Pratite nas

Kolumne

Gospodari rudnika i života :Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti

Objavljeno

na

Kao i obično, poslije velike tragedije, postavlja se pitanje odgovornosti nadležnih. Podsjećamo, u četvrtak se dogodila nesreća, gorski udar, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. Tom prilikom živote je izgubilo pet rudara, pet ljudi koji su svoj kruh pošteno zarađivali u državi u kojoj sve što je pošteno odavno više nije na cijeni.
O odgovornosti su se raspričali i raspisali svi. Ipak, rijetki se usude javno uprijeti prstom i pokazati tko je kriv za ono što se dogodilo i što se događa godinama u jami Raspotočje. Tko će odgovarati zbog toga što je rudare poslao ravno u smrt budući da se o nesigurnosti i zastarjelosti ovog rudnika godinama govori?

rudari

Piše: Amer Tikveša

Pita se moj drug je li ikom na um palo ponuditi ostavku zbog smrti petorice rudara? Moj odgovor je glasio da vlast tu i jest zbog toga da nas ubija, a mrtvi su njen poslovni uspjeh.

Petorica stradalih rudara u Raspotočju, nažalost, bit će iskorišteni za predizbornu kampanju. Svi će ih potezati kao crkveno zvono, poziv vjernicima da glasaju baš za tu i tu stranku, koja kad dođe na vlast neće učiniti ništa da se broj nesreća u rudnicima u budućnosti minimizira ili da se one u potpunosti otklone.

Uzrok nesreće je, kako smo obaviješteni, gorski udar koji je, navodno, izazvan blažim zemljotresom negdje u zeničkoj regiji. I to se na sva zvona naglašava, kao, eto, protiv prirode se ne može. Tako na stranici Federalnog ministarstva energetike i rudarstva preuzimaju vijesti iz raznih medijskih kuća za koje misle da ih pravdaju. Pa u jednoj se pozivaju na istraživanja stručnjaka za pitanje gorskih udara Vladimira Bijelića i kažu: „Bijelić je posebno izučavao pojavu gorskog udara, prirodne nesreće koju nije moguće spriječiti ili predvidjeti, ali je istraživao načine na koje se mogu ublažiti posljedice udara.“

Naime, nije tačno da se gorski udari ne mogu predvidjeti niti spriječiti. Ne mogu svi, ali načini predviđanja i mjere prevencije postoje. Naravno, na opskurnoj stranici Ministarstva nema Bijelićevog istraživanja, niti ičeg drugog čime bi mogli argumentirati svoje tvrdnje o tome kako je nemoguće spriječiti gorski udar. A dovoljno je Google upitati o tome i onda vidite kako je to ustvari moguće, recimo u Poljskoj ili Južnoafričkoj Republici, ali, eto, u BiH nije. Kaže tako Federalno ministarstvo energetike i rudarstva kroz vijest preuzetu sa portala Federalna.ba nesposobno samo kreirati vijesti jer su državne PR službe tu prije svega da prikrivaju a ne da bilo šta objavljuju.

Stoji dalje: „Do početka ’90-ih godina prošlog stoljeća, do kada je Bijelić radio u Zenici, zabilježio ih je čak 1.620.“ A vijest se završava sa: „Nažalost, s obzirom na strukturu stijena rudnika, dubinu okna i zastarjelu opremu sigurno se i u budućnosti mogu očekivati udari. Za nadati se samo da više neće rezultirati smrću rudara.“

Nada je najčešći izgovor za neprofesionalizam, ali i za defetizam kojima nema mjesta ni u jednoj struci. Kad je stvar nerješiva, kao što očigledno s ovim tekstom želi kazati , onda se jama zatvara.

U tom slučaju opet se radi o igranju ljudskim životima. Nitko ne smije zatvoriti jamu jer nitko nije u stanju stvoriti radna mjesta ili socijalni program pomoći za one rudare koji bi zbog zatvaranja ostali bez posla. Ali zato vlast ima dovoljno nade da rudari zbog loših uslova na radu i same prirode tla, neće ostati bez života.

Odemo li na još veću instancu od ministarstva, stvar se ne mijenja, samo je drugačije upakirana.

Povodom nesreće premijer Federacije BiH Nermin Nikšić je rekao jednu interesantnu stvar. Spomenuo je solidarnost kad su nesreće u pitanju, pozvao se i na iskustvo skorih poplava te spomenuo kako ga je i Dodik zvao u vezi s rudarskom nesrećom i ponudio pomoć. Upitao se na kraju šta je to u nama pa da smo jedinstveni kad su nesreće u pitanju, a kad bismo bili jedinstveni u normalnim okolnostima mogli bismo imati bolji život.

Spominjući Dodika u tom kontekstu, on mi je uvjetovaoo sljedeći tok misli: rudari žive loše i rade u lošim uvjetima; kriva je socijalna politika, tržište i politika rada; to su ozbiljni problemi i ne bavimo se njima dovoljno; prevladava nacionalna problematika, visoka politika, pitanje cjelovitosti države; stalno zatežu iz Republike Srpske; ah, taj Dodik, jebo sliku svoju.

Ali odjednom, onaj crv sumnje koji me i od Boga otjerao, kaže: koji ku*ac u cijeloj priči traži Dodik. Svaka moguća nadležna instanca za rudnike u Federaciji BiH nalazi se upravo u tom entitetu, a najnadležnije od svih nadležnih je ovdje spominjano Federalno ministarstvo energetike i rudarstva. Ono u čemu se s premijerom mogu složiti jest da su jedinstvenost, sloga, dogovor (sve te lijepe i velike riječi) bitne, ali sve da je to postojalo od Daytona do danas i da se Dodik sve nogama u guzicu udara skačući zagrljen s Lagumdžijom na utakmicama Zmajeva i pjevajući: „Ko ne skače, mrzi Bosnu“, to ne može imati nikakve veze ni sa čim u Federaciji, ni sa zaštitom od poplava ni sa zaštitom rudara niti s jednim drugim federalnim bogom-ocem.

Radi se o onom standardnom: Muko moja, pređi na drugoga. A taj drugi je fantomski, u najvećem broju slučajeva, njega ustvari nema, on je u ratu ubijen, protjeran ili sam otišao. On postoji u političkom smislu samo kao glas mržnje koja koristi „prvom“ da se na njega poziva kao na uzrok nesreće. Isto tako postoji „prvi“ u odnosu na drugog.

Dakle, premijer, umjesto da naredi preispitivanje svih mjera prevencije koje su poduzete na zaštiti od gorskih udara, ali i drugih mogućih nesreća koje prijete rudarima podzemnih rudnika, da se ustanovi šta nije poduzeto i zašto nije, da se upre prstom u odgovorne za nesreću i donesu odluke o budućnosti jame, on se vajka u vezi s tim zašto u sreći nismo složni kao u nesreći!?

Na taj način ostajemo zatočenici mrtvih pripadnika naših etničkih korpusa poginulih i ubijenih u posljednjem ratu, a ustvari smo zatočenici živih pripadnika tih korpusa kojima su oni mrtvi samo dobro pokriće, takoreći humus za njihov kapital i uticaj.

Oni su gospodari naših života i smrti i konstantno nas ucjenjuju. Misli li netko da rudari dragovoljno idu u najnesigurniju jamu u BiH i to na dubinu od oko 800 metara, a među njima su bila dvojica sa tek četiri dana radnog iskustva (jedan je preživio) i jedan sa četiri preostala dana do penzije? Ne, oni su egzistencijalno ucijenjeni za svoj minimalac. Citirat ću Štulića: „Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti.“ I tako, zbog kore kruha odgađamo svoju smrt dok nas neki „gorski udar“ ne zatrpa, pristajemo raditi nemoguće ne bi li kanulo iz ruke dželata djetetu za second-hand garderobu pred polazak u školu i sendvič dnevno. A kad poginemo ili naprečac crknemo, to je također dobro, jer sve su to posljedice rata, za sve to je kriv onaj nesložni drugi, „sve smo mogli mi, samo da si htio ti“, i tako dalje i tome bliže.

Tako vlastodršci drže naše živote u šakama i proizvode mrtve kao svoj najveći poslovni uspjeh jer su najjači alat za održanje na vlasti.

I zato treba uvijek parafrazirati, nažalost, prekasno preminulu sramotu novinarske struke Aleksandra Tijanića: Prežive li oni, u političkom smislu, mi nećemo u fizičkom. Zemlja će nam kosti rastepat.

izvor:tačno.ba, Amer Tikveša / kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati