Pratite nas

Kolumne

Građanska je tuga pregolema …

Objavljeno

na

Prije nešto više od dvije godine činilo se da se kotač povijesti uspješno okreće natrag i da je ostalo još samo nekoliko okretaja pa da nam se ”bolja prošlost” vrati u punom sjaju. ”Regionska” je Hrvatska, činilo se, unatoč članstvu u EU gotova stvar.

Čak su i najtvrdokorniji domoljubi počeli rezignirano prihvaćati novo stanje stvari. A onda se dogodio preokret, 16. 11. 2012. Haaški sud oslobodio je generale Gotovinu i Markača svih optužbi. Na Trgu bana Josipa Jelačića generalima je razdragani narod priredio veličanstven doček, a Štrpčevi suradnici i srodnomišljenici u Hrvatskaj pali su u očaj. Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ”nacionalisti” na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ”Karajte me karirano!”, a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala… Uzgred treba primijetiti da taj poetski uradak, na žalost, nije u literarnom pogledu ni sjena Lucićevih uzora, prvaka partizanske ratne poeme Ivana Gorana Kovačića, Jure Kaštelana, Skendera Kulenovića i Vladimira Popovića.

Koliko je ta presuda obnoviteljima ”bratstva i jedinstva” bila važna, svjedoči članak iskusne Jasne Babić napisan pola godine prije oslobađajuće presude. Naslov je članka Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. U članku gospođa Babić iznosi svoje pritajene bojazni i noćne more: ”Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. Haaško tužiteljstvo bilo bi ismijano i popljuvano zbog katastrofalnoga poraza od hrvatske strane, sudsko Vijeće Haaškoga tribunala bilo bi proglašeno hrvatskim političkim saveznikom, domaći biskupi zahvaljivali bi Svevišnjem koji je uvijek zaslužan – nikada odgovoran – kao da je riječ o kakvom domaćem političkom vrhovniku. Sindikalnoga hrvatsko-američkoga odvjetnika Luku Mišetića nitko ne bi pitao za potrošene pare iz domovine i dijaspore. Najvažnije i najpogubnije, brijunski transkript ostao bi zaboravljen u memljivim arhivima i isključen iz institucionalne istine o podmuklim političkim primislima o eksploataciji Oluje, barem dok su na životu brijunski akteri ustrašene i nečiste savjesti, (…)” Međutim, ono što je Jasni i njoj sličnima teško bilo i zamisliti dogodilo se. Bijaše to prva pljuska ”građanima i građankama” iliti ”poreznim obveznicima”. Ili koje već izraze upotrebljavaju samo da ne bi izrekli njima mrsko ime zemlje u kojoj žive, odnosno većinskog naroda u toj zemlji.

Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ”nacionalisti” na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ”Karajte me karirano!”, a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala…

   Kada su se malo oporavili od trauma izazvanih oslobođenjem hrvatskih generala, zagovornici ”bratstva i jedinstva” nastavili su još jače gurati onaj gore spomenuti kotač povijesti unatrag, nadajući se valjda da se sve može kad se mali mozgovi i nemali resursi slože. Ta njihovi su na vlasti, Zoran u Vladi, Ivo na Pantovčaku, treba to iskoristiti! Onda se niotkud pojavila ta neugodna Markićka sa svojom blasfemičnom tezom da je brak ”zajednica muškarca i žene”. Otkud joj samo pravo da nešto takvo tvrdi, čak traži da ta definicija uđe u Ustav!? Bilo je povuci-potegni, ali referendum se ipak održao. Još jedna pljuska! Unatoč vlasti i medijima na njihovoj strani naprednjaci su uspjeli uvjeriti samo Istrijane, Primorce i Gorane i stanovnike nekih urbanih središta, kao što su npr. Čakovec, Negoslavci, Ervenik i Borovo, da brak nije zajednica muškarca i žene. Ipak, unatoč porazu to bijaše veliki uspjeh naprednjaka. Zamislimo samo djedicu iz Negoslavaca ili Vodnjana kako, sjetno gledajući svoju bolju polovicu, drhtavom rukom zaokružuje ”PROTIV”. Kako je vrijeme odmicalo, kriza u zemlji bivala je sve dublja. Ni porezne akrobacije Slavka Linića, ni optimizam ministra Grčića, ni vađenje na one koji su vladali prije njih nisu pomagali. Iako su ”neovisne agencije za istraživanje javnog mnijenja” uporno tvrdile da je Tomislav Karamarko ”najnepopularniji političar u zemlji”, HDZ je dobivao redom sve izbore koji su bili raspisivani, dvaput europske i jednom lokalne, ali i brojne izvanredne izbore u pojedinim lokalnim sredinama. Na kraju je od ”prijateljske vatre” neprofesionalnih agencija stradao i njihov miljenik Ivo Josipović. Naime, izgubio je, između ostalog, i zato što je i sam počeo vjerovati u svoj nedodirljivi ”rejting”.

vivancic_copyPoraz na predsjedničkim izborima bolno je odjeknuo u duši prosječnog regionaša. Opet se oglasio stari mušterija postjugoslavenske patnje Viktor Ivančić člankom Trijumfalno ukazanje Tomislava Karamarka i okrunjena stranačka sluškinja. Da Ivančić ima stanovitu mazohističku crtu, bilo je jasno još iz vremena Ferala, naime iz multietničke idile gdje vladaju ”dobri Bošnjani” doselio se u zemlju u kojoj mu gotovo svi i sve ide na jetra. Dobro, tu je patnju tada izdašno honorirao Soros i olakšavala nježna Heni, no koji mu je vrag danas kada toga nema, zašto besmisleno i uzaludno pati!? Zašto pušta da ga se ”kara karirano” evo već duže od dvije godine!? Tu nema racionalna odgovora, može se samo zaključiti da je svaki čovjek velika tajna.

Predraga Matića Freda Kolindina je pobjeda toliko izbezumila da obrušio na Hercegovce, zatim je tražio konac da zašije džepove, da bi na kraju počeo trabunjati nešto o tomu ”koliki mu je”. Na trenutak se činilo kako će posegnuti za rasporkom, no ipak nije. Budući da je Fred svojedobno izražavao oduševljenje oslobođenjem generala, barem javno, on je također jedan od onih koji su Viktora Ivančića, da prostite, karirano. Stoga ako mu čudne misli nisu izašle iz glave, neka se obrati Viktoru, narod neka ostavi na miru.

   Gazdi Zoranu su se Kolinda i HDZ pričinili ”hajdučijom”, pa je zauzeo gordu pozu Luja XIV. vičući: Mi smo država, jedina obrana od hajdučije. Pokunjeni ministar Maras snuždeno je konstatirao da se vraćaju ”oni koji su krali prije njih”. Vidjelo se po njemu da ga stvarno boli što neće moći tu plemenitu djelatnost obavljati barem još jedan mandat. Vesna Pusić samo je osorno primijetila da će novoizabrana predsjednica ”morati promijeniti politiku i retoriku”. Uostalom, što je logičnije od toga da ministrica vanjskih poslova određuje predsjednici države kakvu politiku će voditi, zar ne?

vesna pusićMinistrica Pusić inače je jedna osebujna osoba i političarka. Naoko djeluje strogo i pomalo odbojno, ali iza te fasade krije se golubinja ćud, darežljivo srce i široka slavenska duša. Ne vjerujete? E, pa ako ne vjerujete, predočit ću vam dokaze da je tako. Recite mi tko je od vas koji ovo čitate i mislite da ste dobri i ispravni ljudi ikada i pomislio na tegobe ljudi u Tanzaniji? Kladim se nitko, osim možda onih koje je put nekada nanio u Tanzaniju, a takvi su uistinu rijetki. Međutim, dobra ministrica Pusić stigne, pored svih svojih obaveza, misliti i na nevolje ljude u Tanzaniji! Tako možemo vidjeti da je njezino ministarstvo dodijelilo udruzi ”Zdenac” 150.017 kuna za program ”Prevencija zaraznih bolesti u Tanzaniji”. Dalje, dobra ministrica toliki je fanatik ljudskih prava da je, ne trepnuvši, dodijelila ”Documenti” Vesne Teršelič novac za program ”Izgradnja kapaciteta ukrajinskih OCD-a za istraživačko-dokumentacijski rad na teškim kršenjima ljudskih prava”. Njezino dobro srce nije ostalo nijemo ni na vapaj naslovljen ”Osnaživanje žena poljoprivrednica na poplavljenim područjima u BiH”, nego je odgovorilo s rječitih 241.266 kuna. Takva je naša ministrica, široke ruke!

Josipovićev poraz nije dobro sjeo ni Sandri Petrović Jakovina. Sandra nije samo poliglot i politička zvijezda SDP-a, nego i revolucionarka na polju matematike. Po njezinoj matematici moguće je da kada se dvoje kandidata natječu nijedan ne pobijedi iako je jedan od njih dobio 32435 glasova više. Naš najpoznatiji matematičar Josip Pečarić sigurno će čestitati gospođi Petrović Jakovina. Jedva čekam! A ako razradi i objavi svoju metodu uz pomoć koje je došla do tako nevjerojatnog rezultata, ne gine joj Fieldsova medalja ili Abelova nagrada. Kad već nama Nobela za matematiku.

   I Igor se Mandić uključio u tugovanje zbog poraza politike ”bratstva i jedinstva” tekstuljkom Prva bračna noć s Republikom. Boji se zagrljaja nove predsjednice, koja simbolizira Republiku, jer je u njezinu uskliku upućenom državljanima Republike Hrvatske ”Svi ste vi moji!” prepoznao nakanu da ga se uguši u ”milijunskom zagrljaju”. U taj zagrljaj Mandić se, između ostalog, ne da ni zbog toga što bi ga to stavilo u isti koš s ljudima kao što su: A. Hebrang, Lj. Ćesić Rojs, H. Hitrec, V. Bogišić, T. Dujmović, M. Ivkošić, I. Aralica, P. Matvejević, N. Raspudić, J. Bozanić, I. Miklenić, I. Banac, I. Z. Čičak, J. Boko, J. Čelan, G. Borić, S. Drakulić, T. Matulić, D. Detoni-Dujmović, N. Ivanković, D. Jelčić, S. Jurdana, V. Lasić, A. Vrdoljak, D. Primorac, S. Šešelj, A. Rora, B. Glavaš , A. Đapić… Taman htjedoh odustati od daljeg čitanja tog čudnog popisa kadli naletjeh i na svoje ime! S gornjeg popisa neke ljude cijenim, neke prezirem, a neki me nisu uopće inspirirali da donosim neko mišljenje o njima. No kako sam pobogu ja dospio među njih nije mi jasno. Naime, svi gore navedeni imaju neku društvenu moć, bilo da ona proizlazi iz njihova položaja, umreženosti ili iz njihove poznatosti u hrvatskoj javnosti, a ja tu sigurno ne pripadam. Svejedno, pohvalno je za Mandića da nije jednodimenzionalan u izboru ljudi koji mu se ne sviđaju, što se za njegove nasljednike, mlađe praktikante kvazilijeve fraze ne može reći. No tekst mu je vrlo skroman, svodi se na puki popis ljudi koji mu idu jetra, vidi se da ga je duboka nutarnja bol spriječila da se raspiše.

   Naravno, ovo ni izbliza nije potpun pregled ”građanske” iliti ”porezno-obvezničke” buke i bijesa zbog još jednog poraza u nizu, ali čovjek koji piše za novine mora negdje stati, stoga završavam ovdje.

Damir Pešorda

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati