Glas djece poginulih branitelja :Dok prolaze ljeta i zime…

2

 

Blagdan Svih svetih je dan kada na trenutak ludilo svoje svakodnevnice mijenjamo za mir i tiho prisjećanje naših najmilijih čije stope više ne koračaju ovozemaljskim životom. Dan očeve pogibije i datum njegova rođendana je za mene poseban dan, ali Svi sveti je blagdan koji ispuni istodobnim ponosom i sjetom svaku poru moga srca, svaku poru mojih sjećanja na pokojnog oca, svaku poru mojih misli posvećenih poginulim očevima mojih prijatelja i braće po sudbini. Sjedeći na očevu grobu na trenutak sam odlutao u beskraj i malo razmišljao o žrtvi naših očeva, o patnji, suzama i boli moga Hrvatskoga roda. Gledajući mramornu ploču ispod koje moj otac sniva već punih 18 godina pitao sam se zašto je prašina zaborava pokrila sve te silne grobove u kojima počiva Hrvatska mladost kao nekada što je počivala na braniku domovine devedesetih godina ? Spuštajući pogled pozornost mi je privukla jedna svijeća čiji je plam gorio neopisivom silinom kao duše ovih koji su izgarali za slobodu Domovine Hrvatske. Oprostio sam za očevu smrt, ali nikada nisam zaboravio niti ću ikada zaboraviti agresoru taj čin mržnje prema mome ocu i meni. Znao sam da će biti teško oprostiti agresoru, ali kako oprostiti ljudima koji žive sa mnom pod ovom nebeskom kapom zemaljskom, pod ovim nebom hrvatskim taj čin tjeranja da zagrlim zapadnjački kič, a sjećanja na oca potisnem duboko u sebi, toliko jako da prestanem osjećati bol za gubitkom, da prestanem govoriti o ponosu i časti koju osjećam jer sam njegov sin, da na spomen njegova imena ostanem hladan, da si oduzmem pravo sjećanje na njega staviti na rub svoga osmijeha. Netko grobove svojih najmilijih posjeti  samo na blagdan Svih svetih, netko i nekoliko puta godišnje, ali mi, djeca poginulih hrvatskih branitelja, svoje očeve posjećujemo svake večeri prije nego utonemo u san. Kroz  snove odlazimo na staze beskraja, kroz snove ispružimo svoje ruke i u magli sjećanja tražimo očev zagrljaj. Nama godine prolaze odavno smo ušli u nemilosrdni svijet odraslih, ali u duši smo još uvijek zaigrana djeca koja svakodnevno zure u nebesko plavetnilo išarano raskošnim baršunom ne bi li vidjeli u njemu obrise lica svojih očeva, a onda kada shvatimo da smrt nije još jedna u nizu ljudskih gluposti i da otac neće pokucati na vrata u večernjim satima, tužnoga srca sjedamo za radne stolove i u čast svojih očeva podižemo obrambeni zid poezije načinjen od ciglica ponosa i sjećanja. U taj zid su položene sve naše nade i vjera u njegovu moć odupiranja vjetrovima zaborava. Dok se tog dana palili svijeće i polagali cvijeće na grobove svojih najmilijih, siguran sam da vam je barem na minutu knedla stala u grlu, a oko neobjašnjivo zasjalo, možda kod nekih i kristalnu suzu pustilo. To je bila samo minuta prisjećanja na vama dragu osobu koja vas je prerano napustila , a sada zamislite kako je nama koji se budimo i liježemo s takvim sjećanjima. Mi smo već odavno satove i vrijeme zamijenili za vječnost, odavno više ne živimo u iščekivanju trenutka kada će naše suze presušiti a bol napustiti naše duše, odavno smo postali svjesni da je smrt zauvijek obgrlila ovozemaljske živote naših očeva. Neka prolaze ljeta i zime, neka surovost te istine bude prisutna među nama, ali ne će nas slomiti, jer mi u svoje ime i u ime naših očeva i dalje živimo svoju Hrvatsku.

Krešimir Šimić

facebook komentari

  • peppermintt

    boli nas sjećanje…
    počivali u miru Božjem

  • peppermintt

    boli nas sjećanje…
    počivali u miru Božjem