Glazbena ikona i aktivistica Joan Baez 19. listopada u Zagrebu

1

Kad je ranih 60-ih kao američka “Kraljica folk glazbe” pomagala Dylanu da dopre do publike, Joan Baez je “Bobbyju”, kako ga je odmilja zvala dok su tih godina protestirali i ljubovali, pa i tadašnjoj (popularnoj) kulturi načinila neizmjerno veliku uslugu, ali možda i malko dezavuirala svoj značaj. Ako su u prvoj polovici 60-ih Joan kao interpretatorica pretežito tradicionalnih folk pjesama i tuđih skladbi te vlasnica tri tiražno zlatna albuma, odnosno Dylan kao kantautor koji je naumio promijeniti rock kakvog je publika do tada poznavala tek kao tinejdžersku plesnu glazbu, još nekako išli ruku pod ruku te držali naizgled jednak značaj u tadašnjoj popularnoj glazbi, sredinom 60-ih stvar se stubokom promijenila. Dylan se elektrificirao, odigrao va bank i postao izopćen od takozvanih folk purista, ali i izrastao u najvažniju ličnost rocka i popularne kulture, zajedno s Beatlesima i Stonesima.

Joan je, ipak, ostala po volji i ukusu folk purista, ali unatoč kasnijim mijenama nije dobacila daleko, duboko i široko poput Dylana. Učenik je nadmašio učiteljicu, ako njihovu glazbenu uvezanost takvom jednom konstatacijom uopće možemo nazvati, jer Bob i Joan su vršnjaci, rođeni 1941. godine. On u zabačenom Duluthu, Minnesota, ona na Staten Islandu, New York, kao dijete meksičkog oca Alberta Baeza, matematičara, fizičara i izumitelja takozvanog rengenskog mikroskopa te majke, također imenom Joan, rođene u škotskom Edinburghu u travnju 2013. godine, a umrle u travnju 2013., malo nakon stotog rođendana. Naslijedila je izvrsne gene, jer i otac joj je doživio 95 ljeta, no mlađa Joanina sestra Mimi, također aktivistica, umrla je od raka 2011. dok je starija sestra Pauline još živa.

90-ih u Zagrebu

Na pitanje što ju je privuklo Dylanu početkom 60-ih, rekla je: “Bila sam u Greenwich Villageu u Gerde’s Folk Cityju i netko mi je u tom cafe baru rekao da bih morala vidjeti tog klinca jer je stvarno talentiran. Ugledala sam sitnog, raščupanog mladića kako sjajno izvodi folk-pjesme, bila sam očarana, a on je izgledao poput siročeta. Počeli smo živjeti zajedno, a na skali od 1 do 100, on je na mene utjecao magnitudom od 150.” Ni riječi o tome koliko je ona utjecala na njega ili mu pomogla u ranim danima njegove karijere, kad je bila poznatija i popularnija od njega. Skromna u svojoj veličini, reklo bi se.

Aktivizam, mirovni, politički, ekološki i borba za ljudska i prava životinja – jedna je od osnivačica Human Rights Watcha u Americi i dugogodišnja vegetarijanka – nikada nije zapostavila. Početkom 90-ih došla je u Zagreb, protestirajući protiv rata i okupacije dijela Hrvatske od strane JNA i na Trgu bana Jelačića s akustičnom gitarom i pjesmom, kao ranih 60-ih kad je bila na čelu “protestnih marševa” na Washington. Kao i u slučaju Vijetnamskog rata, tako je i u slučaju ratova na Balkanu ranih 90-ih znala zauzeti pravu stranu, za razliku od primjerice austrijskog književnika Petera Handkea koji je, unatoč blizini Austrije i njezinim povijesnim vezama s republikama bivše Jugoslavije, svojim političkim stavovima i naklonošću Miloševiću “promašio ceo futbal”.

Woodstock 1969.

Joan je oduvijek bila hrabra, slobodoumna i nemirna duha, premda uživo odiše mirom i spokojem. Zbog protesta protiv rata u Vijetnamu u jesen 1967. godine završila je u zatvoru. Tada je upoznala i budućeg supruga Davida Harrisa koji je radije otišao u zatvor, nego da se odazove mobilizaciji i bori za sumnjive i nejasne američke interese u Vijetnamu. Oženili su se početkom proljeća 1968. godine, a na ceremoniji je pjevala njezina prijateljica, folk-pjevačica Judy Collins, koja je nešto ranije nagovorila Leonarda Cohena da nastupi na Newport Folk Festivalu i time dobije ugovor za snimanje albuma s diskografskom kućom Columbia na kojoj je Dylan već imao status najvećeg i najznačajnijeg rock autora.

Naravno, Woodstock 1969. godine nije mogao proći bez nje i mnogima se u pamćenje usjekla baš tim nastupom. Bio je to klimaks ne samo antiratnih gibanja nego i hipi kulture, no Joan je izjavila kako je taj događaj ujedinio mnoge ljude i neke ideje iako nije bio zamišljen kao politički događaj, ali je na koncu ispao takvim, premda se može reći i da je gomila ljudi samo trčkarala gola i kupala se u jezeru.

“Ja se čak nikada nisam ni smatrala hipijevkom. Rekla bih da sam preživjela godine poslije Drugog svjetskog rata odrastajući u obitelji koja me odgajala po načelu da je ljudski život svetinja, dok zastave i imovina to nisu. Bilo je to mnogo prije hipija i pokreta za ljudska prava.”

Nastupi s Dylanom

Sredinom 70-ih ostvarila je veliki uspjeh s albumom “Diamonds & Rust” te ponovno nastupala s Dylanom u okviru njegove legendarne turneje “Rolling Thunder Revue”. Ne računajući kompilacije i live izdanja, snimila je 24 studijska albuma. Objavila je i dvije autobiografije, a još čekamo putopis koji bi voljela napisati “jednom kad prestane nastupati i putovati”. Posljednji studijski album “Day After Tomorrow” iz 2008. godine producirao joj je Steve Earle, kojeg mnogi Amerikanci, zbog stavova oko ratova u Iraku i Afganistanu te pjesme “John Walker’s Blues” o “jednom američkom talibanu”, smatraju domaćim neprijateljem, veleizdajnikom i nepatriotom. Tako to biva s ljudima koji nemaju dlake na jeziku, ali imaju ispravne stavove i ne povode se tek za mahanjem zastavama i prisvajanjem tuđe imovine, a što često ide u jednom, “domoljubnom” paketu.

Globalno gledano, svijet danas, ako i nije bolji, ipak nije toliko loš kao što je to moglo biti da nije bilo “tiha voda brege dere” aktivizma kakav je zastupala i provodila i Joan Baez. Ponekad je dovoljno samo ne činiti ono što čini krdo pa da stvari krenu nabolje.

“Mislim da su ljudi koji su protestirali protiv rata u Vijetnamu ili se zalagali za ljudska prava crnaca – pobijedili. Možda im nije bilo priznato dovoljno kredita za tu pobjedu, ali to su potvrdila i međunarodna gibanja krajem 60-ih koja su dovela do okončanja rata u Vijetnamu. Za ljudska prava neki će reći kako se sve vraća tamo gdje smo bili početkom 50-ih, no unatoč problemima danas možete vidjeti kako bijeli klinac od crnog klinca u dućanu kupuje bombone i na izlasku mu kaže ‘vidimo se na košarkaškom treningu’. To je prije 50 godina bilo nezamislivo.”

Baš kao i to da netko poput Obame postane predsjednik SAD-a, ali mnogo toga ipak prijeti ljudskoj rasi:

“Globalno zatopljenje je velika prijetnja stanovništvu, vjerojatno mnogi ne mogu ni zamisliti kakve sve posljedice mogu nastati zbog toga, sve do redukcije vode za piće. Neki kažu da je već prekasno, neki kažu da nije, ali najbitnije je da činimo što možemo da pokušamo svijet učiniti boljim barem za neke ljude, inače sve možemo pustiti da ode k vragu već danas. Ako se držiš suosjećanja s drugima, mislim da možeš učiniti puno. Cijeli moj život organiziran je oko nenasilja kao organizirane ljubavi prema živim bićima. Naći alternative nasilju moja je misija, a to nije samo vezano uz ratove i milijune vojnika i civila koji su poginuli u posljednjih pedeset godina.”

Protiv nepravde

Njezin sopran i u Tvornici je 2008. godine, unatoč polustoljetnoj uporabi, zasjao kao prekrasan instrument čija vlasnica odavno zna kako ga koristiti u folk-rock pjesmama kojima iskazuje socijalni angažman protiv društvene nepravde, zatiranja ljudskih prava, povampirenja kapitalizma, ratova i raznih drugih zala. I tada je zazivala oca folk-glazbe Woodyja Guthrieja, njezina i Dylanova velikog učitelja kojega štuje poduži niz drugih aktera folk-rock glazbe koja je posljednjih godina, čak i u Hrvatskoj, opet “u modi”.

Stoga i Joan Baez u Zagreb, ovaj put u Kino SC 19. listopada, ponovno dolazi u pravi čas jer, suštinski, ovo je nevrijeme u kojem su nam socijalna načela i politička uvjerenja kakva zastupa dulje od pola stoljeća iznova nasušno potrebni. Možda i više, barem po pitanju ekonomskih odnosa u društvu vraćenih unazad 200 godina, nego ranih 60-ih ili ranih 70-tih

facebook komentari