Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima

0

“Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi”, rekao je SF-pisac Phillip K. Dick. Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti

SF-pisac Phillip K. Dick rekao je: “Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi.”
Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz “kritičko razmišljanje”, ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji “kritičko” razmišljanje, to bi značilo da postoji i “nekritičko” razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo – razmišljanje. Ako ga nazovete “kritičkim” usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste “kritički” razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. “Kritičko razmišljanje” otkriva se kao istoznačnica za “nerazmišljanje”. Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja

Zato – samo razmišljanje. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekog vremena obasipali mediji i političke elite, u vrijeme referenduma za ili protiv ulaska institucije braka, kao muško-ženske zajednice, u Ustav. To je primjer programiranja riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno. Pojam je: “tolerancija manjina”. Što u stvarnom životu uopće znači – “manjina”? Razmišljajući sam zaključio – jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena “većina”. Svi smo manjine: Zagrepčani kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi, poljoprivrednici, homoseksualci, nogometaši… Pa čak su i Kinezi manjina, gledajući cijeli svijet. Ljudsko društvo se sastoji od međusobno isprepletenih manjina, dok je “većina” hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.
Drugi dio pojma jest – “tolerancija”. U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija – loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači – ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga “tolerira”, ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da “toleriramo manjine”, ispada da bismo trebali “prihvaćati cjelinu”. Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih “manjina”. Znači li to da zagovaranje “toleriranja manjina”, zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?

Svijet timskog rada – svijet bez novih ideja

Jedan od scenarija izučavanih u Institutu Tavistocku, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi “Institut Tavistock”, Daniela Estulina), jest “segmentacija društva na manje dijelove”. Estulin piše: “U tom scenariju sve skupine – etničke, rasne, spolne – bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju se na još manja područja prema etničkoj podjeli”, a to se naziva “jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke.”
Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam “timski rad” se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o – uprosječivanju. Nikada “kolektivni um” nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. “Timski rad” se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu “timski rad”, težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?
Isto vrijedi za još popularniji pojam – “javno mnijenje” ili – “javno mišljenje”. Velika se važnost pridaje nečemu što ne postoji. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, njega stvara neki pojedinačni um koji određenim metodama, psihološki obrađuje druge pojedinačne umove, da bi ih gurnuo u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju – u mentalitet roja.

Božanska iskra razuma u svakom umu

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u knjizi “Institut Tavistock”, jer “ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma.” Još piše: “Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki ‘prosjek’. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića, jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drukčije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo ‘Harmonija svijeta’: 2 posto za, 48 posto protiv, 50 posto neutralnih.”
Isto vrijedi za pojmove “divljaci – civilizirani ljudi”, jer u “divljim” plemenima vlada daleko veći sklad nego u “civiliziranim”, mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u “divljaštvo”. No, “divlja” plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.
Izraz “tranzicija”, također sadrži zamku, primijetio sam čitajući udžbenik iz zemljopisa za 7. razred. “Tranzicija” se u medijima predstavlja kao pozitivan proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije – tranzicija je proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. No, ti “privatnici” koji kupuju državne imovine su zapravo korporacije, nadnacionalni entiteti veći i bogatiji od mnogih država. Imaju neizmjeran utjecaj na socijalnu situaciju društva, ali nikakvu obavezu prema građanima. Dakle, pravi prijevod riječi “tranzicija” jest – preuzimanje državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz – “biti zemlja u tranziciji”? I kada je tranzicija gotova? Kad država ostane bez strateških dobara!?

Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali možda je i to samo igra riječi. Svjedoci smo sužavanja sloboda, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, davno je rekao: “Novi fašizam neće reći: ‘Ja sam fašizam’. On će reći: ‘Ja sam antifašizam’.” Doista, već se godinama vidi da političke strukture s ustima punim antifašizma, promiču predaju Hrvatske Europskoj uniji, koja predstavlja fašističku državu ako se krene od definicije fašizma kao – spoja jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. Dakle, pod krinkom antifašizma, nameću fašizam. Briljantno, doista! Često se divim suvremenim društvenim inženjerima. Imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? Iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.
Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani “euroskepticima”, dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, “kroatoskepticima”. Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja “sloboda”, ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino “napredno” za ljudski rod – biti “konzervativan”? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao – dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

“Otac i majka” izbačeni iz švedskih vrtića

Recimo, u zemljama članicama EU-a, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam “gender mainstreaming”. I dok u Hrvatskoj, donekle, imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje (“rodno osviještena politika”, ali možda se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige “Svjetska seksualna revolucija”, ne postoji riječ “gender mainstreamnig”, pa ljudi niti ne znaju da ih “već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i Vlada i europski autoriteti i jedan dio medija.”
Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi “otac i majka” i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: “Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban.”
Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU-a (koji želi ukinuti državne suverenitete) od prije koju godinu, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti – “moja zemlja”, nego – “zemlja koju najbolje poznajem”. Našim umovima se vlada kroz riječi. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to “revolucija”. Njihova društvena i mentalna struktura uopće nemaju prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.
Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se – tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet – trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi “Manifest protiv imperije – prilog povijesti američkog neoimperijalizma”), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u – a zastario mu je i izraz “tiranija većine” – uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi “despozitam” i “tiranija” nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.

Ideje u nas ulaze pomoću riječi

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knjizi iz 1930., “Vrli novi svijet”, Aldous Huxley je napisao: “Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.” Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu “Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije”, u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja.
Ono što ‘otvorenu zavjeru’ čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, “za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti.”
A ideje u nas ulaze pomoću riječi.
“Sloboda” je često korišten termin u SAD-u, ali američki Ustav je, kako piše Saša Marković, više okrenut “formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu Ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava koja je dio Ustava od 1791.”. Tko zna, možda je moguće i to – sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. To su uspjeli koristeći riječ – “sloboda”.
Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: “Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine”.

Liberalna demokracija, totalitarna u srži

Američki Kongres je 26. srpnja 1947. donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija i filmskom propagandom Holywooda, stvorilo ono što američki pisac Gore Vidal naziva – “prihvaćeno mišljenje”. Vidal parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja. Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučajeva i procesuiran kao – neprijatelj države i žigosan.
Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, “kapitalizam” bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije “kapitalizam”. Zovimo ga preciznije – “korporatizam”. “Komunizam” je, pak, predstavljan kao suprotnost “kapitalizmu”, ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati – “državni kapitalizam”. Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i “komunizam” nazvati “korporatizmom”. Paroles, paroles, paroles…
Obratite pozornost i na razinu jezika u informativnim emisijama – mnoštvo imenica, kratke rečenice, jednostavni vokabular, kratki izrazi… Sve se to, piše Daniel Estulin, radi sa svrhom. Preko ljepote i složenosti jezika čovjek prenosi ideje i načela kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta, jezik postaje nalik nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas, kriminalac, privreda, bomba… nema tu pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. To je ispiranje mozga, s kumulativnim učinkom, koje postupno mijenja paradigmu društva.

U početku bijaše – riječ

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskoga rata i ideja o uklanjanju nacionalnih jezika u korist “temeljnog engleskog”, budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. “Taj uvrnuti koncept”, piše Estulin, “osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku.” Korištenjem “temeljnog engleskog” u masovnim medijima, velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.
No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.
Estulin piše da su ljudi talijanske renesanse govorili jezikom koji je dvjesto godina ranije oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli. Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća, kaže Estulin. Njegov rječnik koristio je Petrarca u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje su trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski. Isto je Geoffrey Chauser, autor “Kanterberijskih priča” učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pritom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je Estulin zaključio da su jezici koje su stvorili pjesnici, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su stvorili nacije, a ne obratno. Jezikom ih se danas nastoji i uništiti.

Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice – U početku bijaše riječ. Snalaženje u “materijalnom” svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija.

Autor: Krešimir Mišak

facebook komentari