Connect with us

Povijesnice

Građa za postulaturu kauze svetih za pok. don Radovana Jerkovića – neretvanskog svećenika kojeg je mučila i ubila UDBA

Published

on

POSTULATURA KAUZE SVETIH [constare de martyrio formali] don RADOVANA JERKOVIĆA

pripremna dokumentacija za dostavu Kongregaciji za kauzu svetih Svete Stolice u Vatikanu o životu, djelu i mučeništvu pok. don Radovana Jerkovića – neretvanskog svećenika kojeg je mučila i ubila UDBA

U svjetlu slučaja Perković, ponukan novinskim člankom, gdje se nastoji obraniti neobranjivo, tj. gdje se bivši šef jugoslavenske tajne obavještajne službe SDB (UDBA), Josip Perković, brani, kako je za vrijeme Domovinskog rata osiguravao bezbrojne konvoje s naoružanjem i vjerojatno nakon višemjesečne pripreme, nastoji tim intervujuom baciti jedno pozitivnije svjetlo na svoj život i zasluge, odlučio sam ponukan time, te činjenicom da neki zločini pomalo postaju zaboravljeni, podsjetiti javnost na slučaj neretvanskog svećenika don Radovana Jerkovića, koji je zatvoren od strane UDBE, mučen i na kraju od elektrošokova (jer je mučen i el. strujom) na Katalinića Brigu u Splitu, konačno preminuo 14. kolovoza 1950. godine…

Ako eventualno i postoje neke pozitivne zasluge Josipa Perkovića za našu državnost i pobjedu u Domovinskom Ratu, on radi toga možda zaslužuje, neki orden, ali isto tako ako postoje i negativnosti, radi kojih treba snositi posljedice na drugu stranu vage treba staviti i to, osobito stoga što je na današnji dan 1. siječnja 2014. stupio na snagu Europski uhidbeni nalog, temeljem kojeg je Josip Perković danas lišen slobode, što govori da naše društvo još uvijek nevoljko prihvaća kao činjenice, da su se zločini događali u to vrijeme (komunističke vladavine) i da nisu kažnjavani, nakon demokratskih promjena, nego su ti isti ljudi sustavno promicani i danas čine društvenu elitu, a zbog svega što su radili nikad nisu voljeli ovaj narod ni ovu državu, ne vole ga ni danas, i teško ekonomsko stanje u kojem smo danas, posljedica je i takvog odnosa prema svemu tome. Da su ti zločini sankcionirani puno ranije, naša budućnost bila bi lakša i društvo ne bi živjelo u ovako teškim okolnostima. Danas nažalost prisilno počinje taj proces kažnjavanja tih zločina, ali nažalost nije potaknut domaćim pravosuđem i zakonima, nego se događa pod pritiskom EU. to je dobro, jer se uopće događa, ali i loše, jer se događa tek sad i to na ovakav načim, jer smo to sami morali riješiti, pa ne bi bilo potreba za pritiscima iz vana.

Tu katarzu prolazile su sve post-komunističke zemlje i jedna od zadnjih eto, prolazi je i Hrvatska.

Kad govorimo o mučenjima i likvidacijama u komunističkoj Hrvatskoj, to nije jedini slučaj u našoj domovini, koji se nikakvim naknadnim zaslugama niti iskupljenjima ne može opravdati niti se taj zločin smije zaboraviti, kao ni ostale.

Ako već institucije ove države, nisu ili ne žele zločince koji su ovog i niz drugih svećenika i drugih domoljuba, mučili i ubijali dostojno po zakonu kazniti, ostaje mogućnost da se ipak, ime ovog kršćanskog mučenika, koji je za našu katoličku vjeru umro u najgorim mukama – ne zaboravi i da se barem na taj način, on proglasi mučenikom, ako se već krivci za njegovu smrt ne kažnavaju ili nisu do sada kažnjeni.

Prikupljeni dokazni materijal o svetosti don Radovana Jerkovića, bit će objavljen ovdje, a više manje je kompletiran i odnosi se na njegova istraživanja legende o dolasku osnivača franjevačkog reda sv. Franje Asiškog u Neretvu, točnije na otočić Osinj, tijekom njegovog povratka iz Sirije (govorimo  o razdoblju iz 12. stoljeća i događajima s tim u svezi koja je istraživao pokojni dok Jerković, a radi čega je između ostalog mučen i pogubljen.

Istražujući lokaciju tog zaboravljenog samostana, evanđelista sv. Luke i Sv. Marka na otoku Osinj, na ušću Neretve, don Radovan Jerković, izložio je sam sebe bijesu UDBE, koja mu je radi toga oduzela i život.

Neka mu je laka hrvatska zemlja, a vjerni puk Neretve, nadam se da će jednog dana i njemu i nizu drugih svećenika, drugih žrtava – franjevaca, drugih redovnika i laika, koji su još od vremena turskog zuluma, mučeni zbog vjere i ubijani, na tom istom lokalitetu (otočić Osinj), jednog dana podignuti uspomenu, sastan detalnije istražiti, prikladno ga staviti u funkciju, a da će diljem Neretve, pa i Hrvatske, don Radovan i ostali mučenici barem dobiti svoju ulicu (OSINJISKIH MUČENIKA). O tome ću također o tim ostalim mučenicima, napisati koju riječ, kad stignem.

Nadam se da će temeljem tih dokumenta splitsko-makarska metropolitanska crkva, naša katolička, na čelu s našim nadbiskupom Barišićem, pokrenuti, postupak za postulaturu kauze svetih, sukladno crkvenim kanonskim propisima, za što su indikativni prvi raspravni sastanci, bili održani još 2008. godine, a nakon simpozija u Zadru u 2012. godini o 800 godina franjevaštva u Hrvata, svjetlo dana ugledali i neki novi dokazi, te konačno došao red – kao društvena tema i odnos suvremene Hrvatske države, prema zločnima počinjenima u vrijeme komunističke vladavine i strahovlade jugoslavenske tajne obavještajne službe.

SMRTOPIS koji je u smrt odveo bl. kardinala Alojzija Stepinca i don Radovana Jerkovića je isti, s tim da su don Radovanove muke bile još i gore, nego našeg blagopokojnog kardinala Stepinca (koji je nakon dugogodišnjeg trovanja arsenom i zatvora preminuo od tog trovanja) i nadam se da će nepristrana komisija proučiti od mene i drugih zaslužnih ljudi, koji ne zaboravljaju ovaj i slične zločine, te dostojno razmotriti ovaj prijedlog, možda ga s pravom i odbaciti, kao nedostatnu argumentaciju za proglašenje blaženim, no držim da za raspravu o tome ima li smisla otvarati postupak postulature, ne bi trebalo biti dvojbe, jer je pokojni don Radovan, nakon što je umoren u mučilištu UDBE, i doveden u lijesu, imao na sljepoočnicama, rane od priključaka na el. struju, kojom su ga mučili.

Danas, na dan, 1. siječnja 2014. godine, kada se po prvi put u pritvoru neke hrvatske pravosudne institucije, radi zločina počinjenih za vrijeme SFRJ i SR Hrvatske, našao prvi optuženik – Josip Perković, smatram prikladnim početi s objavom ovog teksta, koji baca jedno drugačije svjetlo na cijelu tu anti-hrvatsku službu, anti-ljudsku i anti-civilizacijsku, čiji je jedini razlog postojanja bio očuvanje Jugoslavije pod svaku cijenu, pa je ta služba podjednako mučila i ubijala sve hrvatske domouljube bili oni vjernici ili ne, a osobito vjernici Katoličke Crkve, koja je tada bila najveći državni neprijatelj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i prijetnja jedinstvu Jugoslavije i komunističkom poretku, obzirom da se Katolička Crkva u Hrvatskoj, nikad nije prestala boriti za sva ljudska prava hrvatskog naroda, koja nam oduvijek pripadaju, pa tako i pravo na slobodno ispovijedanje naše vjere, što nam se i onda, a ZA NEKE KOJI MISLE DA TO VRIJEME JOŠ TRAJE I DA JE NORMALNO DA SE HRVATE I KATOLIKE I DANAS MRCVARI I GAZI U VLASTITOJ DRŽAVI I DA BEZBOŽNI KOMUNIZAM TREBA U HRVATSKOJ RESTITUIRATI, TJ. OBNOVITI, pa i danas ponovo događa, kao i sve metode kojima se taj bezbožni komunizam koristio, a koji rodočelnici te ideologije nad nama prakticiraju i danas – iako ti isti koji su to radili tada, a živi su i danas i obnašaju visoke državne funkcije u Hrvatskoj ili su ih obnašali, pa sukladno tom svom minulom autoritretu danas vladaju iz sjene ili vladaju njihova djeca i ostali potomci, danas pokušavaju nešto suptilnijim metodama – mrcvariti ovaj narod i osobito nas Hrvate – katolike.

Ovo je stoga moj pokušaj da se slučaj don Radovana Jerkovića ne zaboravi i da mlade generacije nauče, što je to bila UDBA; što je i kako radila, kome i zašto.

Silvije Filipović

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić

Published

on

By

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

facebook komentari

Continue Reading

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Published

on

By

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Continue Reading