Pratite nas

Povijesnice

Godišnjica je atentata na Johna F. Kennedyja

Objavljeno

na

Na današnji dan u 12 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu upucan je američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy u gradu Dallasu u Texasu. Prvi metak ga je pogodio odostraga u vrat, lagano mu oštetio vratnu kralježnicu i izašao van na sredini grla, ispod grkljana, oštetivši lijevu stranu čvora od kravate. Sljedeći je metak pogodio Kennedyja u stražnju stranu glave i izbio van na desnoj strani lubanje, raznijevši po automobilu komade mozga, kosti i krvi. Poprskan je stražnji poklopac auta, prednje staklo, sjenila, susjedno vozilo Tajne službe pa čak i policajci motociklisti koji su se vozili sa strane.

Jacqueline Kennedy je povikala “Ubili su mi supruga!” i “Imam njegovog mozga u rukama”. U istom otvorenom automobilu s Kennedyjevima su se vozili teksaški guverner John Connally i njegova supruga. Guvernera je također ranio jedan metak i teško je ozlijeđen, no preživio je. Službena istraga je smatrala da je počinitelj ubojstva bio Lee Harvey Oswald i da je on djelovao sam, no prema anketama više od 80% Amerikanaca vjeruje da je u pozadini postojala neka urota i zataškivanje. Oswalda je svega dva dana nakon atentata na Kennedyja ubio Jack Ruby.

Još jedna neobična zanimljivost: istog dana kad je ubijen Kennedy – kobnog 22. studenog 1963. godine – umrla su dva svjetski slavna književnika: C. S. Lewis i Aldous Huxley.

JFK: zašto je ubijen i zašto je to važno?

ako su se u zadnjih šest godina pojavile informacije „zlata vrijedne,” još uvijek jako puno ljudi dvoji o tome tko je ubio predsjednika Johna Fitzgerald Kennedyja i zašto je to pitanje još uvijek neodgovoreno. Postoje i oni drugi kojima paše objašnjenje dano od strane Warrenove komisije o „usamljenom luđaku“ Lee Harvey Oswaldu.

Pa ipak, obje grupe se slažu o tome da istina nije otkrivena, da ništa novo nije otkriveno, već da je cijela stvar stvar prošlosti, povijest, stvar teorije zavjere ljudi koji su bili opsjednuti i koji nisu imali bolje stvari na pameti. Većina javnog mijenja drži da se ubojstvo dogodilo prije gotovo pola stoljeća, pa bi bilo u redu da se krene dalje.

„Ništa nije dalje od istine“, naveo je James Douglass u svojoj nevjerojatnoj knjizi, JFK i Nešto o čemu se ne smije govoriti: Zašto je Umro i Zašto je to Važno (Orbis Books, 2008.). Do sada je to najbolja ikad napisana knjiga o Kennedyjevom ubojstvu i zaslužuje brojno čitateljstvo. Ovom knjigom je autor samozadovoljno zamutio vode u kojima je potopljena istina o najznačajnijem događaju u modernoj američkoj povijesti.

jfk1

Ne događa se često da dijelovi moderne povijesti pruže tako zapanjujuću i zastrašujuću lekciju kao što to radi promišljanje o ubojstvu JFK-a na dan 22. studenog 1963. godine koja je dijametralno suprotna situaciji s kojim je danas suočen predsjednik Obama. Do sada, Obamino ponašanje kopira Johnsona, a ne Kennedyja, jer je eskalirao rat u Afganistanu s dodatnih 34,000 vojnika. Ne mogu se oteti dojmu da je razmišljao o JFK-jevoj sudbini dok je razmišljao o svom slijedećem potezu u Afganistanu.

Douglass prezentira vrlo neodoljiv argument o tome da je Kennedy bio ubijen od strane „Neizrecivih“ (Termin koji označava redovnika Trapistu – po definiciji Thomasa Mertona) snaga unutar SAD-a i snaga Nacionalne Sigurnosti,  jer se preobrazio od hladnoratovskog vojnika u mirotvorca. On iznosi novootkrivene činjenice o tome da je JFK postao velika prijetnja rastućem vojno-industrijskom kompleksu i da je zbog toga morao biti eliminiran i to kroz konspiraciju koju je planirala CIA.

CIA je zagrizla u kriminal i to vodi sve do mafije, ne do ludih pojedinaca, mafije koja je bila kamuflirana kao anti Castrovski Kubanci, a neki od njih su možda korišteni u samoj izvedbi urote.

Zašto i Tko?

Ovo su ključna pitanja. Ako bi se moglo dokazati da se Kennedy, u stvari, sućutno odmaknuo od ratne solucije političkog konflikta; u stvari je, umjesto da je uradio ono na što su urgirali vojni i savjetnici tajnih službi, da koristi silu. On je odbacio takvu opciju i odlučio se za mirno riješenje. Čak štoviše, može se jasno vidjeti da je Oswald bio nasamaren u smrtonosnoj igri i da su snage vojno obavještajnog aparata bile povezane s njim od početka do kraja. Tada je slučaj riješen, ali ne zato što će se prstom upirati u individuu kojoj se izdala naredba da ubije ili povuče obarač, već da se pokaže da je koordinacija atentata uključivala tajnu službe, poglavito CIA.

Douglass je sve potvrdio, pružajući vrlo detaljne i zamršeno povezane dokaze bazirane na vlastitim istraživanjima za koje je imao mnoštvo najboljih stipendija.

JFK i generali koji se nisu nimalo slagali s njegovim mirovnjačkim namjerama. Fotografija vlasništvo Corbisa.

Mi smo suočeni sa suvremenom relevantnošću jer znamo da je svaki predsjednik, osim JFK-a, odbio konfrontirati rast državne nacionalne sigurnosti i njene pozive na nasilje; tada se može logično pretpostaviti da je poruka predana i primljena. U tom pogledu, nije slučajno, da bivši analitičar  CIA-e Raymond McGovern koji je proučavao CIA-u 27 godina, upozorio u svojoj skorašnjoj izjavi: o „dvije CIA-e“ – jedna je analitički ogranak koja dobavlja informacije ravno predsjedniku, drugi dio CIA-e je ogranak koji operira po vlastitim pravilima. McGovern je izjavio: „ Ostavit ću vas sa sljedećom mišlju, a ta je da se sadašnji CIA direktor Panetta, i Obama do određenog stupnja, u stvari jako boje – ne mogu vjerovati da sam to rekao – mislim da se boje same CIA-e.“ I nakon toga je preporučio Douglassovu knjigu za čitanje slijedećim riječima: „Obavio je dobro istraživanje i njegovi zaključci su nadasve alarmantni.“

Pregledajmo povijesno ozračje koje je uticalo na Douglassa da bi potvrdili njegove teze.

Kao prvo, Kennedy  je preuzeo ured predsjednika u siječnju 1961. sa gotovom aurom hladnoratovskog vojnika. Ubrzo mu je bilo namješteno od strane CIA-e da preuzme krivicu za propalu invaziju na Kubu, Zaljev Svinja, u travnju iste godine. CIA i generali htjeli su svrgnuti Castra, i da bi to uspjeli, trenirali su kubanske imigrante za predstojeću invaziju Kube. Kennedy se s njima nije složio i invazija je propala. CIA, vojska i kubanski imigranti su zbog toga ogorčeno okrivljavali Kennedyja. Ali to je sve, u stvari, bilo namješteno i lažirano.

JFK američki predsjednik i mirotvorac, danas su to nespojive stvari.

Iako Douglass ne spomije, a malo Amerikanaca u stvari zna o klasificiranim dokumentima koji su obznanjeni 2000. godine i u kojima je otkriveno da je CIA znala da sovjeti znaju za američki plan napada na Kubu, i to da su tjedan dana prije same akcije obavijestili Castra. To je važan podatak koji bi ljudima trebao nakostriješiti kosu na glavi jer CIA to nikad nije rekla predsjedniku.

CIA je znala da je invazija na Kubu bila osuđena na propast prije negoli su krenuli prema Kubi, ali su ipak krenuli sa svim time.

Pitanje je: Zašto?

A odgovor bi bio: Da krenu i ne uspiju i da naposljetku za neuspjeh okrive JFK-ja

Ova izdaja je u biti pripremila scenu za sve koji su se pojavili iza ovog događaja. Zbog toga je Kennedy otpustio direktora CIA-e Allena Dullesa, iako nije znao sve detalje i kompletnu smicalicu (najtužnije od svega, Allen Dulles je kasnije imenovan za člana Warrenove komisije koja je trebala otkriti tko je i zašto ubio JFK-ja), a njegov glavni zamjenik general Charles Cabell (čiji je brat Earle Cabell, kao u lošem vicu, bio gradonačelnik Dallasa na dan kad je Kennedy ubijen) je rekao da je želio „ podijeliti CIA-u u tisuću djelića i baciti je u vjetar.“ To nisu sentimenti koji bi se svidjeli tajnoj vladi unutar same vlade čija vlast nekontrolirano raste.

Pozornica je bila uređena za sve događaje koji su pratili JFK-ja u odnosu na gotovo sve njegove savjetnike koji su konstantno osporavani da koriste silu u američkoj vanjskoj politici.

1961. godine, unatoč zahtjevu stožernih generala da se pošalju trupe u Laos, Kennedy se iskreno zalagao za ne slanje, kao što je zapovjedio Averellu Harrimanu, predstavniku pri Ženevskoj Konferenciji. „Jesi li  razumio? Želim da nagodbu u Laosu dobijemo pregovorima. Ne želim tamo slati trupe.“

Također, 1961. godine, on je odbio zahtjeve na koje su insistirali njegovi generali, da im da dozvolu da koriste nuklearna sredstva stacionirana u Berlinu i bace ih na jugoistočnu Aziju. Nakon što se sreo sa svojim najvažnijim vojnim savjetnicima, Kennedy je izbacio ruke u zrak i rekao: „Ovi ljudi su potpuno ludi.“

On je odbio bombardiranje i invaziju Kube, što je željela vojska za vrijeme Kubanske krize 1962. Nakon toga on se povjerio svom prijatelju Johnu Kennethu: “Nikad nisam imao ni najmanju namjeru da to uradim.“

Tada je u lipnju 1963. održao nevjerojatan govor na Američkom Univerzitetu na kojeg je pozvan na konferenciju za aboliciju nuklearnih oružja: „Kraj Hladnog Rata i Pax Americana na koje se sili svijet uz pomoć američkih oružja za rat“ će se završiti i pomaći nabolje uz pomoć „općeg i kompletnog razoružanja.“

Nekoliko mjeseci kasnije on je potpisao Djelomičnu obustavu nuklearnih testova sa Nikitom Khrushchevim.

U listopadu 1963. on je potpisao Memorandum za nacionalnu sigurnost broj 263, koji je pozvao na povlačenje 1000 američkih vojnika iz Vijetnama do kraja iste godine i potpuno povlačenje do kraja 1965.

Sastanak JFK-ja i Khrushcheva u veleposlanstvu SAD-a u Beču.

Sve to je uradio dok je u tajnosti pregovarao sa Khrushchevim (preko KGB-a), Normanom Cousinsom i papom Ivanom XXIII, te sa Castrom uz pomoć različitih posrednika. Jedan od nih je bio francuski novinar Jean Daniel. U intervjuu sa Danielom, 24. studenog 1963. godine, Kennedy je rekao: “Podržavam proklamaciju koju je Fidel Castro napravio u Sierra Maestra, kad je s pravom pozvao na pravdu s naglaskom na oslobađanje Kube od korupcije. Čak štoviše, u određenom smislu, Batista je bio inkarnacija mnogih grijehova koji su došli od strane SAD-a. Mi ćemo sada trebati platiti za te grijehe. Ja se slažem sa kubanskim revolucionarima kad je riječ o režimu Batiste.”

To je sasvim jasno: takvi osjećaji su bili posebno opasni, čak i izdajnički za CIA-u i vrhovne generale.

Totalno odbijanje ratne opcije, njegova aktivnost za korištenje pozadinskih kanala za komunikaciju s neprijateljima iz hladnog rata, odredile su da se Kennedy obilježi kao neprijatelj nacionalne sigurnosti i države. Sraz je bio neupitan. Kao što su Douglass i drugi pokazali, svaki korak kojeg je Kennedy napravio je bio usmjeren protiv rata.

Douglass tvrdi da se to dogodilo zbog toga jer je JFK, ratni heroj, bio duboko potresen užasima rata i činjenicom koliko je svijet bio blizu razaranja za vrijeme Kubanske krize. Kroz cijeli njegov život dolazio je u doticaj sa smrću. Na takav način počeo je cijeniti krhkost života. Kad je postao predsjednik, Kennedy je prošao duboku spiritualnu transformaciju, od hladnoratovskog zagovornika do pobornika mira. Generale, koji su ga savjetovali i zagovarali na rat, pokušao je privoliti da taj isti rat zaobiđu zajedno sa svim tragičnim posljedicama tog istog rata. Bio je svjestan rastućeg nezadovoljstva i činjenice da će se morati sukobiti sa generalima i CIA-om. Mnogo puta je govorio o mogućnosti vojnog prevrata protiv njega.

Noć prije njegova putovanja u Dallas, rekao je svojoj ženi: „Ali Jackie, ako me netko zaista želi ustrijeliti s puškom iz prozora neke zgrade, onda to nitko ne može spriječiti. Zašto bih onda brinuo oko toga?“ A mi znamo da to nitko nije pokušao spriječiti jer su oni to planirali.

Ali tko ga je ubio?

Douglass je predstavio zadovoljavajuću količinu dokaza (neke stare i neke nove) koji su upereni protiv CIA-e i prikrivenih akcija ove agencije unutar nacionalne sigurnosti. On je to napravio na vrlo logičan i ubjedljiv način da će se svaki čitatelj otvorenog uma naći zatečen i zamišljen. On ove dokaze povezuje direktno sa JFK-jevim akcijama usmjerenima prema miru.

Douglass također zna, da bi nas zaista uvjerio, on mora prekinuti „konspiraciju tišine, koja će natjerati našu vladu, naše medije, naše akademske institucije, virtualno cijelo društvo, od 22. studenog 1963. do današnjih dana“ da prekine sa „Šutnjom“, ovim hipnotičkim „kolektivnim odbijanjem očiglednog“  koje se održava konstantnim ponavljanjem masovnih medija i porukom da je istina o tako značajnim događajima iznad naše mogućnosti shvaćanja i da je sve to mutna voda, zauvijek. Za one koji cijeli slučaj ne vide kao mutnu vodu, dobiju status luđaka koji jure za urotama.

Strah i nesigurnost blokiraju pravu vrijednost ubojstva – te također pomisao da to i onako već dugo nije važno.

U stvari je važno. Koliko mi znamo, niti jedan predsjednik (od vremena JFK-a) se nije usudio stati na put vojno-obavještajnom kompleksu. Mi znamo da je Pax Americana proširio svoje krakove preko čitave planete sa SAD vojskom stacioniranom u preko 130 zemalja u 750 baza. Mi znamo da je količina krvi i novca potrošena na ratove i ratne pripreme dobila astronomske srazmjere.

Znamo puno toga, i još više toga što ne želimo znati, ili o čemu malo istražujemo.

Lee Harvey Oswald, zvanično osamljeni ubojica JFK-ja.

Ako je Lee Harvey Oswald bio povezan sa obavještajnom zajednicom (FBI, CIA-om) tada je sasvim logično zaključiti da nije bio usamljeni luđak – ubojica. Douglass iznosi cijelo bogatstvo dokaza koji pokazuju da je Oswald od početka bio premještan po cijeloj planeti kao nekakav pijun u igri i, kad se igra završila, pijun se eliminirao u Policijskoj upravi u Dallasu.

Douglass se zapitao jednu stvar, čim je počeo pratiti Oswaldova premještanja: „Zašto je Lee Harvey Oswald bio toleriran i podržavan od strane vlade koju je izdao?“

Nakon što je služio kao marinac u U-2 špijunskoj bazi u Japanu, sa pristupom znanog kao Crypto pristup (višeg nego top secret, taj isti nivo su imali ljudi u Warrenovoj komisiji), Oswald je napustio marince i prebjegao u SSSR. Nakon što je napustio SAD, radio je u Sovjetskoj tvornici u Minsku i oženio se ženom Ruskinjom. Za to vrijeme špijunski U-2 zrakoplov je oboren nad SSSR-om. Oswald se vratio u SAD sa zajmom veleposlanstva SAD-a u Moskvi, da bi se na dokovima u Kobokenu u New Jerseyu sastao sa Spas T. Raikinom, antikomunistom sa dobrim špijunskim vezama, kojeg mu je preporučilo Ministarstvo vanjskih poslova.

George de Mohenschildt, Oswaldova veza u tajnom svijetu CIA-e.

Prošao je imigraciju bez ikakvih problema, nije bio pravno gonjen. Odselio se u Fort Worth u Teksasu gdje je, na sugestiju šefa CIA-inog odjeljka za interne kontakte u Dallasu, imao sastanak sa Georgeom de Mohenschildtom, antikomunistom Rusom, koji je radio za CIA-u. De Mohenschildt mu je sredio da dobije posao samo par dana kasnije u grafičkoj kompaniji koja je pravila zemljovide za vojsku SAD-a, a  koji su imali veze sa U-2 špijunskom misijom nad Kubom.

De Mohenschildt je brižno vodio Oswalda po području Dallasa, te je 1977. iznio u javnost da je on komunicirao između CIA-e i Oswalda, koji se trebao sastati sa Specijalnim komitetom za ubojstva zbog navodnog samoubojstva Gaetona Fonzija.

Oswald se premjestio u New Orelans u travnju 1963, gdje je dobio posao u Reilly Coffe Kompaniji koju je posjedovao CIA-in suradnik William Reilly. Reilly Coffe Kompanija je bila na adresi koja je bila u samoj blizini FBI, CIA, Tajne službe, Mornaričke obavještajne službe i nedaleko od ureda Guy Banistera, bivšeg agenta FBI-ja, koji je radio kao prikriveni akcijski koordinator za Obavještajnu službu i koji je obučavao i snabdjevao anticastrovsku paravojsku koja je trebala smjestiti Kennedyju. Tada je Oswald počeo raditi sa Bannisterom i CIA paravojskom.

Ubojstvom Lee Harveya Oswalda spriječilo se eventualno curenje neželjenih informacija.

Za sve to vrijeme do ubojstva, Oswald je bio na platnoj listi FBI-ja. Dobivao je $200 na mjesec. Ova važna činjenica je bila zataškana od strane Warrenove komisije iako je to izjavio glavni savjetnik te iste komisije, J. Lee Rankin, na zatvorenom sastanku 27. siječnja 1964. Ovaj sastanak je dobio oznaku „top secret“ i njegov se sadržaj otkrio tek 10 godina nakon dugačke pravne borbe od strane istražitelja Harolda Weisberga. Douglass tvrdi da je Oswald „izgleda radio i za CIA-u i FBI“, prvo kao provokator a poslije kao informant. Jim i Elsie Wilcott, koji su radili za CIA-u, odjeljak Tokio od 1960-64 su izjavili u intervjuu 1978. za San Francisco Chronicle: „Svima u našem odjeljku je bilo poznato da Oswald radi za CIA-u.“

CIA-ina špijunka Ruth Paine imala je ogromnu ulogu u organiziranju skrivanja informacija o ubojstvu JFK-ja.

Kad se Oswald preselio u New Orlans u travnju 1963. godine, de Moherenschildt je dodao ulje na vatru tako što je zatražio od CIA-e $285 000 za izvršenje geološkog istraživanja za haićanskog diktatora „Papa Doca“ Duvailera, što se nikad nije izvršilo, ali za što je CIA platila. Ruth i Michael Paine su tada ušli u igru. Douglass sa sigurnošću prati njihove špijunske tragove. Ruth je kasnije bila glavni svjedok Warrenove komisije. Nju je Mohrenschildt upoznao sa Oswaldom.

U rujnu 1963. Ruth Paine se odvezla iz kuće njezine sestre u Virginiji prema New Orleansu da bi ukrcala Marinu Oswald i dovezla je u njezinu kuću u Dallasu da bi skupa stanovale.  Trideset godina nakon ubojstva, deklasificiran je dokument koji pokazuje da je Ruthina sestra  također radila za CIA-u. Njezin otac je putovao Latinskom Amerikom u ime Agencije za internacionalni razvoj te njenim (ozloglašene po direktnom radu s CIA-om) ugovorima i izvješćima koji su išli direktno CIA-i. Očuh njena muža Michaela, Arthur Young, je bio tvorac Bell helikoptera, a Michaelov posao pri istom projektu mu je donio pristup tajnim spisima. Njena majka je bila u rodu sa obitelji Forbes iz Bostona, a njena dugogodišnja prijateljica Mary Bancroft je radila kao špijun za vrijeme drugog svjetskog rata zajedno sa Allenom Dullesom i bila je njegova ljubavnica. Poslije je Dulles ispitivao Paines pred Warrenovom komisijom, majstorski izbjegavajući i postavljajući pitanja. Nazad u Dallasu, Ruth Paine je osigurala Oswaldu posao u teksaškoj pohrani knjiga, za koju je on počeo raditi 16. listopada 1963.

Od kasnog rujna do 22. studenog, različiti Oswaldi su prijavljeni da su ih simultano viđali od Dallasa do Mexico Cityja. Dva su Oswalda uhićena u Teksaškom kazalištu; pravi je uhvaćen na glavnim vratima, a dvojnik na sporednim. Douglas komentira: „Postojalo je više Oswalda koji su pridonosili dokazima protiv Lee Harvey Oswalda, koje Warrenova komisija čak ni ne može objasniti.“ Čak je i J. Edgar Hoover znao da su se koristili Oswaldovi dvojnici, kao što je on rekao LBJ-u dotičući navodnu Oswaldovu posjetu veleposlanstvu SSSR-a u Mexico Citiyu. On je kasnije nazvao CIA-in zahvat kao „lažnu priču da je Oswald putovao u Meksiko… i da je to bila njihova (CIA-na) dupla igra.“ Nešto što on nije mogao zaboraviti. Bilo je jasno da se igrala vrlo intrigantna i opasna igra i to sa samog vrha i iz sjenke.

Različiti Lee Harvey Oswaldi su se pojavljivali tijekom godina i nakon smrti JFK-ja.

Poznato nam je da su Oswalda optužili za ubojstvo predsjednika Kennedyja. Ali, ako imalo pratite tragove ovog kriminalnog djela, tada nam postaje potpuno jasno da su u svemu tome bile upletene vladine snage. Douglas otkriva sloj po sloj dokaza koji pokazuju kako se stvar odvijala. Oswald, mafija i anticastrovski nastrojeni kubanci, nisu mogli povući većinu osiguranja tog dana. Šerif Bill Decker je povukao većinu policijske zaštite. Tajna služba je opozvala policijsku pratnju na motorima koji su trebali voziti usporedno s predsjednikovim automobilom; opozvali su agente koji su uglavno pratili auto odpozadi i koji su trebali ometati slobodno ciljanje na predsjednika iz tog pravca. Dopustili su sumnjivo i opasno zaustavljanje predsjedničkog automobila (18. studenog), kada se taj isti automobil gotovo zaustavio , i to je bio čist prekršaj sigurnosnih protokola. Komitet izabranih ljudi iz Bijele kuće je sve ovo zaključio, a ne neki luđak željan teorija zavjere.

Abraham Bolden, prvi afro-amerikanac tajnoj službi SAD-a.

Tko li je mogao frizirati izjave svih doktora i medicinskog tima koji su tvrdili da je predsjednik upucan sprijeda i to u vrat i glavu? To su izvješća koja su bila oprečna s zvaničnom pričom. Tko li je mogao optužiti i osuditi Abraham Boldena, prvog Afroamerikanca u Tajnoj službi SAD-a, koji je Bijeloj kući dojavio detalje koji su se ticali JFK-a, tj. bojazni da bi se na predsjednika mogao izvršiti atentat? (Douglass je intervjuirao Boldena sedam puta. Tada je razotkrio dokaze o tome da je postojala zavjera da se JFK ubije u Chikagu 2. studenog – ta priča je malo poznata ali je od velike važnosti). Lista ljudi koji su umrli, dokazi s kojima se manipuliralo, frizirana istraga, distorzije, laži u mnogim događajima koje su uslijedili u zataškavanjima – jasno upućuju na snage unutar same vlade, a ne na neke odmetnike koji nisu imali institucionalnu potporu.

Dokazi organizirane zavjere u najvišim vrhovima obavještajnog aparata su zastrašujući. James Douglass ih prezentira sa puno detalja, logičnim slijedom da samo oni koji se protive istini neće biti duboko taknuti i afektirani njegovom knjigom.

On to najbolje kaže: „Količina i način na koji je naša državna sigurnost bila sistematično upravljana za ubojstvo predsjednika Jhon F. Kennedyja ostaje izvan mogućnosti našeg poimanja jer mi živimo u ovakvom sustavu i apsorbiramo sustav, mislimo unutar sustava. Nama fali neovisnost da bismo mogli suditi o sustavu oko nas. Pa ipak, dokazi koje smo vidjeli ukazuju na državnu sigurnost, sustavni balon u kojemu mi svi živimo, a koji je bio izvor Kennedyjevog ubojstva i neposrednog zataškavanja.“

JFK na obdukciji, vidi se rana prvog metka na vratu.

Samo nekoliko trenutaka nakon prvog pucnja odjeknuo je drugi s kojim je JFK-ju raznesen veći dio mozga. Usamljen strijelac to ne bi mogao uraditi.

Mrtvozornici u Dallasu su pokazali da je JFK ubijen s dva pucnja koji su došli sprijeda. Nakon toga su mrtvozornici FBI-ja i američke Ratne mornarice okrenuli ulazne rane za 180 stupnjeva i počeli tvrditi da su meci u predsjednikovo tijelo ušli odpozadi.

JFK je rekao svojim prijateljima Daveu Powersu i Kenu O’Donellu o tome tko je planirao napad na Zaljev svinja na Kubi: „Oni su mislili da će novi predsjednik, to jest ja, početi paničariti i da ću sve učiniti da spasim svoj obraz. E pa, prevarili su se.“

Možemo se samo nadati još jednom takvom predsjedniku, i to takvome koji neće doživjeti ovakav kraj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati