrvatski tjednik, 5. Siječnja 2017.)

A tko je bio general Kosta Nađ vjerojatno je poznat i Miloradu Pupovcu kao tolikim njegovim istomišljenicima kad je riječ o završnim operacijama i kraju II. svjetskog rata, Titovu generalu armije odnosno  komadantu ondašnje treće armije NOVJ-a ili poslije JNA., koji se proslavio u vođenju operacija oko čuvenog Bleiburga pa dalje. Ako je pozdrav „Za dom spremni“ nastao u NDH, nije nastao da bi okupi-rali bilo čiji teritorij. Laži, laži i samo laži su nagomilale broj ubijenih , navodno, pod tim pozdravom ili pokličem, što demantira i sam general Kosta Nađ. Samo neka, o da bi, naši povjesničari istraže koji su to akademici pisali ili izgovarali laži o desecima tisuća poklanih u Jasenovcu!

Nikola Bašić, Vis

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati