Gradimo novo društvo, drugačije od onog komunističkog

    2

    Naš sugovornik je mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i predsjednik komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Uz to što je vrstan biskup i povjesničar, široj javnosti poznat je i kao pokretač i graditelj Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

    Poštovani oče biskupe, posljednjih smo mjeseci svjedoci ekshumacije žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća, primjerice u Tupalama i Vrgorcu. Takvi pothvati izazivaju velike prijepore, ponajprije zbog nepripremljenosti, ali i zbog načina na koji se to čini.

    – Kada znamo da bivši udbaš stoji na čelu ustanove koja ima, između ostaloga, zadatak voditi iskapanje komunističkih žrtava u Drugome svjetskom ratu i poraću, jasno je da će se poslovi odrađivati tako da do javnosti što manje dopru podatci ne samo o ubijenima nego, još više, o okolnostima i načinu njihova stradanja. Ne treba se ljutiti na tog čovjeka, nego na politiku ove i bivših vlada. Takav je sada sustav. I ja kažem da je on nakaradan, ali funkcionira. Zamislimo da se istraga povjeri čovjeku da istraži očeve zločine kako bi sve ostalo »u našoj kući«! Jasno je da će osnovna poruka biti da se okrenemo od prošlosti i gledamo u budućnost. Kada je riječ o ustaškim ili »okupatorovim« zločinima, onda se izvlači ono drugo načelo da zločini nikada ne zastarijevaju! Zato je – po mišljenju sljedbenika Udbe i Partije – bilo potrebno dokinuti Saborsku komisiju za žrtve rata, kao i sličan ured koji je uspostavila HDZ-ova Vlada pri kraju svoga posljednjega mandata na inzistiranje Andrije Hebranga. Koristit će se, dakako, i drugi razlozi kao, primjerice, da se ne uznemirava javnost. U pravilu, javnost se sada po mogućnosti što više isključuje. Dosta je arhivske građe uništeno, a i ona preostala nastoji se sačuvati od javnosti i istraživača. Kada se sve to uzme u obzir, možemo biti zadovoljni učinjenim jer se ne može osporiti da je i pored svega rečenoga nešto urađeno na otkrivanju komunističkih zločina.

     O čemu je riječ kada se govori o nepripremljenosti i nestručnu pristupu, a, s druge strane, o nekoj vrsti tajnog otkopavanja žrtava?

    – Ne može se olako predbaciti postojećoj ekipi da je nestručna. Mnogo je toga ista ekipa obavila stručno i profesionalno, u što me mnogi uvjeravaju. Ekipa koja je korektno obavila iskapanja iz Domovinskoga rata, osposobljena je i za iskapanja iz vremena Drugoga svjetskog rata. Razumljivo je da komunisti, udbaši, imaju drugi odnos prema žrtvama iz Drugoga svjetskog rata i Domovinskoga rata. Tu nastaju teškoće o kojima govorite.

    Od stradanja stotina tisuća mučenika u Drugome svjetskom ratu i poraću prošlo je sedam desetljeća, a još se uvijek nije utvrdio njihov točan broj, nisu prikupljeni posmrtni ostatci, nisu pokopani, ne zna se ime i prezime svakoga od njih. Kako je sve to moguće jer Hrvatska je nezavisna već 23 godine pa se na tome moglo slobodno raditi!? Ili možda nije moglo?

      Da bi se došlo do potpuna broja i do osnovnih podataka o svakoj žrtvi, potrebno je pokrenuti popis na razini države, da u tome na svoj način sudjeluju sva državna tijela. Takav popis nije bio poželjan u prijašnjoj državi, a izgleda da bi mnogima i danas smetao. Kod posljednjeg popisa pučanstva u Hrvatskoj Komisija »Justitia et pax« predložila je obrazac za popis žrtava, ali to nije prihvatila ni tadašnja Vlada. Ovih dana čitam knjigu Ivana Kozlice o Markovića jami. Na jednom mjestu Kozlica kaže da su komunisti, odnosno partizani, mislili da će zabetonirati istinu ako zabetoniraju ulaz u jame u koje su bacali zarobljenike. Istina će prije ili kasnije ipak propjevati, makar kroz onu sviralu iz koje su izlazile riječi: »U cara Trajana kozje uši!« Komunističke »kozje uši« proviruju malo-pomalo, iako se dobro skrivaju. Oko svojih »istina« partizani, odnosno komunisti, podigoše velike nasipe, ali bujica istine ipak nagriza i probija. Možda i ne bi bilo dobro da se javnost naglo suoči sa svim onim što je »unutar nasipa« jer se mnogi ne bi uspjeli snaći, ali od puta istine nikako se ne smije odustati.

