Gromovit svršetak lipnja: Prilog o Gavrilu Principu iz velikosrpske kuhinje

2

Gromovit svršetak lipnja

I inače vehementan lipanj završio je klimatski gromovito, munjevito se povukao iz ringa jer je učinio svoje s mnoštvom blagdana, praznika, prisjećanja,obljetnicama atentata , a ako se pridruži isvjetsko prvenstvo u nogometu koje je izvelo na ulice više hrvatskih zastava nego ikada – samo cinik može reći da lipanj nije bio zanimljiv.

Dan nezavisnosti

Jednom zauvijek: pravi Dan državnosti je 30. svibnja. Jednom zauvijek: pravi Dan nezavisnosti Republike Hrvatske je 25. lipnja. Sve ostalo je samo sitno i podlo politikantstvo koje će uskoro pasti u bunar zajedno s ostalim krivotvorinama.

Atentat na Hrvatsku

O sarajevskom atentatu pišem na drugom mjestu Portala, ali o mini-atentatu INFO-HTV-a reći ću ovdje: u Dnevniku (petak prošloga tjedna) prilog o Gavrilu Principu rađen je bez ikakve sumnje iz velikosrpske kuhinje, razgovarano je isključivo sa Srbima iz Grahova, kao da pripadnici ostalih naroda i narodnosti (ha!) nemaju što reći jer postoji samo jedna istina o herojskom činu ubijanja trudnice i njezina muža nadvojvode. To da je Princip bio eksponent Crne ruke, mlađi gledatelji nisu saznali, a da je prvo pucao u trudnu Sofiju saznalo se tek iz ekspertize (ne na HTV-u) i ima simbolično značenje: ako prijestolonasljednik i preživi, barem ne će imati nasljednika.

Tako se hrvatskoj publici s ekrana “njezine” televizije objašnjava povijest, a načina se ne bi postidio ni očajni bivši ministar školstva Jovanović. Taj je otišao u saborske klupe, ali su na televiziji ostali Alfieri i društvo, na Pantovčaku Josipović, Dejan Jović i Budimir Lončar koji drže međupredmetnu regionalnu nastavu, događaje komentira Puhovski (koji od nekoga vremena izigrava objektivnoga profesora, a još se nisu ohladila njegova podmetanja o zbivanjima poslije Oluje), komentira odjednom i jugoslavenski novinar Jakić, izvađen iz olovnoga naftalina, od umjetničkog osoblja obljetnicama nazoči i recitira Šerbedžija. Mreža radi, ali ima tolike rupe da ju više nitko ne može pokrpati. Jeste li pratili simboliku šume Brezovica: Šerbedžija je ondje glavna figura, komemorira (recitira) na mjestu gdje je Janko Bobetko krenuo u šumu četrdesetih. Isti taj Bobetko bio je vojskovođa Hrvatske vojske devedesetih u vrijeme kada se Šerbedžija smucao po neprijateljskoj zemlji. Eto, to je tragedija, to je mazanje očiju i ruganje hrvatskom narodu.

Svima navedenima pridružuju se i još neke mutne figure u kazališnom životu. Slučajno sam sačuvao intervju s nekim Dinom Mustafićem, koji je očito kopija onoga nesretnika Frljića i sličnih ubačenih u Hrvatsku da rade štetu i umjetnosti i Hrvatima općenito. Taj je intervju izravna veza s atentatom u Sarajevu – na pitanje bi li se on pridružio Gavrilu Principu, Mustafić odgovara: “Preispitujući ideale kojima su se vodili, svakako bih im se pridružio.” A koji su to bili ideali? Pa velikosrpski, nego koji ? Četnički.

Dotični Mustafić režira u Zagrebu, a njegova je predstava rađena po Slavenki Drakulić i zove se “Kako smo preživjele” – nešto malo petlja oko Jugoslavije i primanja u pionire, no to se lako preživjelo, a onda je došla samostalna Hrvatska koju je bilo puno teže preživjeti (čak i dalje u njoj moraju preživljavati “umjetnici” iz regije koji u Zagreb dolaze po hrvatski novac). U spomenutom komadu igraju sjajne hrvatske glumice koje iz egzistencijalnih razloga (stalni radni odnos) moraju igrati što im ravnatelji (odnosno ravnateljica) kažu, pa su tako prisiljene u svezi s Hrvatskom pjevušiti “naci, naci, nacija” i slično. Barem dvije od tih doista sjajnih glumica pamtim s početka devedesetih kao ljupke domoljupke koje su posjećivale naše ranjenike u bolnicama i na druge načine iskazivale emocije…

I da se vratim kolosalnom manipuliranju hrvatskom javnošću: govoreći valjda o svršetku, a ne početku Prvoga svjetskog rata, Josipović negdje reče da je valjda prva Jugoslavija značila priznavanje identiteta Hrvata u južnoslavenskoj državi. Pišem dvaput valjda jer sam valjda točno zapamtio. Iz toga se dade zaključiti da Hrvati nisu imali identitet (od koje to godine, od kojega to stoljeća?) valjda od propasti samostalnog Hrvatskog kraljevstva, pa su ga povratili tek ulaskom u “južnoslavensku državu”.

Takve su teze doista za povratiti. Imali su Hrvati identitet, i te kako su ga imali, a i državnost su imali i zadržali u raznim državnim svezama, a izgubili su je samo u kratkom razdoblju upravo te “južnoslavenske države” na čijem se uskrsnuću zdušno radi s vrhova hrvatske vlasti. I zato ta vlast mora biti pobijeđena, a njezini predstavnici zauvijek sići s javne scene.

Popisi i spiskovi

Eto je nastala velika afera i od poplavne tragedije: sjedinjeni hrvatski ljudi skupili brdo novaca za poplavljene, a poplavljeni jeli konzerve i čekali nešto od tih novaca pa saznali da je novac oročen – valjda ga se čuva za novu poplavu (u međuvremenu je, piše se, ipak koja tisuća dostavljena poplavljenima). Na ekranima su u vrijeme nedostavljanja polemizirali šef Crvenoga križa i ministar unutarnjih dela Ostojić, na temu popisa kojega nema. Odnosno – kako su govorili – spiskova. Te ima spiska, te nema spiska, te je li novac oročen ili spiskan. Standardna hrvatska riječ je p o p i s, čak imamo sklop riječi popis stanovništva, ali ne mogu neki iz svoje kože i iz svoje udbaške terminologije.

Hrvatski dužnosnici moraju govoriti standardnim hrvatskim jezikom. Isto tako i djelatnici HTV-a koji se pojavljuju na ekranu. Ne može neuki Stipe Alfier govoriti “razočarenje”, a da ne” razočera” osjetljivo uho. Tako oni čeraju svoje, a u školi već izbezumljena djeca slušaju i gledaju televiziju pa će i ona pisati “razočarenje”…

Spori život

Spori smo u povlačenju (izvlačenju, kaže Grčić) iz europskih fondova, sporo postavljamo softvere, spori su bili elektronički upisi u srednje škole i izazvali sablazan i očaj roditelja i đaka, spori su bili i poduzetnici koji nisu brzo stali u red za novac koji im daje mali Maras – i ostali bez potpora. Samo se, znači, Maras usprotivio hrvatskoj sporosti i smislio nov način dodjelivanja potpora: tko prvi stigne u poštu i preda zahtjev, taj dobije lovu. Podsjeća me to na božićne rasprodaje (ili novogodišnje) u svijetu, kada siromašniji dio pučanstva kampira pred vratima robnih kuća i ulijeće točno u osam.

Uporaba Hrvatske vojske

Da se Hrvatska vojska rabi u plemenite svrhe, pokazale su poplave. A da se rabi i u druge svrhe, poznato je. Da prevozi drugove na Brijune kako bi gledali nemušte odisejske predstave, da se časnik Hrvatske vojske kao nečiji izlasanik mora pojaviti u Jadovnu gdje se krivotvori povijest i iz godine u godinu terorizira hrvatska javnost, poznato je. Da časnik Hrvatske vojske mora ondje slušati napade na Crkvu u Hrvata, vidjelo se. E, pa kada dođu predsjednički izbori, imajte sve to u vidu.

Glede Jadovna i Šaranove jame još: ove je godine voditelj Dnevnika HTV-a spominjao “desetke tisuća žrtava”. Ipak je to napredak, jer je lani ili koju godinu prije voditelj Dnevnika (Šprajc) znao točnu brojku. Tako se s ekrana HTV-a potpomaže srpska mitomanija, a s razine vlasti nikako da se točno utvrdi broj žrtava. Za Šaranovu jamu je izvjesno, a pobrinuli su se za podatak upravo predstavnici Crkve – zamolili speleologe da se spuste u jamu, a ovi nisu pronašli ama baš nikakve tragove.

I ja se slažem da je zločin – zločin, ma tko ga počinio, ali je isto tako zločin prema povijesti, i još više prema sadašnjosti i budućnosti kada se manipulira upravo žrtvama i proslavama kod grobnica koje to nisu. Čini se da je i Milanoviću sinulo da Jazovka jest grobnica, inače ne bi rekao da oni koji ondje dolaze nisu provokatori. Eto, upravo tako govore provokatori.

Hrvatski barjaci

U napisu o uzrocima Prvoga svjetskog rata, spomenuo sam kako su u (prvo ) vrijeme vladavine Benjamina Kallaya u Bosni bile zabranjene hrvatske zastave. I napisao sam da je sada situacija slična, a da jest uvjerio me

U napisu o uzrocima Prvoga svjetskog rata, spomenuo sam kako su u (prvo ) vrijeme vladavine Benjamina Kallaya u Bosni bile zabranjene hrvatske zastave. I napisao sam da je sada situacija slična, a da jest uvjerio me športski podatak o “Premijer ligi” u FBiH. Dakle, kada bošnjački klubovi igraju s hrvatskima, policija tuče hrvatsku publiku i oduzima zastave. A kada publika putuje kući poslije utakmice, policija pripremi zasjedu na brdu i tuče dalje. Koga tuče? Uglavnom djecu. Hrvatsku djecu.
 športski podatak o “Premijer ligi” u FBiH. Dakle, kada bošnjački klubovi igraju s hrvatskima, policija tuče hrvatsku publiku i oduzima zastave. A kada publika putuje kući poslije utakmice, policija pripremi zasjedu na brdu i tuče dalje. Koga tuče? Uglavnom djecu. Hrvatsku djecu.

Ideološke teme

Partija je poručila da do izbora ne će provoditi reforme, što je velika novost jer ih ni do sada nije provodila. Poručuje da će se baviti samo ideološkim temama, što nije nikakva novost jer se i do sada samo njima bavila. Budući da baš u ideološkim temama ima posve suprotna stajališta od većine hrvatskoga naroda, Partija pažljivo planira svoj poraz na izborima (i dalje se nadam izvanrednim). Plan 21 je mrtav, živjela ideologija. S Titom naprijed!

Usput: Josipovićeva opsesija Titom nije samo ideološke naravi. Naime, i zločinac je dobro svirao glasovir, a naučio ga je svirati u Beču, za tri tjedna – kažu biografi. Na večernjem tečaju. Njegov crnogorski liječnik je u svojoj knjizi ispričao potpuno drugu priču, vrlo sličnu onoj u filmu “Jozef”. No vjerojatno je ipak imao dobar sluh i zato je mogao biti kuhar u moskovskoj političkoj kuhinji. Još se i danas u Hrvatskoj za kuhara traži dobar sluh.

Vukovarski izbori

HDZ dobio i gradonačelnika u Vukovaru (i Slunju), a Sabo se srdi jer su dolazili autobusi . Odakle? “Iz Hrvatske”! Onda HDZ kaže da su autobusi dolazili i izSrbije. Pa zar to nije lijepo. Ipak neki napredak – devedesetih su iz Beograda dolazili na tenkovima, sada u autobusima.

Vječni Devlić

Nazvao me Mačak, suborac Radovana Domagoja Devlića, jednoga od najvećih strip-crtača svih vremena. Kaže, a opazio sam i ja, da na festivalu stripa posvećenoga Domovinskom ratu nema Devlića. A baš je Devlić autor p r v o g a stripa o Domovinskom ratu (objavljen u drugom broju “Plavoga zabavnika” 1992.). Osim toga, dragovoljac Domovinskoga rata, Radovan Domagoj Devlić, imao je priču iz prve ruke – iz svoje hrabre i talentirane ruke.

Buka

Kao što znaju oni koji znaju, cijeli se život borim protiv proklete buke, a počelo je već onda kada zvučnici nisu bili tako zastrašujuće snažni kao danas. Zimi se još nekako gura, ali kada dođe ljeto – grme gradovi i sela, raspjevani automobili, kafići i slična muzikalna klatež koja terorizira ljude. U Zagrebu se poznatim neuralgičnim točkama (“Tvornica kulture” itd.) te fakinaži u Tkalčićevoj, sada pridružila i Radićeva ulica – nekada zvana Duga ulica pa zato trešti dugo u noć, do zore. I sve je to mačji kašalj (osim za jadne stanare) prema buci na našem moru gdje su zvučnici noćna mora, pa se urnebesni basovi s Brača i Hvara čuju do Italije. Srditi Talijani nam vraćaju tako da svojim signalima ometaju hrvatske.

Jezik

Kakav je odnos hrvatskoga i stranih jezika u tiskovinama? Četiri naprama dva u korist stranaca. Evo dokaza iz tiska: ” Burito obveznice hit na crowfunding sceni.”

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari

  • Jeste li pratili simboliku šume Brezovica: Šerbedžija je ondje glavna figura, komemorira (recitira) na mjestu gdje je Janko Bobetko krenuo u šumu četrdesetih. Isti taj Bobetko bio je vojskovođa Hrvatske vojske devedesetih u vrijeme kada se Šerbedžija smucao po neprijateljskoj zemlji. Eto, to je tragedija, to je mazanje očiju i ruganje hrvatskom narodu.

  • Jeste li pratili simboliku šume Brezovica: Šerbedžija je ondje glavna figura, komemorira (recitira) na mjestu gdje je Janko Bobetko krenuo u šumu četrdesetih. Isti taj Bobetko bio je vojskovođa Hrvatske vojske devedesetih u vrijeme kada se Šerbedžija smucao po neprijateljskoj zemlji. Eto, to je tragedija, to je mazanje očiju i ruganje hrvatskom narodu.