Građanin s mišljenjem ili (samo) tema za „dati si oduška“?

1

Kad se ne žele rješavati pravi problemi, onda se u javnost bacaju „baloni“, da se narod malo „zabavi“, a oni isfrustrirani „istresu“ na neku treću osobu ili skupinu koja ih se osobno uopće ni ne tiče. I tako se malo podigne prašina da pravi igrači „počiste tragove“ i nastane zatišje dok ne dođe neka druga bura. I onda opet isti model. Otprilike je ovo scenarij nedavnih događanja u Šibeniku, ali i svaki put kad neki crkveni službenik „dirne“ u osinje gnijezdo društva u kojem živi kao građanin ove države. I upravo to pitanje proizazi iz cijele priče – ima li svećenik/biskup pravo govoriti kao građanin? I je li uopće građanin svijeta?

azimut

Pitanje građanskih prava

Čini se da se opet ne razumijemo u temeljnom, a to je: Crkva nije planet za sebe, čine je ljudi koji su imenom i prezimenom građani određene države. To znači ako u demokratskom društvu građani imaju pravo reći svoje mišljenje, zašto to ne bi smjeli i crkveni službenici i laici? Tim više što se ne radi o borbi protiv nekoga, već o potpori za nešto dobro. U ovom šibenskom slučaju, radi se o potpori većini sugrađana – štoviše susjeda – koju je biskup imao pravo dati. Zar se mi u istoj situaciji ne bismo solidarizirali sa svojim kvartom da imamo barem nekoliko noćnih sati za miran san? Što je tu pogrešno? Da se ne zaboravi, niti dubrovački biskup Mate Uzinić (kojega mediji simpatiziraju) po nekim mišljenjima nije „smio“ reagirati na film „Parada“ koji je u ožujku 2012. godine „pokucao“ na vrata kina u vlasništvu Dubrovačke biskupije. Iako je argumentima potkrijepio stav zašto ne taj film u njihovo kino, nije rado primljen njegov komentar o jednoj tako „svjetovnoj“ temi (filmu koji se kosi s naukom Crkve u čijem kinu treba gostovati). Znači li to da su crkveni dužnosnici građani bez prava glasa o svakodnevnom životu svojih sredina i svemu što se u njima događa? Sve je više onih koji bi im rado propisali listu tema izvan kojih ne smiju odstupati. Ali to ne ide tako. Biskupsko/svećeničko ređenje nikome ne mijenja narav, nacionalnost, jezik, građansku pripadnost. Svećenici i biskupi nisu nadljudi, oni su (obični) smrtnici kao i svi mi. I građani Hrvatske kao i svi mi. Oni su građani ovoga društva, iako ih se – po potrebi – koristi kao medijske marionete.

Mogući problemi?

Za one dobronamjerne koji žele bolje razumijeti o čemu se radi, samo kratak isječak iz nauka Crkve. Katekizam Katoličke Crkve vrlo jednostavno kaže da Sveti red predstavlja „sakrament apostolske službe.“ Apostolska služba – bit je navještaj Radosne vijesti o spasenju i otkupljenju – oslonjena je na Krista koji je živio svakodnevni život sa svojim narodom. Nadam se da nećete pomisliti da nisu razgovarali o porezu, uspješnoj ili lošoj ljetini, političarima i njihovim kampanjama. Samo što tada mediji nisu bili na današnjem stupnju razvoja, a Evanđelje je sačuvalo zapisano poruku koja je važna za spasenje (što medijski tekstovi sigurno nisu). Čini mi se da je jedan od većih problema odnos prema crkvenim službenicima kao prema nadljudima. Istine ima u tome da su neki dali povoda da ih se promatra s distance, no ipak pojedinci ne daju za pravo da sudimo većini. Što ih, međutim, čini „dragom“ metom rasprava? Možda je tajna u misteriju imena Reda koji primaju.

Oni su sveti, ne bi trebali tako!

Ovo je jedan od čestih komentara površnih (a glasnih) „poznavatelja“ Crkve kada koji svećenik ili biskup kaže nešto što „para uši“ i ne godi određenim skupinama ili moćnicima. Nemojte se začuditi rečenici koja slijedi, ali Sakrament Svetog Reda nikoga ne čini svetim! Niti nedodirljivim! A ne oduzima mu niti vid niti sluh. Svetost nije pitanje jednog trenutka, nego načina života. Ime Sakramenta ne dolazi od čovjekove svetosti, već od Božje milosti! Ipak, za one koji se pitaju što je u svećenicima/biskupima sveto, evo malog tumačenja. Svećenički red nazivamo još i Sveti red. Zašto Red? Pojam potječe iz rimske starine i podrazumijeva društvo ustrojeno za određenu upravu. Uključivanje u taj Red naziva se ređenjem, a nadilazi tek obično imenovanje, izbor, delegaciju ili postavljanje nekoga na određenu službu. Ova svetost se tiče „svete vlasti – sacra potestas“ koja dolazi od Krista, za njegovu Crkvu. Sakramentu Reda potrebna je ljudska narav koja se spremna potpuno staviti u službu Bogu i čovjeku na način služenja. Teolozi to kažu: milost pretpostavlja narav. Tako to djeluje. Milost posvećuje, a konkretan život vodi do svetosti – u ili izvan crkvene službe (nisu samo svećenici i biskupi sveci!). Kako djeluje milost Sakramenta Reda, dovoljno je jasno iz ovoga odlomka Katekizma Katoličke Crkve (br. 1550): „Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha.“ Dakle, jasno je da Sakrament ne briše ljudsku narav niti je čini nadnaravnom, bezgriješnom. Jasna je granica svetosti, kako tumači Katekizam: „…u sakramentalnim činima to jamstvo dano je tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti.“

Crkveni službenik bez zaštite?

Iako se ovaj odlomak ne tiče izravno teme, zbog istine se ne smije prešutjeti i činjenica da Crkva sama opominje i svjesno govori o ljudskoj dimenziji crkvene službe: „Postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve.“ To znači da ređenjem svećenik ni biskup ne dobiva imunitet od grijeha, kaznene odgovornosti pred Crkvom ili društvom. No, ondje gdje ostvaruje službu koja proizlazi iz same naravi Sakramenta, njegova ljudska narav ne može pobijediti Božju snagu. Ima vlast koja je usmjerena tako da ljude vodi k Bogu. Njegov je temelj služenje i istina. Sv. Augustin je sve rekao o poruci koju crkveni službenik prenosi: „Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome trebaju biti osvijetljeni, primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.“

Gdje je „granica“ Svetog reda?

Sakrament svećeničkog reda daje ovlasti u liturgijskom, upraviteljskom i naučiteljskom smislu što se tiče života Crkve. No, ne izolira službenika od društva u kojem živi. On i dalje mora plaćati režije, gorivo, telefon. Sve što i ostali građani zemlje u kojoj živi. Dakle, dio je toga društva kroz koje prolazi otvorenih očiju i ušiju. I kad god je ugrožen čovjek, njegovo pravo, pozvan je reagirati kao čovjek, a ovisno o situaciji, i kao službenik. Tema Crkve i govori crkvenih službenika ponekad djeluju kao boksačka vreća isfrustriranih pojedinaca i skupina na kojoj je jednostavno „zgodno“ se isprazniti, jer Crkva mora biti milosrdna pa sve to pretrpjeti zbog Krista koji je isto tako prošao kad je visio na križu. Frustracije se „izbace“ i idemo dalje. Pravi krivci zlovolje ili nezadovoljstva zadovoljno trljaju ruke, jer su po tko zna koji put, opet „dobro prošli.“ Samo je pitanje do kad?

Dvostruka mjerila

Zanimljivo je da je proteklih dana biskup Ivas „stradao“ jer je reagirao kao građanin spominjući svjetovnu temu i ujedno se solidarizirajući s većinom potpisnika peticije. No, isto tako zanimljivo je da je svećenik don Ivan Grubišić, koji po Sakramentu reda također pripada crkvenoj hijerarhiji, te kao takav ne smije biti politički aktivan, pošteđen bilo kakvih prozivanja kada se bavi svjetovnim temama i narodu obećaje „brda i doline“ podilazeći temama na kojima se svatko pomalo „ispuca“, pa nastavi dalje. Očito je manje važno da se taj isti don Ivan ogriješio o disciplinu vlastite zajednice i je li se tko pitao o vjerodostojnosti osobe koja je suspendirana u svojoj službi, te odakle joj pravo – s tim nerazjašnjenim stanjem „u svojoj kući“ – ići pravdu dijeliti na druga mjesta? To se, međutim, tolerira. A biskup Ante Ivas – sa srcem pjesnika i vjernog apostolskog službenika, zaljubljenika u Hrvatsku, more, škoje i Kapetana kojemu je oduvijek usmjeravao povjerenu lađu – sada odjednom „smeta“, iako je reagirao kao i drugi sugrađani u kvartu.

Zašto bi to činili?

Ni biskupi ni svećenici, kada javno govore o društvenim temama – kao što je sada konkretno slučaj u Šibeniku! – ne lobiraju za politička ili neka druga mjesta niti pozicije. Ako ćemo govoriti svjetovnim rječnikom, njihova hijerarhijska karijera je zacrtana i nemaju potrebe lobirati među pukom govoreći ono što narod želi ili ne želi čuti. Dakle, kada govore u prilog građana, nisu u kampanji – za razliku od političara. Po osnovnom mjerilu svehrvatskih zbivanja – tko i s kojim interesom što čini – s crkvenim službenicima stvar je jasna. Nema političkih pozicija, pa što misle, to smiju i reći. Uostalom, kao i mi građani slobodne demokratske Hrvatske.

U svijetu, ali ne od svijeta

Dakle, koja je razlika? Crkveni službenici na svakodnevna događanja u društvu gledaju drugačijim očima. Pravilo je jasno: „U svijetu, ali ne od svijeta.“ Što to znači? Prema sv. Pavlu u 1 Kor 2,6-7: „Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu.“ Ne samo svećenici i biskupi, nego svi krštenici, već samim Krštenjem primamo Duha koji se razlikuje od duha svijeta: „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje“ (1 Kor 2,14-15). U svakom neopravdanom prozivanju Crkve potvrđuje se da se nastavlja ono što je Krist obećao svojim službenicima (Iv 15,18-19): „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.“ Nekako mi se čini da je najjača utjeha i snaga svim crkvenim službenicima koji se nađu na meti klevete, podvale ili manipulacija, spoznaja da Bog zbog nekog razloga „dopušta takav scenarij.“ Možda „da se razotkriju namisli mnogih srdaca“ (usp Lk 2,35). Svi mi krštenici imamo jedan poseban imunitet s kojim se prolazi kroz ovakva događanja. Nije to imunitet bijega pred odgovornošću i obvezom, već imunitet koji proizlazi iz poslanja biti Kristov – biti tu za čovjeka. Čitamo ga u Isusovoj moliti Ocu (Iv 17,15-17): „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.“ I tako, i pod cijenu da se s njihovim imenima i izjavama loptaju znani i neznani, crkveni službenici moraju biti u službi istine koja ide u prilog čovjeku i dobru. I da ne zaboravimo, bilo bi im „jednostavnije“ da sve to prešute i obrađuju „svoje teme.“ Ali nisu u službi „svoje firme“, već u Kristovom poslanju. A on ima malo drugačija pravila. „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2,17). A tako će proći i Azimut…

Tanja Popec/Laudato.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    Odličan tekst, bravo Tanja 🙂