GODIŠNJICA REINTEGRACIJE U VUKOVARU Zgrade su obnovljene, ali ljudske veze nisu

1
U Vukovaru su obnovljene zgrade, ali ljudske veze nitko ne obnavlja. Tako je u popriličnoj medijskoj tišini protekla i još jedna godišnjica mirne reintegracije Podunavlja. Kod običnih građana, vrijedila bi ona: Ljudi sanjaju, (bogovi?) odlučuju. Ovdje ljudi sanjaju o pravdi, pravdi koja bi jedina mogla donijeti mir – odmah, ali pravdi koju je isto tako nemoguće postići – previše je zamršenih sudbina, interesa, emocija, teških riječi, previše nevolje. Mladi Vukovarci i Vukovarke do podne sjede u odvojenim školama, a popodne zajedno skejtaju ispred zgrada, i jedva čekaju da završe srednju školu pa da odu iz grada. Njihovog grada, u kojem još uvijek njihove želje nema tko da čuje, a nitko ih zapravo ni ne pita što oni žele.

Medijski skoro neprimjetno protekla je još jedna godišnjica mirne reintegracije Podunavlja, uz zanimljivu i hvale vrijednu konferenciju organiziranu od strane udruge Europski dom Vukovar, Konferencija je održana 15. siječnja u hotelu Lav, uz potporu Zaklade Friedrich Ebert, a gosti konferencije bili su Vesna Škare Ožbolt (na čelu tima za pomirenje 1996.-1998.), Branko Jurišić (član istog povjerenstva sa srpske strane), Per Vinther (šef ureda Europske komisije u Hrvatskoj) i Gordan Bosanac (Centar za mirovne studije, Zagreb).

„Ovo je već četvrtu godinu za redom kako naša organizacija obilježava ovaj dan, jer smatramo da je izuzetno važan za ljude ovog kraja i za cijelu zemlju. Procesom mirne reintegracije izbjegli smo nove žrtve i razaranja, a svijetu pokazali kako je moguće naći rješenja bez oružja i ubijanja“, rekla je ovim povodom Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Europskog doma Vukovar. Pokazali smo svijetu, ali izgleda ne još i samima sebi. Jer, istog dana Hrvatska je obilježila i 23. obljetnicu međunarodnog priznanja, kada je 15. siječnja 1992. godine od međunarodne zajednice priznata kao neovisna i samostalna.

Mirna reintegracija Vukovar
“Procesom mirne reintegracije izbjegli smo nove žrtve i razaranja, a svijetu pokazali kako je moguće naći rješenja bez oružja i ubijanja” (FOTO: Privatni album)

„Ovom prigodom, članovi obitelji poginulih i nestalih branitelja, izaslanstvo Vukovarsko- srijemske županije, gradova i općina, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata polaganjem vijenca i molitvom na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata prisjetili su se svih hrvatskih branitelja i civila koji su svoj doprinos dali za slobodnu Hrvatsku,“ tako glase vijesti svih lokalnih radio stanica u Slavoniji.

Nemoguće je umaći usporedbama, razlikama, podjelama. Jer, obilježavalo se odvojeno, ipak. Ne želimo se baviti time i na taj način produbljivati podjele, ali ih treba biti svjestan. Zašto? Pa zbog svih onih mladih Vukovaraca i Vukovarki koji nisu bili niti na jednom od ovih skupova. Koji do podne sjede u odvojenim školama a popodne zajedno skejtaju ispred zgrada, i koji jedva čekaju da završe srednju školu pa da odu iz grada. Njihovog grada, u kojem još uvijek njihove želje nema tko da čuje, a nitko ih zapravo ni ne pita što oni žele.

Pitanje mirne reintegracije našlo se zapravo na razmeđi izbora – upotrijebiti silu ili upotrijebiti pregovaranje. Ovo drugo, ne bez utjecaja stranih sila (Petera Galbraitha prije svega) odnijelo je prevagu u Slavoniji, a danas se Vesna Škare Ožbolt prisjeća svoje nevolje kada je od tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana dobila tu zadaću. No, što se rasprava više razvijala, a spominjući druga žarišta u svijetu i posebice aktualno stanje u Ukrajini, postajalo je sve jasnije koliko su mirovna rješenja i pregovaranja superiorna nad govorom oružja. Je li to povijesno naslijeđe kojim se trebamo dičiti? Ili smo ipak trebali pustiti na volju emocijama, da dovedu stvar do kraja?

„Nikako“, reći će Škare Ožbolt, „mi smo u najtežim vremenima pribjegli pregovorima i to je nešto čime se možemo ponositi, nešto što je naš politički brend. Mi smo poslije imali upite sa Kosova kako da se riješe određene situacije, a i sada imamo upite iz Ukrajine, kako smo otvorili proces pomirenja u Slavoniji“.

Per Vinther Vukovar
“Ljudi su mi govorili da ne razumijem ovdašnji mentalitet koji je nastajao 500 godina! Ali, vrijeme je da se prošlost ostavi iza nas” (FOTO: Privatni album)

Sličnog je mišljenja Gordan Bosanac iz zagrebačkog Centra za mirovne studije, koji predlaže da se 15. siječanj proglasi nacionalnim Danom mira, da slavimo taj dan kao pobjedu razuma, strategiju mira, jednako kao što se slave Bljesak i Oluja kao pobjede vojne strategije. Nažalost, proces pomirenja je nakon administrativno provedenog pripajanja istočne Slavonije Hrvatskoj, zastao i stagnira do danas. Zbog toga je Vukovar sada poput zaleđene slike, zakočen, u svojevrsnoj blokadi. Zašto je to tako? U traganju za odgovorima možda je najbliži onaj Per Vinthera, čovjeka koji nas vidi ‘sa strane’,

„U razgovoru s ljudima ovdje govorio sam o povijesti moje zemlje Danske, i Njemačke koja nas je bila okupirala. Jedan dio uz današnju granicu morali smo međusobno podijeliti, i to se više ne spominje, mi smo manjina kod njih, oni su manjina kod nas, idemo dalje. Na to su mi ovdje ljudi odgovorili da ne razumijem ovdašnji mentalitet koji je nastajao 500 godina! Ali, vrijeme je da se prošlost ostavi iza i da se ide u budućnost“, napomenuo je Per Vinther

A kod Vukovaraca, običnih građana, vrijedila bi ona: Ljudi sanjaju, (bogovi?) odlučuju. Ovdje ljudi sanjaju o pravdi, pravdi koja bi jedina mogla donijeti mir – odmah, ali pravdi koju je isto tako nemoguće postići – previše je zamršenih sudbina, interesa, emocija, teških riječi, previše nevolje. Malo se tko sjeća kako je sve počelo. I kada je počelo. Sve je to prekrilo pravdu teškim, neprobojnim bremenom. Vidi se to iz svega, a evo jednog malog detalja – na konferenciji o mirnoj reintegraciji govori čovjek o svojoj boli, treba mu utjeha; sutradan (ili istu večer) na lokalnoj televiziji govori drugačije, napada ‘neprijatelje’; možemo pretpostaviti da onda na trećem, četvrtom mjestu govori nešto treće, pa četvrto… Ovo su skoro školski primjeri duboko etablirane traume – koja već pomalo mijenja osobnost ljudi, a o čemu ranija direktorica Europskog doma u Vukovaru Ljiljana Gehrecke ima svoj stav.

Ljiljana Gehrecke
Gehrecke poziva da pogledamo i na iskustva drugih (FOTO: Privatni album)

„Trebamo gledati malo i iskustva drugih, na primjer Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Ne zaboravimo da su Dresden, Köln i mnogi drugi gradovi bili sravnjeni sa zemljom, preko noći je ginulo na tisuće ljudi u strašnim bombardiranjima, traume rata ostale su snažne i pogađale drugu i treću generaciju. Što su učinili Nijemci? Istovremeno su čistili ruševine i gradili i radili nešto što mi ne činimo – liječili traume, liječili ljudske duše, njihove povrede, liječili odnose. Nije to bio lak zadatak, u svakoj obitelji su bile sukobljene generacije, mladi su prebacivali starijima krivnju za rat i strahote… Ali Nijemci su uspjeli prevazići traume i za pet do osam godina obnovili svoje gradove, tvornice, a dalje cijelu zemlju“, kaže Gehrecke.

U Vukovaru su obnovljene zgrade. Blistaju nove fasade, velike staklene površine, u grad dolaze turistički brodovi! Prema podacima turističke zajednice na Jadranu se očekuje 274 turistička broda, a u Vukovaru je za ovo ljeto najavljeno njih 270 (u modi su, naime, riječna putovanja). Ali ljudske veze nitko ne obnavlja, građani se snalaze sami, kako znaju i umiju. Naprotiv, politikom podjela i ratnom retorikom njih se nanovo, po tko zna koji puta viktimizira.

Skoro je nevjerojatno da u Vukovaru nema na desetine udruga i osoba koje bi se bavile ratnom traumom, liječenjem ljudi, uspostavljanjem odnosa među njima – liječenjem odnosa. Uz iskustva koja imaju mnoge udruge koje su radile tijekom rata i nakon njega u cijeloj Hrvatskoj, moglo bi se puno učiniti da ovaj grad povrati dušu. Ako već ne može pravdu.

Lupiga.Com

facebook komentari

  • peppermintt

    Poštivati zakone i pravila RH, manjine imaju svoja manjinska prava, napokon to triba javno kazati, Srbi su jedan od manjinskih naroda u RH, ne triba im više tolerirati poteze koje bi oni vukli jer se i dalje žele držati interesa druge države tj Srbije a ne države u kojoj žive Hrvatske
    zato, nema više odvojenih škola , niti vrtića, niti bilo kakvih ustanova posebno za Srpsku nacionalnu manjinu. Škole je jedan , nastavni plan i program je jedan, jezik i pismo su jedno ono Hrvatsko.
    manjisko pismo srpsko i ćirilično pismo manjine mogu imaju pravo koristiti u dopunskoj nastavi, kao što je praksa u bilo kojoj EU državi.