“Grješka u našim zvijezdama”: Uživajte u knjizi po kojoj je snimljen romantični film godine!

    2

    Jeste li znali dirljiv film snimljen prema knjizi “Grješka u našim zvijezdama” već proglašavaju najromantičnijom pričom 2014. godine?

    U filmu “Grješka u našim zvijezdama” glume superpopularna mlada glumica Shailene Woodley  te zgodni Ansel Elgort kojeg djevojke jednostavno obožavaju.

    The-Fault-In-Our-Stars

    O čemu se radi u knjizi?

    Augustus ima sedamnaest godina, Hazel šesnaest. Sretnu se i zaljube jedno u drugo. Ona ima rak u posljednjoj fazi, on je zloćudnu bolest pobijedio, ali ostao je bez noge. Savršeno se dopunjuju, povezuje ih osobit pogled na život i bolest od koje boluju… Njihov zajednički put traje svega nekoliko mjeseci i kao svaka velika ljubavna priča završava smrću.

    Ipak, ovo nije knjiga o smrti, već o ljubavi. O tome da junaci izbliza ne moraju biti onakvi kakvima smo ih zamišljali, da svijet nije mjesto na kojem se ostvaruju želje i da istinska hrabrost ne mora uvijek spasiti čovječanstvo. O tome da je i nekoliko mjeseci dovoljno vremena za proživjeti malu vječnost i da su neke beskonačnosti veće od drugih.

    Originalna knjiga puna osjećaja napisana je s izvanrednim smislom za humor i sarkazam, a zahvaljujući autorovom pripovjedačkom talentu ostavlja na čitaoca izniman dojam.

    Ulomak iz romana

    Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao želi li netko nešto podijeliti s drugima. I tad bismo pokrenuli krug natezanja podrške: govorili o borbi i natezanju i pobjeđivanju i smanjivanju i skeniranju. Da budem poštena prema Patricku, puštao nas je i da govorimo o umiranju. Ali većina ih nije umirala. Većina će doživjeti odraslu dob, baš kao i Patrick.

    (Što je značilo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer su svi željeli pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.

    Probajte me skužiti; znam da je ovo iracionalno, ali kad vam kažu da imate, recimo, 20 posto šanse proživjeti još pet godina, onda se ubaci matematika i shvatite da je to jedan od pet… Pa se ogledate oko sebe i pomislite, kao što bi to učinila i svaka zdrava osoba: ‘Moram nadživjeti petero gadova ovdje.’)

    Jedina iskupiteljska figura te naše grupe za podršku bio je dečko po imenu Isaac, mršav momak dugog lica s ravnom plavom kosom koja mu je padala preko jednog oka. A upravo su njegove oči bile problem. Imao je neki fantastično nevjerojatan rak očiju. Jedno mu je oko bilo izvađeno još kao djetetu i sad je nosio nekakve debele naočale zbog kojih su mu oči (i ono pravo i ono stakleno) izgledale neprirodno goleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lažno i pravo oko koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim prilikama kad bi Isaac nešto podijelio s grupom, povratak bolesti ugrozio mu je i to drugo oko.

    Isaac i ja komunicirali smo gotovo isključivo uzdasima. Kad god bi netko govorio o prehrani protiv raka, šmrkanju mljevene peraje morskog psa ili nečemu sličnom, pogledao bi me i jedva čujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski zavrtjela glavom i uzdahnula umjesto odgovora.

    Grupa za podršku bila je promašaj pa sam, nakon nekoliko tjedana, počela urlati i buniti se protiv cijele te priče. Ustvari, one srijede kad sam upoznala Augustusa Watersa, sjedeći na kauču s majkom, tijekom trećeg dijela dvanaestosatnog maratona lanjske sezone America’s Next Top Modela koji sam, priznajem, već odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnem odlazak na grupu za podršku.

    Ja: ‘Odbijam ići na grupu za podršku.’
    Mama: Jedan od simptoma depresije nedostatak je zanimanja za aktivnosti.
    Ja: Molim te, ostavi me da gledam America’s Next Top Model. To je aktivnost.

    U kratkom razgovoru, autor John Green otkriva zanimljive detalje vezane uz svoj roman.

    Rekli ste da vam je inspiracija za roman bila Esther Earl, tinejdžerka koja je u dobi od šesnaest godina umrla od raka štitnjače?
    Nikad tu knjigu ne bih napisao da nisam upoznao Esther. Upoznala me s mnogim idejama iz knjige, posebno mi je dala nadu u svijetu koji je ravnodušan prema pojedincima. Upoznala me i sa suosjećanjem. Za mene je redefinirala proces umiranja u mladosti. Kad sam 2000. godine izašao iz bolnice, gdje sam radio kao kapelan, znao sam da želim napisati priču o bolesnoj djeci, ali bio sam tako ljut, tako bijesan na svijet u kojem se događaju te užasne stvari, koje čak nisu rijetke ili neobične, i mislim da prvih deset godina nisam mogao pisati jer sam bio tako ljut da nisam mogao obuhvatiti složenost svijeta. Želio sam da knjiga bude smiješna. Želio sam da bude nesentimentalna. Nakon što sam upoznao Esther, počeo sam drugačije gledati na svijet: pomislio sam da i kratak život može biti bogat.

    Zašto ste mislili da ne može?
    Vjerojatno nikad ranije o tome nisam razmišljao prije nego sam upoznao Esther. Živjela je ispunjen, bogat i dobar život iako je umrla sa šesnaest. Kad se izvrsnost i bogatstvo tog života ne bi priznali, ne bismo joj učinili uslugu.

    Dio izazova pisanja knjige o djeci s rakom, posebno kad je knjiga inspirirana stvarnim djetetom sa stvarnim rakom, jest ne napraviti dijete junakom samo zato što je bolesno. Kako ste u tome uspjeli?
    Pa, sva je dobra američka literatura uvijek zaokupljena ljudima koji su neodlučni junaci, kao Gatsby. Uvijek postoji mjera nesigurnosti u herojskom putovanju. Čak i u Huckleberry Finnu postoji neodlučnost u junaštvu protagonistova putovanja, a ja nisam htio tvrditi da Hazel i Gus nisu junaci, jer sam želio da budu. Htio sam da budu junaci ne zato što su bolesni, nego zato što su donijeli teške izbore.

    Greška u našim zvijezdama

    Nevjerojatno je suosjećajan portret roditelja. Jeste li taj osjećaj dobili od roditelja koji su iskusili bol kakvu proživljavaju obitelji u knjizi?
    Samo sam otišao na večeru s grupom žena koje su zbog raka izgubile djecu ili imaju djecu koja žive s rakom. Bilo je stvarno zanimljivo razgovarati s njima. U mnogo njihovih slučajeva djeca su bila mnogo mlađa. Bile su jako velikodušne čitateljice pune podrške i rekle su mi da sam neke stvari pogodio. Mnogo mi znači čitati pisma djece koja imaju rak ili drugu ozbiljnu bolest – to je najveće iznenađenje.

    Mislili ste da im se neće svidjeti?
    Mislio sam da se možda mnogoj bolesnoj djeci neće svidjeti. Jako je hrabro i neobično kao zdrav 34-godišnji muškarac objaviti knjigu pisanu glasom 16-godišnje djevojke. Znao sam da će knjiga imati dobar prvi tjedan zbog pohvala, ali nikad, nikad u životu nisam zamišljao ovo. Mislio sam da je ograničenog komercijalnog potencijala.

    Knjiga je doživjela izniman komercijalni uspjeh – zašto?
    Pa, volim vjerovati da je to zato jer je dobra! Nadam se da je to zato što su likovi odraslih dobro napisani i zato što kod dobre knjige žanrovske odrednice nisu toliko važne. Mislim da žudimo za neironiziranom, nesentimentalnom emocijom na koju je teško naići. Imamo mnogo ironičnih priča, mnogo sentimentalnih priča. Nisam želio koristiti ironiju kao alat stvaranja nemira, ali ipak stvoriti nešto što ukida sve sentimente.

    facebook komentari

    • peppermintt

      Ima film u nas u Cinestara, gledala san lip je
      volila bi nabavit knjigu i pročitati , vele kako vridi 🙂

    • peppermintt

      Ima film u nas u Cinestara, gledala san lip je
      volila bi nabavit knjigu i pročitati , vele kako vridi 🙂