    Do devedesetih godina prošloga stoljeća o hrvatskim se žrtvama moglo govoriti samo potajno, a oni koji su se usudili pisati o tome bili su progonjeni, a njihova djela zabranjivana. No, sudeći po dosad učinjenu, čini se da nije puno postignuto ni nakon tog komunističkog vremena?

    – Dugo smo živjeli u društvu u kojem se nije smjelo spomenuti komunistički zločin jer se zločinom smatrao govor o tim zločinima. Trebalo je stvoriti što bolju sliku o pobjednicima, a što lošiju o poraženima. Ta slika pravljena je na krivim pretpostavkama i samo se na njima može održati. Na žalost, mnogo ih je koji i dalje žele očuvati tu krivu sliku i iz istih razloga nastoje omesti prikupljanje istinitih podataka. Rekli bismo da je razlog razumljiv, ali štetan i žalostan. Ta je slika građena na polazištima koja se ne mogu braniti ni u kakvoj demokraciji: na pravu na mržnju, laž i nasilje. Ta si je »prava« izborila još Francuska revolucija. Ne može se nijekati da se ona izborila i za neka ljudska prava koja znače istinski napredak, ali zbog tih negativnih »prava« suvremena je civilizacija usmjerena prema katastrofama kao što su bila dva svjetska rata. Ta prava sebi prisvaja i komunistički pokret u svim zemljama. On bez tih »prava« jednostavno ne može opstati i urušio se kada se njima nije mogao koristiti. Ako se ta prava ospore, kako se može održati građevina koja je to smatrala dopuštenim građevnim materijalom?

     U čemu vidite glavne razloge da se nije više postiglo?

    – Upravo u tome što sam maloprije rekao. Istina je da i nas zahvaća zaraza mržnje, laži i nasilja jer smo svi mi skloni grijehu. No, jedno je osjećati u sebi tu sklonosti i boriti se protiv nje, katkada uspješno, katkada neuspješno, a drugo je smatrati da imamo pravo na mržnju, laž i nasilje. I u Isusovo je vrijeme bilo i jednih i drugih. Oni koji su griješili, ali su se borili protiv tih svojih slabosti, bili su ona skupina koja se okupljala oko Isusa i s kojima se i on rado družio. Oni, pak, koji su držali da imaju pravo na mržnju, laž i nasilje, ti su Isusa pratili samo da bi ga uhvatili u riječi i optužili ga. To su oni »vrebači«, preteče današnjih udbaša. S njima se Isus nije volio družiti i na toj je relaciji često zaiskrilo.

    Možemo reći da smo mi živjeli nakon 1945. u državi u kojoj je vodeća klasa smatrala da zbog »viših ciljeva« ima pravo na mržnju, laž i nasilje. Ta prava prisvajala su sebi sva »revolucionarna« društva. Istina, nije se ta država u izgradnji društva služila samo tim »pravima«, ali se služila i njima. Stvorila je oko sebe sigurnosne mehanizme, nasipe, koji su novim mržnjama, lažima i nasiljem štitili takav sustav. Jasno je da u današnjem kakvu-takvu demokratskome preispitivanju nadiranjem kroz javnost pravoga vrijednosnoga sustava, koji se temelji na ljubavi, istini i nenasilju, pucaju nasipi oko tako stvorene slike društva. Ali svi osjećamo koliko su ti nasipi jaki. Još je danas moguće da udbaš tuži biskupa, da se bez obrazlaganja najavljuje kako se ne će dopustiti mijenjanje povijesti, da se otkazuje pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad Bleiburgom, a istodobno cijeli državni vrh ide u Jasenovac… Još danas naša država financira projekte koji brane prodor istine u lažnu sliku naše prošlosti. Svatko tko se zanima za tu problematiku može doći do podataka da na jasenovačkom popisu žrtava ima mnogo onih koji su preživjeli taj logor ili su poginuli negdje drugdje. Danas znamo i da su u Jasenovcu ubijani ljudi nakon uspostave komunističke vlasti. Očit je otpor tom prodoru istine. Također, jasno je da se Pavle Vranican spustio u Šaranovu jamu u Jadovnu i da ondje nije našao nikakve ljudske kosti, ali se Đuri Zatezalu to ne sviđa jer treba očuvati staru sliku koju je stvorio uz pomoć Partije. On ne će tražiti nekoga tko bi provjerio istinitost Vranicanovih riječi, nego će tražiti onoga koji se ne će spuštati u jamu, a i dalje će proizvoditi laži. Ipak, i ti će nasipi oko slike komunističkoga društva morati popustiti pod udarom istine.

    Ne bi bilo dobro kada bismo se borili za to da se danas protivnicima komunista osiguraju prava koja su oni imali do 1991. Kažu da je iz neke umobolnice pobjegao bolesnik, uhvatio sjekiru te nastavio trčati za prvim prolaznikom. Prolaznik je trčao i bježao, ali je iznemogao i pao čekajući kada će ga progonitelj zatući. Međutim, on je tog siromaha potapšao po ramenu, pružio mu sjekiru i rekao: »Sad ti trči za mnom!« Hoću time reći kako je ludo misliti da je došao red na nekoga da uzme sjekiru i goni drugoga. Treba graditi društvo na dobroti, istini i nenasilju, bez obzira na to kakvo bilo ono prijašnje.

    HBK i BK BiH osnovale su Komisiju za hrvatski martirologij. Koje su zadaće dotične Komisije i što je do sada ostvareno?

    – Komisija je tijelo HBK i BK BiH za istraživanje mučeničkih tragova na hrvatskom prostoru i širi štovanje prema hrvatskim mučenicima. Osnovana je na poticaj pape Ivana Pavla II. da svaki narod popiše svoje mučenike i da s poštovanjem, i štovanjem, gaji sjećanje na njih.

     Komisija surađuje s postulaturama i vicepostulaturama koje rade na proglašenju hrvatskih žrtava svetima ili blaženima. Surađuje sa svim ustanovama i pojedincima koji se bave istraživanjem žrtava na našim prostorima. U tu svrhu organizira znanstvene skupove, tribine i predavanja. Komisija ima svoje glasilo Hrvatska vjernost, a održana su i dva znanstvena skupa. S prvog skupa o komunističkim zločinima iz Drugoga svjetskog rata i poraća već je objavljen zbornik radova. Osobno sam išao u svako biskupijsko sjedište Hrvatske te Bosne i Hercegovine i predstavio taj zbornik. Uz mene su bili stručnjaci i članovi Komisije za hrvatski martirologij. Nije nam cilj otkrivati zloću mučitelja, nego posvijestiti narodu da izrazi svoje poštovanje svim žrtvama.

    Kao voditelj ove Komisije, na koje poteškoće najčešće nailazite?

    – Ljude je teško uvjeriti u potrebu da se pokrene govor o onome o čemu smo do sada trebali šutjeti. Neki kažu da ne treba otvarati rane i kvariti odnose s drugima…

    Ostvaruje li se odluka da se popis žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća napravi na razini svake biskupije i je li postavljen rok za taj iznimno važan posao?

    – Nije! Gospićko-senjska biskupija nastojat će napraviti uzorak pa da i drugi vide kako bi se to moglo kod njih učiniti.

    Kad je Komisija za hrvatski martirologij preuzela obvezu da u dogledno vrijeme popiše sve katoličke žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, uz potporu obiju konferencija, naglasila je da je to potrebno ponajprije jer stradali zaslužuju da im se očuva spomen. Budući da je država odustala od popisa, a brojem žrtava stalno se manipulira, Komisija smatra žurnim popisati sve katoličke žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća kako bi se onda između njih moglo izdvojiti one koje imaju znakove mučeništva (fama sanctitatis). U dosadašnjim popisima postoji kategorija vjere, ali nema biskupija i župa. Koristeći dosadašnje popise, Komisija preuzima obvezu popisati sve stradale katolike u Drugome svjetskom ratu i poraću koje će prilagoditi popisu biskupija i župa.

    Svaka biskupija, odnosno nadbiskupija, ima svoje povjerenstvo na čelu s povjerenikom kojega imenuje nadležni biskup ili nadbiskup. A zadaća je (nad-)biskupijskog povjerenstva: upoznati se s postojećom bazom podataka iz središnje tehničke službe; postojeće podatke rasporediti po župama; izbaciti iz baze podataka dvostruke ili višestruke upise istih osoba; prikupiti literaturu i građu o poznatim popisima koji nisu uvedeni u središnju bazu podataka.

    Kada se dovrše radovi oko unošenja podataka i utvrdi njihova točnost i povijesna istinitost, stavit će se preko interneta na uvid svim zainteresiranima kako bi mogli dostaviti ispravke i dopune. Valja provjeriti jesu li iskorišteni svi lokalni žrtvoslovi.

     Mislite li da se toliki trud isplati, da je on potreban i da se time treba baviti jedna crkvena ustanova?

    – Komisija HBK i BK BiH preuzela je obvezu da u dogledno vrijeme popiše sve katoličke žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća jer takav popis još nije napravljen, a država je odustala od njega jer se manipulira brojem žrtava, jer stradali zaslužuju da im se sačuva spomen, jer je među njima bilo pravih mučenika na što nas je pozvao i papa Ivan Pavao II.

    Od današnjega naraštaja očekuje se da izvuče iz zaborava i digne na razinu sjećanja istinu o našim stradalnicima. Pritom treba baratati istinitim podatcima, a onda to možemo tražiti i od drugih. Od koga se treba očekivati više razumijevanja i osjetljivosti za stradale ako ne od Crkve? Prema pismima (neka je objavio Hrvatski tjednik, 28. kolovoza 2013.) vidi se da je bilo mnoštvo mučeničkih umiranja. Nisu to rijetkosti.

    Do sada je bilo više pokušaja popisivanja žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, ali nijedan nije doveden do kraja. Komisija posjeduje popis Saborske komisije za žrtve (1991. – 1999.) i još jedan popis u koji su unošeni podatci do 2008. Također, postoje objavljeni i neobjavljeni žrtvoslovi pojedinih područja, dobrim dijelom očuvani, ali neuvedeni u spomenute baze podataka.

    U dosadašnjim popisima postoji kategorija vjere, ali ne biskupija i župa. Po biskupijama se popis može obaviti u središtu, a po župama unutar biskupija. Još ima po mjestima dosta učinjenih popisa koji nisu dostavljeni Komisiji jer je ona u međuvremenu ukinuta.

    Kod skupljanja podataka o stradalima treba napose ispitati i zabilježiti izraze vjerničkog (mučeničkog) umiranja gdje je god to moguće. Na taj ćemo način dobiti gradivo za eventualni postupak skupnog proglašenja mučenika.

    Koliko na obradu ove tematike utječe ljudski zaborav kao i sve manji broj živih svjedoka? Poznato je, naime, da su nestala i cijela sela ili, pak, cijele obitelji. U nekim već objavljenim žrtvoslovima, čak na razini župe, vidljivo je da neke žrtve nisu upisane jer ih se nije imao tko sjetiti!

    To pokazuje da je riječ o zaista tešku poslu. Što idemo dalje sve je teže, ali ne pokrenemo li se sada, bit će još teže, da ne kažem nemoguće.

    Teško je oteti se dojmu da je istraživanje grobišta, utvrđivanje broja mučenika, njihova identifikacija i dostojanstven pokop još uvijek tema od koje se zazire. Što je dovelo do toga i zar je moguće da i dan-danas pojedini svjedoci, vjerojatno zbog osjećaja straha, žele ostati anonimni? Je li moguće da je strah toliko duboko usađen u ljudsko srce?

    – Reče mi jedan djelatnik kod iskapanja žrtava u Gračanima da je među ljudima takav strah da ga se može napipati. U narodu vlada osjećaj da Udba još nije bivša. Tek kad je ljudima došao župnik i rekao da imaju povjerenje u izvoditelje poslova, kada im je rečeno da je u Glavnom odboru ureda koji provodi iskapanja i jedan biskup (riječ je o sada dokinutu uredu), ljudi su se otvorili, ali je i dalje bio primjetljiv neki oprez. Sjećaju se vremena kada se držalo da je zločin govoriti o komunističkim zločinima. Glede današnjih iskapanja naša Komisija može samo savjetovati jer je za rad na terenu potrebno dopuštenje i novčana potpora državnih ustanova. To sada može samo izvoditi Ured za nestale i zatočene Ministarstva branitelja na čelu s Ivanom Grujićem, bivšim udbašem.

    Na žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća još se uvijek gleda s ideoloških motrišta. Jedne su, da tako kažemo, svete, a druge su nešto što se dogodilo slučajno, iako ih je na stotine tisuća. Ima li nade da će ta ideološka motrišta nestati?

    – To nam je teoretski danas sasvim jasno, ali jasno nam je, također, da još ima onih, i Hrvata, koji drže da su zločini NDH toliko veliki da čine shvatljivima sva zlodjela komunista! Zato i dalje napuhuju prve, a umanjuju druge.

    U našim su medijima puno više zastupljeniji povjesničari koji se bave antifašizmom, komunizmom i sličnim temama nego povjesničari koji objektivno nastoje govoriti o svemu što se na našim prostorima dogodilo. Kako netko, a u službi ideologije, može nijekati nešto što se bjelodano dogodilo?

    – Ako se drukčije nije smjelo ni govoriti ni pisati, a kamoli u školama i na fakultetima poučavati, jasno je da su pomaci teški. Primjerice, u katoličku školu dobijete profesora povijesti ili filozofije, a obojica su svoju izobrazbu stekli slušajući marksizmom indoktrinirane profesore. Trebamo biti svjesni da mora proteći neko vrijeme od razdoblja komunističke vladavine. Jedan Mađar je nakon odlaska ruske vojske iz Mađarske rekao: »Jest, Rusi su otišli iz Mađarske, ali ostali su u nama.« Tako možemo reći da je komunizam pao kao sustav, ali dugo će živjeti u onima koji su rasli u njemu.

    Kao povjesničar, bili ste u prilici istraživati uzroke ljudskoga zla. Proučavajući ono što se događalo u Drugome svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj i BiH, jeste li došli do tih uzroka? Kako je moguće da je na tisuće ljudi, ne samo vojnika nego i žena i djece, ubijeno na jednome mjestu, u jednome danu, da su zakopani bez oznake mjesta stradanja? Koja mržnja, odnosno ideologija, to može činiti?

    – Može ona mržnja koja ima potporu u sili. Nije to bila reakcija zbog trenutačnog raspoloženja, nego dugo planiran zločin. Treba voditi računa da su se na našim prostorima nadopunjavali i surađivali velikosrpski nacionalizam i komunizam. O Hrvatima i njihovoj državi slično su mislili i Marks i Garašanin. Živjeli su u isto vrijeme! I sada vidimo kako su povezani njihovi sljedbenici kada je riječ o samostalnoj hrvatskoj državi. Oni su držali zajedno i »prvu pušku« u Srbu 27. srpnja 1941. Treba znati da je bio raširen kult »prve puške«. Kada sam daleke 1966. išao s don Antom Škobaljom tražiti stećke u Mogorić u Lici, reče nam ondje jedan seljak da se ne treba mučiti jer oni imaju čovjeka koji sve zna. Zamolili smo ga da ga dovede. Došao je učo, stao pred nas, zategnuo kravatu, nakašljao se i počeo: »Ovdje je prva puška pukla….!« Začudio se kad smo ga prekinuli i zamolili da nam kaže nešto prije te puške. Bio je jako iznenađen jer je dotad ta njegova recitacija uvijek bila dobro prihvaćena. Mještani pojedinog sela ili gradića hvalili su se prvom puškom kao u srednjem vijeku moćima svetih.

    A prva puška u Srbu bila je jako otrovna. O tome sam razmišljao i ovih dana kad sam se penjao pola sata na jedno brdo po strminama i bespućima. Na vrhu je bila jama s veoma uskim otvorom. Prema toj jami, nakon te »prve puške« u Srbu 27. srpnja 1941., vodili su Hrvate katolike iz sela Brotnja, starosti od 3 do 82 godine, da ih proguraju žive kroz to usko grlo i bace u provaliju. Rame uz rame jurišali su na Hrvate i katolike i komunisti i četnici. Uvjeren sam da to pobratimstvo ne raste ni iz pravoslavlja ni iz osjećaja srpskoga naroda, ali je stvorena takva politika koja pritišće vjeru i narod i nije se lako osloboditi tog obruča.

    A što se može govoriti o duševnom, odnosno psihičkom zdravlju jednog naroda ako su njegovi brojni pripadnici bili spremni to činiti i nastaviti živjeti?

     – Opasno je prelaziti na narod kao cjelinu. Objavio sam knjigu pod naslovom Žao mi je naroda! Nisam mislio samo na jedan nego na svaki narod. Ovisi o tome tko sjeda na Mojsijeve stolice, na predvodničke stolice (usp. Mt 23, 2-12), jesu li one dugo namijenjene određenu tipu vođa… Dakako, i narod pada pod utjecaj načina njihova djelovanja.

    Razgovaramo za glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pa Vas, oče biskupe, molim kažite nam što smatrate da je bit zločina koji se dogodio na hercegovačkim prostorima, između ostaloga i nad 66 franjevaca?

    – Već spomenuti spremnici mržnje kretali su 1944. prema Širokome Brijegu. Plodovi su slični onima u Brotnji. Kako reče Ivan Kozlica, u to je vrijeme već razrađena strategija kako se treba obračunati s »nazadnim i protivničkim elementima« i osigurati »revolucionarne tekovine«. Treba shvatiti bit revolucije: oni su dali na znanje što je dobro, a što je zlo. One koji se tome protive, treba ukloniti. Ono što treba više puta ponoviti jest da ti ljudi drže da imaju pravo na laž, na mržnju i na nasilje. Druge koji to ne shvaćaju, treba preodgojiti. Kod nas se dogodilo dodatno zlo. Revolucionari su imali saveznike u onima koji su nijekali hrvatsku državu i hrvatski narod po logici da je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj i saveznik.

    Zemlja smo mučenika, a imamo i Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, čiju ste gradnju potaknuli i vodili. I sav ovaj govor, rekao bih, utkan je u tu namisao. Što nama današnjima govore naši mučenici? I kako bi se, po Vašem mišljenju, trebao danas vladati hrvatski narod?

     – Moramo dobro paziti da sebi ne prisvajamo nešto što kod drugoga osuđujemo: laž, mržnju i nasilje. Treba tražiti istinu i spasiti povijest da u javnost dopre onakva kakva je bila. Mi nemamo pravo stvarati nasipe ili zatvoriti istinu o djelima hrvatske države i Hrvata. Nadasve je važno da u spašavanju povijesti na prvo mjesto stavimo spašavanje istine o žrtvama. Jedino polazeći od žrtava možemo doći do opraštanja i pomirenja sa svima. Isusovi učenici nisu gradili zajedništvo na mržnji prema Isusovim neprijateljima, nego na poštivanju i čašćenju Isusove žrtve. Žrtva je u središtu glavnog kršćanskog okupljanja – mise. Jednako se može reći i za hrvatsko zajedništvo: ne će se ono ojačati ako raspirujemo mržnju prema onima koji su nam činili zlo, nego ako gradimo zajedništvo na žrtvama koje su stradale. Neprijateljima se treba baviti samo toliko koliko je potrebno za razumijevanje veličine žrtve. Dakako, to govorim kao svećenik i kršćanin. Nikome ne pada na pamet osporiti povijesnoj struci da upozna zlu narav zločinaca. To stoji u pozadini izgradnje Crkve hrvatskih mučenika.

    Krešimir Šego / hrsvijet / Stopama pobijenih

    facebook komentari

    • Bravo umnici

      Gradimo društvo robova.društvo gdje će 0,0001 % imati sve resurse i bogatstvo.Oni će živjeti dugo,lagat će nas da umiru a oni će samo mijenjati imena.Robovi će biti u šaci farmaceutske mafije koja će ih održavati u životu dok mogu da rade.Svijet će biti vlasništvo 1000 ljudi.Željezo-1 čovjek.Bakar-1 čovjek.Žito-1 čovjek itd….Ratovi su već sada orkestrirani.Države se porobljavaju MMF i Svjetskom bankom.Grčka-prodata.Hrvatska-divnih 1000 ostrva koje treba obezvrijediti i kupiti.
      E sad najvažnije.Crkva?Kakva je njena uloga?Njen cilj je držati narod na uzici i govoriti mu:Što više trpiš dok si živ bit će ti bolje kad umreš.Citat:
      O ubogi i jadni..o siromašni i gladni….blago vama…vaše je kraljevstvo nebesko.

      Koji pametan način da narod drži pod kontrolom.

    • Bravo umnici

      Gradimo društvo robova.društvo gdje će 0,0001 % imati sve resurse i bogatstvo.Oni će živjeti dugo,lagat će nas da umiru a oni će samo mijenjati imena.Robovi će biti u šaci farmaceutske mafije koja će ih održavati u životu dok mogu da rade.Svijet će biti vlasništvo 1000 ljudi.Željezo-1 čovjek.Bakar-1 čovjek.Žito-1 čovjek itd….Ratovi su već sada orkestrirani.Države se porobljavaju MMF i Svjetskom bankom.Grčka-prodata.Hrvatska-divnih 1000 ostrva koje treba obezvrijediti i kupiti.
      E sad najvažnije.Crkva?Kakva je njena uloga?Njen cilj je držati narod na uzici i govoriti mu:Što više trpiš dok si živ bit će ti bolje kad umreš.Citat:
      O ubogi i jadni..o siromašni i gladni….blago vama…vaše je kraljevstvo nebesko.

      Koji pametan način da narod drži pod kontrolom.