Connect with us

Kolumne

‘Giganti’ režimskog novinarstva

Published

on

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj[su_spacer]

Stipe alfierGledati centralni Dnevnik HTV-a jako je stresno. Stipe Alfier je potpuno utjelovio Batu Živojinovića, grešan čovjek, a takva je većina Hrvata, nije siguran sjediti i gledati ili skočiti na noge i predati se kao nesretne Švabe u filmovima. Radmanovo državno novinarstvo time je zakoračilo u fazu čiste partizanske propagande, samo Stipi fali mitraljez ispred kamere.

Na kojim to temeljnim pretpostavkama počiva ovako nakaradan politički poredak? Koja to društvena struktura pored ostaloga omogućuje ovakvoj Vladi miran san?

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj.

Današnje novinarstvo u Hrvatskoj nastalo je na naslijeđu novinarstva u komunističkom razdoblju. Rijetke su društvene djelatnosti koje nose toliko snažan biljeg tog režima, jer je i tada novinarstvo, bolje rečeno propaganda, imalo veliki značaj za očuvanje poretka. Stvaranjem samostalne države i emancipacijom nacionalnih potencijala naglo se otvorila mogućnost slobodnog pa i nekontroliranog razvoja medija. Novinari su dobili slobodu, ali nisu mogli živjeti od nje, kao ni stotine tisuća drugih ljudi, suočeni s društvenom promjenom. A navike se na žalost ne mogu promijeniti dekretom.

Kako su god novinari nosili taj biljeg naslijeđa, njihovi politički i ekonomski gospodari su bili njime obilježeni daleko više. Ako je recimo odlukom aktualnoga predsjednika države, odlikovani Drago Hedl, stasao i afirmirao se kao specijalist za «klerofašizam» i «raskrinkavanje» Stepinca do 1990. godine, je li bilo realno od njega očekivati da nakon toga postane slobodni novinar na tržištu – ili da potraži novoga gospodara koji će ga plaćati i štititi? Ili ekipa Ferala na primjer? A jedini gospodari su mogli biti oni koji su imali novac i vlast. Njihovi bivši gospodari. Može li netko zamisliti na tržištu Butkovića, Jelenu Lovrić, Danka Plevnika?

Hedl dakle nije izuzetak, on je – pravilo. Kao što nije neočekivano da je upravo njega Josipović odlikovao u ime nacije kojoj je godinama servirao takve «istine». To je ponajbolji pokazatelj sinergije aktualne politike i novinarstva, vrednota jednog posve destruktivnog poretka i jasan odgovor na pitanje – zašto nam zemlja pod ovakvom vlašću propada.

To je ponajbolji odgovor na pitanja – zašto takva vlast relativno mirno spava usprkos svojim pogubnim rezultatima i političkim ciljevima. Ne treba imati iluzije da je sramno prorežimsko novinarstvo samo plod neznanja, koliko je god neznanje vidljivije od stvarnih razloga. Upirati prstom u neznanje vlade i državnoga vrha, zatim prorežimskih novinara, duboko je pogrešno, jer se umjesto neznanja iza toga kriju puno opasnjie stvari.

Današnje kontrolirano novinarstvo počiva na falisikatu četiri pojma slobodnoga svijeta, za retuširanje klasičnoga komunističkoga novinarstva u «demokratsko»: profesionalizam, objektivnost, nezavisnost, sloboda mišljenja.

Režimski propagandisti ili kako su ih zvali «društveno politički radnici» preko noći su postali – «profesionalci» i jedini dostupni mentori generacijama mladih novinara. Ni jedan novinar koji je probijao granice slobode tada, nakon promjene sustava nije dobio važniju ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Slučajnost? Bila bi da to nije tipično svim segmentima društva.

Kako se god nije moglo od Ivice Račana očekivati doprinos razvoju Hrvatske, nije se smjelo od Mirka Galića, ponajvažnijega mentora i novinarskoga seniora zbog njegove uloge na HTV-u, očekivati doprinos razvoju slobodnog i profesionalnog televizijskog novinarstva, jer on jednostavno sve što je bio i postigao – duguje režimu u kojemu je nastao. Podvala kojom se takve ljude, naročito pod snažnim pritiskom stranih ambasada, preko noći preimenovalo u «profesionalce» bila je inače okvir pod kojim su se dojučerašnji komunistički upravnici, direktori, urednici, dopisnici, visoki partijski dužnosnici, obavještajci pa čak i sveučilišni profesori prilično glatko uvukli kao neophodan kadar u stvaranju i razvoju nove države i društvenih vrijednosti. Kod tih ljudi profesionalizam se svodio na revnosno izvršavanje naloga tuzemnih ili inozemnih gospodara.

Uz rame toj famoznoj «profesionalnosti» stoji i – «objektivnost» kakvu nam nude današnji mediji.

Tipičan primjer takve mehaničke objektivnosti je Večernji list, koji bježeći od etikete «desničarstva» angažira anacionalne propagandiste radi nametnutoga nakaradnoga standarda objektivnosti. Jednak je motiv nakladnika, kao što je otprilike, angažiranje Šerbedžije na filmu nakon hrvatskoga proljeća bila apriorna garancija – ideološke čistoće redatelja. Taj standard i taj model nisu potrebni Jutarnjem listu ili Novom listu, jer pozicija njhovoga «antifašizma» je društveno nedodirljiva i neupitna. Upravo ono što je u stvarnosti – najdvojbenije.

pofuk11-620x350Večernji list uz autore konzervativne provenijencije kakvi su Ivanković, Despot ili Raspudić angažira autore kao što su Toma ili Pofuk. Oni su najzorniji primjer dokazivanja trendovske pravovijernosti. Razlika je što Ivanković, Despot ili Raspudić svaki svoj tekst snažno argumentiraju na visokim intelektualnim i novinarskim standardima, dok Pofuk, da i ne spominjem Tomu, to ni ne pokušava. Njih će etiketirati svaki polupismeni aktvist «antifašističke» fronte civilnih udruga i uz takvo pisanje, dok Pofuk polazi od svoje nedodirljivosti za koju je dovoljno pozvati se na – Goldsteina. Pišući panagirik srbijanskome ministru kulture i premijeru Vučiću posredno, o snažnom povećanju izdvajanja za kulturu, Pofuk neće postaviti pitanje, zašto nije tako u Hrvatskoj i potruditi se naći argumente za to. Ili, dok hrvatska ministrica kulture Andreja Zlatar Violić protežira i financira izrazito antihrvatske autore i događaje, što financira srbijanski ministar kulture?

Može li se dogoditi u Srbiji da njihovo ministarstvo financira kazališni komad hrvatskoga scenarista o atentatu na Stjepana Radića onako kako Violić financira Šerbedžijinoga Gavrila Principa? To Pofuka ne interesira iako bi interesiralo publiku Večernjega lista. Međutim, njegov posao nije pisati za publiku, već promovirati aktualnu politiku i biti – dokaz pravovjernosti nakladnika pred režimom.

Na takvim principima počiva objektivnost u novinarstvu kojemu svjedočimo. To s novinarskom objektivnošću nema ništa zajedničko, jer objektivnost isključivo počiva na – argumentima. Samo na njima. Autori u novinarstvu upravo zbog toga što su autori, otvaraju pitanja koja čitateljima omogućuju cjelovite zaključke. Ili su obični propagandisti.

Svi uspjesi suvremenoga razvijenoga svijeta počivaju na stimuliranju konkurencije i primjeni načela natjecanja po fair pravilima. Jednakim šansama za sve zainteresirane ljude. To je temeljno ljudsko pravo.

Je li netko pamti ili može posvjedočti da je recimo HTV, koji po svom položaju svakako uveliko određuje standarde novinarstva u Hrvatskoj, za bilo koji vrhunski termin ili emisiju, natječajem između više slobodnih natjecatelja – izabrao najboljega autora emisije i program koji će plasirati gledateljstvu?

Kako se i na kojim kvalifikacijama pojavila u elitnoj emisiji Mima Simić?

Na temelju kojih to dokazanih kompetencija urednik Dnevnika Stipe Alfier smije kao voditelj komentirati emitirani prilog riječima kako smo od Londona udaljeni dva sata leta, a civilizacijski svjetlosnu godinu? Je li mu palo na pamet da bi on u tome Londonu, bar kad je novinarstvo u pitanju recimo na BBC-u uz puno sreće mogao konkurirati samo za portira?

Hrvatska danas ne zaostaje ni malo za Londonom ili Berlinom u tehnološkoj osnovi novinarstva. Zašto to nije dovoljno?

Kako god najsuvremenija tehnologija za proizvodnju zrakoplova ne jamči sigurnost putniku, ako uz tu tehnologiju rade recimo mesari umjesto vrhunski educiranih inženjera, tehničara, ili ako u kokpitu sjedi umjesto uvježbanog i školovanog pilota – tokar, makar vrhunski majstor svoga zanata, tako Stipe Alfier ili Mima Simić daju primjer potpuno poremećenih kriterija i simboliziraju strmoglavi pad, jednako poguban kao i upravljanje avionom, samo sa odogođenim posljedicama koje se teže vide i imaju razorniji efekat.

Čudo jedno je demokracija. Demokratski poredak na hrvatski način omogući preko noći pod pojmovima «profesionalac» ili «sloboda mišljenja» daleko ubojitije oružje i instrumente, nego sav represivni aparat komunističkoga režima.

Ako Tomić u svojoj kolumni misli da je Hrvatska vojska na jesen 1991. godine mogla ući u Banja Luku te da je to propustila učiniti zbog dogovora Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, a na temelju riječi tadašnjega generala JNA – pojam ljudskoga mišljenja se mora posramiti.

To je jednako pojmu i sadržaju mišljenja kao i zgradu proglasiti – teletom.

Što reći o kompetenciji urednika na televiziji koji u sred udarne informativno političke emisije kaže kako je «Sirija razorena država», kao Šprajc na HTV, prikazujući istovremeno razorene zgrade diljem te zemlje. Posve je jasno samo iz te izjave da taj čovjek ne razumije razliku pojmova država i zemlja, da bi pao na gimnazijskome ispitu iz sociologije. Sirija bi bila razorena država da je islamistička raketa pogodila Asada i njegovu vladu, ministra obrane i policije, a ne zgradu. Nisu Srbi gađali zgradu na Markovu trgu 1991. godine nego – državnoga poglavara Tuđmana, kako bi razorili – državu.

Može li, a navodim samo najzornije primjere, HTV slati dopisnika na izbore u Mađarsku, koji se iz Budimpešte javlja i uz sve ostale nebuloze, kaže kako je «Orban dokinuo Ustav», i istovremeno očekivati pretplatu za relevantnu informaciju?

bago šprajcIli, kakva je to profesionalna i objektivna televizija koja u svojoj centralnoj informativno političkoj emisiji danima doktoricu sa američkoga sveučilišta naziva – pseudozanstvenicom? Nije li to novinarstvo na RTL-u nepovratno učinilo – pseudonovinarstvom? Drugo je pitanje zašto strani vlasnici medija u Hrvatskoj potstiču i toleriraju neprofesionalizam, a u svojim zemljama ne smiju ni pomisliti na to?

Zastrašujući bi podatci bili o prosječnoj kvalifkacijskoj strukturi današnjega novinara u Hrvatskoj ( samo dio tih podataka mogli smo vidjeti na našim stranicama ovih dana o HTV-u). Pri tome mislim na najutjecajnije medije – nacionalne dnevnike, tjednike te nacionalne televizijske programe i radio postaje.

Kako je to moguće kada je većina tih medija u privatnom vlasništvu i na tržištu?

Upravo čitamo podatke o stanju konkurentnosti Hrvatske, što je najvažniji element vrednovanja svakoga proizvoda, pa i novinarstva. Ako konkurentnost nije ključni element, očito je da neke druge vrijednosti utječu na položaj svakoga rada i profesije u Hrvatskoj, time i na egzistenciju, te modele njenoga ostvarivanja. Zašto bi deklarativno nezavisni dnevnici ili tjednici, novinar ili njegov nakladnik vodio računa o stvarnim potrebama i interesima čitatelja i običnoj istini, kada je lakše zadovoljiti propagandne zahtjeve nekoga na čelu grada, županije ili države te godišnje pod različitim nazivima isisavati od njih stotine tisuća kuna ili neplatiti porez u visini pola milijarde kuna kao EPH, i sasvim pristojno živjeti od – iznajmljivanja svojih pozicija i osobne profesionalne prostitucije?

Najvažniji razlog dakle, što imamo ovakvu državnu vlast, što nam je ključni kriterij u izboru za predsjednika države kao simbola državnoga poretka i njegovih vrednota, nazad pet godina bio to da kandidat ne bude obični kavanski prostak kao prethodnik, utemeljen je u propagandističkom iznajmljivačkom novinarstvu, novinarstvu koje personificira današnji Radmanov HTV i njegov «Bata Živojinović», samo bez mitraljeza. Iako…

Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading