Grabar Kitarović: Ivo Josipović je čovjek bez vizije i bez programa

1

Ljudi u diplomaciji, ali i u Uredu predsjednika, morat će znati za koju državu rade i koju državu predstavljaju! Ne želim izmišljati neke nove temelje, neku novu državu ili drugu republiku. Mi državu imamo, ona je Hrvatska, a temelji su Domovinski rat i više od 15 tisuća ljudi koji su poginuli za nju – istaknula je buduća hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u velikom intervjuu za časopis Hrvatski tjednik.

Kolinda Grabar Kitarović: Ljudi u diplomaciji, ali i u Uredu predsjednika, morat će znati za koju državu rade i koju državu predstavljaju!

  -Gospođo Grabar Kitarović, jeste li dobro?

Dobro sam, hvala na pitanju. Rijetko tko od novinara to me pita. Filozofi bi rekli da to nije dovoljno. Nije dovoljno što ste dobro nego da i druge oko sebe morate napraviti dobrima. To je točno. Slažem se i to mi je životna misija: spajati, a ne razdvajati.

-Zadnjih dana čitamo o tomu čiji je zapravo projekt gospođa Kolinda Grabar Kitarović. Gospođa Ruža Tomašić nedavno je rekla da je ona sugerirala predsjedniku HDZ-a da Vi bude kandidatkinja, onda je netko drugi rekao da to nije točno. Čiji ste Vi projekt i tko Vas je sugerirao HDZ-u?

Meni je kandidaturu za predsjednicu Hrvatske ponudio gospodin Tomislav Karamarko i HDZ. Tako sam i pristala biti kandidatkinja HDZ-a i koalicijskih partnera. Ali kao kandidatkinji, bitan mi je svaki glas. Više puta istaknula sam kako ne ću biti predsjednica niti jedne stranke, ne ću biti predsjednica političkih elita, bit ću predsjednica apsolutno svih građana.

-Ali kad postanete predsjednica, ne možete se odreći svoga temeljnoga svjetonazora i ideologije?

Svatko ima svoj svjetonazor. Moj je svjetonazor moderni konzervatizam, desni centar. To dijelim zajedno sa svojom strankom, HDZ-om, vjernica sam, to ne krijem.

-S te ćete platforme, pretpostavljam, i kreirati politiku?

Naravno da ću polaziti od vrijednosti koje zastupam, ali isto poštivat ću svačije mišljenje.

-Hoćete li biti predsjednica?

Hoću.

-I kako ste reagirali kad je stigla ta ponuda da budete kandidatkinja stranke za predsjednicu?

Predstavljanje programa Kolinde Grabar KitaroviæTomislav Karamarko i ja znamo se još iz doba kad je on bio ministar unutarnjih poslova. Upoznali smo se u Washingtonu. Nakon mojega odlaska iz hrvatske diplomacije na mjesto pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a, našli smo se nekoliko puta, razgovarali o budućnosti Hrvatske, o planovima za HDZ. Vi znate da sam i u najtežim trenutcima bila uz stranku, nikada ju nisam zatajila, premda sam bila na poziciji kada mi to apsolutno ništa nije donosilo. Jednostavno, to sam ja: ne mijenjam boje. Štoviše, u tim najtežim trenutcima smatrala sam da je i potrebno javno isticati, unatoč svim poteškoćama u kojima se HDZ našao, ostajanje uz HDZ jer HDZ nije nekoliko pojedinaca koji su iznevjerili ljude, HDZ je ono snažno članstvo od nekoliko stotina tisuća poštenih ljudi koji rade za ovu našu Hrvatsku. Kako smo došli na ovo temu kandidiranja, ne sjećam se, jer je proces trajao neko vrijeme. Pojavile su se špekulacije kako ja pregovaram s HDZ-om. To nije točno. Jednostavno, meni je trebalo nekoliko mjeseci da razmislim. To je odgovorna odluka. Ne možete ujutro ustati i samo tako reći: ja ću sad malo biti predsjednica Hrvatske. Morate duboko promisliti o svemu. Čak je tu i pitanje jeste li psihički spremni sve to podnijeti. Otprilike znate kako će izgledati kampanja jer, na žalost, vidjeli smo kako izgledaju kampanje u Hrvatskoj. Ali ne samo to, trebat će život sljedećih pet godina u potpunosti podrediti državi. I to su bili razlozi zašto je proces trajao nekoliko mjeseci. Morala sam biti načistu sa sobom i svojom obitelji.

-Jeste li imali otpora u obitelji?

Iskreno rečeno, bilo je laganoga otpora od djece. Djeca su morala shvatiti i pomiriti se s tim. Oni imaju 11 i 13 godina, vrlo su zreli i znaju što to znači biti predsjednica. Oni znaju da to znači da ću biti mnogo u medijima, da će se događati ovo što se sada događa, da će biti prljavih stvari… Oni to za svoju majku nisu željeli. Naposljetku, to su prihvatila i rekla: ‘Ponekad u životu ima odluka koje moraš donijeti zato što je sazrelo vrijeme i zato što si se našla u tome trenutku’. I baš je moja kći rekla: ‘Mama se brine za obitelj, tako će se brinuti i za državu i to moramo prihvatiti kao takvo’. Ta je priprema trajala više mjeseci.

-Ako postanete predsjednica, hoće li se i djeca vratiti u Hrvatsku?

Ona sada idu u školu u Bruxellesu, ali vratit će se u Hrvatsku. Ne će se vratiti preko noći, ali hoće.

-Zašto su ostala sada u Bruxellesu?

Svaka prilagodba u novoj školi teška je u tim osjetljivim godinama, pogotovo bi bila teška kad bi razgovarala s drugom djecom i o svojoj mami i obitelji slušali stvari koje su daleko od istine. Nisam im htjela još više otežati tu prilagodbu, a u drugu ruku nisam željela da budu u središtu pozornosti jer svoju obitelj držim vrlo privatno i podalje od medija.

-Znam da očekujete potporu birača diljem Hrvatske, ali posebno me zanima kakav rezultat očekujete na riječkom području?

Očekujem da će me ugodno iznenaditi.

-U čemu je ključna razlika između Vaše i političke filozofije Vašega protukandidata Ive Josipovića? Dio je javnosti nakon Vašega intervjua na televiziji stekao dojam da nema velike razlike.

To nije točno. Odgovorno tvrdim da imam viziju, a gospodin Josipović ju nema. On dijeli ljude, ja ih želim spajati, želim obnavljati hrvatsko zajedništvo. Promatrajući Hrvatsku danas, dakle kad gledate ljude i što u ovoj državi ne valja, 80 posto njih reći će vam da Hrvatska ide u krivome smjeru. Isto toliki broj reći će Vam da ono što ih zanima nisu ideološka pitanja, nisu pitanja kojima je gospodin Josipović prezentirao svoju tzv. pomirljivost i uključivost. Držim upravo suprotno, da je on time opet podijelio društvo i da smo danas podijeljeni više nego što smo bili 90-ih godina. Ključna su pitanja egzistencijalne prirode. Ljudi trebaju i traže posao. Ako imaju posao, brinu se o tomu imaju li plaću, zatim je li ona dovoljna za egzistenciju njihove obitelji i hoće li njihovi mladi nakon što završe školu uspjeti naći posao, ili će morati otići iz Hrvatske jer ovdje nema perspektive. Razgovarajući sa studentima, mnogi su mi rekli da namjerno produljuju studij samo da se ne bi pojavio vakuum u njihovu životu, da se ne bi našli pred odlukom ostati ili otići pa se nadaju da će se okolnosti promijeniti i pronaći posao. Razgovarajući s umirovljenicima, oni se pitaju što će biti mirovinama. Oni koji su u domovima, pitaju hoće li porasti cijena smještaja i hoće li njihove mirovine uspjeti to pratiti, brinu i o svojima mladima. Razgovarajući s poduzetnicima, oni svakodnevno brinu o porezima, dakle hoće li biti novih poreza i nameta… Postoji velika nestabilnost koja priječi domaće i strane investicije. Razgovarajući s ribarima u Istri, doznajem da njima godinama činovnici drže papire u ladicama i ne odgovaraju na njih. Postoji mladi čovjek s kojim smo razgovarali koji se želi baviti marikulturom, ali jednostavno ne može dobiti odgovor – ni da ni ne – od svoje lokalne zajednice. Dakle mladi čovjek koji je spreman raditi i zaraditi, dignuti kredit i ostati ovdje, a ne dobije odgovor od administracije. Svi ti procesi, sporost državne administracije, neučinkovitost, bahatost prema ljudima, sve ono što sam nabrojala, hrvatski su problemi. Moja je vizija osobno se zauzeti protiv takvih otpora i procesa koji ubijaju optimizam i perspektivu. Znam da jedna osoba ne može promijeniti sve, ali mislim da mogu biti zamašnjak promjena u tim područjima. Ono što sam rekla da ću otići i lupiti šakom po stolu i dati primjer nekoga koji na lokalnoj ili državnoj razini zaustavlja te procese i ponaša se birokratski, da će to onda izazvati lavinu i da će se polako ljudi osvješćivati, tom ponavljam i sada. Djelovanje je zapravo i najbolja prevencija, nada da će se na taj način mijenjati procesi. Ja želim biti zamašnjak promjena. Ne želim izmišljati neke nove temelje, neku novu državu ili drugu republiku. Mi državu imamo, ona je Hrvatska, a temelji su Domovinski rat i više od 15 tisuća ljudi koji su poginuli za nju, to je država koju smo stvarali zajedno s našim prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Sada u toj državi treba resetirati neke procese i povesti ju putem gospodarskoga opravka i razvitka.

-Mislite da aktualni predsjednik nema osjetljivosti za činjenice koje ste sada naveli?

Nema. Ja sam vrlo konkretna, on je vrlo apstraktan. To Vam je temeljna razlika. Ja hoću bolju Hrvatsku. Želim bolju od ove sadašnje, ne želim ljude zavaravati apstraktnim, učenim terminima, ne želim izmišljati ništa novo, nego raditi na ovome što imamo i poboljšati i ubrzati ove procese.

-Protukandidat Josipović rekao je da Vi nemate viziju, da ne znate i ne ćete… Je li njegova dosadašnja pretkampanja uvrjedljiva u odnosu na Vas?

Kad nemate program, onda idete osobno, udarate po osobi. Ja se ne vrijeđam zato što sam to shvatila kao dio političkoga života. Naposljetku, svatko od nas pokaže kakav je, kako smo odgojeni, koliko je stvarao kulturan, tolerantan i snošljiv. Gospodin Josipović u prošlih je pet godina dokazao upravo to – da ne zna, ne može i neće. Po čemu će se pamtiti pet godina njegova mandata? Što je on učinio u pet godina da bismo ga uopće pamtili, a kamoli da je zaslužio novi mandat. On je posljednja osoba koja može o nekome govoriti da ne zna, ne može i ne će, jer je upravo za sebe dokazao da je to. O njemu ne želim razgovarati kao osobi. Govorim o njegovu neradu, nečinjenju, šutnji, na nijemo promatranje svega što je radila ova Vlada kako bi državu dovela u stanje u kojemu smo sada.

-Nakratko ste se sreli s Josipovićem u Krapini. Što Vam je tada rekao?

Sreli smo u vrijeme poplava i razgovarala sam s njim. Pitala sam kakvo je stanje na terenu i rekla sam, odnosno ponovila, da NATO i dalje stoji na raspolaganju jer smo iz NATO-a pomoć ponudili ranije. On je odgovorio: Ma, dobro, dobro, vidimo se na koncertu!

-Prije nekoliko godina za Ivu Josipovića prilično ste apologetski rekli da je čovjek koji je pomaknuo planine. Možete li mi to objasniti?

To je izraz na engleskome ‘move a mountains’ koji se ne može prevesti kao pomaknuo planine. To bi bilo jednako kao da hrvatski izraz na licu mjesta prevede na engleski ‘on the face ofthe place’. To je samo jedan izraz da je učinio mnogo. U tome trenutku, u početku svoga mandata, kada je krenuo, tako sam mislila. Moram reći da sam mu čestitala kad je postao predsjednik i poželjela mu sve najbolje, isto kao što sam čestitala Zoranu Milanoviću kad je postao premijer. Ja želim da moja zemlja, moja Hrvatska ide naprijed, bez obzira tko bio na vlasti. Doista sam mu željela sve najbolje da učini, učinilo mi se tih nekoliko prvih mjeseci da su stvari dobro krenule. Međutim, vrlo brzo razočarao me je. Jedan od razloga zašto sam se odlučila kandidirati razočaranje je njegovim mandatom koji je bio potpuno prazan, pet praznih godina za Hrvatsku.

-Fokusirate se u svome programu na neizdrživu krizu u gospodarstvu, što je i logično. Mislite li da dajete, s obzirom na krajnje ograničene predsjedničke ovlasti, nerealne nade stanovništvu? Na čemu temeljite svoja obećanja da ćete ga pokrenuti? Svi znaju da ovlast sazivanja sjednice Vlade nije dostatna. Navodite javnost da Vas promatra kao ženu s čarobnim štapićem za gospodarstvo?

Apsolutno ne. Mislim da sam vrlo realna u onome što kažem. Ne postoji čarobni štapić, njega nitko nema. Činjenica je da je globalna kriza dijelom uzrokovala i krizu u Hrvatskoj. Međutim, kriza u Hrvatskoj, prije svega, rezultat je nedjelovanja i lošega rada neučinkovite Vlade i predsjednika koji je šutio i nije ništa radio. To odgovorno tvrdim. Ako predsjednik ništa ne može, ako tih 150 ljudi gore ne može ništa, ti svi njegovi Savjeti ne mogu ništa, zašto onda uopće držati te ljude, zašto to sve skupa ne zatvorimo i uštedimo novac. Želim suprotno. Nemam poluge vlasti, ne mogu upravljati proračunom i Vlada je po Ustavu ta koja vodi praktičnu politiku i u čijim su rukama poluge političke i gospodarske vage. Međutim, predsjednik ima sasvim dovoljno ovlasti, i po Ustavu, ali i po činjenici da ima izravni legitimitet izravnim izborom od strane građane i po tome da mora biti moralna vertikala te svojim primjerom postavljati nekakve pravce djelovanja i drugima. Ne kažem da će se stanje promijeniti preko noći, ali da ću raditi na tome danju i noći, da ću dati sve od sebe – to jamčim i odgovorno tvrdim da ću, kao što su me uostalom prepoznali i drugdje, uključujući i NATO, dati sve od sebe. Nikada ne prihvaćam ne za odgovor, ne prihvaćam da mi netko kaže da se to ne može, a da se nije probalo. Tako ću raditi i dalje. Predsjednik je po Ustavu odgovoran za normalno i usklađeno funkcioniranje poluga državne vlasti, odgovoran je i za sigurnosno stanje u zemlji, a gospodarska kriza može vrlo brzo prerasti u sigurnosnu. On mora postavljati i otvarati ta pitanja. On ima savjet u kojemu je mnogo ljudi koji su veliki stručnjaci i za koje vjerujem da bi se voljeli naći i daju inicijative, da se radi zajedno s Vladom, da se rade okrugli stolovi, da se dovede znanje. Meni se već javljaju gospodarski stručnjaci diljem svijeta koji bi htjeli biti u tom vanjskom savjetodavnom volonterskom tijelu da bi nam davali savjete kako se izvući iz gospodarske krize. Ja imam viziju, ta sam koja će okupljati ljude da se pronalaze konkretna rješenja jer ovo tapkanje, šutnja i ignoriranje, misleći da će nešto proći ako o tome ne razgovaramo, u potpunosti je krivo.

-Jesu li političari u Hrvatskoj, uključujući i aktualnoga predsjednika, moralne vertikale u hrvatskom društvu?

Morali bi biti.

-Smatrate da jesu ili nisu?

Svatko tko radi, i griješi. Svakome se dogodi pogreška. Ali svojim bi radom i ponašanjem trebali biti ta moralna vertikala i primjer drugima zato što je to javni posao. Pogotovo to moraju biti oni koji su izravno izabrani od strane naroda.

-Kakav je Vaš pogled na dva dijela novije hrvatske povijesti? Smatrate li i Vi, kao sadašnja nomenklatura, da je prvih deset godina bio mrak, a da je nakon 2000. nastupio preporod? Ili je obratno?

Menije prvih deset godina dio povijesti na koji sam apsolutna ponosna i to ću reći svakomu. Način na koji smo se 90-e okupili oko ideje slobodne i nezavisne Hrvatske, stvorili državu, izgladili diplomaciju, državnu upravu, obranili se od agresije, oslobodili državu i napravili proces pomirbe, koji se ne može usporediti ni s čim drugim u svijetu, zadivljujući je. Pokazali smo da znamo oprostiti, ne zaboraviti, ali oprostiti i krenuti dalje, izgrađivati život i gledati u budućnost. Da, radili smo pogreške, HDZ je radio pogreške. Zbog toga su nas birači kaznili 2000. I na sve gledam na kao na jedan kontinuitet kroz koji je država prolazila, ali ovo što se događa zadnjih godina ne mogu gledati. Ovih posljednjih nekoliko godina najgore je razdoblje. Srljamo u propast.

-Je li njihov pokret za detuđmanizaciju nakon 2000. bio štetan ili je pozitivan?

Bio je štetan jer se nikada ne treba zamarati prošlošću, čak i ako se nisu slagali s procesima koji su se događali u vrijeme predsjednika Tuđmana. Jednostavno je trebalo podvući crtu i krenuti dalje u pozitivnome smjeru. Općenito ne volim takve izraze.

-Tko je za Vas najveća povijesna ličnost u Hrvata?

Svakako dr. Franjo Tuđman, ali isto tako i Stjepan Radić, Ante Starčevih… Ima mnogo povijesnih ličnosti u Hrvatskoj kojima se divim.

-Smatrate li da aktualni predsjednik svojom politikom više sramoti ili afirmira Hrvatsku?

Život nije crno-bijel. Ja bih rekla da on ne radi ništa. Iz toga proizlazi šteta za Hrvatsku jer smo se našli u stanju u kojem smo se našli. Vanjska nam je politika nepostojeća, zatvorili smo se u, kako oni nazivaju, regiju, ja to odbijam tako zvati. To je naše susjedstvo za koje smo odgovorni i s kojim želim da razvijamo dobrosusjedske odnose, ali naša se vanjska politika mora temeljiti na nacionalnim interesima, moraju se zastupati i promicati ti interesi. Hrvatske nije mala zemlja, Hrvatska jest i može biti snažna zemlja. Bit će onakva kavom ju mi stvorimo. Ima mnogo manjih zemalja, i geografski i po broju stanovnika, koje danas, na žalost, stoje mnogo bolje od nas. Dakle, to nečinjenje i tu šutnju, kao i čekanje da prođe tih pet godina, držim velikim grijehom.

-Iz čega proizlazi Vaše domoljublje koje svjedočite u nastupima i na koje se pozivate?

Ponajviše iz vrijednosti na kojima počiva hrvatska država. Zašto imam potrebu u posljednje vrijeme to isticati? Zato što vidim da je došlo do erozije, ne bih rekla osjećaja domoljublja jer ono i dalje postoji među ljudima, nego do erozije poimanja domoljublja. Domoljublje se sve više poima kao populizam, ili, čak još i gore. Ljudi se boje istaknuti nacionalne boje, ne ističu se trobojnice, čak se i ponižava one koji ističu zastave ili nose hrvatski nacionalni dres. Dakle imam potrebu ljudima pokazati da je domoljublje pozitivan osjećaj koji je neophodan i za gospodarski oporavak. Vjerujte mi, ljude koji ne vjeruje u sebe, ne će cijeniti ni drugi.

-Kako, s tim u svezi, primjerice, komentirate situaciju da se na stadionu u Beogradu pali 26 hrvatskih zastava, a ministar hrvatske Vlade sjedi tamo mirno?

Ja više ni sekunde ne bih mogla biti na tom stadionu, bez obzira što je riječ o skupini huligana. Rekla bih domaćinu da odlazim i zatražila od njih da se ispričaju zbog toga čina.

-Biste li u određenim okolnostima bili spremni dati život za Hrvatsku?

Apsolutno. Ne bih nikada dvojila o tome.

-Proizlazi li Vaša politička osobnost i snaga iz činjenica da ste članica moćne, mnogoljudne stranke, HDZ-a, ili jednostavno iz Vašega odgoja, obrazovanja, inteligencije?

Kandidatkinja sam HDZ-a. Ja sam zapravo odrasla s HDZ-om. Imala sam 20 godina kad sam ušla u HDZ, danas imam 46. Dakle, više od pola svoga života živim s HDZ-om. Svjesna sam svega dobroga i lošega. Ne možete stranku svesti na to da je ona samo nekoliko pojedinaca ili da se svodi na kult nečije ličnosti. Učila sam od svih pomalo, učila sam i na dobrome i na lošemu. Priključila sam se HDZ-u radi svih vrijednosti. Radi toga jer sam željela slobodnu, demokratsku Hrvatsku. Godine 1986. vratila sam se iz SAD-a i nisam mogla podnijeti stanje koje je tada postojalo u društvu: apatija, golema kriza i velikosrpski nacionalizam koji se javio s te strane, posezanje za našim teritorijem i naše vjekovno stremljenje za slobodnom državom. Nije tajna da su moji nono i nona bili antifašisti, ali bili su veliki Hrvati. Uvijek su mi govorili o tome kako će Hrvatska biti slobodna i meni su pomalo tada kao djevojčici idealizirali Ameriku i NATO kao one koji će nam pomoći i spasiti nas, Hrvatsku. To su bila viđenja ljudi koji su završili osnovnu školu i koji su se borili za slobodnu Hrvatsku. Odrastala sam u težačkome kraju, u ozračju gdje su nas i u osnovnoj školi učili da smo Hrvati, a da nam je SFRJ samo državljanstvo. To je taj nacionalni odgoj koji je prisutan od samih početaka.

-Kako su Vam roditelji prihvatili kandidaturu?

Mama je meni uvijek davala bezuvjetnu potporu za sve što sam radila i uvijek se jako mnogo žrtvovala. Kad sam postala ministrica, došla je živjeti s nama, čuvala djecu i brinula se. Nikada nije postavljala pitanja. Tata nije bio jako sretan što sam ušla u politiku, ali mi je dao punu potporu i rekao da uvijek trebam znati tko sam i što sam, da ne dopustim da im nitko kaže bilo što drugo, da se ne zamaram što se piše i da jurim hrabro naprijed.

-Mnogi kažu da ćete i ako postane predsjednica biti marioneta, kao što kažu i za postojećega predsjednika. Ovaj je u rukama nekih drugih, a Vi ćete biti, navodno, igračka u rukama NATO-a, Amerike… Jeste li Vi nečiji predstavnik?

To ne može biti dalje od istine nego što jest. Obrazovala sam se na zapadu, mislim da sam pokupila tamo i dobrih stvari. Domoljublje, odgovornosti, poštenje…. Nije taj zapad zlo kakvim se ovdje misli. Ali apsolutno nisam ničiji igrač, ne ću tražiti ničiju potporu. Mene su veleposlanici u NATO-u pitali hoću li da mi dođu pomoći. Rekla sam – ne, tražim glasove hrvatskih ljudi, oni su ti koji biraju.

-Jedan dio javnosti percipira Vas kao previše konformističan tip osobnosti. Jeste li zaista konformistični ili se znate i ‘čvrstorukaški’  postavljati?

Znam biti jako tvrdoglava. Uključiva sam, poslušat ću, ali ako sam uvjerena da sam u pravu, onda ne odustajem. Prema vani volim djelovati smireno jer mislim da to umiruje ljude, djeluje pozitivno i optimistično na njih. Ali ako treba lupiti šakom o stol, mogu i to. Kad razgovarate s premijerom, kad njega treba dovesti u red, onda počnete taktično, počnete s međusobnim razgovorima, a ako dalje ne ide, onda se prijeđe u sferu javnosti, jednostavno zato da se stvori pritisak na premijera da počne surađivati. Da onda vidim toga premijera koji će uporno predsjednici odbijati sjednicu Vlade, ili će raditi zajedno. Uvjerena sam da ako nekome pristupite s pozitivnom inicijativom, da bi čak i druga strana pristala na to i da bi se mogao naći zajednički jezik.

-Kako biste komentirali činjenicu da se aktualni predsjednik, premda tada nije bio predsjednik, ali je bio član Povjerenstva za hrvatsku tužbu protiv Srbije u Haagu, tajno sastaje sa srbijanskim veleposlanikom Cvjetićaninom i predaje mu tajne dokumente, što je ovaj i objavio u svojoj knjizi. Je li za Vas to normalno i kako bi se postupilo u tom slučaju u zemljama zapadne demokracije?

Diplomatkinja sam više od 20 godina i imali smo obvezu izvijestiti o svakome svom susretu sa stranim veleposlanikom. Kao ministrica vanjskih poslova s veleposlanikom Cvjetićaninom nikada se nisam našla mimo službenih protokolarnih zbivanja jer to su bila tako osjetljiva vremena i tako osjetljiva pitanja. Nitko ne može djelovati iza leđa Vladi i temeljem svoga vlastitog uvjerenja ili razmišljanja postupati na takav način. Mi još ne znamo što je gospodin Josipović predao veleposlaniku Cvjetićaninu jer on tvrdi da je predao sve knjige. Sjećate se onoga intervjua, gdje imate čak i audio snimku i gdje Cvetićanin kaže da ne može to potvrditi ni demantirati. Ako je riječ o javno objavljenim knjigama, u čemu je problem, zašto se to ne može potvrditi. Pročitala sam dijelove te veleposlanikove knjige i u njoj postoji dio u kojemu gospodin Josipović najavljuje Cvjetićaninu da je istupio iz hrvatskoga povjerenstva za tužbu za genocid. To je za mene vrlo delikatno pitanje. Kad vi to nekome kažete, što ste time prenijeli – da ne vjerujete u tu tužbu? On je njima na taj način, čak i ako im nije odavao nikakve informacije, prenio svoj vlastiti stav da naša tužba nema izgleda ili izvora za uspjeh. Smatram to skandalom i smatram da se o svemu tome, prije nego se nalazio, a ne vidim razloga zastoje to činio, trebao dobro konzultirati sa svima i izvješćivati o razgovorima. Tada sam bila ministrica vanjskih poslova i ne sjećam se da sam ikada išta dobila o njegovim razgovorima.

-Prije nego što ste stigli iz Bruxellesa, procurio je u javnost famozni obavještajni plan Barbika. Je li Vas to uvrijedilo na neki način? To se čak spominje i u Cvjetićaninovoj knjizi. Kako ste doživjeli cijelu tu priču?

Što se tiče samoga izraza Barbika, mislim da je to izraz nemoći druge strane koja Vas hoće poniziti pa kako Vas ne može baš nazvati vješticom, nazove vas Barbikom. Ne shvaćam to osobno uvrjedljivim. Osim toga, Barbika je tvorcu donijela milijarde zarade, ali šalu na stranu, nije mi bilo ugodno vidjeti. Pet minuta je trajala moja konsterniranost, a onda sam rekla da je to hrpa smeća kao i sve drago. Na ovo moram biti spremna, ali mi je bilo jasno na što je sve spremna strana koja je taj plan i složila i da će ići na osobnu difamaciju jer u mojemu ormara nema kostura.

-Imate li Vi sličnu aferu kao Josipović s onom bankom koja je bila blokirana, a on i njegovi članovi obitelji prije svih izvukli novac?

Nikada u svom životu nisam uzela novac koji nisam zaradila, iz banaka nikada nisam izvlačila. Još uvijek otplaćujem kredit za stan, velikim dijelom živim od državne plaće, nešto od prevođenja.

-Josipović kaže da ste licemjerni, da ujutro plašite Titom i Jugoslavijom, a članica ste Trilaterale.

Ja sam vjernica i uopće ne pratim ni horoskop, kamoli teorije zavjere, Trilaterala je organizacija koja okuplja umove u svijetu iz svih država, tako je i Hrvatska dobila tri mjesta. Kažu da Trilaterala vlada svijetom, pa zašto onda Hrvatska ne bi imala svoje predstavnike?

-Niste bili na nedavnome sastanku Trilaterale u Beogradu?

Nisam jer sam u pretkampanji. Imam mnogo posla, već dugo nisam izašla iz Hrvatske, nisam išla ni do Bruxellesa vidjeti svoju obitelj. Oni su došli do mene. Ne odričem se ja sada niti njih, to je organizacija koja prati gospodarska, politička i draga zbivanja u svijetu te pokušava iznaći način kako da se izađe iz gospodarske krize i kako da se poboljša suradnja u Trilaterali koju čine Sjeverna Amerika, Azija i Europa. Nikada, apsolutno nitko u toj Trilaterali nije pokušao utjecati na mene niti me je itko pitao hoću li se kandidirati i zašto sam se kandidirala, kamoli da mi daje savjete i govori što bih trebala činiti. Je sam jedan od triju članova iz Hrvatske i mislim da je dobro i korisno da se tamo čuje i hrvatski glas.

-Smatrate li sramotnim ono što je Mesić napravio 2000. kad je umirovio generale koji su napisali pismo? Jeste li pročitali pismo i ima li u njemu elemenata državnoga udara, kao što su optuženi?

Pročitala sam pismo i ne vidim u njemu ništa sporno. I samo pismo i ono što se dogodilo nakon toga dokazuje da oni nisu planirali nikakav vojni udar, da su se borili kako bi zaštitili svoje dostojanstvo i dostojanstvo Domovinskoga rata. Ja bih tada kao predsjednica prije svega poštivala zakon o OS i pozvala ih na razgovor, razgovarala s njima i vidjela kako iznaći način iz cijele situacije.

-Smatrate li da su zaslužili da ih se onako najuri?

Rekla sam da ih želim rehabilitirati i mislim da je to jasan odgovor.

-Biste li ikad dopustili da u Hrvatskoj bude onako uhićen general Đuro Brodarac i umre u neljudskim uvjetima kao što je dopustila Jadranka Kosor?

Država mora biti humanija prema svima i biti država socijalne stabilnosti za život dostojan svakoga u Hrvatskoj. Čak i ako je uhićenik, ima prava.

-Smatrate li da je to mrlja na savjesti Jadranke Kosor?

To ona sama najbolje zna.

-Kako ste doživjeli lanjski suicid Zvonka Bušića?

Jako teško doživljavam suicid bilo koga jer je to očito krajnji izlaz, a pogotovo čovjeka kojega sam imala priliku upoznati, što nije tajna. Razgovarala sam s njim. Nisam mogla vjerovati da je osoba koja mi je djelovala čvrsto, snažno, odvažno i optimistično došla do točke da bi počinila suicid. Meni je to bilo apsolutno nevjerojatno.

-Kako su vas se dojmili prizori iz Hude jame i iz još 1600 masovnih jama u koje su komunisti i partizani bacali svoje žive i mrtve protivnike, civile i vojnike i kako u tom kontekstu komentirate činjenicu da najljepši zagrebački trg nosi ime J. B. Tita?

Svaki je zločin zločin, bez obzira tko ga je počinio i tko je žrtva. Nitko ne može biti likvidiran i bačen u jamu, proći prijeko sud… mora postojati sankcija za počinitelje, ali oni su individualni. Mislim da to treba ostaviti povjesničarima i pravosudnim tijelima da se time bave, da se s time treba suočiti i ako postoje dokazi, počinitelje izvesti pred sud. Nisam za lov na vještice i mislim da se prije svega treba okrenuti budućnosti. Ali moramo isto tako radi žrtava i njihovih obitelji dovesti do toga da oni dozive pravdu. Uostalom, postoje Rezolucije Vijeća Europe kojima se osuđuju svi totalitarni režimi, pa tako i komunizam. U Hrvatskoj se to očito još nije dogodilo. Za mene je Tito komunistički diktator. Međutim, kao predsjednica ne mogu odlučivati o nazivima trgova i ulica, to je na građanima Zagreba i na gradonačelniku da to pitanje riješi. Rekla sam da mislim da je dr. Franjo Tuđman zaslužio veći trg u centru ili neku dužu ulicu. Koliko god sadašnji trg bio simboličan, nije dostojan imena prvoga hrvatskoga predsjednika.

-Ima li u razdoblju nakon 2000. u hrvatskoj politici elemenata izdaje i ako da, gdje ih vidite?

Teško je to reći. Ja sam osoba koja je duboko ukorijenjena u sadašnjost i duboko gleda u budućnost. Ne držim sebe kao nekoga tko bi trebao prosuđivati i suditi drugim ljudima. Na pravosudnim tijelima i građanskim inicijativama je da to rade. U potpunosti im dajem potporu i htjela bih da se građani više uključuju u politiku na taj način. Želim biti okrenuta u budućnost i želim da na temeljima naše Hrvatske vratimo dostojanstvo braniteljima i Domovinskom ratu, svima nama.

-Slažete li se da Hrvatska ide u pogrešnome smjeru?

Slažem se.

-Ima li pogrešaka u diplomaciji?

Ima, kadrovskih apsolutno. Jedno od vrlo ranih obećanja koje sam dala jest da više to ne će biti mjesto za sklanjanje niti za uhljebljivanje nekih kadrova. Oni koji budu predstavljali Hrvatsku, moraju prije svega znati koju državu predstavljaju, moraju se boriti za nacionale interese, biti stručni i kompetentni te se dokazati u rezultatima svoga rada.

-Kako bi u zreloj zapadnoj državi prošao predsjednik koji otvori tajni arhiv i pozove strane novinare da uzimaju i snimaju državne tajne kao što je učinio Mesić?

U zreloj demokratskoj državi to se ne bi ni dogodilo.

-Hoćete li, postanete li predsjednica, zahtijevati da Srbija riješi sva otvorena pitanja, granice, suđenje ratnim zločincima, slučaj Veljka Marića i drugo, prije nego što dobije hrvatsku suglasnost za EU i kako u tom kontekstu promatrate puštanje na slobodu Vojislava Šešelja?

Hoću, apsolutno. Podržavam put Srbije prema EU, ali pod uvjetom ispunjavanja svih kriterija. Ja sam za politiku čistih računa i od prvoga ću dana ustrajati na rješavanju pitanja sa svim susjedima. Mislim da je Šešelj dao veliku pljusku međunarodnoj zajednici. Ne znam što se događalo iza scene, na što se obvezala Vlada, ali ono što tražim od njih čvrsta je ograda od Šešeljeve politike Velike Srbije. Ima političara koji doista žele da Srbija ide naprijed, imaju četiri okosnice – EU, Rusija, SAD i Kina to su četiri stupnja njihove vanjske politike koji nisu uvijek kompatibilni. Hrvatska mora zvati veleposlanika na konzultacije, izvijestiti Haaški sud i NATO o našim stavovima i sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost jer je očito riječ o sigurnosnoj ugrozi. Ne bih se o tomu lakonski odnosila, moramo učiniti sve što možemo kako bismo spriječili bilo kakvu konkretnu ugrozu pa vjerujem da naše službe imaju mnogo više informacija nego što ih imamo mi.

-Je li za Vas normalno da u timu savjetnika predsjednika budu osobe poput Lončara, Jovića i ostalih?

Ne, nije. Gledajte, moji će savjetnici biti ljudi koji znaju za koju državu rade. Smanjit ću taj ured drastično, kao i troškove. Bit će dobrodošli svi ljudi koji vole ovu zemlju i žele raditi za nju.

-Problem nataliteta, odnosno demografije jedan je od ključnih. Ima li rješenja za taj problem?

Počela sam razgovarati s jako mnogo ljudi jer me to zabrinjava. Kad sam bila ministrica vanjskih poslova, htjela sam napraviti jaslice i vrtiće za djecu da roditelji mogu dolaziti na posao s djecom, biti s njima, ručati zajedno, da postoji obiteljsko ozračje, pa ako netko ostane prekovremeno raditi da zna gdje mu je dijete. Podržavam to da se djecu dovodi na posao. Mislim da je to dobro za njihovo samopouzdanje i stjecanje radnih navika. Meni je instinkt govorio da bih konkretno mogla pomoći ljudima u ministarstvu, ali na žalost, poslušala sam neke starije kolege koji su mi govorili da ni Ministarstvo obitelji to nema pa ne treba ni nama. Žao mi je što nisam ustrajala na tome i pomogla kolegama. Mislim da se takvim mjerama poticanja, odnosno da se ljudima olakša, može naprijed. Obitelji danas teško žive s jednom plaćom. Ako imate jednu plaću, jedan roditelj je kući, spaja se kraj s krajem, treba utrčavati baka servis jer dijete ne može u vrtić bolesno. Treba poticati i privatne tvrtke koje otvaraju vrtiće za djecu i nagrađivati ih kao pozitivan primjer. Zatim, tu su stambeni krediti po povlaštenim uvjetima za mlade obitelji. Ima dosta mjera i o tome ću jako ozbiljno razgovarati sa stručnjacima. Nema gospodarskoga oporavka bez demografske obnove. Mi kao narod starimo, kao radna snaga starimo, a svaka druga mlada osoba nam je nezaposlena. Iseljeništvo nam može biti izvor za demografsku obnovu i investicije, ali i izvor nepresušna znanja i iskustva koje su stekli. Ja te ljude tako duboko poštujem zato što gdje god dođete, a mnogo sam ih sretala u Americi, svi kažu kako su to sjajni radnici i gospodarstvenici. Ako možemo u Americi, moramo i ovdje.

Razgovarali: Ivica Marjačić i Andrea Černivec / Hrvatski tjednik

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    bez vizije i programa , oooooooooooooo
    bona nebila yusuf je bez glave i mozga,,