Connect with us

Kultura

Gundulić u srpskom zarobljeništvu

Published

on

S prisvajanjem dubrovačke hrvatske književnosti srpska akademska elita počela je još u 19. stoljeću, a to čini i danas

Najnoviji, famozni projekt Matice srpske, Deset vekova srpske književnosti, nedavno je objavio Ivana Gundulića i njegova Osmana te  Suze sina razmetnoga koje svrstava u srpsku književnost. To je prilika da se spomenu neke nepobitne činjenice.

U 15. stoljeću o Dubrovniku (1497) njemački je hodočasnik u Svetu zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u itineraru kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plaća tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske („in dem koenynckrijh van Croatien“), dakle ne spominje Srbiju uopće (o tome sam pisao u knjiziHrvatski filološki zapisi, 1997). Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska! Uostalom, i Vatroslav je Jagić 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja potpuna istovjetnost u jeziku svih najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke“ (Književnik, I, 1864).

Uvrštenje Gundulića u niz Deset vekova srpske književnosti nastavak je agresije drugim sredstvima

Danas, u 2014. godini, iznova se u Srbiji prikazuje sasvim suprotno, tj. dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja ima jasne osvajačke pretenzije. Čudno je štoviše da se to događa u 21. stoljeću. Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za dogovor (1850) na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme najrasprostranjenije, štokavsko narječje, tzv. južno narječje jekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića). Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, naraštaj 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim. Da, možda bi to bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i da se odrekne svih onih postavki koje su iz njega proizašle. No to će teško biti moguće, jer na „jezikoslovnoj baštini hrvatskih vukovaca“ mnogi su, danas živući, hrvatski jezikoslovci izgradili znanstvenu karijeru i oni se ne mogu odreći nečega što im je u toj karijeri pomoglo. Unatoč tomu, ako bismo htjeli ostati dosljedni samima sebi, onda bi svaki pojedini intelektualac, počev od učitelja u osnovnoj školi, profesora u gimnaziji, na sveučilištu, akademika i svi ostali izobraženi Hrvati morali shvatiti da je Bečki dogovor bio podmetanje bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i priključiti je habsburškome upravnome prostoru. U tome je poslu važnu ulogu odigrao Slovenac Bartolomej (Jernej) Kopitar.

Doista je neutemeljena današnja tvrdnja da su dubrovački pisci srpski pisci! To nisu nikada bili niti će biti. Ako to ne znaju neki srpski akademičari i ostali njima slični, onda nisu prosvijećeni i na njih se ne treba obazirati, a to će kad-tad morati razabrati i mlađe generacije u Srbiji.

Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu davne 1898. (XXX, br. 10, str. 158-159) pod naslovom: Da li su Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? Potpisani autor članka, dr. J. Turić, veli: „Odgovaramo, da nisu!“ I odmah  nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezikhrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. najveći su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski [isusovački, op. A. J.], rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, potisrpski itd. Srpski patriote nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Ta dr. Kam. Subotić ne može nikako velepjesni ‘Suze sina razmetnoga’ smatrati pjesmom svoga naroda, kada on sve pjesme, svu liriku, koja od prilike istim duhom diše, drži nenaravnom, proglašava pretvaranjem. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda“ – hrvatskoga.

Ovdje svakako treba još spomenuti Kukuljevićevu obranu hrvatske književnosti od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafariku od 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati [prisvojiti] žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“ (Citat iz pisma tiskana u Croatica et Slavica Iadertina, 3, Zadar, 2007.)

Iz predočenih rečenica razabire se da je i u prošlosti, od pojedinih Srba, bilo književnih pretenzija – želje za prisvajanjem hrvatskih dubrovačkih pisca srpskoj književnosti, isto kao što to čine i danas u Beogradu, a najnovije izdanje petog kola Deset vekova srpske književnosti to bjelodano pokazuje. Je li tome i takvim pretenzijama „kriv“ Bečki dogovor (1850) ili pak današnji ISO-639-3 kôd hbs (hrvatski, bosanski, srpski) makrojezika, trebaju tek nova istraživanja pokazati. Spomenuti beogradski izdavački projekt želi takvim prisvajanjem poništiti naslov edicije današnje HAZU, koja je od 1869. (tada JAZU) počela sa serijom izdavanja knjiga Stari hrvatski pisci u kojoj su objavljeni, gotovo, svi važni dubrovački pisci i među njima Ivan Gundulić 1877.

Uopće, ideja koja je vodila srpske izdavače i pokretače niza Deset vekova srpske književnosti osuđena je na neuspjeh i osudu svih objektivnih i znanstvenih čimbenika u svijetu. Možda na taj način u Beogradu žele pokazati da će ono što nisu uspjeli u ratu devedesetih godina 20. stoljeća postići na terenu osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, sada ostvariti izdavačkom kompenzacijom na književnome polju. Držim da su i tu unaprijed izgubili rat!

[ad id=”40551″]

Alojz Jembrih

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kultura

Predstavljanje knjige Josipa Pečarića “Thompson – pjesmom za Hrvatsku”

Published

on

By

POZIV NA PROMOCIJU KNJIGE AKADEMIKA PEČARIĆA

– THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU –

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara poziva Vas u srijedu 25. listopada 2017. u 18 sati
u Domu branitelja HVIDRA Slovenska 21, Zagreb na predstavljanje knjige Josipa Pečarića “Thompson – pjesmom za Hrvatsku”.

O knjizi će govoriti mons. dr. Vlado Košić biskup sisački, ugledni novinar i publicist Mate Kovačević poznati kolumnist Marko Ljubić i akademik Josip Pečarić.

Radujemo se vašem dolasku!

facebook komentari

Continue Reading

Kultura

Zbornik “Hrvatska izvan Domovine”: Hrvatsko iseljeništvo je najneistraženiji dio suvremene hrvatske povijesti

Published

on

By

Foto: Hrvatska matica iseljenika

Drugi svezak zbornika “Hrvatska izvan Domovine”, u kojem su objavljeni radovi s 2. Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, održana lani u Šibeniku, predstavljen je u srijedu u Hrvatskoj matici iseljenika, a na predstavljanju je istaknuto kako je hrvatsko iseljeništvo najneistraženiji dio suvremene hrvatske povijesti.

Drugi Hrvatski iseljenički kongres održan je u Šibeniku od 1. do 3. srpnja 2016., a drugi svezak zbornik radova predstavili su danas državni tajnik državni tajnik Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, urednik zbornika Marin Sopta, sociolog Ivan Rogić i autor naslovnice zbornika Josip Boteri Dini.

Milas je izrazio uvjerenost kako je zaživjelo globalno partnerstvo između iseljene i domovinske Hrvatske.

Urednik Sopta ocijenio je da je hrvatsko iseljeništvo ‘najneistraženiji dio suvremene hrvatske povijesti’.

Hrvatskim iseljenicima treba vratiti povjerenje u državne strukture Republike Hrvatske, uvesti elektronsko glasovanje i ubrzati proces dobivanja hrvatskoga državljanstva, naglasio je.

Zatvorenosti hrvatskoga društva prema iseljenim Hrvatima

Ocijenio je kako zbog zatvorenosti hrvatskoga društva prema iseljeništvu, vlada nepovjerenje hrvatskog iseljeništva prema hrvatskoj politici.

Potrebno je iseljeništvo uključiti u izgradnju hrvatske države, istaknuo je urednik Sopta. Smatra kako bi se u razdoblju 10 do 20 godina takvom politikom moglo u Hrvatsku vratiti 50 do 200 tisuća iseljenih Hrvata.

Sociolog Rogić smatra da su radovi u zborniku dio šire cjeline koja obuhvaća problematiku hrvatskoga iseljeništva.

Riječ je o iznimno vrijednim analitičkim tekstovima i pravim malim studijama, ocijenio je, dodavši da je u zborniku objavljeno mnogo prigodnih osvrta.

Osim “tvrdih” tema u zborniku “Hrvatska izvan Domovine” je i cijeli niz tekstova koji se bave većom ulogom žena u hrvatskoj dijaspori, temama vezanim uz probleme druge i treće generacije hrvatskih iseljenika te pitanjima identiteta, naglasio je Rogić.

Ocijenio je kako radovi pomažu da se dva hrvatska dijela, domovinska i iseljena Hrvatska, cjelovitije integriraju jer, smatra Rogić, nema modernizacije Republike Hrvatske bez integracije iseljeništva u njezin razvoj.

Drugi svezak zbornika radova s Hrvatskog iseljeničkog kongresa (HIK) opseže 830 stanica, a donosi pregled recentnih znanstvenih i stručnih studija s aktualnom hrvatskom migrantskom tematikom iz raznih grana ljudske djelatnosti – od gospodarstva do kulture.

Tekstovi su raspoređeni u 11 tematskih cjelina s više od 160 zasebnih autorskih priloga i to slijedom izlaganja na panel-diskusijama koje su bile naslovljene: Poduzetništvo i ulaganje u hrvatsko gospodarstvo, Hrvatska iseljenička politika, Portreti, Migracije žena i identiteti iseljeničkih zajednica, Društvene mreže, Hrvatsko iseljeništvo i javnost, Pastoralna skrb u hrvatskom iseljeništvu, Iseljavanje i povratak: teškoće i perspektive, Hrvati kao nacionalne manjine; Jezik, kultura, književnost te jedanaesti panel i ujedno 11 tematska cjelina Uloga institucija u hrvatskom iseljeništvu.

Zbornik su objavili Centar za istraživanje hrvatskoga iseljeništva i Centar za kulturu i informiranje Maksimir.

HRVATSKA IZVAN DOMOVINE

facebook komentari

Continue Reading