GLAVA

0

Kad se susretneš s bjelinom papira, onoga stvarnog, ili onoga nestvarnog na zaslonu svoga računala, upitaš se o čemu zapravo pisati. Puno je toga u glavi, htjelo bi van, samo kako to usustaviti i predstaviti drugima, da bude prijemljivo, da bude dobro?

kršćani mosulVeže te, naime, ćudoređe koje si usvojio kroz život, Bog u kojega vjeruješ. Razmišljam o svemu tome gledajući rasprostrte izvatke iz medija s temama o kojima bi se moglo progovoriti. I u oči mi upada: kršćanstvo. Progone ga još uvijek kao zvijer koja je došla naškoditi ljudskom rodu. Nekada u ime Boga, nekada u ime napredka, svejedno. Tamne sile odlučile da ga nema. Kao nekada u komunistička vremena. Kvari posao, poziva na ozbiljnost i odgovornost, a to su stvari iz pobijeđenog, konzervativnog ćudoređa.

Naizgled je kršćanima najgore u islamskom svijetu. Sirija, Irak, Saudijska Arabija, Jemen, zemlje Zaljeva, Gaza… Tuku ih i iskorjenjuju svugdje tamo gdje su u manjini. Ali da ne bismo išli predaleko, dođimo samo do naše Bosne. Na mnogim mjestima gdje su u manjini, kršćani su u opasnosti. Ako ništa drugo, dobro moraju paziti kako se vladaju. Zapjevaš li svoju pjesmu kad si radostan, istakneš li svoju zastavu kad nešto slaviš, dovedeš li gosta koji im nije po volji… možeš imati grdnih poteškoća, poput onih da nasrnu na tebe i tvoje eksplozivnom napravom ili te jednostavno zatuku. Jer, ti si nacionalist. Žalosno je i tragično kad se takvima pridruže i neki iz redova Katoličke crkve, neki koji su dobro zaboravili tko su i što su, kako bi trebalo propovijedati puku kojemu govore da su predvodnici. Nedavno pročitah razgovor s jednim takvim. Osudi nas čovjek kao nacionaliste, s visoka poduči da treba pripadati BiH, Europi, čitavom čovječanstvu. Zaista sam ostao osupnut. Nisam mislio da je dotle dotjerao. I bi mi žao puka. Nije zavrijedio da takvi govore u njegovo ime. Zbog toga se radujem svakom suprotnom glasu, svakomu onome koji svojim i Božjim očima gleda na ovaj svijet i ne dopušta da ga se prevari.

U ovakvim razmišljanjima učvršćuju me i trenutni potezi Svete Stolice. Sve je manje rukavica, a sve više jasna govora. Otvoreno i jasno, između ostaloga, pozvaše muslimanske čelnike da osude barbarstvo džihadista Islamske države. Takve neljude svijet odavno nije vidio. Kuda oni prođu, kršćanstvo više ne raste. Nije za utjehu, nego samo za informaciju, isto je i sa svima drugima. Spomenimo samo jezide. U ime Alaha nestaje sve što nije po volji samoproglašenih Božjih ratnika. Vidi to i prvak islamske zajednice u BiH reis-l-ulema Husein ef. Kavazović te nastupa, kako javljaju mediji, da svakoj strani bude pravo. Srž njegova govora je da se inozemne sile upliću u pitanja muslimanskog svijeta. Nije pogriješio, iako nije ni rekao nešto novo. Istina je da se inozemne sile upliću u pitanja muslimanskog svijeta, kao i u pitanja onoga kršćanskog. Ali bez obzira tko se kome i kako upliće u posao, u ovom je trenutku najvažnije zaustaviti divljačka razaranja i ubijanja. Nakon toga na tapet dolaze dva bitna pitanja: tko plaća genocid kršćana i tko su borci tog nastupajućeg zla? Novci zacijelo ne dolaze iz siromašne Bosne nego iz bogatih islamskih zemalja, ali borci za Alaha jesu. Jedan je takav nedavno izgubio glavu u Iraku. Zove se Emrah Fojnica. Otac, pripadnik vehabijskog pokreta nastanjen u Gornjoj Maoči kod Tuzle, ponosan je na svoga sina. Pozdravio je njegovu smrt kao mučeničku. Sami Emrah svoju je pogibiju najavio preko društvenih mreža. Raznio se s prslukom punim eksploziva na sebi. Ne znam kako zovu »stručno« one koje je pritom ubio, njega zovu šehidom. Gornja Maoča, i razni istomišljenici diljem Bosne, dobili su svoga uzora.

Ako Emrahovu smrt prihvatimo kao mučeničku, možda ćemo uspjeti razumjeti nedavnu sliku s twitera. Sedmogodišnji dječak čvrsto drži odrubljenu glavu sirijskog vojnika. Ne preplašeno i smušeno, nego ponosno, u pozi samosvjesnog ratnika. Nije objašnjeno tko mu ju je stavio u ruke, on sam ili otac džihadist Khaled Sharrouf kojeg njegova domovina traži kao opasnog teroristu. Ali on ju drži. Danas u Siriji, sutra u Bosni, nije to tako daleko. Uostalom, već je toga ovamo bilo. Zar smo zaboravili na rijetke članke u medijima? Dok se Srednja Bosna grčevito branila, dok je krvarila, dok je tamo kršćanstvo bilo pred kolapsom, uvezeni džihadisti odsijecali su glave, nabijali ih na kolac, činili sve da Hrvata više nema. A u blizini su bili Englezi, dokono gledajući kroz dalekozor kako posao napreduje. Nisam izmislio, samo sam prepisao iz medija, priznajem.

O jednoj ovakvoj Bosni malo je govorio pokojni fra Luka Markešić. On je radije istjerivao nacionalizam iz svih nas. Zbog toga mu je puk prilijepio etiketu kontroverznosti. O svemu se čak nisu mogle složiti ni katoličke tiskovne agencije. Tako KTA donosi izvješće s njegova sprovoda i navodi riječi koje je tom prilikom izrekao fra Lukin provincijal fra Lovro Gavran. IKA, pak, navodi da je dotični provincijal nazočio sv. misi zadušnici, ali navodi što je rekao fra Lukin gvardijan fra Ivan Šarčević. Profesionalnost nalaže da su riječi provincijala u ovakvim prigodama ipak najvažnije ma kakve bile i ma što o njima mislili. Očito je prikazivanje željene stvarnosti nadjačalo poziv struke. Šteta, tako se ne bistre misli u glavi.

AlbumNekJeOdSrcaPuno toga nije jasno ni Hanki Paldum. Jedne razvikane dnevne novine najaviše je kao pjevačicu sevdalinki koju su Hrvati uvijek voljeli. Sad tko su ti Hrvati, malo je poteže reći. Nisam takve sreo i sam u takve ne spadam. Nego, pustimo to, vrijeme će pokazati istinitost takvih tvrdnji. Vratimo se dotičnoj. Ona izjavi da je mislila da u BiH ne može doći do rata jer je sve nas doživljavala kao jedan narod. Uhvatio sam se za glavu kad sam to pročitao. Bilo bi dobro kad bi se uhvatili i neki drugi koji danas nadugo i naširoko raspredaju o povampirenim nacionalizmima u BiH, o torovima u koje nas političari tjeraju, o krivnji nas samih za sve nedaće koje su nas sustigle. Malo se za glavu uhvatio Franjo Topić, predsjednik Napredka, ali kad je njega i njegove osobno stisklo. Otimaju im zgradu konvikta Kralj Tomislav u Sarajevu. Zavapio je da kad ovo rade njima, što tek čeka druge Hrvate. A bili su tako umilni, tako podložni, tako pravovjerni borci za državnost BiH. Nisu prihvaćali da netko poput neokomuniste Zorana Milanovića može doći u Mostar, k Hrvatima. Kad je nedavno Erdogan pobijedio u Turskoj i uskliknuo da je pobijedilo i Sarajevo, svi ti borci iz naših redova su šutjeli. Ali nije Bakir Izetbegović. On je pozdravio Erdoganov usklik jer su u njegovoj glavi stvari drukčije poredane nego u naših »boraca«.

Jedan se inozemni katolički portal pita je li stigao čas »pravednog rata«? E, moji dečki. Jeste li vidjeli ispod prozora prosvjednu povorku zbog genocida kršćana? Dok se to ne dogodi, isprazna je priča o kršćanskom otporu, oni spavaju duboki, razarajući san. Pustimo tko je kriv. Jedino je pitanje hoćemo li im se pridružiti ili učiniti ono što je u našoj moći? Ponovno gledam dječaka s onom odrubljenom glavom. On je, treba to ponoviti, ponosan i svečan. Njemu se svijet rađa pred očima. Što se rađa pred našima? Mediji javljaju o širenju Islamske države, o javnom pokajanju Johna Perkinsa, tzv. ekonomskog ubojice. Dva svijeta naoko suprotstavljena i mi među njima. Kamo?

Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari