Gorak okus duše

0

Gorak okus duše

Svebor je spavao u čunu. More je bilo mirno, a ugodna toplina koju mu je zimsko Sunce podarilo preobrazila je krpatur od kostrijeti kojim je bio pokriven u suhu lažinu na kojoj je ljeti rado ležao. Nije mu se žurilo otvoriti oči, tek bi se povremeno okrenuo, a obrazi su mu se zacrvenjeli poput kasnojesenih sutona kojima se opijao i koji su za njegovu dušu bili krjepkiji od Grkova vina. A i zašto da se budi? Stvarnost bijaše nelijepa, a u blizini je mogao biti tek pokoji leut s nekim radoznalcem koji bi odmah dojavio drugim stanovnicima naselja uz Crveno more da su Svebora ponovno preuzeli bjesovi, da leži u čunu umjesto da krpa mreže, da se sunča umjesto da čisti ribu. Kad se ipak odvažio ustati, uvidje da se našao između dviju hridi, posve zaštićen od neželjenih pogleda. Java i san i dalje su mu se miješali. Spominjao se tek duge mračne noći, stuba i neke žene neobična imena. (Ili je sve to samo zamislio, ili je sve to od Grkova vina?) Dojam nestvarnoga pojačavali su mu dimovi s Rata koji su i Tajan obavijali koprenom magle, a čiji su mu tračci gotovo dodirivali glavu. (Ili ga je to tek mučio jutarnji mamurluk?) Veslao je vijugajući tragom magle, valjda mu nikad plovidba od Tajana do kuće nije bila duža, ali je u njoj uživao. I kad je već sam sebe uvjerio (jer kako da drukčije živi) da je sve bio samo san, na škabelinu ugleda kameju (kad ju je ugledao nije znao što je, no objasnio mu je stari Grk) s likom žene s kojom se sinoć susreo. Dok se on pitao tko li je ta žena, negdje u Podzemlju, ne tako daleko od njega, plakala je Perzefona koja se pitala gdje li je djenula posljednji poklon koji joj je dodijelio Tomris.

I eto, zavrtjesmo ponovno priču koja teži tomu da poput mora nema ni početka ni kraja jer sretni završetci ako su banalni, zapravo i nisu sretni. Slično sam činio jednom davno, nekim dragim osobama koje sam potkupljivao pričama kako bi ih zadržao. Govorio sam im da sam Šeherezadan, Šeherezadin brat, svakoga im dana dovršavao jednu, a posljednjom rečenicom otpočinjao drugu priču. Noći su mi stoga donosile spokoj jer bih izborio još jedan dan, ali i napetost jer je do sutra trebalo smisliti nešto novo, nešto što će ih ponovno zaokupiti. Kupovah tako godinama dane ne uvidjevši da sam izgubio godine, a budući da ni sad nisam ništa pametniji, ponovno postadoh Šeherezadan. No, barem je priča lijepa, a pisac i živi od (nekad i zbog) pripovijedanja. A ovo mi je jubilarni stoti tekst za Hrvatsko slovo!

A sad sa Zavrtnice skrenimo u tunel, iz meandara u kojima se svako malo gubite u cijev u kojoj se možete kretati samo u jednome smjeru. Naime, na novi se pravopis nakon druge violine napokon nakon duže stanke oglasila i prva, ponešto kraće, ali jednako jednosmjerno. Štoviše, veoma bi se lako moglo dogoditi da rješenja u pravopisu, kojega pojedinci nazivaju Jovanovićevim, koja javnost doživljava hrvatskijima obore upravo oni koji navodno takva rješenja zagovaraju. Nije li pomalo paradoksalno da Jovanović (ne on osobno, ali istjerajmo sad do kraja mak na konac) preporučuje (a u školskoj uporabi isključivo tako propisuje) pisanje podatci, a onda jedan dio navodno prohrvatski nastrojenih kolumnista uživa u tome što Morgenblatt i Abendblatt i dalje pišu podaci. Očekujem stoga da će i portali na kojima navedeni kolumnisti djeluju uskoro prijeći na takvo pisanje. Navodi dalje prva violina kako Abendblatt šalje novinare u akciju velehvaljenja pravopisa. Očito se ponovno slabo čita jer se većina najpoznatijih abendblatista nije ni oglasila o kakvoći pravopisa, jedan je napisao povoljan, a jedan dva posve oprječna prikaza, a jedan je javno prozivao autore za novosadštinu i nazivao pravopis nametnutim i partijskim. Doduše, kako je negativna reklama navodno najbolja reklama, možda je zbilja sve po riječi njegovoj (prvoviolinskoj). Zanimljiva je i primjedba o ocjenjivaču nepoznatomu sveučilišnom profesoru iz Pule, inače članu raspuštenoga Vijeća za normu. Isti je kolumnist (opravdano) naricao nad ukinućem Vijeća za normu kao vrhunskoga jezikoslovnog tijela, a sad su mu odjednom njegovi članovi anonimci. U licitiranje o tome tko su podobni ocjenjivači pravopisa suvišno je govoriti. Većina je mogućih ocjenjivača koje je prva violina navela na neki način i bila uključena u javnu raspravu (većinom protiv, što je legitimno), doduše ne onu mrežnu, nego medijsku, dobar ih je dio sudjelovao u ocjenjivanju drugih pravopisa što bi im, u uljuđenim društvima, oduzelo mogućnost da postanu službenim ocjenjivačima. Dio ih je čak i autorima drugih pravopisa. Dodatno me zabavlja činjenica da prva violina podobnim ocjenjivačima drži onomastičare i dijalektologe (pa čak i germaniste i književne teoretičare), što drugu violinu nije priječilo da nedavno napadne određene recenzente kao nekvalificirane zbog toga što su im navedene jezikoslovne grane danas temeljna djelatnost. Toliko o Jovi i bovi (živini, ne pomorskome predmetu). Za kraj ću samo ponoviti tezu iz posljednje kolumne. Imamo prigodu zacementirati barem jedno (podatci) hrvatskije rješenje, a daljnjom borbom izboriti još jedno (likovi su bregovi i brjegovi istovrijedni), pa birajmo hoćemo li se i dalje iscrpljivati. Vjerojatno smo i izgubili samostalnost kobne 1102. jer je pola Hrvata htjelo da šahovnica počinje crvenim, a pola bijelim poljem. Dok smo se mi svađali, uletjeli Madžari!

Za kraj tek preporuka da ovih dana kupujete Abendblatt. Prodaju ljudi, naime, na veliko katoličke kalendare, pa čak i Sedlarove filmove. Jest da su vas donedavno zvali katoličkim džamahiristima i primitivcima, ali sad bi nešto utržili, pa im udovoljite. Eto, dragi moji, sutra najavljuju provirivanje Sunca, pa bih napokon trebao proviriti iz krtičnjaka, što i vama od srca (i u doslovnome i prenesenome značenju) želim.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 27. prosinca 2013.

facebook komentari