H. Hitrec: U Beogradu i Banjaluci postoje ideološke komisije zadužene samo za Hrvatsku

0
Aferozni tjedan u Adventu

Vrlo hladno, umirovljenici i blokirani griju se na drhtanje, kako je na novinarovo pitanje odgovorio nepoznati, duhoviti stariji čovjek.

Ljudi izbjegavaju grijanje na struju jer račun ne mogu platiti ni da skinu sve od sebe, a tada bi im bilo još hladnije, i plin je skup, pa se Hrvati vraćaju na drva, ali i njih papreno plaćaju. Gledaju kako se trupci odvoze iz Hrvatske, gledaju, a onda i sami polaze za trupcima u zemlje koje se bolje griju.

Hrvatskim šumama bi pala kruna s glave da koji hvat drva dovezu siromašnima.

Toplo je jedino onim ukrušcima (uhljebima) iz HNS-a koji su se u vrijeme crvene vladavine ukrcali u HEP, a imena im pročitao u Hrvatskom saboru dobro obaviješteni zastupnik. Skandalozno, reče HNS-ov Vrdoljak (stranka inače ima 0,59 posto potpore), pa kako se to mogu prebrojavati crvena krvna zrnca, eto novoga dokaza fašizacije RH u kojoj je nacističko divljanje prešlo sve granice.

Očekujem promjene u HEP-u. A kad smo kod HNS-a i njegovih kadrova, treba vidjeti koliko ih je uplovilo u Ministarstvo kulture u doba Andreje Zlatar i nesretnoga Milanovića.

Ako onaj dobro obaviješteni zastupnik počne nabrajati sve haenesovske ukruške i ugruške u Ministarstvu kulture, trajat će dulje nego rasprava o državnom proračunu.

Ima tu i SDP-a, naravno, ali ja sam u realnom vremenu (u doba vlasti SDP-HNS-a) vrlo doborohotno upozoravao voljeni SDP da će ga HNS doći glave, što se i dogodilo.

Tako su sada i jedni i drugi na političkoj cesti, a nova (novija) dva lidera potpuno izgubljeno lutaju oko adventskih kućica i ne znaju što bi i kako bi, arhaični ostatci olovnih vremena, pa se Vrdoljak pridružuje općoj, drugoj neprijateljskoj ofanzivi protiv Hrvatske, a mladi Bero sastavlja program od šupljih fraza. Infantilni Vrdoljakov ispad posve je u skladu s novim (prvi je bio u vrijeme Karamarka) prikazom Hrvatske kao faši-zemlje, a koji nakazni prikazi dolaze iz Srbije i BiH, te se usporedo šalju na ruke EU i Amerima.

Kao i u prvoj neprijateljskoj ofanzivi, Amerikanci – premda imaju prečega posla – brzo reagiraju i šalju u Hrvatsku jake snage, to jest pomoćnika pomoćnice američkoga državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, Hoyta Briana Yeea, koji neko vrijeme landra oko adventskih šatora, jede kobasice i na kraju dana zaključuje da ne vidi ništa od te grozne fašizacije. Da je nema. Čak ni klizalište na Trgu kralja Tomislava nije baš u obliku slova U. No onda se uz kuhano vino dohvaća i BiH, pa daje upućenom slušatelju posve očite najave da se SAD ubuduće ne će držati Daytona kao pijan plota (to više što se ga europski visoki smutljivci već kontaminirali i kompromitirali), te najavljuje promjene bos-hr ustava. Vidjet ćemo što će od toga biti, s napomenom da Yee pripada administraciji koja odlazi u siječnju sljedeće godine.

Pomoćnik pomoćnice vrlo je dobro shvatio da Hrvatska nije problem, nego da je hrvatski problem broj jedan Bosna i Hercegovina, u čemu mu mnogi neupućeni Hrvati mogu zavidjeti. Nije bez vraga upućeni Miro Tuđman na obljetnicu smrti svojega oca u spomen-školi u Velikom Trgovišću govorio gotovo samo i isključivo o Bosni i Hercegovini kao nedovršenom velikom djelu svoga oca, viziji konfederalne cjelovite BiH koju je devedesetih bilo nemoguće ostvariti ne samo poradi srpske genocidne krvoločnosti nego i zbog nepodopština Alije Izetbegovića, majstora za izigravanje sporazuma što ih je potpisivao s figom u džepu, a od 1992. do 1995. izbjegavao vojni savez s Hrvatskom, popustivši tek nakon Srebrenice, a prije Bihaća kada mu je, kako je zapisao „pomoć stigla s neočekivane strane“ (!) A od koga ju je očekivao? Od Mladića? Da nije bilo Hrvatske vojske, ne bi bilo ni Alije ni Bakira, ni krhkoga mira u BiH ni Daytona. Srbi (Srbija) bi držali sedamdeset posto teritorija, a „Europljani“ bi rekli „što se tu može“.

Da ne govorimo o oružju koje je muslimanima dopremano preko Hrvatske, o gotovo pola milijuna izbjeglica iz BiH koje je Hrvatska prihvatila, a Izetbegović u jednom trenutku okrenuo oružje protiv Hrvata dok su istodobno muslimanska djeca polazila škole u Hrvatskoj, da ne govorimo kako su (sada to mladima paradoksalno zvuči) preko Hrvatske dopremani i mudžahedini pod krinkom humanitaraca, a onda rubili Hrvatima glave i ostali u Bosni, pa se sada dobro osjećaju u arapskoj i turskoj fundamentalističkoj preobrazbi FBiH – što, eto, u našim danima izaziva jezu u Hrvatskoj a kako ne bi među Hrvatima u BiH.

Pa kada hrvatska predsjednica detektira u što se FBiH pretvorila, sruči se na nju i bakirovska poplava koja u prijevodu znači „dalje prste od FBiH i BiH općenito“ i uvrjedljiva medijska haranga na čelu s vrlo duhovitim Senadom Hadžifejzovićem koji zabavlja raju vicevima o fatalnim plavušama. No jest, ne zaostaju ni Srbi.

U Beogradu i Banjaluci postoje ideološke komisije zadužene samo za Hrvatsku, ter se bilo koja pojava koja im se ne sviđa razglasi i dimenzionira kako im paše, u čemu uvijek imaju glasnu potporu ideološke komisije iz same Hrvatske, gdje bi neki htjeli da Hrvatska bude što manje hrvatska, da se na Hrvatskoj televiziji ne vidi adventski vijenac budući da to valjda govori o klerikalizaciji HTV-a, te bi u tijela HRT-a trebalo postaviti militantnu crvenu skupinu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, brojčano zanemarivu družbu koja mobingira i rečeni fakultet i rektorat i hrvatsku javnost u cjelini. S nezanemarivom potporom europskih lijevih intelektualaca i paraintelektualaca koji su se ušuljali u Europski sud za ljudska prava te „presuđuju“ da je crvena zvijezda simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.

Bivši salonski staljinisti, a potom salonski titoisti govore bedastoće jer ni u jednoj od tih zapadnih zemalja nakon nacističkoga totatlitarizma nije pobijedio komunistički, jer nisu osjetili nož i metak te iste crvene zvijezde na i u svome tijelu. Glede Hrvatske, nemaju baš nikakve pozitivne osjećaje, i oni su kao i starčad ali i mladunčad SDP-a ostali (zaostali) u šerbedžijanskoj magli.

Hrvati još nisu spoznali koliko je ta druga neprijateljska ofenziva obuhvatna i opet krilata. Samo bolje upućeni znaju za novi život solunaškoga Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) – i ja sam mislio da je krepao, ali nije. Ta vizija „pomirenja“ koja se ogleda (i) u tiskanju nekakvih priručnika za „zajedničku povijest“nije naravno ništa drugo do krivotvorenje povijesti na način da se uspostavi ravnoteža krivnje i iz tih bolesnih, nepovijesnih polazišta opere mozak sadašnjem i budućim naraštajima. Takvu prosvjetu slijedi i isto tako oživljavanje zombija jugoslavenske nogometne lige, u prvi mah samo juniora a zatim i seniora, to jest utješna liga klubova koji se ne plasiraju u raskošnu Ligu prvaka, dakle regionalni otpad. Balkanska liga. (Ako tko iz Hrvatske pristane na balkansku ligu, treba doći pod udar onih koji se brinu o domovinskoj sigurnosti.)

Da, sav taj politički idiotizam dolazi iz Europske unije, u koju smo s toliko poniženja upali (ne) samo zato da pobjegnemo s Balkana. Na nama je da još jednom potrošimo veliku količinu energije kako bismo spriječili onu opasnost na koju je Franjo Tuđman upozoravao sa samrtne postelji. On, zagovornik euroatlantskih integracija, znao je isto tako dobro s kim ima posla i da će se od dana kada ta eurovizija bude ostvarena, ako bude, Hrvatska i nadalje morati boriti za svoju samostalnost, svoju individualnost, protiv pristaša naddržave Europske unije koja – vidimo sada – ili ništa ne razumije jer pravih vođa nema kao što ih nije imala puno ni u doba srpske agresije, ili i dalje radi na sablasti balkanske lige, ne samo nogometne. Ono nešto vođa koji bijahu živi u doba hrvatske borbe za opstanak, europskih i izvaneuropskih, visoko su cijenili Tuđmana, što je mnogima medijski zaluđenim mladuncima možda malo otvorilo oči kada su na HTV-u gledali do sada bunkerirani film“ Tuđman , hrvatski George Washington“. (Film sam, premda potpisan kao scenarist, prvi put gledao zajedno s Tuđmanom dvije godine prije njegove smrti, i imao sam neke primjedbe, što zvuči anegdotalno.)

Lijepa naša diplomacija

Dva dana nakon što su joj podmetnuli čokoladice na sv. Nikolu u Dubrovniku, na dan obilježavanja strašnih razaranja hrvatske Atene poznate i po diplomaciji, bila je Kolinda nazočna petnaestoj obljetnici Kluba hrvatskih diplomata. Događaj u Zlatnoj dvorani nije zabilježen u medijima, nisam vidio ni da je trznuo središnji Dnevnik HTV-a. Bio sam ondje, premda ne samo da nisam diplomat nego sam oduvijek djelovao krajnje nediplomatski, no postoji tajna veza – mnogi su diplomati iz devedesetih postali članovi Hrvatskoga kulturnog vijeća koje je, kao i Diplomatski klub, nastalo u doba mraka detuđmanizacije kao svjetlo u tami. Hrvatski se narod nejasno sjeća ili ne sjeća da je u tim novim olovnim vremenima ne samo obezglavljena Hrvatska vojska, da su ne samo razjurene hrvatske obavještajne službe, bačeni na marginu hrvatski intelektualci domoljubne orijentacije, nego su na najbezočniji način smjenjeni i hrvatski diplomati koji su u najtežim vremenima bili na diplomatskoj bojišnici za spas i priznanje Hrvatske. Nakon prve prepasti, utemeljili su Diplomatski klub, a Društvo sveučilišnih nastavnika primilo ih u okrilje jer svoj prostor nisu imali.

Velim, i zato je petnaesta obljetnica – u novim okolnostima – trebala biti medijski popraćena. A to što je govorila hrvatska predsjednica, i sama izrasla u diplomatskomu gnijezdu, trebalo je i te kako „komunicirati“ javnosti (jako volim tu riječ, sve se danas komunicira u našoj komuni). Kolindin govor nije bio historicistički, nego upravljen prema sadašnjosti i budućnosti hrvatske diplomacije. Sadašnjost djeluje zabrinjavajuće. „Nemamo veleposlanika u svim državama G 20“, reče predsjednica, „nemamo ih u ključnim regionalnim sjedištima, recimo u Africi, a ne smijemo i ta odredišta prekasno otkriti.“ Lijepo. Ja sam, slušajući ju, odmah aktivirao svoju nediplomatsku maštu i zamislio galiju natovarenu diplomatima, galijun koji polazi u otkrivanje Afrike i drugih nepoznatih kontinenata, s kapetanom koji se orijentira prema zvijezdi Sjevernjači, kormilareći između Heraklovih stupova. Na stranu ironija, stvari su doista neobične, i čini se – po zadnjim izvješćima – da će u Afriku prije stići hrvatska vojska nego diplomati.

A sadašnjost je ponešto prešućena, premda ju ne treba otkrivati ni polaziti na pustolovna putovanja. Sadašnjost kaže da se u davno otkrivenim odredištima (Pariz, Washington…) nalaze diplomati koji bi bolje zastupali neke druge, recimo jugoslavenske interese, da imaju na stolu sliku zločinca Broza, da se hrvatski iseljenici u mnogim „odredištima“ osjećaju kao u komunističkim vremenima, umjesto da im hrvatska konzularna predstavništva daju krila kao Red Bull, pa da budu u službi onih poteza koje povlači novo, agilno tijelo za Hrvate izvan Hrvatske i privlači iseljenike u domovinu. Ali ne, oni ostaju Red, a od Bulla imaju samo rogove.

U hrvatskoj diplomaciji su potrebne burne promjene, da bi opet postala hrvatskom diplomacijom. Još se ne vide. Ne vide se promjene ni na unutarnjem planu, tek naznake, a potrebne su u tolikim područjima, osobito pravosudnom i posebno u Državnom odvjetništvu gdje se nakupilo svega i svačega na crti Bajić-Cvitan kojoj treba dvadeset pet godina da optuži, recimo, srpske zločince koji su masakrirali Hrvate u Voćinu (navodeći zločince samo inicijalima, da se Vlasi ne dosjete), a za suvremene, mirnodopske afere doznaje iz novina. Jer, kako reče Cvitan, nemamo mi uši na ulici pa da gledamo – izjava vrlo zanimljiva već s antroploškoga gledišta. Istodobno dolazi do kobnog miješanja trodiobe vlasti, pa se ministar unutarnjih poslova bavi idejom da razjuri Ustavni sud, koji je bio trn u oku i crvenima jer je stopirao mnoge njihove besmislene zakone.

Prekomjerno granatiranje urednika Brnardića

Potreban nam je i novi zakon o HRT-u, gdje je sadašnjost vrlo nesigurna i preslagivanja česta, a u Programskom se vijeću nalazi i omanja ćelija Ideološke komisije CK koja je u dosluhu sa crvenim, pupovečkim i ružičastim tiskovinama. Jedna emisija HTV-a, dugovječna i sve bolje uređivana, u pravom smislu kulturološka i baštinski inspirativna, doživjela je u prošlosti nekoliko udara, predzadnji u radmanskom razdoblju, a zadnji nedavnih dana. Riječ je o TV-kalendaru i uredniku Brnardiću koji se uspješno opire rečenoj ćeliji, a o događajima iz davne ili nedavne prošlosti daje istinite i odmjerenen informacije.

Tako je postupio i u slučaju Zec, podsjetio na taj zločin, a usput rekao da je slučaj u medijima (i ne samo u medijima) predimenzioniran. Te još neoprezno spomenuo četiri stotine hrvatske djece ubijene u srpskoj agresiji. Ćelija, raspoređena po medijima, dobila je znak da počne urlati , svaka šuša je smatrala potrebnim da nešto kaže i još žešće napadne Brnardića, a najdalje je otišao notorni Pofuk koji je u glazbenoj ekstazi pokušao dokazati kako to nije isto, nije isto slučaj Zec i 400 hrvatske djece, jer je slučaj Zec užasan a ubojstvo hrvatskih mališana valjda stjecaj ratnih okolnosti, kolaterala, i tako dalje, pa se u tom se naporu zapleo kao pile u kučine.

Što je istina? Baš to da je slučaj Zec predimenzioniran, ali ima tu i nešto više: slučaj djevojčice Zec je individualiziran i prikazan u svoj svojoj strahoti, što se s hrvatskom djecom nije dogodilo, nego su pokopana u masovnu medijsku grobnicu, bez stravičnih opisa pojedinačnih patnja, bez imena poznatih narodu (spomenik ubijenoj djeci u Slavonskom Brodu je iznimka, ali podsjet ostaje na lokalnoj razini).

Pa da ne bi ostalo tako, treba ustanoviti Dan sjećanja na hrvatsku djecu pobijenu u srpskoj agresiji, čitati njihova imena u središnjem Dnevniku HTV-a pa ma trajao dnevnik i pola sata dulje, čitati u Hrvatskom saboru u koji će toga dana saborska straža privesti Pofuka na galeriju, a mediji u opširnim prikazima podsjetiti gdje su, kada i kako djeca stradala, uključujući i Aleksandru Zec, kao i o poznatim i nepoznatim imenima počinitelja sa srpske strane protiv kojih Hrvatska nije podignula optužnice pa se vagane u Bosanskom Brodu, recimo, u stanovima i kućama odakle su istjerali Hrvate, a sada ih još truju rusko-srpskom rafinerijom – a Hrvatska ni tu ništa ne poduzima.

I nije samo Brod, naravno, pobijena su djeca u Vukovaru i drugdje, ali to su bila samo hrvatska djeca i ne treba, misle medijski nitkovi u Hrvatskoj, predimenzionirati te „slučajeve“, valjda da se Srbi ne uznemire. Idemo radije, misle oni – a to im je i zadaća – od jednoga zločina s hrvatske strane napraviti mit i njime mahati kao zastavom da bismo što više naškodili Hrvatskoj…U nedjelju navečer prikazan je prilog o Kostrićima, gdje su Srbi pobili cijelo selo, a i dvoje djece. Pa ni tu reporter Dnevnika ne kazuje glasno imena djece, tek se vidi ploča s koje kamera brzo sklizne.

Gdje je priča o strašnoj sudbini trinaestgodišnje Verice Nikšić iz Široke Kule , koju su Srbi živu zapalili u kući, gdje je četrnaestgodišnji Franjo iz srijemskih Kukujevaca, gdje je devetgodišnja Nikolina Fabac iz Gornje Jame, njezina sestra petnaestgodišnja Željka i dječak Darko. Je li, Pofuče? A mrtvoj Željki su „šiltovci“ odrezali pletenicu, što neodoljivo podsjeća na Hudu Jamu i pronađene ženske pletenice. Je li Pofuče? A gdje je taj Siniša Martić „Šilt“, ubojica, je li Cvitane i Bajiću, ako vi ne znate, znaju ljudi da gad mirno pije za šankom svoga lokala u Novom Sadu? Je li raspisana tjeralica? Nije, jer gledate ušima a slušate očima.

Tako je to. U aferoznom tjednu hrvatsko-srpska ćelija našla je još jednu poslasticu za opanjkavanje, za faši-ranje Hrvatske. U mjestu Jasenovcu podignuta je ploča ubijenim pripadnicima HOS-a, s velikim križem i sitno ispisanim slovima na njihovu ratnom i mirnodopskom obilježju, Za dom spremni. Zagrebačko-beogradska ćelija podignula se na noge lagane, zar u Jasenovcu, urlaju po medijima i u Saboru, mičite to odmah. Ploča ih je razgnjevila više od filma „Jasenovac – istina“ ili znanstvenih istraživanja Igora Vukića i Blanke Matković o trostrukom logoru Jasenovac.

Ne žele oni znati da su hrabri jasenovački HOS-ovci s tim riječima ginuli za slobodu moderne, demokratske Hrvatske, ne žele znati ništa drugo do li da je to navodno isključivo ustaški pozdrav, jer povijest ne znaju, a o Drugom svjetskom ratu učili su iz solunaških udžbenika. Stvar se malo zakomplicirala budući da je dokazana zakonitost tih triju riječi na hosovskoj oznaci, pa je ćelija progutala slinu. (Usput: na ne tako davnoj vojnoj smotri u Moskvi, razgovijetno se čulo kako ruski vojnici gromko viču: „Za dom svoj!“)

Kad smo već kod Jasenovca i predimenzioniranja, došlo mi je u ruke izvješće Petra Lungova, atašea, upućeno bugarskom veleposlaniku Jordanu Mečkarovu – o posjetu stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac. Dokument br. 40/ T. A. Iz Bugarskog državnog arhiva, objavljen u zborniku Bugarska i NDH 1991.- 1944. Izvješće je pisano u Zagrebu 7. veljače 1942., vrlo iscrpno. Skupina akreditiranih, među kojima je bio i Lungov, sastojala se od predstavnika njemačkih, mađarskih, bugarskih i rumunjskih atašea za tisak, a bila je tu i predstavnica Associated Pressa.

Iz opširnog teksta izdvajam bilješku o kartoteci svih zatočenika koja se čuvala u zgradi u mjestu Jasenovac, o dokumentima u tri primjerka. Dalje navodi Lungov da se godišnje iz državnoga proračuna odvaja za logore 200 milijuna kuna. „U Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora sa 20.000 zatočenika“, piše ataše, „ a u logoru Jasenovac smješteno je oko 1500 ljudi.“ Odveli su skupinu i u sam logor , okružen bodljikavom žicom i drvenim kulama za stražu, vidjeli ljude koji ondje rade u ropskim uvjetima, u željezariji, ciglani i pilani i drugdje. Svaki zatočenik je imao broj na „traci“ , Židovi su nosili žute trake, Srbi plave, a Hrvati crvene. Lungov je nabrojio desetak baraka, te dodao da se gradi još 25.

Skupinu su vodili Eugen Kvaternik i „Maks“, kako Lungov bez prezimena navodi privremenog zapovjednika logora. Kvaternik je hvalio kartoteke zatočenika, nazivajući ih vrlo dobrim.

Gdje su te kartoteke?

Nemam prostora u ovoj rubrici objaviti cijeli tekst izvješća, no uvjeravam vas da je neobično zanimljiv. A ne ću ni komentirati, jer poštujem inteligenciju čitatelja.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari