General Slobodan Praljak: “Nije lako čitati i slušati one kojima ste najviše pomogli kako se raduju ovoj nepravdi”

0

Praljak sasvim dobro poznaje prilike u Hrvatskoj. Ne iznenađuju ga riječi hrvatskog ministra pravosuđa upućene braniteljima optuženih kako ga njihovi klijenti ne interesiraju. Tragičan je to odnos države prema svojim državljanima. Hoće li mu se barem ispričati oni koji ga sotoniziraju zbog rušenja staroga mosta sad kad je i u ovakvoj presudi potvrđeno da ga nije on srušio i da je most bio legitimni vojni cilj.

[dropcap]T[/dropcap]ijekom 1993. godine obnašao sam funkciju savjetnika ministra pomorstva prometa i veza, a primarna mi je zadaća bila koordinacija sa snagama Ujedinjenih naroda (UN) kako bi se neometano obavljao zračni promet na hrvatskim zračnim lukama i omogućila provedba rezolucija UN-a o Bosni i Hercegovini kao Zoni zabranjenog letenja (Non Flight Zone). Moja je zadaća bila i omogućiti posebne letove koje su izvodili pripadnici muslimanskih snaga s teritorija Republike Hrvatske (RH). Formalno je to radilo Ministarstvo prometa jer su svi ti letovi prikazivani kao humanitarni, odnosno civilni letovi.
Letove helikoptera koordinirali su kolege iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ali svi mi provodili smo službenu državnu politiku. Vrlo često imali smo velike prijepore s osobljem UN-a koje nam je spočitavalo korištenje hrvatskog teritorija za narušavanje Zone zabranjenog letenja. Unatoč jakim pritiscima od strane UN-a i NATO-a, gotovo uvijek uspijevali smo pomoći kolegama iz BiH u obavljanju njihovih zadaća.

Praljkova kuća dom za desetine muslimana

Uspostavili smo kontakt s kolegama iz Sarajeva. Stručnjaci našeg Ministarstva pripremili su cjelokupnu dokumentaciju, odnosno amandman na Plan zračne plovidbe Svjetske organizacije za civilno zrakoplovstvo (ICAO) kojim se tražilo određivanje državnih granica RH i BiH. Školovali smo osoblje iz Sarajeva koje smo smještali u svoje domove ili domove prijatelja bez ikakve naknade. Zajedno smo  odlazili u Mostar i pokušavali pomoći smirivanju stanja. I tada sam upoznao generala Slobodana Praljka koji je zdušno podupirao našu misiju, kako tada, tako i nakon njegova odlaska u Zagreb na novu dužnost.
Poznato mi je bilo da je i njegova kuća bila dom za desetine muslimana o čijim je potrebama čitavo vrijeme osobno vodio računa. Poznati su mi bezbrojni primjeri kada je general izlagao i vlastiti život kako bi spašavao druge. Američki diplomat koji zacijelo najbolje poznaje što se zbivalo na područjima oružanog sukoba Hrvata i Muslimana, stalno prepričava hrabrost generala kada je sam sjeo na tegljač  koji je trebao krenuti za Sarajevo, a prethodno bio zadržan od neodgovornih pojedinaca. Vrlo upečatljiva mi je priča bivšeg zapovjednika obrane Sarajeva Dragana Vikića kada smo se susreli u okupiranom Sarajevu u travnju 1995., kada je s mnogo uvažavanja pričao da mu je ‘Praljak, u jeku najžešćih sukoba Hrvata i Muslimana poslao pun šleper oružja’. S tugom sam doznao da je Vikić odbio to potvrditi Praljkovim istražiteljima pod izgovorom da bi potvrđivanje toga moglo utjecati na njegov status u policiji.
Kako sam pozorno pratio mrežne stranice generala, bio sam uvjeren da su argumenti koje je iznijela njegova obrana jasni i nepobitni te da je presuda o njegovoj nevinosti neupitna. No s tim se složio samo Predsjedavajući vijeća, sudac Antonetti, kada je u pitanju presuda o zločinačkom pothvatu. Druga dvojica sudaca bila su protiv i Praljak je na prvostupanjskom sudu u Haagu osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.  Moram priznati da sam ostao šokiran potpunim ignoriranjem podastrtih činjenica od strane ostale dvojice sudaca.
Sjetih se mnogih svojih razgovora sa stranim diplomatima i visokim vojnim dužnosnicima gdje su oni otvoreno pitali kako i što učiniti s BiH. Sve su opcije bile u igri. Činjenica da su Hrvati u BiH usko surađivali s RH nije novost niti nešto što nisu radili Srbi u odnosu na Srbiju ili Muslimani u odnosu na Tursku. Poznato mi je da bi se stalno zvalo Demirela, turskog predsjednika, kada bi razgovori s Muslimanima došli u slijepu ulicu.  Zašto je krimen to što se možda i pričalo o mogućoj podjeli BIH, a kada je bivši američki veleposlanik u BiH i Hrvatskoj, prije godinu dana, izjavio da BiH treba podijeliti, to je onda pravo na mišljenje. Peter Galbright napisao je knjigu ‘Kraj Iraka’ (The end of Iraq). On, dakle, ima pravo zastupati takav stav, ali druge osuđuje i insinuira da su to isto mislili s BiH.
Znao sam da da nije lako podnijeti takvu presudu. Nije lako čitati i slušati one kojima ste najviše pomogli kako se raduju takvoj nepravdi. Kako tumačiti izjave predsjednika Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koji govori o hrvatskim fašistima, ali taj isti Izetbegović poslao je svoju suprugu i kćer u Zagreb gdje sam osobno s prijateljem Vedranom Nolom sudjelovao u njezinu smještaju i upisu djevojčice u osnovnu školu. Punica g. Izetbegovića čitavo vrijeme sukoba Hrvata i Muslimana bila je smještena u obiteljskoj kući mojih prijatelja u Podgori, bez ikakve naknade. Zamislite da je Churchill poslao svoju djecu i punicu Hitleru u Berlin tijekom rata?

Spremio je ručak za nas dvojicu

Znao sam da je mome prijatelju generalu Praljku teško, ali također znadem da se nikada ne predaje i da čvrsto vjeruje u pravdu. U svome zahtjevu za posjet mu u pritvoru napisao sam kao razlog posjeta: ‘moralna potpora prijatelju’. Smatram da je ovo minimum koji mogu učiniti za osobu koja je neopisivo zadužila Hrvatsku. Vrlo ljubazno i brzo dobio sam odgovor od Uprave pritvora da mi je posjet osiguran.
Moj prvi ulazak u prostor pritvora, uza sve uobičajene mjere sigurnosti, uz iznimno ljubazno osoblje, nije odavao osjećaj pritvora. Tek ulazak u samu jedinicu pritvora te zvuk teških vrata i pogled na debele rešetke, pobudio je osjećaj klaustrofobije.
Određen mi je kutak (stol s četirima sjedalicama), odvojen od ostalih kutaka panel pločama, gdje sam čekao generala. Ubrzo pojavljuje se general, a u ruci mu velika plastična košara: ručak što ga je general pripremio za nas dvojicu. Iznimno ukusno: tjestenina s odrescima u umaku, salata, kolač i kava. Užitak jela miješa se s teško prihvatljivom sudbinom, ali i s dubokom nadom u konačan pravedni ishod. Svi koji poznaju generala, znaju da s njim nema priče o nepotrebnim stvarima: ne vidiš li svjetlo u tunelu, o svjetlu ne pričaj.
Njega ne zanima moja opaska da se njegov veliki prijatelj Abdulah Sidran, čija je obitelj bila kod Praljka za vrijeme rata, opet sprijateljio s Emirom Kusturicom, premda je izjavio da njegova noga nikada ne će stupiti na tlo Republike Srpske. Ne će o tomu, ali siguran sam da ga boli Sidranova opaska u jednim novinama ‘ne znam što mu je trebalo da dolazi dolje (u Hercegovinu)’. Eto, Sidranu je normalno da su tisuće i tisuće mudžahedina dolazile u BiH, ali nije normalno da netko tko je rođen u Hercegovini dođe braniti Hercegovinu. Praljak sasvim dobro poznaje prilike u Hrvatskoj pa ga riječi hrvatskog ministra pravosuđa upućene braniteljima optuženih, kako ga njihovi klijenti ne interesiraju, uopće ne iznenađuju. Tragičan odnos države prema svojim državljanima.
Tijekom trosatnog razgovora uvjerio sam se da general suvereno vlada svim činjenicama, osobama i događajima koje jasno potvrđuju da je presuda neutemeljena. Složili smo se da se u sadašnjim okolnostima ne može računati na medijsko prenošenje argumenata obrane, treba tražiti načine kako širiti istinu. General  je zahvalan Hrvatskom tjedniku na praćenju suđenja, ali sama činjenica da su Hrvatski tjednik  i Hrvatsko slovo jedini objavili završne riječi generala Praljka na svršetku suđenja, dovoljno govori o odnosu korumpiranih medija prema hrvatskim braniteljima.
Iz razgovora sa svim ljudima koje sam susreo prigodom posjeta, osjetio sam duboko poštovanje prema  generalu. Šteta što ga vlastita domovina ne prepoznaje. Ako išta ima pozitivno u duboko nepravednoj presudi, onda je to činjenica da je stari most u Mostaru proglašen legitimnim vojnim ciljem. Isto tako, uopće nije proglašen Praljak za njegovo rušenje. Hoće li mu se svi oni koji ga u Hrvatskoj već godinama sotoniziraju zbog toga sada ispričati?
Ovaj put tražio sam posjet samo generalu Praljku iako poznajem gotovo sve osobe iz skupine (Prljić i ostali), ali pritvorska pravila nalažu da se mora tražiti posebno za svakog. Mogao sam ih susresti jedino da su imali istodobne posjete svojih, ali to ovaj put nije bio slučaj. No moje misli su i uz njih, kao i nada u konačnu pobjedu.
Ta pobjeda morala bi biti zadaća svih nas. Moramo pratiti što je postavljeno na web stranici www.slobodanpraljak.com  Neka nam svima bude barem cilj informirati domaću i inozemnu javnost te podastrijeti činjenice koje jasno govore da je ovakva presuda neutemeljena, odnosno neodrživa. S moje strane, a vjerujem i sa strane Hrvatskog tjednika, general  i ostali mogu računati na sveopću potporu.

dnevnohr

facebook komentari